Svetogrđa treba najozbiljnije kažnjavati

Među pismima pape sv. Pija V. nalazimo pismo austrijskom nadvojvodi Karlu II., u kojem ga poziva da kazni jedan slučaj svetogrđa, koje se dogodilo na području pod njegovom vlašću. Iz tog pisma možemo naučiti kakvom gorljivošću katolici trebaju ustati protiv svetogrđa i kazniti njihove počinitelje.

Inače, nama Hrvatima je nadvojvoda Karlo II. poznat po osnivanju grada Karlovca, koji je po njemu dobio ime.

Sv. Pio V. piše Karlu II. u vezi svetogrđa koje se dogodilo u Trbižu u Kranjskoj (danas Tarvisio u Italiji).
Datum pisma je 21. siječnja 1568. Nalazi se odmah na početku druge knjige pisama sv. Pija V., gdje su joj stavili podnaslov i objašnjenje:

"Horrendum scelus in sacrosanctam Eucharistiam admissum, gravissime puniendum esse admonet."
("Potiče na najteže kažnjavanje užasnog zločina počinjenog protiv Presvete Euharistije.")

Sv. Pio V. ne skriva koliko ga je pogodila vijest o strašnom svetogrđu:

"Non sine summo animi dolore atque horrore audivimus, nec absque gemitu referre Nobilitati tuae possumus facinus impium, horrendum ac infandum, quod nuper in loco ditionis tuae perpetratum fuisse audivimus."

("Ne bez najveće boli i užasa u duši čusmo, niti bez uzdisaja možemo javiti tvojoj plemenitosti o opakom, užasnom i sramotnom zločinu za koji smo čuli da je nedavno počinjen u mjestu pod tvojom vlašću.") 

Najvažnije je što sv. Pio V. govori o dužnosti da se kazni svetogrđe:

"Quis tantam Dei et Salvatoris nostri iniuriam satis digne conqueri ac deplorare possit? Superat scandali magnitudo, ac facti impietas, cum dicendi vim, tum puniendi etiam facultatem: nullum enim tam par tanto sceleri supplicium inveniri potest. Ac nos quidem si is nefas homo ditioni nostrae temporali subiectus esset, quam gravissimum possemus, de eo supplicium sumeremus: sed cum sub ditione tua sit, ad avertenda Dei flagella, qui in eos saeviturus esset quorum negligentia tantum nefas impunitum relinqueretur, indicandum id Nobilitati tuae duximus; hortantes et sub divini iudicii obtestatione monentes, ut Phinees zelo accensus, sicut Catholico et religioso Principe dignum est, ad tantam Domini et Redemptoris nostri iniuriam ulciscendum et hominem tam sacrilegum comprehendas sine mora ibeas, ac veritati comperta tali supplicio affici, per quod Dei ira, tum in habitatores loci, in quo tantum facinus admissum est, tum in omnes qui illud punire neglexerint, imminens, expietur."

("Tko bi mogao dovoljno jecati i plakati nad tolikom uvredom Bogu i Spasitelju našemu? Veličina sablazni i opakost čina nadvisuju i sve što bi se moglo reći, kao i svaku mogućnost kazne: ne može se, naime, pronaći nijedna kazna koja bila ravna takvom zločinu. No, mi bismo svakako, kad bi taj opaki čovjek bio podložnik naše vremenite vlasti, primijenili najtežu moguću kaznu protiv njega; ali budući da se nalazi pod tvojom vlašću, kako bi se otklonili bičevi Božji, koji bi strogo kaznio one čijim bi se nemarom takva opačina ostavila nekažnjenom, odlučili smo ovo naznačiti tvojoj plemenitosti; potičući i opominjući pod prijetnjom Božjega suda, da zapaljen gorljivošću Pinhasa, kao što je dostojno katoličkog i pobožnog vladara, bez odgađanja kreneš u odmazdu tolike uvrede nanesene našem Gospodinu i Otkupitelju, i uhvatiš tog svetogrdnog čovjeka te, saznavši istinu, primijeniš takvu kaznu, po kojoj će se ublažiti Božji gnjev, koji prijeti kako protiv stanovnika tog mjesta u kojem je zločin počinjen, tako i protiv svih onih koji su ga propustili kazniti.")

Po ovome vidimo koliko je važno kazniti svetogrđa. Time se, kako naglašava sv. Pio V., ublažuje Božji gnjev i otklanjaju kazne od cijele zajednice gdje se svetogrđe dogodilo.

Danas ljudi o tome ne razmišljaju, jer su svetogrđa postala toliko česta da su se mnogi gotovo naviknuli na njih. Kao da su otupili na sve što vide, pa ne reagiraju čak i na najteža svetogrđa.

To je, dakako, jedna od posljedica općenitog nepoštovanja prema Presvetom Oltarskom Sakramentu, koje se osobito proširilo nakon liturgijskih reformi iz 1960-ih i 1970-ih.
Kako bi se uopće netko mogao naučiti poštovanju prema Presvetom Sakramentu u crkvi gdje je svetohranište gurnuto negdje u stranu, gdje cvjetaju liturgijske zloporabe i improvizacije, gdje nema klečanja, gdje ljudi idu na pričest bez ispovijedi, gdje laici dijele pričest, itd., itd.?
I onda se pitate zašto oni, koji su odgojeni u takvom sustavu, ne trepnu ni okom kad čuju za krađu hostija ili još veća svetogrđa?

Savjesni katolici moraju djelima pokore dati zadovoljštinu za te strašne opačine.
Ali, to samo po sebi nije dovoljno. Potrebno je i danas, kao i nekada, strogo kazniti svetogrđa.

Treba nam gorljivost sv. Pija V. Zato je važno čitati njegova pisma.
Podsjećam da zbirku njegovih pisama imate ovdje: Apostolicarum Pii Quinti Pont. Max. Epistolarum libri quinque.

Bellarminova propovijed o sv. Alojziju Gonzagi

21. lipnja slavi se spomen sv. Alojzija Gonzage, isusovca koji je zbog svojih izvanrednih kreposti, postao uzor čistoće, pokore i potpune odvojenosti od zamama ovoga svijeta. Sveti mladić koji je umro u 23. godini postao je i uzorom mladeži.

Sv. Robert Bellarmin je na godišnjicu smrti sv. Alojzija izrekao jednu od svojih najljepših propovijedi, u kojoj govori o svom mladom subratu kao oličenju žive i goruće vjere.
Bellarmin je svakako najvjerodostojniji izvor o krepostima sv. Alojzija, jer mu je bio učitelj i ispovjednik, a bio je uz njega i na samrti, kad mu je osobno podijelio sakramente umirućih. Kasnije kad je sam došao do kraja svog zemaljskog života, Bellarmin je tražio da ga pokopaju do sv. Alojzija Gonzage.

Bellarminova propovijed o sv. Alojziju posebno je prigodna za ovu nedjelju, jer je izrečena oko III. nedjelje po Duhovima, kad se u tradicionalnom obredu čita iz poslanice sv. Petra (1 Pt 5, 6-11):

"Predragi, ponizite se pod jakom Božjom rukom, da vas uzdigne u vrijeme pohođenja. Svu svoju brigu prepustite njemu, jer se on brine za vas. Budite trijezni i bdijte, jer vaš protivnik đavao obilazi kao ričući lav i traži koga da proždre. Oduprite se jaki u vjeri znajući da i vaša braća u svijetu podnose iste patnje. A Bog svake milosti, koji nas je pozvao u svoju vječnu slavu u Kristu Isusu, poslije kratka trpljenja usavršit će nas, ojačati i utvrditi. Njemu slava i vlast u vijeke vjekova. Amen."

Nadovezujući se na riječi poslanice, Bellarmin ovako započinje svoju propovijed:

"Dicturus aliquid ad communem consolationem et aedificationem in hoc anniversario B. fratris nostri Aloisii, argumentum desumpsi ex initio Epistolae quam hoc tempore legimus in sacrificio Missae. Ejus epistolae hoc est initium: 'Humiliamini sub potenti manu Dei, ut vos exaltet in tempore visitationis', quae verba ita proprie et accommodate conveniunt B. Aloisio, ut non casu, sed divina providentia in hunc diem incidisse videantur."

("Želeći nešto reći za zajedniču utjehu i izgradnju na ovu godišnjicu blaženoga brata našega Alojzija, uzeo sam argument iz početka poslanice koju u ovo vrijeme čitamo u misnoj žrtvi. Toj poslanici je ovo početak: 'Ponizite se pod jakom Božjom rukom, da vas uzdigne u vrijeme pohođenja'; te riječi tako vlastito i prikladno pristaju bl. Alojziju, da izgleda kako nisu slučajno, nego Božjom providnošću, došle na ovaj dan.")

Nakon što dosta opširno objašnjava općenito značenje riječi "Ponizite se pod jakom Božjom rukom", Bellarmin sve to primjenjuje na život sv. Alojzija. No, prvo navodi tri njegove velike povlastice.

Prva povlastica sv. Alojzija je njegovo vrlo rano duhovno zvanje:

"Primum fuit, quod vocatus sit a Deo ante primam horam: caeteri enim, juxta parabolam vineae vocantur hora prima vel tertia, vel sexta, vel nona, vel undecima; id est in pueritia, vel adolescentia, vel juventute, vel maturitate, vel senectute, sed B. Aloisius vocatus est in ipsa pene infantia; siquidem anno septimo, qui est terminus infantiae vocatus est ad notitiam Dei, ad contemptum mundi, ad vitam perfectam. Ipse enim mihi dicere solebat, illum fuisse annum conversionis suae: nam ante illum nescio quid cogitare coeperat de gloria militari, sed illo anno ex mirabili respectu Dei coepit abjicere desideria omnia saecularia et ad perfectionem vitae christianae se accingere. Neque fuit illa inanis et puerilis cogitatio, sed omnino seria et matura ut perspicuum est ex eo quod in ea perseveravit et crevit usque ad mortem."

("Prvo je bilo to što je pozvan od Boga prije prve ure; naime, drugi su prema prispodobi o vinogradu, pozvani oko prve ure, ili treće, ili šeste, ili devete, ili jedanaeste; to jest, u djetinjstvu, ili u adolescenciji, ili mladosti, ili starosti, ali bl. Alojzije je pozvan gotovo u samom djetinjstvu; to jest, u sedmoj godini, koja je kraj djetinjstva, na spoznaju Božju, na prezir prema svijetu, na savršen život. On mi je sam znao govoriti da je to bila godina njegovog obraćenja; naime, prije te godine je ne znam što razmišljao o vojničkoj slavi, ali je te godine zbog čudesnog pogleda Božjega počeo odbacivati sve svjetovne želje i počeo težiti savršenosti kršćanskoga života. I nije to bila isprazna i djetinjasta misao, nego posve ozbiljna i zrela, kao što je očito iz toga što je u njoj ustrajao i rastao sve do smrti.")

Druga povlastica sv. Alojzija je njegova neokaljana čistoća i djevičanstvo. Ne samo da je sačuvao savršenu čistoću, nego uopće nikada nije imao čak niti napasti oko tog pitanja:

"Alterum privilegium fuit, quod ita fuit praeventus gratia castitatis, ut immunis fuerit ab omni inquinamento carnis et spiritus, id est, non solum opere, sed cogitatione. Et quamvis multi sint in Ecclesia Dei virgines, multi saltem casti ad longum tempus; tamen immunes a stimulis carnis nullos novi, praeter hunc B. juvenem; et fortasse non desunt alii, sed mihi noti non sunt."

("Druga je povlastica bila, što je toliko bio zahvaćen milošću čistoće, da je bio slobodan od svake ljage duše i tijela, to jest, ne samo djela, nego i misli. I premda je mnogo djevaca u Crkvi Božjoj, mnogo onih koji su barem čisti tijekom dugoga vremena, ipak, nikoga nisam znao tko je slobodan od ponuka tijela, osim ovoga blaženoga mladića; i možda ne nedostaje drugih, ali meni nisu poznati.")

Treća povlastica sv. Alojzija bila je njegova potpuna usredotočenost u molitvi. Mogao je moliti satima, a da mu nikada ne odlutaju misli.

"Tertium privilegium fuit carentia distractionum et evagationum mentis in oratione. Quantum hoc sit donum norunt omnes, qui orationi vacant: nihil enim molestius, sed nihil frequentius patimur. S. Augustinus in Ps. LXXXV. dicit, 'Deum ideo vocari mitem, quia tolerat tot evagationes mentis dum oramus'. Et ipse David cum ait II. Reg. VII.: 'Invenit cor suum servus tuus, ut oraret te', satis aperte significat difficile esse invenire cor stabile ad orandum, cum nihil eo fugacius sit. Sed quod majus mihi videtur est, quod cum aliquando ab eo quaerem, quomodo posset ita se componere, ad orandum, ut per integram horam non averteret mentem ad alia; respondebat, mirari se, quomodo posset aliquis adstans coram Deo ad alta cogitanda averti. Itaque ille sicut figebat genua in terra, cum orare volebat, ita figebat cor in Deo: et adeo immobiliter praesentem Deum cogitabat, et cogitando intuebatur, ut toto eo tempore non senserit, quid in cubiculo fieret, si quis introiret, vel egrederetur."

("Treća povlastica je bila nedostatak rastresenosti i lutanja misli u molitvi. Koliki je to dar znaju svi koji su predani molitvi: naime, nema ničega toliko tegotnoga, ali i ničega što češće trpimo. Sv. Augustin u tumačenju Psalma 85. kaže: 'Bog se zato naziva krotkim, jer tolerira tolika lutanja misli dok molimo'. I sam David kaže 2 Kr. 7.: 'Pronašao je srce svoje sluga tvoj, kako bi te mogao moliti', čime sasvim otvoreno naznačuje da je teško pronaći staloženo srce za molitvu, kad ništa lakše ne bježi od njega. Ali, ono što mi se čini još većim, kad sam ga jednom ispitivao kako se može tako postaviti u molitvi da tijekom cijeloga sata ne skrene misli na druge stvari, odgovorio je da se čudi kako može itko tko stoji pred Bogom skrenuti misli na nešto drugo. Stoga je on, kao što je postavljao koljena na zemlju, kad je želio moliti, tako stavljao srce u Boga: i tako nepomično mislio na Božju prisutnost, i razmišljajući promatrao, da tijekom cijelog tog vremena nije opažao što se događa u prostoriji, tko ulazi ili izlazi.")

Zatim Bellarmin opisuje Alojzijeve kreposti koje imaju temelj u poniznosti. Prvo opisuje njegovu vjeru. Ta se vjera očitovala u sasvim konkretnim životnim situacijama i dobrim djelima.
Prije svega, u odnosu sv. Alojzija prema Presvetoj Euharistiji.

Sv. Karlo Boromejski daje prvu sv. pričest sv. Alojziju Gonzagi, 22. srpnja 1580.

Bellarmin objašnjava da je način na koji se sv. Alozije pripremao za primanje svete pričesti najbolji pokazatelj njegove čiste katoličke vjere.

"Solebat ipse tam diligenter se ad sumptionem sanctissimi Eucharistiae Sacramenti praeparare, ut totam hebdomadam insumeret ad communionem die dominico percipiendam et singulis diebus certa pietatis exercitia perficiebat, quibus animam suam, quasi thalamum sponsi vel purgaret vel ornaret. Haec tanta praeparatio argumentum certissimum est maximae et ferventissimae fidei, quam de vera praesentia Domini in Sacramento habebat, quemadmodum negligentia praeparationis modicae fidei signum est; quod enim dicit Apostolus de iis, qui 'Confitentur se nosse Deum, factis autem negant'; in hujus Sacramenti digna susceptione praecipue locum habet. Quomodo enim fieri potest, ut quis actuali fide certo credat Dominum majestatis in eo Sacramento vere esse praesentem, et tamen imparato animo accedat, et distracto et frigido corde tantum mysterium tractet?"

("Običavao se on tako pažljivo pripremati za primanje presvetoga sakramenta Euharistije, da bi cijeli tjedan proveo u pripravljanju za primanje pričesti u nedjelju, i svakoga je dana obavljao određene pobožne vježbe kojima je svoju dušu ili čistio ili ukrašavao kao odaje za Zaručnika. Ova tolika priprava je najsigurniji argument najveće i najgorljivije vjere koju je imao o stvarnoj prisutnosti Gospodina u Sakramentu, kao što je i nemar u pripravi znak slabe vjere; naime, ono što apostol kaže o onima koji 'ispovijedaju da Boga poznaju, ali djelima ga niječu' [Tit 1, 16]; posebno mjesto ima kod dostojnoga primanja ovoga Sakramenta. Kako može biti da netko djelatnom vjerom sigurno vjeruje da je Gospodar veličanstva stvarno prisutan u tom Sakramentu, a pristupa mu nepripravne duše, i rastresenim i hladnim srcem dotiče toliko Otajstvo?")

Drugi pokazatelj velike vjere sv. Alojzija je njegov prezir prema prolaznim stvarima ovoga svijeta i težnja za nebeskim.
Koliki je to pokazatelj vjere, objašnjava Bellarmin:

"Alterum, in quo maxima fides B. Aloisiii elucet est contemptus rerum praesentium; illi enim soli vere contemnunt praesentia qui serio ac perfecta fide credunt futura. Si diceretur alicubi latere ingentem thesaurum, et sane multi audientes non moverentur ad illum quaerendum; aliqui autem pauci continuo accurrerent, et relictis omnibus toti essent in eo quaerendo; certe possumus dicere, priores non credidisse, quod audierunt de thesauro abscondito, posteriores vero credidisse. Sic igitur, qui non laborant, forte etiam non cogitant de via aeterna adipiscenda, non videntur crederet, aut certe non valde credere: non actualiter et serio credere, esse post hanc vitam aliam vitam sine comparatione feliciorem. Sed qui dimittunt omnia, et, ut Apostolus dicit 'Ab omnibus se abstinent', et totis viribus laborant, ut Deo placeant, et ad bravium supernae vocationis expediti currant, ii vere ostendunt, se credere quae fides catholica docet de vita beata sanctorum, et de suppliciis impiorum aeternis."

("Drugo, u čemu je najviše zasjala vjera bl. Alojzija jest prezir sadašnjih stvari; naime, samo oni zaista preziru sadašnje, koji ozbiljno i savršenom vjerom vjeruju u buduća dobra. Kad bi se reklo da se negdje krije veliko blago, i zasigurno mnogi koji to čuju neće se pomaknuti kako bi ga potražili; ali neki malobrojni će odmah pritrčati i, ostavivši sve, predati se traženju tog [blaga]: sigurno možemo reći da oni prvi nisu povjerovali u ono što su čuli o skrivenom blagu, a da su oni drugi povjerovali. Tako naime, oni koji se ne trude, možda i ne razmišljaju o pronalasku vječnoga puta, ne čini se da vjeruju, ili sigurno da ne vjeruju veoma: ne vjeruju djelatno i ozbiljno da nakon ovoga života postoji drugi život, koji je neusporedivo sretniji. Ali, oni koji ostavljaju sve, i kako apostol kaže 'od svega se uzdržavaju' [1 Kor 9, 25], i svim snagama rade kako bi ugodili Bogu, i trče kako bi postigli vijenac višnjega poziva: oni zaista pokazuju da vjeruju ono što katolička vjera naučava o blaženom životu svetih i o vječnim kaznama opakih.")

A ta se vjera očitovala kod sv. Alojzija u činjenici što se odrekao velikoga bogatstva i časti, koje su mu stajale na raspolaganju kao pripadniku jedne od najmoćnijih europskih plemićkih obitelji.

"Quam excellenter hoc B. Aloisius fecerit, patet ex eo quod sponte dimisit temporalem principatum et ea quae principatum consequentur, opes, honores, delectationes, et vitam pauperem et abjectam suscepit, ac ne forte, dimisso temporali principatu, ad ecclesiasticum principalum postea aspiraret: eum ordinem religiosam elegit, ex quo non patet aditus ad ecclesiasticas dignitates, nisi praecisa obedientia: quod rarissime contingit."

("Kako je izvrsno u tome postupio bl. Alojzije, očito je iz toga što je dragovoljno napustio vremenito kneževstvo i ono što prati kneževstvo: imetak, časti, užitke, a prihvatio siromašan i odbačen život; i da ne bi kasnije, odbacivši vremenito kneževstvo, poslije težio crkvenom kneževstvu, izabrao je onaj vjerski red u kojem nije otvoren put prema crkvenim častima, osim zbog stroge poslušnosti, što se događa vrlo rijetko.")

Drugi znak velike poniznosti jest nepouzdanje u sebe i pouzdanje u Boga.
Nepouzdanje u sebe znači svijest da samo svojim snagama ne možemo učiniti ništa, a ponajmanje čuvati se od grijeha. Svjestan svoje slabosti, čovjek mora izbjegavati grešne prigode.

Premda sv. Alojzije, kao što je gore rečeno, nikada nije imao napasti protiv VI. Božje zapovijedi, ipak se bojao da bi mogao pasti u grijeh. Uvijek je izbjegavao sve situacije u kojima bi se mogla pojaviti opasnost po tom pitanju, napose žensko društvo. Uz sve to, konstantnim je pokorama neprekidno mrtvio svoje tijelo.

Evo, kako o tome govori sv. Robert Bellarmin:

"In secunda specie humilitatis quae est diffidentia de propriis viribus et confidentia in Deo, Aloisius maxime enituit. Nam cum polleret tam insigni dono castitatis, ut supra diximus; tamen non audebat ulli se periculo exponere: atque adeo rigidus erat in castigando corpore jejuniis et poenitentiis caeteris, ac si his remediis ad comprimendos carnis stimulos valde indigeret, et usque adeo diligens erat in fugienda aspectu ac familiaritate mulierum, ut ne matris quidem faciem intueri auderet. Denique in ultima aegritudine rogatus a me, ut pro sua vita longiore Deum oraret, negavit, se id facturum, quia non sciret si diutius viveret, an perseveraturus esset in bono proposito sit, parum de suis viribus confidebat."

("U drugoj vrsti poniznosti, što je nepouzdanje u vlastite snage i pouzdanje u Boga, Alojzije se najviše isticao. Naime, iako se odlikovao tako izuzetnim darom čistoće, kao što smo prije rekli, ipak se nije usudio izložiti ijednoj opasnosti, i tako je bio strog u kroćenju tijela postovima i ostalim pokorama, kao da je trebao te lijekove za suzbijanje ponuka tijela, i toliko je bio pažljiv u izbjegavanju pogleda i druženja sa ženama, da se nije usudio pogledati ni lice majke. Napokon, kad sam ga tijekom posljednje bolesti zamolio da moli Boga za produženje svog života, rekao je da to neće učiniti, jer ne zna ako bude duže živio, hoće li ustrajati u dobroj odluci; malo se pouzdavao u svoje snage.")

I kasnije u propovijedi Bellarmin se vraća na taj događaj sa samrti sv. Alojzija:

"Ad haec omnia accedebat ingens desiderium vitae beatae ex puro amore Dei. Hinc enim rogatus a me, ut supra dixi, ut oraret pro longiore vita sua quia eam ego censebam utilissimam tantae juvenum multitudini, quantam in collegio habebamus, respondit: 'Pater, nullam majorem gratiam Deus hominibus praestare solet, quam ut eos vocet de hoc saeculo, quando in gratia ejus sunt. Ego igitur, qui ex infallibili dono ejus fiduciam habeo magnam salutis, si nunc moriar; quomodo possum rogare, ut detinear in hoc saeculo, ubi tot sunt pericula et tentationes?'"

("Svemu tome se pridružila velika želja za blaženim životom iz čiste ljubavi prema Bogu. Odatle, naime, kad sam ga pitao, kao što sam prije rekao, da moli za duži život, jer mi činio vrlo korisnim za toliko mnoštvo mladića koje imamo u kolegiju, odgovorio je: 'Oče, nijednu veću milost Bog ne običava dati ljudima, nego da ih pozove iz ovoga svijeta, kad su u njegovoj milosti. Ja stoga, koji po njegovom nepogrešivom daru imam veliko pouzdanje u spasenje, ako sada umrem; kako mogu moliti da budem zadržan na ovome svijetu, na kojem su tolike opasnosti i napasti?'")

Kao ispovjednik sv. Alojzija, sv. Robert Bellarmin svjedoči da sv. Alojzije nikada u svom životu nije počinio smrtni grijeh. A ipak, toliko se bojao da bi mu se moglo dogoditi da padne u grijeh, da nije sumnjao ni sekunde da je bolje umrijeti, nego duže živjeti u tako opasnom svijetu.

To govori o njegovoj čvrstoj vjeri u istinitost nauka Crkve o grijehu. Naime, ako ti zaista vjeruješ da je istina sve ono što Gospodin govori u Evanđelju o grijehu i kaznama za grijehe, kako onda možeš biti ravnodušan prema tome?

Na primjer, kako netko može biti ravnodušan prema ovim Božjim riječima u Evanđelju:

"Ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu. Ako te desno oko sablažnjava, iskopaj ga i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao. Ako te desnica tvoja sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo ode u pakao." (Mt 5, 28-30)

Zašto se danas toliki samozvani "vjernici" uopće ne obaziru na te riječi? Očito zato što ne vjeruju da je to zaista istina, i da vječne muke u paklu zaista čekaju svakoga onoga koji umre u stanju smrtnoga grijeha.
Na tim se pitanjima vidi vjera: vjeruje li netko u istinitost Evanđelja ili ne vjeruje. Dakako, još je veća tragedija kad vidite da pojedini "moderni svećenici" ne vjeruju.

No, dužnost je svakog katolika da to vjeruje. Kao što su vjerovali i sv. Alojzije Gonzaga, sv. Robert Bellarmin, i svi ostali sveci kroz cijelu povijest Crkve.

Kad malo bolje pogledate šestonedjeljnu pobožnost na čast sv. Alojzija Gonzage, koju je nekada običavala činiti mladež, vidjet ćete da se u njoj ističe sve ono što je istaknuo sv. Rober Bellarmin u svojoj propovijedi o sv. Alojziju.


Evo, iz molitvenika Srce Isusovo - spasenje naše (Zagreb 1946., str. 393.-398.)

Godišnja posveta franjevačkoga reda Presvetome Srcu Isusovu

Generalni poglavar franjevačkoga reda p. Bernardin dal Vago je 1874. g. posvetio cijeli franjevački red Presvetome Srcu Isusovu i odredio da se ta posveta svečano obavlja svake godine na blagdan Presvetoga Srca Isusova.

U Rimsko-serafskom obredniku iz 1931. ta se posveta nalazi na str. 202.-203., a obavlja se zajedno sa svečanom zadovoljštinom koju cijeli katolički svijet na taj blagdan daje Presvetome Srcu Isusovu.

Obred posvete izgleda ovako...
Nakon svečane mise svi se redovnici skupe u prezbiteriju, držeći upaljene svijeće u rukama, te pokleknu kao u (polu)krugu oko oltara. Celebrant skine kazulu i manipul, odjene plašt i pred izloženim Presvetim Sakramentom, na najdoljnjoj stepenici oltara, započne pjevanje himna Veni Creator.  Svi klečeći nastave pjevati himan do kraja.

Nakon "Emitte Spiritum tuum...", celebrant jedini ustane i pjeva molitvu:

"Actiones nostras, quaesumus, Domine, aspirando praeveni, et adjuvando prosequere: ut cuncta nostra oratio et operatio a te semper incipiat, et per te coepta finiatur. Per Christum Dominum nostrum. Amen."

("Djela naša, molimo, Gospodine, nadahnjujući preteci i pomoću prati: da svaka naša molitva i radnja od tebe uvijek počinje, i započeta da se po tebi dovrši. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.")

Zatim celebrant klečeći na najdoljnjoj stepenici oltara jasnim i razgovjetnim glasom moli čin posvete serafskoga reda Presvetome Srcu Isusovu, dok drugi redovnici istu posvetu u duši obnavljaju:

"O Cor divinum, o Cor infinita adoratione et infinito amore dignissimum, o Cor vulneratum et sanguine effluens, ecce ego Tibi commendo, Tibi adligo, in Te depono una mecum universum Ordinem meum (vel universam Provinciam meam, vel hanc Communitatem meam) totamque familiam Seraphicam sub vexillo sancti Patris nostri Francisci militantium. Tu eam sanguine tuo puriorem effice, Tu eam amore tuo magis inflamma, Tu in ea signum Crucis tuae indelebiliter sculpe, ut semper et ubique et in omnibus vocatione sua sancta dignam se ostendat, dignam suo Patre stigmata gestante, dignam seraphico suo Doctore S. Bonaventura, dignam vulnerato Corde suo, cui eam sacravi, Jesu mi crucifixe. Hoc a Te enixe precor per merita transfixi Cordis sanctissimae Virginis Matris nostrae et tuae, Mariae, et per intercessionem omnium Sanctorum, qui in terris tuum adorabile Cor maxima devotione sunt prosecuti. R. Amen."

("O Božansko Srce, o Srce dostojno neograničenog klanjanja i neograničene ljubavi, o Srce ranjeno i iz kojega teče krv, evo ja Tebi preporučujem, Tebi obvezujem, u Tebe polažem zajedno sa mnom čitav svoj red (ili čitavu svoju provinciju ili ovu moju zajednicu) i čitavu serafsku obitelj, koji vojuju pod zastavom svetoga oca našega Franje. Ti je svojom Krvlju učini čišćom, Ti je sve više zapali svojom ljubavlju, Ti u nju neizbrisivo ureži znamen svoga Križa, da se uvijek i svugdje i u svemu pokaže dostojnom svoga svetoga poziva, dostojnom svoga oca koji nosi rane, dostojnom svoga serafskoga učitelja sv. Bonaventure, dostojnom svome ranjenom Srcu, kome sam je posvetio, moj raspeti Isuse. Ovo od Tebe postojano molim po zaslugama probodenoga Srca presvete Djevice Majke naše i Tvoje, Marije, i po zagovoru svih svetaca, koji su na zemlju tvoje klanjanja vrijedno Srce najvećom pobožnošću štovali. R. Amen.")

Zatim svi zajedno sa celebrantom mole pomirnu molitvu pape Pija XI.:

"Jesu dulcissime, cujus effusa in homines caritas, tanta oblivione, negligentia, contemptione, ingratissime rependitur, en nos, ante altaria tua provoluti, tam nefariam hominum socordiam iniuriasque, quibus undique amantissimum Cor tuum afficitur, peculiari honore resarcire contendimus. Attamen, memores tantae nos quoque indignitatis non expertes aliquando fuisse, indeque vehementissimo dolore commoti, tuam in primis misericordiam nobis imploramus, paratis, volontaria expiatione compensare flagitia non modo quae ipsi patravimus, sed etiam illorum, qui, longe a salutis via aberrantes, vel te pastorem ducemque sectari detrectant, in sua infidelitate obstinati, vel, baptismatis promissa conculcantes, suavissimum tuae legis iugum excusserunt. Quae deploranda crimina, cum universa expiare contendimus, tum nobis singula resarcienda proponimus: vitae cultusque immodestiam atque turpitudines, tot corruptelae pedicas innocentium animis instructas, dies festos violatos, exsecranda in Te tuosque Sanctos iactata maledicta atque in tuum Vicarium ordinemque sacerdotalem convicia irrogata, ipsum denique amoris divini Sacramentum vel neglectum vel horrendis sacrilegiis profanatum, publica postremo nationum delicta, quae Ecclesiae a Te institutae iuribus magisterioque reluetantur. Quae utinam crimina sanguine ipsi nostro eluere possemus! Interea ad violatum divinum honorem resarciendum, quam Tu olim Patri in cruce satisfactionem obtulisti quamque cotidie in altaribus renovare pergis, hanc eandem nos tibi praestamus, cum Virginis Matris, omnium Sanctorum, piorum quoque fidelium expiationibus coniunctam, ex animo spondentes, cum praeterita nostra aliorumque peccata ac tanti amoris incuriam firma fide, candidis vitae moribus, perfecta legis evangelicae, caritatis potissimum, observantia, quantum in nobis erit, gratia tua favente, nos esse compensaturos, tum iniurias tibi inferendas pro viribus prohibituros, et quam plurimos potuerimus ad tui sequelam convocaturos. Excipias quaesumus, benignissime Jesu, B. Virgine Maria Reparatrice intercedente, voluntarium huius expiationis obsequium nosque in officio tuique servitio fidissimos ad mortem usque velis, magno illo perseverantiae munere, continere, ut ad illam tandem patriam perveniamus omnes, ubi Tu cum Patre et Spiritu Sancto vivis et regnas Deus in saecula saeculorum. Amen."

("Premili Isuse, Ti si neizmjerno ljubio ljude, a oni tu tvoju ljubav tako nezahvalno zaboravljaju, zanemaruju i preziru. Klečeći pred oltarom tvojim hoćemo evo mi, da ti iskažemo osobito poštovanje i njime popravimo toliki opaki nemar i uvrede, kojima ljudi odasvud udaraju na ljubezno Srce tvoje. Znamo nažalost, da smo se i mi katkada tako nevrijednim pokazali, pa žalimo to s najdubljom boli i molimo milosrđe tvoje ponajprije za sebe. Spremni smo okajavati svojevoljnom pokorom ne samo grijehe, koje smo počinili sami, već i zla djela onih, koji su daleko odlutali s puta spasenja i otvrdnuli u svojoj nevjeri, pa ne će da idu za tobom, vođom i pastirom, ili su pogazili krsni zavjet i odbacili slatki jaram tvoga zakona. Sve te žalosne opačine hoćemo da okajemo. No, napose kanimo naknađivati za nečedno i ružno življenje i odijevanje, za tolike zamke, što ih stavlja pokvarenost nevinim dušama, za oskvrnjivanje bagdana, za mrske psovke izbacivane protiv tebe i tvojih svetaca, za napadaje na tvog namjesnika i svećenstvo, za nemar i strašna svetogrđa, kojima se pogrđuje sam Sakramenat božanske ljubavi i napokon za javne prestupke naroda, koji se diže na prava Crkve, što si je ti osnovao i na njezino učiteljstvo. O, da možemo oprati te opačine krvlju svojom! Međutim, da naknadimo za pogrđenu božansku čast, prinosimo ti onu zadovoljštinu, što si je nekad na Križu ti sam prikazao Ocu i koju obnavljaš svaki dan na oltarima. Tomu pridružujemo pokore Djevice Majke, sviju svetaca i pobožnih kršćana. – Obećajemo ti od svega srca, da ćemo grijehe, što smo ih počinili mi i drugi i nemar za toliku ljubav, koliko bude do nas s pomoću tvoje mllosti popravljati tvrdom vjerom, čestitim življenjem i točnim vršenjem evanđeoskoga zakona, osobito zakona ljubavi. Obećajemo, da ćemo svim silama sprečavati uvrede, što ti se nanose i da ćemo poticati sve, koje bude moguće, da nasljeduju tebe. Primi, molimo te, dobrostivi Isuse, po zagovoru naše pomiriteljice blažene Djevice Marije ovu dragovoljnu naknadu i daj nam veliki onaj dar postojanosti, da te do smrti vjerno slušamo i služimo, da svi napokon stignemo u onu domovinu gdje ti s Ocem i Duhom Svetim živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.")

Nakon toga, mole se Litanije Presvetoga Srca Isusova. Kad završe litanije svi ustanu i zapjevaju antifonu:

"Suscepit nos Dominus in sinum et cor suum, recordatus misericordiae suae, alleluia."

("Primio nas Gospodin u krilo i srce svoje, spomenuvši se milosrđa svoga, aleluja.")

I pjeva se hvalospjev Blažene Djevice Marije Magnificat.

Nakon što je antifona još jednom ponovljena, svi opet kleknu, osim celebranta i poslužitelja.
Pjevaju se sljedeće molitve:

V. Confirma hoc, Deus, quod operatus es in nobis:
R. A templo sancto tuo, quod est in Jerusalem.
V. Memento congregationis tuae:
R. Quam possedisti ab initio.

V. Cor Jesu flagrans amore nostri.
R. Inflamma cor nostrum amore tui.
V. Domine, exaudi orationem meam.
R. Et clamor meus ad te veniat.
V. Dominus vobiscum.
R. Et cum spiritu tuo.

Deus, qui nobis, in Corde Fílii tui, nostris vulnerato peccatis, infinitos dilectionis thesauros misericorditer largiri dignaris: concede, quaesumus; ut, illi devotum pietatis nostrae praestantes obsequium, dignae quoque satisfactionis exhibeamus offícium.

Domine Jesu, sanctissimi Cordis tui virtutibus indui, et affectibus inflammari: ut et imagini bonitatis tuae conformes, et tuae Redemptionis mereamur esse participes. Qui vivis et regnas Deus per omnia saecula saeculorum. R. Amen."

(V. Utvrdi ovo, Bože, što si učinio u nama:

R. Iz hrama svetoga tvoga, koji je u Jeruzalemu.

V. Sjeti se zajednice tvoje:

R. Koju si posjedovao od početka.

V. Srce Isusovo, koje izgaraš ljubavlju prema nama:

R. Zapali srce naše ljubavlju prema Tebi.

V. Gospodine, usliši molitvu moju.

R. I vapaj moj k tebi da dođe.

V. Gospodin s vama.

R. I s duhom tvojim.

Pomolimo se.

Bože, koji se dostojiš milosrdno nam darivati beskrajno blago ljubavi u Srcu svoga Sina ranjenom našim grijesima, podaj, molimo, da mu mi, koji ga častimo svojom odanom pobožnošću, dademo i doličnu zadovoljštinu.

Podaj nam, molimo Gospodine Isuse, da se odjenemo krepostima tvoga Presvetoga Srca, i težnjama zapalimo: da budemo i suobličeni slici tvoje dobrote, i da zaslužimo biti sudionici tvoga Otkupljenja. Koji živiš i kraljuješ Bog po sve vijeke vjekova. R. Amen.")

Završivši ove molitave, celebrant opet klekne na najdoljnju stepenicu oltara i nakon pjevanja Tantum ergo, na uobičajen način podijeli blagoslov s Presvetim Sakramentom.

Eto, vidjeli smo kako ta posveta izgleda. Mislim da ne trebam niti napominjati da danas ne može biti nikakve obnove u franjevačkom redu, dok god se ne vrate ovi i ostali tradicionalni obredi.

Podsjećam da Rimsko-serafski obrednik iz 1931. možete preuzeti ovdje: Rituale Romano-Seraphicum.

"Nastoj da otrov heretika ne zarazi tvoje stado" - pismo pape sv. Pija V. zagrebačkom biskupu Jurju Draškoviću

U zbirci pisama pape sv. Pija V. o kojoj sam govorio prošloga tjedna, nalazi se i pismo jednom hrvatskom biskupu: zagrebačkom biskupu Jurju Draškoviću. U ovom ću tekstu navesti glavne poruke toga pisma.

No, prvo nekoliko riječi o našem biskupu. Juraj Drašković rođen je 5. veljače 1525. u Bilini kod Knina. Kad su Turci osvojili to područje, Jurjev otac Bartolomej poveo je svoju obitelj prvo u Pokuplje, kamo je izbjegao velik dio hrvatskog naroda sa okupiranih prostora, pa zatim dalje prema sjeverozapadnoj Hrvatskoj.

Brigom svog ujaka, kardinala Jurja Utješinovića, mladi Drašković odgojen je za svećenika. Studirao je teologiju u Krakovu, Beču, Bolonji i Rimu. Već se u mladoj dobi priključio borbi protiv protestantizma, kad piše raspravu protiv Calvinovog krivovjerja: Confutatio eorum quae dicta sunt a J. Calvin.

Drašković je posvećen za pečuškog biskupa 1557. godine. Sudjeluje na Tridentskom koncilu, čije odluke nastoji provesti u praksi. Imenovan je zagrebačkim biskupom 1563. godine. Postaje hrvatskim banom 1567. godine, a tu je službu u većoj ili manjoj mjeri obavljao do 1576. godine, spojivši u svojim rukama i duhovnu i svjetovnu vlast u banskoj Hrvatskoj.
Farlati kaže da su Draškovića zvali "pater patriae et pauperum" ("otac domovine i siromaha", pogledaj: D. Farlati, Illyricum sacrum, tom. V., 1775.g., str. 541.).

 
Zasluge biskupa Draškovića prepoznao je papa sv. Pio V., koji mu je 11. kolovoza 1569. uputio pismo u kojem ga hvali i potiče na ustrajnost u započetom putu.

Već je iz riječi kojima započinje pismo jasno koliko je sv. Pio V. cijenio biskupa Draškovića, čestitajući mu na svim njegovim uspjesnima u borbi za katoličku vjeru:

"Venerabilis Frater, salutem et Apostolicam benedictionem. Christianae charitatis affectus, Pastoralisque servitutis commune nobis cum Venerabilibus Fratribus et Episcopis nostris vinculum, non sinit nos expertes esse eius laetitiae, quam de illorum virtute conceptam, animo percepimus. Itaque cum de tua eximia in Deum Omnipotentem pietate, Religionisque Catholicae studio, ac divini honoris zelo, multa constanti plurimorum fama ad nos allata essent; faciendum esse existimavimus, ut non solum quantopere haec nobis grata accidissent, tibi significaremus, sed tibi quoque de eis gratularemur. Vera autem gratulatio est, quam non praesentis temporis aut necessitas temporalis extorquet, aut terrena commendat utilitas; sed quae de sanctis bonisque operibus suscepta, caelestis mercedis gloriam sibi propositam habet."

("Časni brate, pozdrav i apostolski blagoslov. Dobrohotnost kršćanske ljubavi, i vez pastirske službe koji nam je zajednički sa našom časnom braćom i biskupima, ne dopušta nam da budemo lišeni one radosti, koju smo duhom opazili, primijećenu u njihovoj kreposti. I tako kad smo mnogo toga čuli od brojnih ljudi o tvojoj izuzetnoj pobožnosti prema svemogućem Bogu, nastojanju oko revnosti za katoliču vjeru i božansku čast, odlučili smo da bi trebalo učiniti, ne samo da ti damo do znanja koliko nam je sve to drago, nego da ti na tome i čestitamo. A istinsko je čestitanje, ne ono koje traži potreba sadašnjega vremena ili vremenita nužnost, ili koju preporučuje zemaljska korist, nego ono koje uzeto iz svetih i dobrih djela, ima ponuđenu slavu nebeske nagrade.")

Sv. Pio V. je siguran da će Drašković, čiji se dobar glas proširio i izvan njegove domovine, učiniti sve što je potrebno za očuvanje i širenje katoličke vjere:

"Quod enim in gubernando custodiendoque grege, fidei tuae ab Omnipotenti Deo commisso, eam prudentiam vigilantiamque adhibes, ut bonorum operum tuorum fama, istis Pannonici Regni finibus non contenta, huc ad nos usque perferatur, hoc gaudendum esse in Domino cognoscimus. Itaque gratias agimus Redemptori nostro, qui inter cetera pietatis suae dona, ita Fraternitatem tuam Catholicae Religionis amore incendit; ut quidquid ad eius conservationem propagationemque pertinere cognoscit, id et diligenter et alacriter exequi non desistat."

("Što naime, u upravljanju i zaštiti stada koje je povjereno tvojoj vjeri od svemogućega Boga, činiš onom razboritošću i mudrošću, da se glas o tvojim dobrim djelima, koji nije ograničen međama toga panonskog kraljevstva, razglašava ovdje sve do nas, znamo da se tome treba radovati u Gospodinu. I stoga zahvaljujemo našem Otkupitelju, što je među ostalim svojim darovima, tako zapalio tvoje bratstvo ljubavlju prema katoličkoj vjeri: da štogod spozna da je potrebno za njezino očuvanje i širenje, neće oklijevati da pažljivo i hitro izvrši.")

Poznavajući navedene osobine biskupa Draškovića, sv. Pio V. kaže da bi ga bilo suvišno poticati na veće zalaganje, ali on to ipak čini, potičući ne toliko njega samoga, koliko njegov kler i narod da ga nasljeduju:

"Quamvis autem eum, qui, adiuvante Deo, ita sit animatus, supervacuum videatur esse magis hortari: tamen, quia te, inter ceteras tuas virtutes, fraternae quoque hortationis verba libenter suscipere existimamus; idcirco hortamur, ut quam ingressus es ad caelum ferentem viam, ab ea ne iter tuum deflectas, donec eo quo contendis pervenias. Sit Clero populoque tibi comisso, vitae tuae sanctitas, regula atque norma, ad quam actiones moresque suos uterque studeat conformare."

("Premda bi se činilo da je suvišno još poticati onoga koji je, uz Božju pomoć, tako srčan: ipak, jer znamo da ćeš ti, među ostalim tvojim krepostima, rado primiti riječi bratskog poticaja, kako procjenjujemo, zato potičemo da ne skrećeš s puta na koji si stupio, koji vodi u nebo, dok ne dođeš tamo kamo nastojiš doći. Neka bude kleru i narodu koji ti je povjeren, svetost tvoga života pravilo i norma, prema kome neka i jedni i drugi nastoje prilagoditi svoja djela i ponašanje.")

Dobar vođa mora proganjati i kažnjavati zle, a nagrađivati dobre. Tako sv. Pio V. potiče biskupa Draškovića da ustraje na tom putu, a naročito u obrani svoga stada od opasnosti krivovjerja.

"Mali vitiorum poenam, boni virtutum praemium, sibi a te expectandum esse intelligant. Haereticorum venena ne gregem tuum inficiant, quanta potes diligentia contende. Quo minus ea semper agas, quae Deo beneplacita sunt, nullius te hominis metus deterreat."

("Neka znaju zli da od tebe mogu očekivati kaznu za opačine, a dobri nagradu za kreposti. Što većom možeš brižljivošću, nastoj da otrov heretika ne zarazi tvoje stado. Dok god svagda tako činiš, što je ugodno Bogu, neka te ne plaši strah nijednoga čovjeka.")

Drašković je sve te savjete doista primijenio u svom djelovanju. Beskompromisno se borio protiv protestantskog krivovjerja i sprječavao svaki pokušaj heretika da prodru u Hrvatsku. Uništavao je protestantske knjige, kako se otrov ne bi širio među pukom.

Što nam sve to danas govori? Ni mi danas nismo ništa manje obvezni boriti se protiv zla, nego što je to bio biskup Drašković u svoje vrijeme. Borba protiv zla ostaje uvijek dužnost katolika.

Danas je ta borba teža nego u Draškovićevo vrijeme. Otrov krivovjerja širi se podmuklo i zamaskirano u humanističke fraze. Stare se hereze šire u novom ruhu. Tako se npr. protestantizam nerijetko širi pod egidom ekumenizma i "karizmatizma". Modernizam se širi pod izgovorom nužnosti prilagođavanja pastorala suvremenim prilikama.

No, u ovoj teškoj borbi protiv zabluda imamo utjehu i primjer u svetim ljudima prošlih vjekova, među kojima papa sv. Pio V. i biskup Juraj Drašković zauzimaju visoka mjesta.

Podsjećam da zbirku pisama sv. Pija V. možete preuzeti ovdje: Apostolicarum Pii Quinti Pont. Max. Epistolarum libri quinque.

Svečani blagoslov ljiljana prema franjevačkom obredu

U obredniku franjevačkoga reda (Rimsko-serafski obrednik) određuje se poseban svečani obred blagoslova ljiljana na blagdan sv. Antuna Padovanskoga. Franjevački obred blagoslova ljiljana detaljniji je i svečaniji od onoga u (općem) Rimskom obredniku.

Pogledat ćemo ovaj blagoslov prema Rimsko-serafskom obredniku iz 1931. godine.

Blagoslov ljiljana ima podosta liturgijski karakter. U blizini oltara, na strani poslanice, treba staviti stolić na koji se polože ljiljani u onoj količini koja se čini dovoljnom prema broju redovnika ili vjernika ("ea copia, quae pro religiosorum numero sufficiens videbitur"). Ovdje se na prigodnom mjestu stavi i križ za procesiju.

Celebrant treba obući amikt, albu, štolu i plašt bijele boje; đakon dalmatiku, a podđakon tunicelu također bijele boje. Ne stavljaju manipul.

Nakon što na uobičajen način pristupe oltaru, celebrant poljubi oltar, otiđe na stranu poslanice i započne u ferijalnom tonu:

V. Adjutorium nostrum in nomine Domini.
R. Qui fecit caelum et terram.
V. Dominus vobiscum.
R. Et cum spiritu tuo.
Oremus.
Deus, a quo omne bonum sumit initium, et semper ad potiora progrediens percipit incrementum: ✝ concede, quaesumus, supplicantibus nobis; * ut quod ad laudem Nominis tui inchoare aggredimur, aeternae tuae sapientiae munere perducatur ad terminum. Per Christum Dominum nostrum. R. Amen.

(V. Pomoć je naša u imenu Gospodina.
R. Koji je stvorio nebo i zemlju.
V. Gospodin s vama.
R. I s duhom tvojim.
Pomolimo se.
Bože, od koga svako dobro dobiva početak, i uvijek napredujući nabolje prima rast: ✝ podaj, molimo, nama koji prosimo; * da ono čemu smo pristupili na slavu tvoga Imena, darom tvoje vječne mudrosti bude privedeno kraju. Po Kristu Gospodinu našemu. R. Amen.)

Zatim celebrant stojeći na istome mjestu, stavlja i blagoslivlja tamjan, a nakon što đakon u sredini oltara izmoli "Munda cor meum", okreće se njemu i daje mu blagoslov, pruža mu ruku da poljubi i evanđelje kako se to čini na svečanoj Misi.

Đakon pjeva Evanđelje (Mt 6, 24-33):

"U ono vrijeme, reče Isus svojim učenicima: Nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu. Zato vam kažem: Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela? Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih? A tko od vas zabrinutošću može svome stasu dodati jedan lakat? I za odijelo što ste zabrinuti? Promotrite poljske ljiljane, kako rastu! Ne muče se niti predu. A kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu poljsku, koja danas jest a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas, malovjerni? Nemojte dakle zabrinuto govoriti: ‘Što ćemo jesti?’ ili: ‘Što ćemo piti?’ ili: ‘U što ćemo se obući?’ Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo Božje i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati."

Nakon Evanđelja i kađenja, celebrant se okreće oltaru i na strani poslanice pjeva ferijalnim tonom:

V. Justus germinabit sicut lilium.
R. Et florebit in aeternum ante Dominum.
V. Domine, exaudi orationem meam.
R. Et clamor meus ad te veniat.
V. Dominus vobiscum.
R. Et cum spiritu tuo.
Oremus.
Deus, Creator et Conservator generis humani, sanctae puritatis amator, dator gratiae spiritualis, et largitor aeternae salutis, ✝ benedictione tua sancta, bene ☩ dic haec lilia, quae pro gratiis exsolvendis, * in honorem sancti Antonii Confessoris tui, supplices hodie praesentamus, et petimus benedici. Infunde illis, salutari signaculo sanctissimae ☩ Crucis, rorem caelestem; ✝ tu benignissime, qui ea ad odoris suavitatem depellendasque infirmitates, humano usui tribuisti, tali virtute reple et confirma, ut, quibuscumque morbis adhibita, seu in domibus locisque posita, vel cum devotione portata fuerint, * intercedente eodem famulo tuo Antonio, fugent daemones, continentiam salutarem inducant, languores avertant, tibique servientibus pacem et gratiam concilient. Per Christum Dominum nostrum. R. Amen.

(V. Pravednik će pupati kao ljiljan.
R. I cvast će dovijeka pred Gospodinom.
V. Gospodine, usliši molitvu moju.
R. I vapaj moj k tebi da dođe.
V. Gospodin s vama.
R. I s duhom tvojim.
Pomolimo se.

Bože, Stvoritelju i Uzdržavatelju ljudskoga roda, ljubitelju svete čistoće, djelitelju duhovne milosti i davaoče vječnoga spasenja, ✝ blagoslovom svojim svetim blago ☩ slovi ove ljiljane, koje ti na čast svetoga Antuna ispovijedaoca tvoga danas ponizno prikazujemo i za koje molimo, da ih blagosloviš. Izlij na njih po spasonosnom znaku presvetoga ☩ križa nebesku rosu; ✝ ti najdobrostiviji, koji si ih dao ljudima za porabu, da ugodno mirišu i odgone nemoći, napuni ih i pokrijepi takvom snagom, da za koje god bolesti posluže, ili se postave u kuće i mjesta ili se budu pobožno nosili, * po zagovoru istoga sluge tvoga Antuna odgone zle duhove, potiču na spasonosnu uzdržljivost, suzbijaju slabosti i podaju mir i milost službenicima tvojim. Po Kristu Gospodinu našem. R. Amen.)

Stavivši tamjan u kadionicu, celebrant poškropi ljiljane blagoslovljenom vodom govoreći "Asperges me", bez psalma; zatim ih tri puta okadi, ne govoreći ništa. Nakon toga se dijele ljiljani i počinje procesija s ljiljanima (slično kao procesija sa svijećama na Svijećnicu).
Za vrijeme procesije pjeva se poznata pjesma sv. Antunu: Si quaeris miracula.

Nakon procesije, dvojica pjevača zapjevaju:

V. Ora pro nobis, beate Antoni.
R. Ut digni efficiamur promissionibus Christi.

(V. Moli za nas, blaženi Antune.
R. Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.)

I celebrant stojeći pred najnižom stepenicom oltara, dodaje:

Oremus.
Subveniat plebi tuae, quaesumus, Domine, praeclari Confessoris tui beati Antonii devota et jugis deprecatio: ✝ quae in praesenti nos tua gratia dignos efficiat, * et in futuro gaudia donet aeterna. Per Christum Dominum nostrum. R. Amen.

(Pomolimo se.
Neka pomogne puku tvojemu, molimo, Gospodine, prejasnoga tvoga ispovjednika Antuna predan i postojan zagovor: ✝ koji neka nas učini u sadašnjem životu dostojnima tvoje milosti, * i u budućem nam dade vječne radosti. Po Kristu Gospodinu našemu. R. Amen.)

Kao što vidite, blagoslov ljiljana je koristan, lijep i sadržajan obred. Trebalo bi ga vratiti gdje god je to moguće.
Rimsko-serafski obrednik iz 1931. možete preuzeti ovdje: Rituale Romano-Seraphicum.

Savjeti pape sv. Pija V. španjolskim i portugalskim vladarima glede širenja katoličke vjere u Novom svijetu

Španjolski i portugalski kraljevi velikim su dijelom zaslužni za širenje katoličke vjere po cijelome svijetu. Od Indije i Filipina do srednje i južne Amerike, veliki misijski pothvati u Novom svijetu od 16. do 19. stoljeća, bili bi nezamislivi bez aktivne podrške španjolske i portugalske krune.

Tijekom tog se vremena Crkva proširila na sve kontinente i dobila više novih vjernika nego ikada prije u svojoj povijesti. Okvir koji je to omogućio bilo je širenje španjolskih i portugalskih prekomorskih posjeda.

To nije bilo slučajno. Božja Providnost se često koristila državama za proširenje vjere. Tako se u antičkim vremenima poslužila Rimskim Carstvom za proširenje Crkve.
Sjetimo se ovdje one čuvene propovijedi pape sv. Leona Velikoga na blagdan sv. Petra i Pavla (dijelovi koje se čitaju i u tradicionalnom časoslovu na blagdan apostolskih prvaka, 29. lipnja), gdje sveti papa govori kako je širenje Rimskog Carstva omogućilo da se kršćanstvo proširi:

"Ut autem huius inenarabilis gratiae per totum mundum diffunderetur effectus, Romanum regnum divina providentia praeparavit: cuius ad eos limites incrementa perducta sunt, quibus cunctarum undique gentium vicina et contigua esset universitas. Dispositio namque divinitus operi maxime congruebat, ut multa regna uno confoederarentur imperio, et cito pervios haberet populos praedicatio generalis, quos unius teneret regimen civitatis."

("Kako bi bi se, naime, po čitavom svijetu proširio učinak ove neizrecive milosti, Božanska Providnost je pripravila rimsko vladanje: čije je povećanje dovedeno do tih granica, kojima bi posvuda svim narodima bila u susjedstvu i bliska općenitost. Priprava je, naime, veoma dolikovala božanskom djelu, da se mnoga kraljevstva saveznički ujedine u Carstvo, i kako bi općenito propovijedanje [vjere] imalo brz otvoren pristup narodima, koje je držalo vladanje jednoga grada.")

Jasno, situacija s Rimskim Carstvom je specifična, i podosta drugačija od španjolske i portugalske situacije. Rimsko Carstvo je polako s vremenom postalo katoličko, a Španjolska i Portugal su od početka bile katoličke države.
No, u oba slučaja imamo primjere kako proširenje države omogućuje ili barem olakšava širenje vjere.

Ako pogledamo samo broj obraćenika, onda treba priznati da je u vrijeme španjolske i portugalske prekomorske ekspanzije obraćeno više ljudi, nego u doba Rimskog Carstva. Već bi nam zbog toga ta vremena trebala biti zanimljiva.

Kako su katolici u tome uspjeli? Zašto su tada mogli, a danas ne mogu?
Mislim da bi ovaj tekst mogao dati barem neke naznake, ako već ne odgovore.

Ovih se dana dosta govori o kolonijalizmu. Šire se potpuno neutemeljene optužbe na račun povijesti čitavih naroda. U tome nerijetko sudjeluju i modernistički pseudoteolozi, pogotovo oni bliski krivovjerskoj "teologiji oslobođenja", koji se žele prikazati kao nekakvi borci za prava "potlačenih domorodaca".

Ali, najjadnije je kad vidite da govore o stvarima o kojima nemaju pojma. Danas nam o "kolonijalnoj prošlosti" drže prodike ljudi koji nikada u životu nisu pročitali nijedan dokument iz 16. ili 17. stoljeća. Ljudi koji uopće ne poznaju izvore.
Da karikiram, ne može netko tko je pročitao dva članka na Wikipediji iznositi sudove o bilo kojoj temi, a ponajmanje o povijesnim događajima.

Mi ne smijemo biti takvi. Kad govorimo o osjetljivim povijesnim temama, onda moramo govoriti isključivo na temelju izvora.

To je, ukratko, ono što ću učiniti u ovome tekstu. Citirat ću izvorna pisma sv. Pija V. upućena španjolskim i portugalskim vlastodršcima, u kojima se točno može vidjeti što im je savjetovao glede širenja katoličke vjere u Novom svijetu.

Pisma Pija V. objavljena su u zbirci Apostolicarum Pii Quinti Pontificis Maximi epistolarum libri quinque, tiskanoj 1640. godine.

U pismima Pija V. možete primijetiti dvije glavne teme. S jedne strane, gorljivo zauzimanje za obraćenje domorodaca u novootkrivenim prekomorskim zemljama. S druge strane, konstantno pozivanje vlasti da prema domordcima postupaju blago i nježno, uz svijest da upravo takav pristup olakšava i pospješuje širenje katoličke vjere.

Važno je također spomenuti da sv. Pio V. poziva španjolske i portugalske vlasti da uvedu red i disciplinu među europske doseljenike u tim krajevima, kako došljaci ne bi svojim neprimjerenim ponašanjem sablaznili domorodce. I tada, kao i danas, velika zapreka širenju vjere su katolici koji ne žive po propisima vjere. Takvi svojim sablažnjivim ponašanjem mogu proizvesti potpuno krivi dojam o vjeri kod dobronamjernih nevjernika. Zato je potrebno bez iznimke upregnuti takve u disciplinu.


Počinjem s pismom sv. Pija V. španjolskom kralju Filipu II. od 17. kolovoza 1568.
Na početku papa govori o svojoj pastirskoj dužnosti da se brine za širenje vjere:

"Cum oporteat nos pro officio pastorali, quod nobis licet indignis commissum fuit, curam habere, non solum eorum qui fidem Christianam susceperunt, sed eorum etiam qui ad eam suscipiendam facile adduci possunt, veluti populorum Indiae, qui ad Hispaniae Regnum nostris temporibus adiuncti fuerunt; magnopere in Domino laetamur, te, vti Regem vere Catholicum, sicuti a felic. record. praedecessoribus nostris optatum fuit, qui eam orbis terrarum partem maioribus tuis subigendam attribuerunt, eosque populos illorum fidei commiserunt, curasse, vt sacrum Evangelium in illis provinciis praedicaretur, ac fides Catholica propagaretur."

("Budući da trebamo zbog svoje pastirske službe, koja nam je, premda nedostojnima, povjerena: da brinemo ne samo za one koji su primili kršćansku vjeru, nego također i o onima koji bi se lako mogli pridobiti da je prihvate, poput naroda Indije, koji su u naše vrijeme pridruženi Španjolskom Kraljevstvu; veoma se radujemo u Gospodinu, da ti, kao uistinu katolički kralj, i kao što su željeli naši prethodnici sretne uspomene, koji su taj dio svijeta povjerili tvojim starima da ga podlože, i tamošnje narode povjerili njihovoj vjernosti, brinući se da se sveto Evanđelje propovijeda u tim pokrajinama i da se širi katolička vjera.")

Sv. Pio V. potiče kralja da pojedinim upraviteljima prekomorskih zemalja dade do znanja da su se dužni brinuti za širenje katoličke vjere. Pri tome ističe važnost dobrog primjera vjernika. Izričito traži da se ne tlače domorodci, nego da se prema njima postupa s ljubavlju, kako bi gledajući dobre primjere kršćana zavoljeli pravu vjeru.

"...vt populos illos ditionis suae, hac occasione oblata, eis quam diligentissime commendare velit, ac praecipue mandare, vt propagationi sanctae fidei, et animarum saluti intenti sint, quarum rerum caussa ea orbis terrarum pars ab initio ipsis maioribus tuis concessa fuit; vt, cum ex laudabili eorum regimine qui illis praerunt, tum bonis exemplis eorum qui Christianam doctrinam tradent, iugum Christi suave et leve esse sentiant, neque ab illis ipsis opprimantur, qui eos tamquam teneras in vinea Domini plantas alere ac fovere, et amorem in eis Christianae Religionis accendere atque augere debent; et ea omnia caveantur, quibus ipsi offendi, et Christiana Religio detrimentum capere posset: qui autem nondum Christi fidem susceperunt, ad eam suscipiendam, charitate et dexteritate adhibita, alliciantur."

("...da im te narode svoga podložništva, u ovoj pruženoj prilici, najpažljivije preporuči i izričito naloži, da budu predani širenju svete vjere i spasenju duša, zbog kojeg je razloga na prvome mjestu taj dio svijeta od početka bio dodijeljen tvojim starima; da, vidjevši pohvalno vladanje onih koji im predstoje, kao i dobre primjere onih koji im predaju kršćanski nauk, osjete da je jaram Kristov sladak i lagan, i da ne budu tlačeni od onih istih koji su ih dužni hraniti i njegovati kao krhke stabiljke u vinogradu Gospodnjem, i zapaliti i povećavati u njima ljubav prema kršćanskoj vjeri; i da se čuvaju svega onoga što bi ih moglo povrijediti i iz čega bi kršćanska vjera mogla zadobiti štetu: neka se one koji još nisu prihvatili vjeru Kristovu navede da je prihvate, primjenjujući ljubav i blagost.")

Zatim sv. Pio V. govori o mnogostrukim blagodatima širenja vjere:

"Certum enim habeat Maiestas tua, ex propagatione Religionis suum quoque in illis partibus Regnum Deo propitio ac favente firmatum et auctum iri, et sibi talium in eos populos et Religionem meritorum, non solum in hac vita, sed in altera etiam, praemium paratum fore."

("Naka vaše veličanstvo bude sigurno, da će promicanjem vjere, uz Božju milost i pomoć, svoje kraljevstvo u tim krajevima učvrstiti i proširiti, steći za sebe takve zasluge među tim narodima i vjerom, ne samo u ovom životu, nego je također i u drugom čeka pripravljena nagrada.")

Samo dan nakon toga, 18. kolovoza 1568., papa sv. Pio V. piše potkralju Perua, Franciscu Toledu, koji je u ime španjolskog kralja upravljao tim dijelom Južne Amerike.

U tom pismu on potiče potkralja:

"...ad fidem orthodoxam in illis partibus propagandam, et quam plurimos animas Christo lucrandas. Ut vero et qui adhuc infirmi sunt, in fide confirmentur, et qui idolorum cultores, Christi fidem suscipiant; necesse est pro tua prudentia intelligas, illos ita regi atque tractari debere, ut ipsi quidem divinae erga se misericordiae beneficium indies magis agnoscant; infideles autem atque idolatrae eorum exemplo atque imitatione ad veritatem agnoscendam invitentur."

("...na promicanje prave vjere u tim krajevima, i na stjecanje što većeg broja duša za Krista. Da se uistinu i oni koji su još slabi, učvrste u vjeri, i oni koji su štovatelji idola, prihvate Kristovu vjeru; nužno je da to shvatiš svojom razboritošću, da nad njima treba vladati i postupati, da oni svakim danom sve više spoznaju dobročinstva bošanskoga milosrđa prema sebi; a da se nevjernici i idolopoklonici njihovim primjerom i oponašanjem pozovu na spoznaju istine.")

Zatim sv. Pio V. potiče potkralja da dobro pazi na ponašanje europskih doseljenika, da se domorodci ne bi sablaznili zbog njihovih zlih primjera:

"Illud quoque, quantum fieri potest, providendum est, ne eorum, qui ex his Occidentis partibus in eas provincias commigrarunt, pravis moribus offendantur."

("Za ovo se, naime, koliko je moguće, treba pobrinuti, da se ne uvrijede zlim ponašanjem onih koji su se iz ovih zapadnih krajeva doselili u one provincije.")  

Slično je sv. Pio V. pisao i potkralju Nove Španjolske (područja pod španjolskom vlašću u srednjoj i sjevernoj Americi, manjim dijelom i Južnoj Americi) 8. listopada 1567.
I tu prvo govori o nadi u širenje Crkve:

"Deum autem precamur, ut qui te istuc adeo feliciter perduxit ad istos populos regendos, Nobilitati tuae semper adsit, detque et concedat, ut sancta Ecclesia in istis partbus, sub tuo felici regimine, ad divini sui nominis gloriam, et animarum salutem, propagetur et crescat."

("Molimo naime Boga, da on koji te je sretno doveo sve do tamo da vladaš nad tim narodima, uvijek bude na pomoć tvojoj plemenitosti, i da dade i udijeli, da se sveta Crkva u tim krajevima, pod tvojim sretnim vladanjem, na slavu svoga božanskoga imena, i na spasenje duša, proširi i raste.")

Papa se i ovdje zauzima za obranu novoobraćenih Indijanaca, kao i za pažljivo postupanje prema poganima, kako se ovi ne bi bojali prihvatiti pravu vjeru:

 "Nihil autem aeque necessarium esse pro sua prudentia intelligit, ac Christianos novos diligenter a militum et aliorum Christianorum iniuriis tueri atque defendere, et Gentiles ita tractare, ut ne a suscipienda Christi fide deterreantur, sed potius modis omnibus alliciantur."

("Ništa nije toliko potrebno kao to da tvoja razboritost razumije, i pažljivo brani i štiti nove kršćane od povreda vojnika i ostalih kršćana, i tako postupa prema poganima, da se ne plaše prihvaćanja Kristove vjere, nego radije na svaki način pridobe.")

Iste je poruke sv. Pio V. uputio i portugalskim vladarima.  

U pismu portugalskom potkralju 11. listopada 1567., papa prvo hvali ulogu portugalskih kraljeva u širenju katoličke vjere do krajeva zemlje.

"Audimus enim, quantopere isthic iam Ecclesia Catholica creverit, quantusque Gentilium numerus quotannis ab idolorum cultu, ad Christi fidem converti soleat. Ex quibus Ecclesiae incrementis, et tot animarum salute, tanta cor nostrum laetitia exultat, ut eam non facile explicare possimus. Quanta vero hoc nomine laus Serenissimis Portugalliae Regibus debeatur, cuncti Christiani populi nationesque noverunt: eorum enim cura, studio et admirabili animi magnitudine perfectum est (Deo pios illorum conatus et coepta iuvante) ut usque in ultimos orbis terra fines sacrum Evangelium pervenerit, et ii qui in tenebris ambulabant, lucem verae Religionis aspicere, ac Creatorem et Saluatorem suum agnoscere coeperint."

("Slušali smo, naime, koliko je već Katolička Crkva narasla, koliki se broj pogana svakodnevno od štovanja idola obraća na Kristovu vjeru. Zbog ovog rasta Crkve i spasenja tolikih duša, takvom radošću kliče naše srce, da je ne možemo lako objasniti. Kolika se doista na to ime duguje hvala presvjetlim kraljevima Portugala, znaju svi kršćanski puci i narodi: njihovim, naime, trudom i čudesnom velikodušnošću postignuto je (uz Božju pomoć njihovim pobožnim nastojanjima i pothvatima) da je sve do zadnjih krajeva zemlje došlo sveto Evanđelje, i da su oni koji su hodali u tmini, ugledali svjetlo prave vjere, te počeli spoznavati svoga Stvoritelja i Spasitelja.")

Sv. Pio V. potiče na daljnji rad oko obraćenja pogana, preporučujući nadležnima brigu za te duše, koje bi propale, da nisu upoznale pravu vjeru. Pitanje obraćenja nevjernika je pitanje časti Božje, ali također i pitanje dužnosti vladara.
Zato sv. Pio V. govori portugalskom upravitelju:

"Si sola Domini nostri Iesu Christi gloria ageretur, deceret, tam Catholicos viros pro eius honore etiam sanguinem sine ulla dubitatione profundere, qui suum ipse pro nostra salute in ara Crucis effudit; sicuti vestrae nationis plurimi summa sua cum gloria profuderunt, qui nunc meritorum suorum fructum percipiunt. Sed praeter Dei honorem, praeter animarum salutem, agitur quoque Christianissimi filii nostri Regis vestri gloria, agitur vestrum et vestrae inclytae nationis decus. Quo plures enim Gentiles Christi fidem susceperint, eo Regis nomen gloriosum gloriosius reddetur, imperium eius in istis partibus firmius stabilietur, maiores acquirentur vires, ad barbaras nationes divino auxilio subigendas, et Regno Portugalliae adiungendas; vestra porro et vestrae nationis laus, et in Religionem Christianam merita crescent."

("Kad bi se radilo samo o slavi Gospodina našega Isusa Krista, već bi zbog toga dolikovalo da katolički muževi za njegovu čast proliju i krv bez ikakvog oklijevanja, koji je sam svoju krv prolio za naše spasenje na žrtveniku Križa, kao što su je i mnogi iz vašega naroda prolili na svoju najveću slavu, koji sada primaju plod svojih zasluga. Ali, osim časti Božje, osim spasenja duša, radi se ovdje i o slavi vašega najkršćanskijega kralja, našega sina, radi se o uresu vašem i vašega slavnog naroda. Naime, što više pogana prihvati Kristovu vjeru, to će slavno ime kraljevo biti još slavnije, njegovo će se kraljevstvo u ovim krajevima čvršće utvrditi, steći će se veće snage, da se uz Božju pomoć podlože barbarski narodi, i pridruže Portugalskom Kraljevstvu; nadalje, vaša će hvala rasti i vašega naroda, i zasluge za kršćansku vjeru.")

A kako će to postići? Jednostavno tako da puste misionare da nesmetano rade svoj posao, i da im pomažu gdje je to nužno.

"...oportet quidquid potestis auxilii, quidquid potestis studii ac favoris, operariis in vinea Dominica laborantibus, Praelatis nimirum, et reliquis quorumcumque Ordinum Religiosis viris, promptissimo animo praestare."

("...potrebno je da svakom mogućom pomoći, kojim god možete nastojanjem i uslugom, najspremnije pomognete radnicima koji rade u vinogradu Gospodnjem: naime, prelatima i ostalim muževima redovnicima bez obzira kojem redu pripadali.")

To je razumljivo, jer su glavni nositelji misijskih djelatnosti u Novom svijetu bile redovničke zajednice: dominikanci, franjevci i isusovci.

Sv. Pio V. upozorava i Portugalce da se moraju čuvati nasilnih postupaka prema domorodcima, kao i svake sablazni koja bi mogla spriječiti njihovo obraćenje na katoličku vjeru:

"Illud vero in primis necessarium esse pro vestra prudentia intelligitis, ipsos Gentiles a militum iniuriis diligenter defendi ac protegi, impedimentaque ac scandala omnia removeri ac tolli, quibus eorum conversio quocumque modo impediri aut retardari possit."

("Ovo je potrebno da prije svega shvati vaša razboritost, da same pogane pažljivo brani i štiti od povreda vojnika, te da makne i ukloni sve zapreke i sablazni, koje bi na bilo koji način mogle spriječiti ili usporiti njihovo obraćenje.")

Eto, vidjeli smo po ovim pismima, kako i najrevniji papa 16. stoljeća - sv. Pio V. - traži pažljivo i nježno postupanje s domorodcima. Traži disciplinu od kršćanskih vojnika i uklanjanje svih sablazni, koje bi mogle odvratiti dobronamjerne nevjernike od obraćenja.
On je u stvari smatrao da je jedno od najvažnijih apostolskih sredstava: uzorno življenje samih kršćana, koji mogu svojim primjerom potaknuti druge da se obrate.

Međutim, pokraj svega toga, i namjera svjetovnih vladara mora biti jasna. Oni se moraju odlučno zalagati za obraćenje svih svojih podložnika na jedinu pravu vjeru, bez koje nema spasenja.

Na kraju napominjem da zbirku pisama sv. Pija V. možete preuzeti ovdje: Apostolicarum Pii Quinti Pont. Max. Epistolarum libri quinque.