utorak, 14. kolovoza 2018.

Savršeno pokajanje

Počet ću ovaj tekst s jednom konstatacijom. Jedna od veoma zabrinjavajućih pojava današnjeg vremena je to što velika većina katolika umire bez sakramenata umirućih. Kada bi bilo prave svijesti o veličini tog problema, mislim da bi to bila glavna tema u vjerskim medijima.

No, moramo se također pitati: Da li se ti ljudi, koji umiru bez sakramenata, barem pokaju za svoje grijehe u zadnji čas? Barem to!?
Pokušavaju li postići savršeno pokajanje? Znaju li uopće za čin savršenog pokajanja?
Isto pitanje se može postaviti za vjernike koji se iznenada nađu u smrtnoj opasnosti. 

Ova pitanja su zabrinjavala i mnoge svete ljude, koji su se borili za spasenje duša.
Bl. Ivan Merz je za vrijeme Prvoga svjetskog rata gledao kako mnogi njegovi suborci umiru na prvim crtama bojišnice. Kasnije ga je tijekom života mučilo to što nije te umiruće vojnike potaknuo na čin savršenog pokajanja za grijehe.
Merzov duhovni vođa, p. Josip Vrbanek D.I., o tome ovako piše u biografiji "Vitez Kristov - Dr. Ivan Merz":
"Mrtve je na bojištu doista s poštovanjem pokopavao, bili oni i neprijatelji, a kasnije je znance sa sućuti i molitvom do groba otpratio. Tek jedno nije mogao prežaliti, što se prije nije znao bolje skrbiti za umiruće. Nije znao da bi trebalo s njima probuditi čin savršenog pokajanja."

Koliko je bl. Ivan Merz tijekom svog kasnijeg života vodio računa o spasenju duša umirućih, možda najbolje govori ovaj slučaj koji opisuje p. Ivan Jäger (Moj susret s Ivom):
"I opet smo išli ulicom zajedno, pričam mu o svom jučerašnjem doživljaju: vraćao sam se iz Mahnića oko pol jedanaest u svoj stan na Medvešćaku, kad najednom spazim kod jednog električnog stupa grupu ljudi, slomljen auto, razbijeno staklo: nesreća! Šofer vozio 70 km na sat, htio da prestigne auto pred sobom i previše se ugnuo na stranu, udario o stup, pa mu volan razbio prsni koš - namjestu mrtav. Ivo nije znao da sam stigao pola sata iza nesreće, pa misleći da je šofer još živio, upita me: 'Pa jesi li pogledao bliže šofera?' 'Nisam, bilo mi je neugodno!' - A Ivo me stade blago koriti: 'Kakav si ti, plašljiv ko djevojka; trebao si pristupiti bliže, pa mu dati raspelo da poljubi; tako bi spasio jednu dušu!' - Onda mu rastumačim, da sam došao pola sata iza smrti šoferove tamo, tijelo je još ležalo tamo radi komisije, koja je imala svaki čas doći. Ivo se na to umiri. Duboko mi se to usjeklo u dušu. Kako on najprije misli na dušu: 'Trebao si mu dati raspelo da poljubi!' a ja ni nemam raspela, a još manje kuraže da tako što učinim; a Ivo, prvo na to misli - spasiti dušu!"

A sad da kažemo nešto o današnjem stanju. Kako bismo shvatili današnju situaciju, moramo razlikovati dva različita aspekta: htjeti se pokajati i znati se pokajati.

Nažalost, danas ima mnogo vjernika koji se ne žele pokajati za svoje grijehe, ali ima i onih koji se jednostavno ne znaju pokajati - pogotovo oni koji su prošli kroz humanistički "moderni vjeronauk", gdje im se ništa ne govori o nužnosti mržnje prema svakom grijehu, niti o potrebi čvrste odluke da više neće griješiti. Na njih svakako djeluje i primjer svećenika koji šute o ovim temama, da ne bi "uvrijedili" one koji žive u grešnim vezama.

Vjernik treba znati kako se pokajati, barem ono osnovno. Koliki nemaju čak ni to osnovno znanje? Dakako, od svećenika se očekuje da imaju nešto višu razinu znanja, pa da u najmanju ruku poznaju ono što je Crkva službeno definirala o kajanju - na Tridentskom koncilu (sess. XIV., cap. 4. - De contritione; i kanoni 4. i 5.).

Zadržimo se danas na osnovnim stvarima: na onome što doista mora znati svaki vjernik. Poslužit ćemo se zato jednostavnim govorom iz molitvenika i starih vjeronaučnih udžbenika.


Iz molitvenika Srce Isusovo - spasenje naše, 1946. god., str. 208.-210.









Iduće izdanje tog molitvenika iz 1971. godine, donosi nešto skraćeni tekst o savršenom pokajanju, ali u suštini s istom porukom... str. 197.-198.





To je ova molitva:






Dobro je vidjeti i kako se ova tema obrađivala u udžbenicima za vjeronauk.
Pogledajmo udžbenik (mali katekizam): Dr. Ivan Pavić, Radosna vijest, Rijeka, 1972. str. 152.-155.







Nema komentara:

Objavi komentar