Očito je!

U starijim ispitima savjesti, sudjelovanje u nekatoličkim obredima navođeno je kao teški grijeh protiv Prve Božje zapovijedi.
Da! Vjernici koji bi upali u taj grijeh, to su morali reći na ispovijedi.
Danas pak takve grijehe nitko više niti ispovijeda, niti okajava. Čak štoviše pojedini prelati ustupaju crkve inovjercima da u njima vrše svoje obrede.

Zakonik kanonskog prava iz 1917. određivao je u kan. 2316. da onaj koji pomaže širenju krivovjerja na bilo koji način ili protivno kan. 1258. sudjeluje u krivovjerskim obredima, automatski pada pod sumnju za krivovjerje.

Nekatolički obredi nisu samo grijeh za katolike koji im prisustvuju/sudjeluju, već su grijeh samih tih inovjeraca koji ih vrše.

Sv. Toma Akvinski kaže da je očito da su nekatolički obredi grijeh sami po sebi. Toliko očito da to nije trebao ni dokazivati (Summa theologica, II-II, q. 10., a. 11., 1.):
"Manifestum est enim quod infideles in suis ritibus peccant eos servando."
("Očito je naime da nevjernici u svojim obredima griješe obdržavajući ih.")


Sv. Bonaventura je još izravniji, pa nabraja pojedine nekatoličke religije kao grijeh protiv Prve Božje zapovijedi.
Ovako kaže sv. Bonaventura (Centiloquium, I., 26.):
"Primo videndum est de peccatis quibus inhonoratur divinae maiestatis omnipotentia superstitione colendi, quae sunt: idolatria, ritus iudaicus, ritus saracenicus, apostasia, schisma, haeresis."
("Prvo treba vidjeti o grijesima kojima se obeščašćuje svemoć Božanskog Veličanstva praznovjerjem u štovanju, koji su: idolatrija, židovski obred, saracenski obred [islam], apostazija, raskol, krivovjerje.")


Zašto su svi ti njihovi obredi grijeh?
Zato što se ne može na zabludama temeljiti pravo štovanje.
Kako kaže sv. Bernardin Sienski (De christiana religione, serm. III., art. 1., cap. 2.):
"Super errores enim neque sincerus cultus, neque vera religio aliquo modo fundari potest, quum error pertinax in rebus huiusmodi impietas sit et blasphemia adversus Deum."
("Na zabludama se, naime, nipošto ne može temeljiti ni iskreno štovanje, niti prava vjera, jer tvrdoglava zabluda u takvim stvarima je opačina i blasfemija protiv Boga.")


Ovdje se trebamo sjetiti definicije praznovjerja. Što je praznovjerje?
Prema katekizmu sv. Pija X. (■ 361.): "Praznovjerjem se naziva svako štovanje protivno nauku i običajima Crkve..."

Proslava blagdana Velike Gospe u Vrpolju kod Šibenika

Glavni oltar u vrpoljačkoj crkvi, 1941. god.

Vrpolje je glavno marijansko svetište Šibenske biskupije.
To je mjesto u 16. i 17. stoljeću stajalo na granici turskih osvajanja. Nije čudo da središnji dio mjesta nosi naziv "Megdan" - tamo su se vodile bitke s Turcima.
Vrpolje je dalo čitav niz junaka koji su se istaknuli tijekom Kandijskog rata (1645.-1669.). Njihovi potomci još i danas ondje žive.

U samoj crkvi se kao svojevrsna relikvija čuvaju okovi hajduka Radojice, koga je Majka Božja oslobodila iz turske tamnice. Naime, taj je hajduk bio zatvoren u turskom zatvoru u Kninu (tada još pod turskom vlašću) i čekalo ga je vješanje. On se usrdno molio Gospi Vrpoljačkoj, i odjednom su mu okovi pali s ruku, a vrata tamnice su se sama otvorila. Možete vidjeti te okove gore na slici oltara, odmah ispod svetohraništa.

Vrpoljani su nekada bili vrlo vrlo pobožni.
Nažalost, nakon Drugog svjetskog rata, zbog komunističkog terora, u mjestu 11 godina nije bilo župnika. Pa je i pobožnost naroda znatno pala, da ne kažem nestala.

No, župnici iz susjednih župa povremeno su dolazili služiti sv. misu.
Oni su održavali svetište, tako da prinošenje svete misne žrtve na prekrasnom Gospinom oltaru nikada nije prestajalo.

Vrpoljačka crkva krajem 1960-ih (prije "novus ordo" promjena)

Nakon uvođenja novog obreda mise 1969. g., ispred glavnog oltara je stavljen stol, i danas se na njemu služi misa.
I tako je stari žrtvenik ostao zanemaren i zaboravljen.
To je svakako kardinalna greška!



Inače, imam nekoliko prijedloga za današnjeg vrpoljačkog župnika (ako kojim slučajem ovo čita).

Trebalo bi vratiti neke običaje i pravila koja su stoljećima poticala i održavala pobožnost puka:

1. vratiti post na žežin.
Na uočnicu Velike Gospe se uvijek postilo.  Prije reforma iz 1960-ih, post je bio obvezan na uočnicu svih velikih blagdana. No, i nakon tih reformi, u puku je ostalo nepisano pravilo da se na uočnicu Velike Gospe treba postiti.
Nažalost, ta starija generacija vjernika je pomrla, pa je i ova pobožnost nestala.

2. vratiti molitvu večernje na žežin.
Danas se na žežin u Vrpolju služi misa na večer. Toga prije nije bilo.
Prije II. vatikanskog koncila, na uočnicu Velike Gospe se u vrpoljačkoj crkvi (oko 7 popodne) molila svečana večernja na latinskom.
Misa je eventualno bila ujutro. I općenito govoreći, prije nije bilo misa na večer. Mise su se uvijek služile prijepodne.
To je i logično, jer je nekada za pričesnike vrijedio pravi predpričesni post. Tko se želio pričestiti, nije smio ništa jesti ni piti tog dana - od ponoći pa sve do pričesti.

3. što sam rekao za vespere, vrijedi i za ostale časove. Ukratko, treba vratiti tradicionalni časoslov.

4. strože paziti na odijevanje vjernika u crkvi. Ne može se dozvoliti izazovno odjevenim ženama da ulaze u crkvu! Nekada se na to itekako strogo pazilo, kao što ćete vidjeti iz nastavka ovog teksta.


Prilažem nekoliko članaka o proslavi blagdana Velike Gospe u Vrpolju iz šibenskog tjednika Katolik. Prva dva su iz 1931., drugi je iz 1932., a treći iz 1940. godine.

Vidjet ćete da je anonimni pisac članaka (a to je vjerojatno don Josip Felicinović) ponosno ustvrdio da je tijekom blagdana podijeljeno gotovo 1000 pričesti, što je on smatrao rekordom.
Danas se u Vrpolju na Veliku Gospu podijeli 10 puta više pričesti!
Kako je to moguće?

Pa vrlo jednostavno, prije se ljudi nisu usuđivali pristupiti na sv. pričest, ako se prije toga nisu temeljeto ispovijedili (po mogućnosti tog istog dana).
Dok danas ljudi masovno trče na pričest, možda i sa najtežim grijesima. A ako se i ispovijede, te su ispovijedi vrlo često mlake, polovične, neozbiljne - pa zato i nevaljane!
To je posljedica sveopće relativizacije sakramenata s kojom se danas suočavamo.

I zato trebate pažljivo pročitati ove članke.

Ovo je najava blagdana Velike Gospe 1931. g. (Katolik,1931., br. 33., str. 4.):

Ovako je prošla proslava (Katolik, 23. kolovoza 1931., br. 34., str. 4.):

Proslava blagdana Velike Gospe 1932.  (Katolik, 21. kolovoza 1932. br. 31., str. 4.):

Najava proširenja vrpoljačkog svetišta i proslave blagdana Velike Gospe 1940. godine.
Zanimljivo je da biskup Jeronim Mileta u toj najavi spominje i drevne liturgijske stihove "cunctas haereses sola interemisti" ("sva si krivovjerja sama uništila"). Podsjećam vas da je i bl. Alojzije Stepinac isticao te riječi. Prema tome, očito je za što se moramo moliti Majci Božjoj.

TDKS i modernističko divljanje na KBF-u

Borba koju je Crkva u Hrvata vodila protiv kriptokomunističkih "staleških udruženja svećenika" tijekom 1950-ih, ponovno je oživjela sredinom 1977. godine.
Te je godine, naime, osnovano "Teološko društvo Kršćanska sadašnjost".
Ili još preciznije rečeno, čelnici "Kršćanske sadašnjosti" odlučili su sami (bez znanja biskupa) napisati nova pravila i registrirati se po zakonima SFRJ, čime je to društvo, po riječima nadbiskupa Frane Franića, "palo pod jurisdikciju totalitarne komunističke države".


No, krenimo redom...

TDKS je osnovan 31. svibnja 1977.
Osnivanje ovako opisuje A. Barišić (Dekanska služba T. J. Šagi-Bunića, BS, 85, 2015., str. 110.):

"31. svibnja 1977.
Toga je datuma u samostanu franjevaca-trećoredaca u Odri kraj Zagreba na inicijativu dekana Šagi-Bunića i njegovih najužih suradnika, osobito profesora Josipa Turčinovića i Vjekoslava Bajsića, zatim Živka Kustića, Bonaventure Dude, Danijela Labaša i drugih, nakon vrlo opsežnih priprema osnovano Teološko društvo Kršćanska sadašnjost, čiji je prvi i dugogodišnji predsjednik bio dekan Šagi-Bunić...
U izvještaju o osnivanju TDKS-a stoji da je na osnivačkoj skupštini TDKS-a dana 31. svibnja 1977. godine 'bilo pozvano 77 teologa, od kojih je na Osnivačku skupštinu došlo 48. Desetorica su se ispričala zbog bolesti ili neodložnih poslova...'
U novoosnovanom društvu bila je većina profesora s Fakulteta.
Na Fakultetu je poslije osnutka TDKS-a dolazilo do različitih napetosti i trzavica koje su kulminirale upravnom krizom u smislu poteškoće pri izboru najvažnijih službi fakultetskog vodstva, dekana i prodekana, te do drugih neočekivanih iznenadnih promjena."

Sveta Stolica je odmah prepoznala TDKS-ovce kao sluge komunističkog režima, i zato Šagi-Bunić preko 10 godina nije mogao dobiti nihil obstat za dekansku službu
(Barišić, str. 113.):

"Nekoliko mjeseci kasnije, veliki kancelar Fakulteta Kuharić dekanu Šagi-Buniću dana 3. veljače 1978. godine šalje dopis s prilogom odgovora Svete kongregacije za katolički odgoj iz kojeg je odgovora vidljivo da je Kuharić više puta od dotične Kongregacije za izabranog dekana u ak. god. 1977./1978. Šagi-Bunića tražio, 'inzistirao' potvrdu dekanske službe, ali je nije dobio.
Kuharić u istom dopisu piše kako mu je 'usmeno poručeno da sv. Kongregacija za katolički odgoj smatra da je Fakultet u akademskoj godini 1977./78. bio bez dekana i da će trebati sanirati važne akte potpisane od dekana koji nije imao Nihil obstat od sv. Kongregacije.' "

TDKS-ovcima je zabranjeno napredovanje na fakultetu (Ibid, str. 116.):

"...Kongregacija za katolički odgoj dana 5. kolovoza 1978. uputila Kuhariću dopis iz kojeg se, između ostalog, moglo iščitati da profesori koji su članovi TDKS ne mogu biti u upravi Fakulteta.
Uslijedile su ostavke.
Veliki kancelar u svojem dopisu dekanatu KBF-a od dana 26. srpnja 1978. obavijestio je prečasni naslov da 'prihvaća ostavku g. dra Josipa Turčinovića na dužnost predstojnika Instituta za teološku kulturu laika'. Tri mjeseca kasnije Kuharić novom dekanu dr. Tomiću šalje dopis u kojem ga obaviještava da mu je 'veleučeni o. dr. Tomislav Šagi-Bunić OFMCap. svojim dopisom od 19. listopada o. g. predao ostavku na službu prodekana Fakulteta.' U istom dopisu veliki kancelar moli dekana da Vijeće izabere novog prodekana. Vijeće KBF-a je primilo na znanje te dvije ostavke na svojoj I. redovnoj sjednici održanoj dana 21. listopada 1978. godine (pod 2. točkom priopćenja za Turčinovića i 15. točkom za Šagi-Bunića).
Na istoj sjednici dekan Tomić je pročitao Dekret sv. Kongregacije od dana 5. kolovoza 1978. godine (850/69/47). Dekan izjavljuje da je 'osobno bio na Kongregaciji gdje mu je rečeno da članovi TDKS-a ne mogu biti u upravnim funkcijama fakulteta i napredovati.' "

Ovo treba zapamtiti.
Kongregacija za katolički odgoj je izričito zabranila napredovanje članovima TDKS-a, a oni su unatoč tome preuzeli KBF, tako da praktički nitko tko nije bio član TDKS-a nije mogao postići ništa na tom fakultetu.

Metode TDKS-a: prikrivanje, taktiziranje, "vika i dreka"

Članovi TDKS-a su se redovito koristili metodom "uđi - izađi" kad god bi im to odgovaralo.
Kad je trebalo doći na neku poziciju, taktički bi se iščlanili iz TDKS-a, a onda bi se kasnije opet učlanili.

Metode kojima su se služili TDKS-ovci dobro je opisao preč. Stanislav Vitković
(Druga strana istine o TDKS-u):

"Od samog početka događale su se neobične stvari: jedan član inicijativnog odbora TDKS-a sam se nije učlanio u to društvo; g. Živko Kustić izabran je za dopredsjednika TDKS-a, a godinu dana kasnije istupio je iz tog društva, da bi kasnije opet počeo o njima najpohvalnije govoriti i pisati. (Kardinal Šeper pripovijedao mi je o jednom svom susretu s g. Kustićem dok je ovaj bio dopredsjednik TDKS-a; možda se i g. Kustić sjeća tog susreta i što mu je tom zgodom kardinal Šeper rekao.)
I neki drugi članovi TDKS-a istupili su kasnije iz njega; neki možda potaknuti stavom kardinala Šepera, nadbiskupa Franića i nekih drugih biskupa, a neki možda iz taktičkih razloga."

TDKS-ovi su se ponekad koristili baš divljačim i agresivnim pristupom, kako kaže preč. Stanislav Vitković:

"Cijelu jednu akademsku godinu predsjednik TDKS-a vršio je službu dekana nepotvrđen od Svete Stolice. A kad je kasnije trebalo birati dekana i prodekana, događali su se na izbornim konferencijama nedostojni prizori vike i dreke članova i simpatizera TDKS-a (i to u nazočnosti predstavnika studenata!) i osporavanja prava Svete Stolice da donosi takove odluke."

Pazite, to su ljudi koji su provodili "pokoncilsku obnovu" u Hrvatskoj!

TDKS - "pogibeljnije za Crkvu nego ono staro Staleško udruženje"

Nadbiskup Frane Franić je (uz kardinala Šepera) bio najžešći protivnik TDKS-a. Odmah u srpnju 1977. g., nadbiskup Franić je zabranio svim svećenicima Splitsko-makarske nadbiskupije učlanjenje u TDKS.

Franić je proširio zabranu iz 1953. g. (koja se odnosila na ona prva staleška udruženja) - i na TDKS.
Tako da zagrebački TDKS-ovci uopće nisu smjeli služiti misu i dijeliti sakramente na području Splitske nadbiskupije.

Prisjećajući se tih vremena, nadbiskup Franić piše 1999. g.
(Zabrana Teološkog društva "Kršćanska sadašnjost"):

"Činilo nam se da je TDKS pogibeljnije za Crkvu nego ono "staro" Staleško udruženje jer ovo novo nije bilo, po Statutu, samo svećeničko, pa su mogli biti njegovi članovi i laici. Kako se vidi, ovdje se radilo o politizaciji teologije i stavljanju Crkve pod jaram totalitarne ateističke države."

Najvažnije u ovom Franićevom osvrtu je to što daje do znanja da je TDKS zavladao zagrebačkim KBF-om:

"Većina profesora na zagrebačkom Teološkom fakultetu učlanila se u TDKS. Onaj, koji nije bio član toga društva nije, de facto, mogao postati profesorom na tom fakultetu.
TDKS preuzelo je i izdavanje liturgijskih knjiga, što je donosilo znatan prihod.
Ja sam odmah pošto sam se vratio iz Rima, dotično čim je završilo jednomjesečno zasjedanje Biskupske sinode, od svršetka rujna do svršetka listopada, u skladu s kardinalom Šeperom protegnuo zabranu i sankcije donesene u našem dijecezanskom zakonu 7. VII. 1953. godine, na TDKS.
To je značilo, da velika većina profesora zagrebačkog Teološkog fakulteta nije smjela služiti svetu misu u splitsko-makarskoj nadbiskupiji, a isto tako i bilo koji drugi članovi toga društva, pa bili i redovnički provincijali, a bili su uglavnom svi."

Ovo govori o cijeloj apsurdnosti pokoncilske situacije u Hrvatskoj.
TDKS-ovci koji su bili suspendirani "a divinis" u nekim našim biskupijama, istodobno su uređivali i izdavali liturgijske knjige iz kojih se služila misa u tim istim biskupijama!

I dalje na stazama revolucije...

Čini mi se da (bivši) TDKS-ovci nikada nisu posve prekinuli s komunističkom partijom, ili barem s njihovom strankom-nasljednicom.

Sjetimo se kako je Bono Zvonimir Šagi na izborima 2000. g. agitirao za SDP.

Možda je zbog toga dobio odlikovanje od Ive Josipovića 2014. god.
- izvješće Večernjeg lista:

"Josipović je poručio kako nagrađene povezuje doprinos koji su dali europejstvu u Hrvatskoj te kako odlikovani simboliziraju poštenje, ekumenizam, suradnju i uspjeh. Fra Bono Zvonimir Šagi odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića za osobite zasluge za znanost i njeno promicanje u Hrvatskoj i svijetu, promicanje socijalnog nauka i ekumenizma.

Predsjednik Josipović naglasio je kako je riječ o čovjeku koji kroz svoje brojne knjige i djelovanje zagovara univerzalnu etiku, koji se bori za ostvarenje socijalnog nauka crkve i ističe dobrohotnost, razumijevanje i ekumenizam kao načelo djelovanja.

- Zasigurno je obilježio našu teološku misao, ali sasvim sigurno dao i doprinos europskim vrijednostima koje zagovaramo - kazao je Josipović."

 

A sjetimo se poruka Adalberta Rebića uoči izbora 2011., u njegovom intervjuu Jutarnjem listu, 3. listopada 2011.

 

"Brachium saeculare" - uloga katoličkih laika

Kad govorimo o ulozi laika u Crkvi, onda prvenstveno trebamo govoriti o laicima koji se nalaze na višim društvenim (i državnim!) položajima; o laicima koji imaju utjecaj na društvene i političke procese.

Od njih se opravdano očekuje da iskoriste svoj utjecaj za obranu i širenje katoličke vjere.
Ako su pravi vjernici, oni ne mogu biti indiferentni prema vjersko-moralnim pitanjima.

Sv. Augustin nas pita:
"Quis mente sobrius regibus dicat: 'Nolite curare in regno vestro, a quo teneatur vel oppugnetur Ecclesia Domini vestri. Non ad vos pertineat in regno vestro, quis velit esse religiosus, sive sacrilegus.'?"
("Koji čovjek zdravog uma bi kraljevima rekao: 'Nemojte brinuti u vašem kraljevstvu od koga je zarobljena ili od koga je napadnuta Crkva vašega Gospodina. Ne tiče vas se tko u vašem kraljevstvu želi biti pobožan, a tko svetogrdnik.'?")


Dakle, katolički laici (napose katolički političari) moraju braniti Crkvu.

Oni su svjetovna ruka Crkve - "brachium saeculare".
Ili kako se to još nazivalo: "gladius temporalis" ("vremeniti mač").

Katoličke države nisu osnovali klerici, nego laici. Dobri samosvjesni katolički laici.
Laici su kroz cijelu povijest Crkve imali tu državotvornu, pa ako baš hoćete, i političku ulogu.

To je specifičan zadatak laika, koji samo oni mogu izvršiti.
Klerici se u načelu ne bi smjeli baviti svjetovnim poslovima. Njihov zadatak je da služe Bogu u svetištu. I zato moraju držati distancu prema svemu što ih odvlači od svetišta, od molitve i pokore.
"Nemo militans Deo implicat se negotiis saecularibus." (2 Tim 2, 4)

Svaki stalež ima svoju posebnu ulogu.
Što je uloga laika? - to je pitanje na koje ću pokušati dati odgovor u ovom tekstu.

Počeci kršćanske države

Već u Djelima apostolskim i u Pavlovim poslanicama vidimo kako se prvi kršćani organiziraju i počinju osnivati ustanove, koje već pomalo nalikuju na tijela javne vlasti.

U prvoj poslanici Korinćanima, sv. Pavao prekorava kršćane koji se parniče "pred nevjernicima", i traži da kršćani osnuju svoje vlastite sudove:

"Tko bi se od vas u sporu s drugim usudio parničiti se pred nepravednima, a ne pred svetima?
Ili zar ne znate da će sveti suditi svijet? Pa ako ćete vi suditi svijet, zar niste vrijedni suditi sitnice? Ne znate li da ćemo suditi anđele, kamoli ne ono svagdanje?
A vi, kad imate sporove o svagdanjem, sucima postavljate one do kojih Crkva ništa ne drži!
Vama na sramotu govorim. Tako?
Zar nema među vama ni jednoga mudra koji bi mogao rasuditi među braćom? Nego brat se s bratom parniči, i to pred nevjernicima?"
(1 Kor 6, 1-6)

Da su već prvi kršćani počeli uvoditi svoj poseban javni poredak u nekim mjestima, možemo vidjeti i po onom događaju u Efezu, kad su obraćenici javno spaljivali poganske knjige.
Ovako je to opisano u Djelima apostolskim:

"Mnogi pak od onih koji su povjerovali dolazili su ispovijedati svoja djela. I podosta onih koji su se bavili praznovjerjem donosili su knjige i spaljivali ih pred svima. Procijeniše ih te nađoše da vrijede pedeset tisuća srebrnjaka." (Dj 19, 18-19)

Taj događaj je u kasnijim vremenima prikazivan na naslovnici Indeksa zabranjenih knjiga. To mu je bio moto.

No, ono što je ovdje bitno jest da vidimo da su kršćani od samog početka imali svijest o potrebi uvođenja kršćanskih načela u javni život.


Nakon razdoblja višestoljetnih progona, 313. g. Crkva napokon dobiva mir.
Kršćanstvo postepeno postaje državnom vjerom Rimskog Carstva.

I tada se ispunilo ono što je vidio još prorok Izaija:
"K tebi će, sagnuti, dolaziti sinovi tvojih tlačitelja, pred noge ti padati koji te prezirahu.
I nazivat će te gradom Gospodnjim..." (Iz 60, 14)


Čim su kršćani došli u položaj vlasti, odmah su sve učinili da iskorijene sve poganske religije u državi.

Car Teodozije I. Veliki (379.-395.) proglasio je kršćanstvo jedinom dozvoljenom religijom u Rimskom Carstvu.  
I zato ga hvali sv. Augustin u De civitate Dei (V., 26):

"Ecclesiae se membrum esse magis quam in terris regnare gaudebat.
Simulacra gentilium ubique evertenda praecepit, satis intelligens nec terrena munera in daemoniorum, sed in Dei veri esse posita potestate."

("Više se veselio što je član Crkve, nego što vlada na zemlji.
Naredio je da se posvuda poruše poganski idoli, znajući da zemaljski darovi nisu u vlasti demona, već u vlasti pravoga Boga.")



Sve je ovo ostavilo znatne tragove u liturgiji.

Ako odete na grkokatoličku liturgiju, nekoliko puta ćete čuti kako svećenik moli "za pretpostavljene naše vlasti i za svu vojsku".
To je ostalo još iz vremena nastanka kršćanskih država.
U starijim izdanjima liturgije sv. Ivana Zlatoustoga, ta je molitva duža, i glasi ovako:

Ὑπὲρ τῶν εὐσεβεστἀτῶν καὶ Θεοφυλἀκτων βασιλεων ἡμῶν, παντος τοῦ παλατιοῦ καὶ τοῦ στρατοπἐδοῦ αὐτῶν, τοῦ Κυρίου δεηθῶμεν. Χορὸς: Κύριε, ἐλέησον.

Ὑπὲρ τοῦ συμπολεμησαι καὶ υποταξαι υπο τους ποδας αὐτων παντα εχτρὀν καὶ πολεμιον, τοῦ Κυρίου δεηθῶμεν. Χορὸς: Κύριε, ἐλέησον.

("Za najpobožnije naše i od Boga čuvane kraljeve, za cijeli dvor i njihovu vojsku, molimo Gospodina. Kor: 'Gospodine, smiluj se.' [Gospodi, pomiluj.]
Da zajedno povede rat i svakoga neprijatelja i protivnika podloži pod njihove noge, molimo Gospodina. Kor: 'Gospodine, smiluj se.' ")

Pogledaj J. Goar, Euchologion sive rituale Graecorum, 1730., str. 52.

Dakako, i u tradicionalnoj rimskoj liturgiji možete vidjeti molitve za kršćanske vladare.
Bilo ih je nekada puno više, ali su tijekom 20. stoljeća većinom izbrisane. No, to je već druga tema...

Pogledajmo sada biblijske temelje kršćanskih država.

"Jer propast će narod i kraljevstvo koje ti ne bude htjelo služiti." (Iz 60, 12)

Nastanak kršćanskih država bio je potreban i nužan. To se moralo dogoditi. Nije moglo biti drugačije. Ovo naglašavam zbog onih vjernika koji su (možda i nesvjesno) zaraženi modernim liberalizmom, pa ne razumiju zašto je važno da imamo kršćansku vlast.

Sveto pisma zahtijeva od vlastodržaca da služe Bogu:

"Opametite se sada, vi kraljevi; urazumite se, suci zemaljski. Služite Gospodinu sa strahom, s trepetom se pokorite njemu." (Ps 2, 10-11)

"Klanjat će se njemu svi vladari zemlje, svi će mu narodi služiti."
(Ps 71, 11)

"Narodi će hoditi u svjetlosti njegovoj, a kraljevi zemaljski u nj donositi slavu svoju." (Otk 21, 24)

"Jer propast će narod i kraljevstvo koje ti ne bude htjelo služiti, i ti će se narodi sasvim zatrti." (Iz 60, 12)

Shvaćate li sada zašto je svakome tko doista vjeruje u riječi Svetoga pisma, neprihvatljiva liberalna, vjerski indiferentna, država?

Doktrina o dva mača

Nastanak i razvitak kršćanskih država potaknuo je pitanje o odnosu svjetovne i duhovne vlasti.

Najpoznatije učenje koje je pokušalo objasniti taj odnos je doktrina o dva mača.

Ona potječe od sv. Bernarda.
Izvedena je iz pojedinih pasusa njegovog djela De consideratione, koje je namjenjeno njegovom učeniku papi Eugenu III.


Doktrinu je formulirao papa Bonifacije VIII. u buli "Unam sanctam" (1302. god.) ovim riječima:

"In hac eiusque potestate duos esse gladios, spiritualem videlicet et temporalem, evangelicis dictis instruimur. Nam dicentibus apostolis: 'Ecce gladii duo hic' (Luc. 22, 38), in Ecclesia scilicet, quum apostoli loquerentur, non respondit Dominus, nimis esse, sed satis. Certe qui in potestate Petri temporalem gladium esse negat, male verbum attendit Domini proferentis: 'Converte gladium tuum in vaginam' (Ioan. 18, 11).
Uterque ergo est in potestate Ecclesiae, spiritualis scilicet gladius et materialis. Sed is quidem pro Ecclesia, ille vero ab Ecclesia exercendus. Ille sacerdotis, is in manu regum et militum, sed ad nutum et patientiam sacerdotis.
Oportet autem gladium esse sub gladio, et temporalem auctoritatem spirituali subiici potestati."

("U ovoj i njezinoj moći su dva mača, naime, duhovni i svjetovni, što potkrepljujemo izričajima evanđelja. Naime, apostolima koji su rekli: 'Evo ovdje dva mača' (Lk 22, 38), to jest u Crkvi; kad su apostoli to izrekli, Gospodin nije odgovorio da je 'previše', nego da je 'dosta'. Zasigurno, onaj koji niječe da je svjetovni mač u Petrovoj moći, taj loše shvaća riječ Gospodina koji govori: 'Vrati svoj mač u korice' (Iv 18, 11).
I jedan i drugi su, dakle, u vlasti Crkve, duhovni naime mač i materijalni. Prvi se, zaista, mora micati za Crkvu, a drugi od Crkve. Prvi je u ruci svećenika, a drugi u ruci kraljeva i vojnika, ali na zapovijed i po dozvoli svećenika.
Treba pak da jedan mač bude pod drugim, i da svjetovna vlast bude podvrgnuta duhovnoj.")

Što su, dakle, sv. Bernard i papa Bonifacije VIII. mislili pod "dva mača"?
Na to pitanje odgovara sv. Robert Bellarmin (De Romano Pontifice, lib. V., cap. 7.):

"Volunt enim significare, pontificem habere per se et proprie gladium spiritualem et quia gladius temporalis subiectus est spirituali, posse pontificem regi imperare aut intercedere usum gladii temporalis, quando id requirit Ecclesiae necessitas." 

("Željeli su naznačiti da prvosvećenik ima po sebi i vlastito duhovni mač, a jer je svjetovni mač podložan duhovnom, može prvosvećenik narediti ili zabraniti kralju upotrebu svjetovnog mača, kad to zahtijeva potreba Crkve.")

Naglasak je na riječima "quando id requirit Ecclesiae necessitas" ("kad to traži potreba Crkve").
Jasno da upotreba svjetovnog mača može doći u obzir samo u ozbiljnim slučajevima.

"Brachium saeculare" u Hrvatskoj

Nadgrobna ploča bana Tome Erdödya u zagrebačkoj katedrali

Kao u drugim katoličkim zemljama, i u starim hrvatskim zakonima nailazimo na termin "brachium saeculare". Kod nas se taj termin, uglavnom, koristio za pomoć koju bi hrvatski ban pružio Crkvi svojom svjetovnom vlašću.

Najbolji primjer je ban Toma Erdődy (1558. - 1624.), čiji grob možete vidjeti u zagrebačkoj katedrali.

On je zaista mnogo učinio za obranu Hrvatske od Turaka i od krivovjeraca-protestanata.

Poznat je njegov odlučan istup na požunskom saboru. Nakon što su mađarski protestantski zastupnici  tražili proširenje protestantizma i u Hrvatsku, ban Toma Erdődy je izvukao mač iz korica pred svima  i izrekao ove odlučne riječi: 

"Ovim ću mačem istjerati tu luteransku kugu iz svoje zemlje, te ćemo se prije i odvojiti od Ugarske nego li dopustiti da se ona ukorijeni u našim krajevima. Imamo još tri rijeke: Savu, Dravu i Kupu, pa ćemo jednu dati tim novim gostima, da je piju."

Za vrijeme njegovog banovanja, Hrvatski sabor je 1608. god. donio vjerski zakon kojim je katolička vjera proglašena jedinom dozvoljenom vjerom u Hrvatskoj.  

Nekatolicima je zabranjeno naseljavanje i vlasništvo nad nekretninama u našoj zemlji.

Kraljevu potvrdu tog zakona iz 1609.g. možete naći u knjizi Ivana Kukuljevića Sakcinskog  Iura regni Croatiae (II. dio, str. 68.).

Odmah prvi članak iz vjerskog zakona kaže:

"Status et ordines unanimi voto et consensu priores articulos de non admittenda libertate exercitiorum in hoc regno alienae religionis confirmant; et si quispiam praedicatorum haereticorum... in hoc regnum venerit et zizania seminaverit, praedicatorem liceat unicuique capere, captumque ad dominum banum vel episcopum dioecesis deducere."

("Staleži i redovi jedinstvenim glasom i suglasnošću potvrđuju prijašnje članke o nedozvoljavanju slobode vršenja strane vjere u ovome kraljevstvu, i ako bilo koji heretički propovjednik... dođe u ovo kraljevstvo i sije [svoj] kukolj, svakome je dozvoljeno da uhvati tog propovjednika i uhvaćenog dovede gospodinu banu ili biskupu.")




Kroz čitavo 17. stoljeće, Hrvatski je sabor kontinuirano donosio odredbe o zabrani naseljavanja nekatolika u Hrvatskoj. 

Pogledaj u Kukuljevićevoj knjizi, na primjer, str. 74., čl. 24., koji kaže:
"ut haeretici nulli unquam in hoc regnum recipi queant, aut in eo sedes figere, bona vel domos emendo; unde et emptio talis eis vetita est."
("da nikakvi heretici nikada ne mogu biti primljeni u ovo kraljevstvo, niti se u njemu naseljavati, kupovati dobra ili kuće; odakle im je i takva kupovina zabranjena")





Saborska odredba na str. 73. (članak 26.) izričito spominje termin "brachium saeculare", u kontekstu pomoći koju bi hrvatski ban trebao pružiti zagrebačkom biskupu u suzbijanju useljavanja krivovjeraca:

"Ratione haereticorum renovatur articulus anni 1628., ne videlicet in hoc regnum recipi queant, aut in eo sedes figere, bona vel domos emere valeant, sub amissione eorundem bonorum, pro regno cofiscandorum. Pro cuius articuli executione praefatus reverendissimus dominus episcopus, tanquam pastor fidelis populi, invigilabit. Cui etiam illustrissimus dominus banus brachio saeculari, si necesse fuerit, auxilio erit."

("Što se tiče heretika, obnavlja se članak godine 1628., da se ne mogu primiti u ovo kraljevstvo, niti naseliti, niti kupovati dobra ili kuće, pod prijetnjom gubitka tih dobara, koja će biti konfiscirana u korist kraljevstva. Za izvršenje tog članka neka se brine poštovani gospodin biskup, kao pastir vjernog naroda.
Kome također, ako bude potrebno, neka pomogne presvjetli gospodin ban svjetovnom rukom ['brachio saeculari'].")



Ovdje vidimo katoličku državu na djelu. Suradnja svjetovne i duhovne vlasti na spasenju duša i suzbijanju hereza.

Da bismo uopće shvatili taj članak zakona, moramo imati u vidu riječi sv. Roberta Bellarmina (De laicis, lib. III., cap. 22.):

"sicut Ecclesia habet principes ecclesiasticos et saeculares, qui sunt quasi duo Ecclesiae brachia, ita duos habet gladios, spiritualem et materialem; et ideo quando manus dextera gladio spirituali non potuit haereticum convertere, invocat auxillium brachii sinistri, ut gladio ferreo haereticos coerceat..."

("kao što Crkva ima crkvene i svjetovne poglavare, koji su kao dvije ruke Crkve, tako ima i dva mača, duhovni i materijalni; i zato kad desna ruka s duhovnim mačem ne može obratiti heretika, zove pomoć lijeve ruke da sa željeznim mačem obuzda heretike...")




Takva su stajališta bila općeprihvaćena sve do vremena Francuske revolucije, kad liberalizam naglo počinje prodirati u sve slojeve društva.

No, katolička reakcija na liberalne ideje krajem 19. stoljeća, ponovno ih pokušava afirmirati (u ponešto izmijenjenom obliku).


U tom smislu, zanimljiva je djelatnost Katoličke akcije tijekom 1920-ih i 1930-ih.
Iako se Katolička akcija predstavljala kao nepolitička organizacija (ograđujući se od stranačke politike), ne može se reći da ona nije imala i neke političke ciljeve.
Sigurno su i njezini vođe bili svjesni da se cilj rekristijanizacije društva ne može ostvariti bez političkih promjena.

To se najbolje vidi u spisima bl. Ivana Merza.

Bl. Ivan Merz: "Političko društvo mora promicati vjeru i mora joj staviti svoju vlast - svoj vremeniti mač - na raspolaganje"

Bl. Ivan Merz je 1927. god. napisao knjižicu Katolička akcija, kojom je našoj javnosti približio djelovanje Katoličke akcije. Tiskana je u Šibeniku uz potporu biskupa Jerolima Milete, koji joj je napisao i predgovor.

Bl. Ivan Merz se uvijek ograđivao od strančarstva i dnevnopolitičkih igrica.
Međutim, on je jasno u toj knjižici naveo i političke ciljeve Katoličke akcije. Otvoreno kaže da država mora priznati i prigrliti katoličku vjeru i staviti joj svoj vremeniti mač na raspolaganje:

"...političko društvo se ne smije zadovoljiti [samo] time da Bogu odaje čast, već je ono dužno da prizna i prigrli pravu vjeru, to jest katoličku vjeru, i da Bogu odaje čast po zakonima koje određuje ta vjera... Političko društvo mora promicati tu vjeru i mora joj staviti svoju vlast - svoj vremeniti mač - na raspolaganje, da ona širi unutarnje Kraljevstvo Božje. Ista načela možemo primijeniti na školstvo koje valja odgajati u strahu Božjem i osjećaju s Crkvom."

Merz se ovdje jasno poziva na tradicije iz prijašnjih stoljeća:

"Isto tako će morati biti i u cijelome ljudskom društvu; i u njemu će Crkva imati onaj utjecaj na sve čine privatnoga i javnoga života, tamo od pojedinca preko obitelji i zvanja do države kao što je to već donekle bilo ostvareno u Europi u XIII. stoljeću.
I tamo će morati vladati sličan odnos između Crkve i države kao što je u Katoličkoj akciji npr. između duhovnika i društvenog predsjednika; idealom mora biti da i u državi katolička vjera postane državnom vjerom..."

Naravno, sve to nisu samovoljne želje bl. Ivana Merza: to su načela koja su Katoličkoj akciji dali pape - od Leona XIII. do Pija XI. 
To su sredstva za obnovu srušenog ljudskog društva:

"Pape su u svojim enciklikama upozorili na suvremenu anarhiju koja vlada u ljudskome društvu. Enciklike Leona XIII., Pija X., Benedikta XV., Pija XI., te prijašnjih papa na veleban način slikaju ruševine sadašnjega društvenog poretka i pokazuju način kako će se opet uspostaviti socijalno Kraljevstvo Kristovo. Leon XIII. dao je veličajne teorijske smjernice što su ih kasniji pape i praktično počeli provoditi u život. Jedno od najuspješnijih sredstava da se ostvari plan obnovljenja što ga Pape iznose u svojim enciklikama jesu organizacije Katoličke akcije...
Ta Katolička akcija ide za tim da laicizirano liberalno ljudsko društvo opet učini kršćanskim..."

Sve to što je bl. Ivan Merz napisao u ovoj knjižici (i drugim svojim spisima), on je i provodio u orlovskoj organizaciji.

Orlovsku organizaciju je kasnije naslijedila križarska organizacija, tako da su upute bl. Ivana Merza i dalje oblikovale katolički aktivizam u našem narodu.

Misija križarstva je borba protiv neprijatelja Crkve 

Mons. Čedomil Čekada je kao mladi svećenik u međuratnom razdoblju djelovao kao duhovnik prvo orlovske, a zatim križarske organizacije.
Malo tko je tako dobro poznavao križarski pokret kao on.

Mons. Čekada je 1937. g. napisao u Katoličkom tjedniku (br. 13.) članak pod nazivom "Misija križarstva" u kojem ovako opisuje utjecaj križarstva u tadašnjem hrvatskom društvu:

"Križarstvo je danas u našem katoličkom životu faktor s kojim se mora računati.
Ono nije samo broj; ono je realna snaga. U njemu su danas okupljeni mnogi deseci tisuća hrvatske omladine, muške i ženske, iz svih naših krajeva.
To je pokret koji već ima tradiciju, koji zna šta hoće, koji je uspio da očuva kompaktnost svojih redova i koji nama, to izgleda najvažnije - iskreno osvojio dušu omladine.
Križarstvo nije pokret odozgor, pokret etike i pisanih programa; ono je danas pokret puka; ono je aktivan, svjestan, ekspanzivan dio živog našeg narodnog i vjerskog organizma. Mase omladine žive s tim svojim pokretom i za nj duboko osjećaju; u našem katoličkom i narodnom životu nailazimo svagdje na njegove utjecaje...
Križarstva ne može danas nitko ignorirati. Kako se god u detaljima normiralo pitanje hrvatske Katoličke akcije, križarstvo će u njoj ostati jedan od glavnih sastavnih dijelova."

Mons. Čekada otvoreno kaže u tom članku da je misija križarskog pokreta - borba protiv neprijatelja Crkve - "borba protiv zabluda njegov je poziv":

"Križari moraju biti karakteri - kršćanski karakteri.
Misija je križarstva da čisti, filtrira naše običaje. Da čuva ono što valja, a čupa ono što ne valja.  Da podiže, oplemenjuje, profinjuje. Čuvari morala i tradicija treba da budu naši križari.
Misija je križarstva da bude cenzor ideja koje traže kod nas zavičajno pravo. Njegovo je da drži stražu na granici. Da bistri pojmove. Da luči zlo od dobra. I da u naš narodni život pušta samo ono što valja.
Jasnoća u idejama mora biti odlika križarstva; borba protiv zabluda njegov poziv...
Misija križarstva je borba. Idejna i društveno-građanska borba protiv rušitelja kršćanskog poretka; protiv neprijatelja Crkve."

Mislim da ovo pokazuje da i običan puk, ako je dobro organiziran, može djelovati kao "brachium saeculare" koji brani Crkvu od njezinih neprijatelja.

A naš hrvatski puk, napose mladi, bio je odlično organiziran tijekom 1920-ih i 1930-ih.

Mons. Čekada se potkraj života sa neskrivenom nostalgijom prisjećao nekadašnje snage hrvatskog katoličkog pokreta (Kuća na kamenu, 1970., str. 164.):

"Mnoštvo katoličke omladine, muške i ženske, - možda i do pedeset tisuća, - bilo je obuhvaćeno katoličkim omladinskim organizacijama: na stotinama župa i po svim skoro krajevima postojale su kojiput i snažne, skupine svijesnih i bojovnih katolika - i starijih, ali pogotovu mlađih; - imali smo i, relativno, jaku katoličku štampu, i opću i lokalnu; bili smo očito faktor u javnom životu s kojim se je računalo..."

A pogledajte današnju situaciju!
Jesmo li mi danas faktor u javnom životu?
Predstavljamo li išta na društvenoj sceni? Da li nas itko doživljava?

U tome leži razlog zašto vladajuće garniture mogu nesmetano donositi antikršćanske zakone... Jer znaju da im mi katolici ne predstavljamo nikakvu opasnost... Ili da ćemo se mi pomiriti sa svime što oni rade.

Neomodernizam je toliko oslabio katoličke redove da oni više nisu u stanju da se suprotstave liberalizmu.

Jedna od glavnih karakteristika neomodernističke teologije je podrška političkoj i pravnoj ravnopravnosti svih religija, kao i potpunom odvajanju Crkve i države.

Neomodernisti zapravo slijede učenja herezijarha Calvina, koji je prvi na Zapadu sustavno nijekao da Crkva ima pravo na vremeniti mač.

Žalosno je da su profesori na našim teološkim fakultetima od 1960-ih nadalje, sluganski i bez ikakve kritike prihvaćali sve modernističke novotarije koje su dolazile sa Zapada. Tako su prihvatili i njihov "napredni" liberalni pogled na odnos Crkve i države.

Pogledaj, na primjer, članak Mije Škvorca Congarova vizija Crkve iz 1964. g., gdje piše hvalospjeve modernističkim hereticima: Congaru, Rahneru, Teilhard de Chardinu itd.
Pa, između ostaloga, ponavlja i Congarov kategorčki stav: "Crkva mora ostati vjerna načelu da posjeduje samo jedan mač".

Izrečeno je to u vrijeme kad je u Europi još bilo katoličkih država (Španjolska, Portugal, Irska...), ali su neomodernisti učinili sve u svojoj moći da one prestanu biti katoličke, i postanu "otvorene za sve religije".

ZAKLJUČAK

Negativna iskustva koja je naša vjera doživjela u liberalnom tipu države, uči nas koliko nam zapravo treba katolička država.

Katolička država nije sama sebi cilj; ona je sredstvo - jedino sredstvo koje može uspješno ukloniti javni nemoral; javne sablazni koje ugrožavaju spasenje vaše djece.

Nijedan društveni poredak ne može opstati bez određene prisile.
Ni današnji liberalni poredak ne može bez prislile.
Što mislite zašto nameću zakone poput "Zakona o suzbijanju diskriminacije"?
Zašto nameću "građanski odgoj" (čitaj: liberalnu idoktrinaciju")?
Zato što ni njihov liberalni poredak ne može bez prisile, kontroliranog školstva, pa i cenzure medija!

Svaki politički sustav to treba! Naravno, ako želi ostati stabilan...

Prema tome, ne trebamo se mi katolici ustručavati reći da želimo državnom silom štiti katoličku vjeru i katolički društveni poredak.

Snagom zakona kao što je bio stari hrvatski Kazneni zakon iz 1852. god.
Pogledaj: Kad je Hrvatska bila katolička, to se vidjelo na njenim zakonima

Dobra propovijed

Zakonik kanonskog prava iz 1917. g. točno je propisivao što i kako svećenici trebaju propovijedati.
Najvažnija je bila odredba can. 1347.:
"In concionibus exponenda in primis sunt quae fideles credere et facere ad salutem oportet."
("U propovijedima prvenstveno treba objašnjavati što vjernici trebaju vjerovati i činiti za spasenje.")


Upravo je to ono što ćete vidjeti u propovijedima većine svećenika prije II. vatikanskog koncila.

Čitajte propovijedi bl. Alojzija Stepinca. Naći ćete u njima stotine praktičnih savjeta i uputa kako da spasimo svoju dušu.

No, zašto je takav tip propovijedi danas krajnja rijetkost?
Je li to samo zbog nekakvih "promjena mentaliteta" ili su se promijenila i sama pravila?

I novi Zakonik kanonskog prava iz 1983. g. (u kanonu 768.) traži od svećenika da propovijedaju o slavi Božjoj i spasenju duša.
Međutim, odmah nakon te odredbe dolazi jedan antropocentrični dodatak kojim se, između ostaloga, nalaže svećeniku da propovijeda o "dostojanstvu i slobodi ljudske osobe" ("de personae humanae dignitate et libertate").
Ako dovedete tu odredbu u vezu s kanonom 747., § 2., gdje se spominju i "personae humanae iura fundamentalia" ("temeljna prava ljudske osobe"), onda vam je jasno da se od današnjih svećenika očekuje da propovijedaju o "ljudskim pravima".

Ove promjene kanonskog prava su više-manje ozakonile dvoznačni modernistički tip propovijedi. Dakle, danas svećenik može (ili mora?) propovijedati o "ljudskim pravima"... kao da je djelatnik UN-a, a ne svećenik.

Napominjem da koncept "ljudskih prava", "prava čovjeka", nema nikakve veze s kršćanstvom. To je sekularni koncept. Ideja koja potječe iz Francuske revolucije.
I sam termin "prava čovjeka" nastao je 1789. g., kad je revolucionarna ustavotvorna skupština donijela Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina.

Inače, ta je Deklaracija (u čl. 4.) definirala pojam "sloboda" ovako:
"sloboda se sastoji u tome da čovjek može raditi sve što ne šteti drugome".

Dakle, "ljudsko pravo" je da možeš počiniti bilo koji grijeh, samo da "ne šteti drugome".
Zar bi to trebali propovijedati svećenici?
Ili bi možda trebali propovijedati o UN-ovoj Općoj deklaraciji o ljudskim pravima!?

Ovdje je očita tendencija prodora sekularno-liberalnih ideja u vjerski život; pokušaj da se vjera pretvori samo u sudionika "civilnog društva" ili da se ravna po njegovim principima.
Infiltracija demokratskih načela!


Dobro je to opisao mons. Čedomil Čekada još 1970. g. (Kuća na kamenu, str. 166.-167.):

"Danas su, sigurno, takve ideje u modi. Iz svijeta, koji je u naše vrijeme pun revolta protiv svakog auktoriteta, one se spontano i nesvijesno infiltriraju i u Crkvu; i u mentalitet katoličkih svećenika i vjernika.
Modernisti ih, 'progresisti' ih i 'kontestatori' nose masovno na svojoj zastavi. Samo, Božje i evanđeoske nijesu, sigurno.
Crkva je od početka, po volji i odredbi Kristovoj, hijerarhijska, auktoritativna, monarhijska, institucija. I božanska institucija. Njezini su temeljni zakoni objavljeni zakoni. Kroz nju ljude uči, vodi, spasava, Bog.
Ne mogu se na nju primijeniti norme koje vrijede za civilno društvo.
Ne može u njoj biti demokracije, odglasavanja, vlade naroda..."

Uvođenje demokracije i "ljudskih prava" u vjerski život može samo dezorijentirati vjernike... Što je opet odlično primijetio mons. Čekada (Kuća na kamenu, str. 153.):

"A ima danas, po katoličkom svijetu, puno toga što nas desorijentira. U modi je 'teologija oslobođenja': mnogi hoće da socijalnu akciju, pa i onu direktno političku, pa i onu revolucionarnu, stave na prvo mjesto; pred otkupljenje duša, pred posvećenje, pred službu Bogu.
U modi je i 'demokratizacija' crkvenoga života. Za nju se agitira kao za prvu potrebu Crkve, kao za prvu dužnost: i službenicima oltara i vjernicima-svjetovnjacima. U to se nemilice troše energije i talenti...
Njihovi se interesi vežu više uz zemaljsko i vremenito, nego uz nebesko i vječno."

To je zapravo neka potpuno nova vjera: "horizontalno kršćanstvo", "humanitarno kršćanstvo", "socijalno kršćanstvo".

Mons. Čekada je napisao odličan članak 1969. g. "Horizontalno kršćanstvo", u kojem je kritizirao te nove vjerske principe:

"...kršćanstvo i Crkva ne mogu pretpostaviti socijalnog rada, radu na vječnom spasenju duša. Socijalni rad nikada ne može zamijeniti onog religioznog. I nikada ne smiju oni koji Crkvu predstavljaju - biskupi i svećenici - glavni svoj interes posvetiti društvenim procesima ni socijalnim reformama...
Slijedi da kult Božji mora, u načelu, precedirati svemu ostalome na svijetu. I vanjski kult Božji. I vanjska proslava Božja. Nitko nema prava da Boga, suverena i gospodara života, konfinira, zatvara samo u kuću ili u srce...
U zabludu će nas i u katastrofu odvesti oni koji principe kršćanstva i Evanđelja relativiziraju: prekrajaju ih po ljudskim ocjenama, ukusima, teorijama, hipotezama.
Ne mogu ljudi biti pametniji od Boga: ne mogu ga ispravljati. Tko to pokuša, razbit će mu se sve, što je stvorio, o onaj ugaoni kamen, izvan kojega nijedan drugi nije postavljen (Mat. 21, 42; Mark. 12, 10; Luk. 20, 17; Dj. Ap. 4, 11-12; 1. Petr. 2, 4). Podrovit će jedini valjani temelj zgrade čovječanstva. I zgrade kršćanstva (1. Kor. 3, 11). Protuslovi 'soli sapienti Deo' (Rim 16, 27).
'Horizontalno kršćanstvo'. Ono uopće nije kršćanstvo. Više je naturalizam. Humanizam, nevješto prebojen etiketom kršćanstva.
Kršćanstvo je veliko i životvorno samo, dok u sebi kultivira ono božansko. Vrati li se na zemlju, zaboravi li na Boga i na vječnost, ono se je profaniralo. Postat će u najboljem slučaju, jalovom socijalnom politikom, koja ljudsku bol i ljudsku glad za srećom liječi samo morfijem i drogama za samouspavljivanje."

Mons. Čekada najviše zamjera tom "horizontalnom kršćanstvu" što pokušava izjednačiti Boga i čovjeka:

"Nikada te dvije kategorije ne će biti kršćanstvu ni jednako vrijedne, a kamo li da bi čovjek - u čemu bilo, i u običnom životu - izbio pred Boga.
Bog je uvijek neizmjerno i neprispodobivo veći od čovjeka. Od čovjeka pojedinca, ali i od čitava čovječanstva: od svih ljudi skupa.
On je jedini apsolutan; on nužno postoji i sam u sebi nosi razlog svome bivovanju: bit i postojanje u njemu su jedno - on je po svojoj naravi punina istine, i dobrote, i ljepote, pa prema tome i nužan i punopravan predmet čežnje i ljubavi.
On nikome drugome ništa ne duguje, ni o kome drugome ne ovisi, nitko mu drugi nije potreban (Rim 11, 34-36). Ni svijet. Ni stvorenja. Ni čovjek.
On svima daje - po nutarnjem diktatu svoje vječne dobrote i komunikativnosti - a ni od koga ništa ne prima. Ako mu - razumna stvorenja - nešto uzvraćaju, uzvraćaju mu samo ono što je njegovo i što je on njima prvi dao (1 Kor 4, 7).
On je po naravi svojoj gospodar; svi su ostali njegove sluge: nikada mu ne mogu biti drugovi, nikada ne mogu stati s njim u isti red. Razlika je uvijek neizmjerna.
Sve je to neposredno evidentno već iz sama pojma i definicije božanstva: kao bića sama od sebe i sama po sebi: 'ens a se'.
'Ego sum qui sum. - Ja sam koji jesam!' (Izl 3, 14) rekao je Bog za sebe, jedanput za vazda.
A ako se je Bog, po objavi i po otkupljenju, približio ljudima i snizio do njih - postao im Otac i, u Kristu, brat - on je i dalje svijestan svoga božanskoga položaja i svoga jedinog i jedinstvenog, dostojanstva: on i dalje traži od te svoje nove djece, sinovsko istina, ali i duboko štovanje; on se ne odriče svoga prvoga - i posve iznimnoga - mjesta u svijetu i u životu.
On odlučno afirmira: 'Ja sam Gospod... i slave svoje ne ću dati drugome!' (Iz 42, 8)"

Neka ovo bude odgovor svim antropocentristima. Svima onima koji stavljaju "ljudska prava" ispred Božjih zapovijedi.

A sada se vraćamo naslovu ovog teksta: Dobra propovijed.

Pogledat ćemo kakav učinak imaju dobre propovijedi na duše slušatelja.

Sermo ex illius ore tanquam ex ardenti camino

Sv. Antun Padovanski je jedan od najboljih propovjednika u povijesti Crkve.

U njegovom životopisu čitamo o čudesnom djelovanju njegovih propovijedi čak i na najokorjelije grešnike. On je sve znao privući pravom pokajanju i pokori. 

Ovako kaže Vita sancti Antonii (cap. 21.):

"Quando ad populum concionabatur eximius praeco Christi, sermo ex illius ore, tanquam ex ardenti camino proficiscens, solebat mirabiliter movere auditores, ipsasque animorum penetrare medullas ita ut plerumque alter alteri diceret cum multo gemitu: 'Heu me miserum! Qui nunquam ante hac istud putarim esse peccatum, quod si scivissem, certe numquam illud admisissem.'

Mutuoque se hortabantur ad faciendam confessionem, ad suscipiendas peregrinationes religionis ergo, ad ieiunia certis diebus amplectenda in honorem Matris Dei, aut similia pietatis studia sectanda.

Quis vero possit dicendo consequi, quae illic fusae sint lachrymae, quae ab imo pectore ducta suspiria, quae pectorum tunsiones in obstinatis peccatoribus conspectae?"

PRIJEVOD:

"Kad je propovijedao narodu taj izuzetni glasnik Kristov, govor je iz njegovih usta kao iz goruće peći izlazio, običavao je čudesno pokrenuti slušatelje i ulazio u samu nutrinu duša, i poticao u njima veliku pobožnost i skrušenost, te mržnju i gađenje prema opačinama, tako da su mnogi od njih govorili jedan drugome s puno jecanja: 'Jao meni bijedniku! Jer nikada prije ovaga nisam mislio da je to grijeh, jer da sam znao, sigurno ga nikada ne bih počinio.'

Međusobno su se ohrabrivali da obave ispovijed, na polazak na vjerska hodočašća, na obavljanje postova određenim danima u čast Majke Božje, ili na slična pobožna djela.

Tko bi mogao govorom izraziti kolike su tamo izlivene suze, koliki iz dubine grudi izvedeni uzdasi, kolika su viđena udaranja u prsa okorjelih grešnika?"

PRIMJER DOBRE PROPOVIJEDI

Da ne bi sve ostalo na teoriji, već i da pokažemo jedan praktičan primjer dobre propovijedi, ne možemo izabrati boljeg propovjednika od našega bl. Alojzija Stepinca.

Baš je u ovo vrijeme aktualna njegova 16. propovijed u seriji Propovijedi o lurdskim ukazanjima (Zagreb, 2007., str. 123.-128.).
Propovijed je održana 1958. god., u vrijeme kad je bio u kućnom pritvoru u Krašiću, a nosi naslov Razmišljaj o onome što ti je naloženo, jer se skriveno ništa ne tiče tebe 
(Sir 3, 22)

Izdvajam jednu opomenu bl. Alojzija iz te propovijedi:

Kad je sv. Pavao apostol došao u Atenu, nije htio ni časka ostati besposlen, pogotovo kad je vidio taj grad pun i prepun idola, likova lažnih bogova, kojima su se klanjali Atenjani na sramotu Stvoritelja svijeta. Zato je počeo odmah raspravljati u sinagogama sa Židovima i s onima koji su svaki dan bili na trgu. A što veli pisac Djela apostolskih za te Atenjane? Ne baš osobitu pohvalu jer kaže: ''Svi Atenjani, i tuđinci došljaci, nemaju ni za što drugo vremena, nego da što nova kazuju ili slušaju.'' (Dj 17, 21)

A recite mi iskreno, nije li i danas tako? 

Što se danas mnogim ljudima čini važnije, negoli saznati kako je prošla ova ili ona nogometna utakmica? 

Što im se čini tako važno kao što prije saznati koji je motorist ili automobilist na motornoj ili automobilskoj utakmici postigao najveću brzinu? Što im se čini tako važno kao saznati što prije koliko je ljudi stradalo prilikom ove ili one željezničke nesreće? Što im se čini tako važno kao saznati što prije kako se daleko vidio odsjev eksplozije ove ili one atomske bombe? Što im se važnije čini negoli saznati što prije tko je nova filmska zvijezda u Hollywoodu? Što im se čini tako važno kao saznati što prije tko je izabran za Miss Europe ili Miss Amerike ili čak Miss svijeta za ovu godinu?

Vidite li u kakvim se tricama gubi dragocjeni život ljudski? 

A što kaže Duh Sveti? Kaže: ''Razmišljaj o tom što ti je naloženo, jer se sakriveno ništa ne tiče tebe.'' 

I toga se držala sv. Bernardica, te je marljivo razmišljala što joj je Gospa i Bog preko Gospe naložio, a drugo za nju gotovo nije ni postojalo na svijetu. Kamo sreće da su se i drugi držali toga, umjesto da joj pod svaku cijenu nastoje ugrabiti povjerene joj tajne.

A recite mi iskreno, koja korist od tih novosti za kojima svijet trči? 

I koliko puta te novosti prate krvavi i čovjeka nedostojni događaji! Nije tome dugo što su u Napulju prigodom jedne nogometne utakmice, kad je izgledalo da će pobjeda izmaknuti momčadi za koju su ''drukali'' mnogi, došlo do takvih izgreda, da je 180 ljudi otišlo krvavih glava s igrališta, ali mnogi najprije u bolnicu, a tek onda kući poslije duga ležanja zbog teških ozljeda koje su zadobili. Nije tome dugo što je u Francuskoj prilikom jedne automobilske utrke više od četrdeset ljudi ostalo bez glave, jer je rekorder u stanovitom času izgubio vlast nad volanom i zabio se svojim automobilom u tribine, prouzročivši smrt više od četrdeset ljudi, a suze, tugu i bol u tolikim obiteljima koje su plakale nad poginulima. Nije tome dugo što je jedna filmska zvijezda počinila samoubojstvo nakon što je izmijenila nekoliko muževa i na koncu u očaju učinila kraj svome životu, makar je vlasnik života samo Bog, a ne čovjek, zvao se kako mu drago.

Koja korist od te lude čovjekove znatiželje? 

Kad dođe smrt, Bog nas neće pitati na sudu svome tko je postigao najveću brzinu na ovoj ili onoj automobilskoj utrci, nego kako smo živjeli na ovome svijetu. 

Kad dođe čas smrti, Bog nas neće pitati tko je izabran za Miss Europe ili svijeta te i te godine, nego jesi li vršio savjesno svoje službene dužnosti. 

Kad dođe smrt, Bog nas neće pitati koliko je žrtava bilo prigodom ove ili one avionske, pomorske, željezničke nesreće, nego koliko si žrtava ti doprinio za Boga, za bližnjega svoga, da ga odvedeš s krivoga puta i osiguraš život vječni sebi i njemu.

Kako je korisna opomena Duha Svetoga: ''Razmišljaj o tom što ti je naloženo; jer se skriveno ništa ne tiče tebe!''

Poznat je svijetu glasoviti francuski bezbožac Voltaire. Jednom zgodom smatrao je neki otac da će osobito počastiti Voltairea ako tomu izrugivaču svega lijepa i dobra predstavi svoga sina riječima: ''Ovdje vidite jednoga mladoga znanstvenika, koji je pročitao sva vaša djela.'' ''O, to je jako zlo,'' odgovori otvoreno ovaj bezbožac. ''Bilo bi puno bolje, da je temeljito proučio katekizam.'' 

Za milijune ljudi moglo bi se to reći u času smrti. 

Bilo bi tisuće puta bolje za njih da su temeljito proučili katekizam i prema njemu se ravnali u životu, tisuću puta bolje nego da su saznali sve novosti ovoga svijeta, bilo nogometne, bilo automobilske, avionske, filmske i sve druge, a grješnoga života svoga ni za dlaku promijenili nisu.

Vrijedi razmisliti o ovim riječima našega blaženika, zar ne?

Zabluda na kojoj se temelji "karizmatski pokret"

"Karizmatski" pokret se temelji na krivom tumačenju pojedinih mjesta u Djelima apostolskim.

Naime, u Djelima apostolskim čitamo:

"Tada [apostoli] polagahu ruke na njih i oni primahu Duha Svetoga."
(Dj 8, 17)

"pa kad Pavao položi ruke na njih, dođe Duh Sveti na njih te stanu govoriti drugim jezicima i prorokovati" (Dj 19, 6)

O čemu je ovdje riječ?

Crkva je kroz cijelu svoju povijest naučavala da se tu govori o sakramentu sv. potvrde.

No, u 16. stoljeću protestanti (koji ne priznaju sakrament sv. potvrde) počeli su izmišljati nova tumačenja tih mjesta iz Djela apostolskih.
Luther i Calvin su dali cijeli niz kontradiktornih interpretacija i mišljenja o tim mjestima. Oni zapravo nisu ni bili sigurni što bi te rečenice trebale značiti, ali su obojica negirali da se tu radi o sakramentu sv. potvrde.

I tako su protestanti počeli širiti novo tumačenje prema kojem se ovdje ne radi o sakramentu sv. potvrde, nego o nekakvom posebnom darivanju darova Duha Svetoga (bez sakramenta!).

Na tom krivom protestantskom tumačenju se temelji cijeli današnji "karizmatski" pokret.


To protestantsko-"karizmatsko" mišljenje je u potpunoj suprotnosti sa stoljetnim naukom Crkve, koja je oduvijek naučavala da je polaganje ruku apostola (opisano na spomenutim mjestima Djela apostolskih) - sakrament sv. potvrde.


Evo par svjedočanstva crkvenih naučitelja...

Sv. Izidor Seviljski (De ecclesiasticis officiis, II., 26.):
"Sed quoniam post baptismum per episcopos datur Spiritus Sanctus cum manuum impositione, hoc in Actibus apostolorum fecisse meminimus apostolos."
("Jer se nakon krštenja preko biskupa daje Duh Sveti polaganjem ruku, sjećamo se, to su činili apostoli u Djelima apostolskim.")


Sv. Toma Akvinski (Summa theologica, III, q. 72., a. 1., 1.):

"Hoc enim sacramentum institutum est a Christo promittente discipulis Spiritum Sanctum... apostoli hoc sacramentum conferebant per solam manus impositionem absque chrismate; dicitur enim (Act. 8, 17) quod apostoli imponebant manus super baptizatos et accipiebant Spiritum Sanctum."

("Taj je, naime, sakrament [sv. potvrda] ustanovljen od Krista kad je obećao učenicima Duha Svetoga... Apostoli su taj sakrament dijelili samim polaganjem ruku bez ulja; kaže se naime (Dj 8, 17) da su apostoli polagali ruke na krštenike i primali su Duha Svetoga.")



Sv. Petar Kanizije (Summa doctrinae christianae, IV., 2.):

"Testimonium habet a divina Scriptura, secundum patrum et Ecclesiae concordem sententiam atque interpretationem. Huc enim spectat, quod Lucas Evangelista semel atque iterum scribit de apostolis, qui super baptizatos manus imposuerunt: hoc signo utentes visibili, divinitusque instituto, quod Christo iam initiatus nova et amplior Spiritus Sancti gratia conferretur... Nunc vero, ubi apostolorum vicem episcopi gerunt et locum tenent, non fraudat Deus Ecclesiam suam hac tam salutari gratia, sed per eosdem episcopos in hoc sacramento efficaciter operatur..."

("Imamo svjedočanstvo [o sakramentu sv. potvrde] iz Sv. Pisma, prema zajedničkom sudu i tumačenju sv. otaca i Crkve. Tu pripada, što je evanđelist Luka prvi i drugi put pisao o apostolima, koji su polagali ruke na krštenike, koristeći taj vidljivi znak, ustanovljen od Boga, kojim se daje onome tko je već obilježen od Krista nova i obilnija milost Duha Svetoga... A ni sad, kako položaj i mjesto apostola imaju biskupi, ne uskraćuje Bog svojoj Crkvi spasonosnu milost, već preko tih biskupa u tom sakramentu učinkovito djeluje...")


To je službeno učenje Crkve, koje je Firentinski koncil potvrdio ovim riječima:

"Ordinarius minister est episcopus. Et cum caeteras unctiones simplex sacerdos valeat exhibere, hanc non nisi episcopus debet conferre; quia de solis apostolis legitur (quorum vicem tenent episcopi) quod per manus impositionem Spiritum Sanctum dabant, quemadmodum Actuum apostolorum lectio manifestat. Loco autem illius manus impositionis, datur in Ecclesia confirmatio."

("Redoviti djelitelj [sakramenta sv. potvrde] je biskup. I dok je ostala pomazanja ovlašten dati običan svećenik, sv. potvrdu ne može dijeliti nitko osim biskupa, jer čitamo samo za apostole (čije mjesto drže biskupi) da su polaganjem ruku davali Duha Svetoga, kao što pokazuje lekcija Djela apostolskih. Na mjesto tog polaganja ruku u Crkvi se daje sv. potvrda.")

Svećeničko zvanje

Ovo je tekst Dragutina Kniewalda Svećeničko zvanje objavljen u Bogoslovskoj smotri u lipnju 1926. godine.

Iznosi nauk Crkve o zvanjima, s posebnim osvrtom na upute sv. Pija X.