Kad je Hrvatska bila katolička, to se vidjelo na njenim zakonima

Kazneni zakon iz 1852. god.

U vrijeme dok je Hrvatska još bila katolička zemlja, to se vidjelo na njezinim zakonima.

Imam kod sebe primjerak kaznenog zakona iz 1852. god. (2. izdanje iz 1901.)...

Tada se itekako štitio hrvatski vjerski identitet. 
Bilo je npr. kazneno djelo pokušati "zavesti" kršćanina na otpad od kršćanstva. Zabranjeno je i djelovanje raznih sekti.

Dosljedno se štitio kršćanski moral - propisana je kaznena odgovornost za razne oblike bludnosti, pedersko ponašanje, prostituciju, pijančevanje, kockanje, javnu sablazan itd.

Citiram cijeli članak. 122. ("Smetanje vjerozakona"):
"Zločinstvo smetanja vjerozakona tvori:
a) koji huli Boga riečju, činom, u tiskopisih ili razširenih pismih
b) koji smete ovršivanje kojega vjerozakona, postojećega u državi, ili bezpoštenim oskrnućem sprave određene za službu Božju, ili inim kojim činjenjem, govorenjem, tiskopisi ili razširenimi pismi javno pokaže, da prezire vjerozakon
c) koji nastoji kršćanina zavest na odmet od kršćanstva, ili
d) koji nastoji razprostirat bezvjeru, ili raznositi lažljivi nauk, koji je protivan vjerozakonu kršćanskomu."

Nadalje, kao kaznena djela definirana su:
- oskvrnuće (čl. 128.)
- bludnost suprot naravi - sa živinom ili osobom istog spola (čl. 129.)
- zavedenje na bludnost (čl. 132.)
- promicanje sljedbe vjerozakonske, koju izjavi država kao nedopustnu (čl. 304.)
- javno ponižavanje uredaba, odnosećih se na ženitbu, na obitelj, na vlastničtvo, ili odobravanje čina nezakonitih ili nećudorednih (čl. 305.)
- povreda ćudorednosti ili sramežljivosti, gruba i uzrokujuća javnu sablazan (čl. 516.)
- zabranjene igre (čl. 522.)
- pijanstvo (čl. 523.)

Zabrana sodomije 

.

 Kazna za sodomiju

.

 Zabrana nepriznatih (protestantskih i drugih) sekti

.

Ustav RH je kopija francuskog ustava iz 1958.

Juraj Križanić je govorio:

"Finis quem omnis legislator spectare debet est gloria Dei, salus animarum et publicum gentis bonum; sive utilitates et reputatio gentis. Nos igitur principio generaliter prohibemus in regno nostro fieri quidquam, quod est adversum gloriae Dei, saluti animarum et publico gentis bono."

("Cilj koji svaki zakonodavac treba gledati je slava Božja, spasenje duša i javno dobro naroda. Mi stoga odmah na početku zabranimo općenito da se u našem kraljevstvu čini bilo što, što je protiv slave Božje, spasenja duša i javnog dobra naroda.")

To su načela koja moraju voditi vjernike, koji imaju utjecaj na donošenje zakona.

A sasvim suprotno razmišljanje je vodilo pisce Ustava RH (Vladimir Šeks, Smiljko Sokol, Krunoslav Olujić, Branko Smerdel...).
Kad su oni 1990. g. krenuli u izradu Ustava RH, nastojali su što je više moguće prepisati rješenja iz Ustava Francuske V. Republike (iz 1958. g.).
Taj je ustav, kako kaže sam Branko Smerdel, "bio uzorom piscima hrvatskog Ustava".

Svatko tko usporedi Ustav RH iz 1990. i Ustav Francuske iz 1958., članak po članak, jasno vidi da je Ustav RH gotovo plagijat francuskog ustava.

E sad, oni koji danas pišu o tom fenomenu, uglavnom su samo usredotočeni na polupredsjednički sustav u RH od 1990. do 2000., a koji je bio preslikan iz francuskog ustava.
Pogledaj, na primjer, tekst prof. Biljane Kostadinov "Predsjednik Republike - mimkrija Ustava RH prema ustavnom modelu Francuske" - LINK.

No, ja ovdje govorim o nekim drugim odredbama Ustava RH, koje su kopirane iz francuskog ustava...
Uveden je liberalizam i sekularizam direktno iz kuhinje Francuske revolucije, a da nitko nije pitao hrvatski narod što misli o tome.
Je li itko pitao obične ljude: "Želite li vi Ustav koji proglašava sve religije jednakima (u čl. 41.)?"

Naravno, klasično opravdanje koje ćete čuti jest da je sličnost ustava "uvjetovana istovrsnošću problema s kojima se suočavaju suvremene države".

Cijela priča o donošenju ustava u zemljama bivšeg istočnog bloka je više nego žalosna.
Smerdel i Sokol to ovako opisuju:

"Kao što je još pedesetih godina 20. stoljeća zaključio francuski pisac Georges Burdeau, sličnost suvremenih ustava uvjetovana je istovrsnošću problema s kojima se suočavaju moderne države. Pri izradi je postsocijalističkih ustava to još više naglašeno, zbog opće tendencije da se pri izradi ustavnih tekstova slijede primjeri zrelih demokracija sa Zapada, a ponegdje i izravnim sudjelovanjem američkih i europskih pravnih stručnjaka u pisanju ustavnih tekstova."
(B. Smerdel, S. Sokol, Ustavno pravo, IV. izd., NN, Zagreb, 2009., str. 81.)

Pitanje je koliko je hrvatski Ustav uopće "hrvatski"?

Zapravo, da nije bilo ustavnih promjena iz 2000. g., ustavni poredak RH i danas bi bio potpuna kopija francuskog modela. No, ono što je promijenjeno 2000. su odredbe strukturalne i formalne prirode (polupredsjednički sustav je zamijenjen "čistim" parlamentarnim sustavom, provedena je i određena decentralizacija itd.)... ali u sadržaju su i dalje ostale "tekovine" Francuske revolucije.

Ono što je (barem za nas katolike) najgore iz "francuskog modela" je i dalje u Ustavu RH - a to je sekularizam.

Nadbiskup Stadler i poštovanje prema Svetom pismu

Ovih je dana do nas došla vijest o novom nastavku "Youcata", koji su njegovi pisci nazvali "Biblijom za mlade".
Nije tu riječ samo o modernizmu-sinkretizmu-neoprotestantizmu, već i o jednom potpuno neozbiljnom, šaljivom, pristupu Bibliji...

Dakle, isti onakav pristup kakav modernisti imaju prema liturgiji (i prema vjeri općenito), takav imaju i prema Božjoj riječi u Svetom pismu.

Kad sam neki dan razmišljao o tome, sjetio sam se nadbiskupa Stadlera, koji je strogo zabranjivao da se u bilo kakvom nezbiljnom kontekstu spominju riječi Biblije.

Kako kažu Stadlerovi biografi:

"S riječima Svetoga pisma pred njim se nije smjelo šaliti. Pred njim se, prema svemu što se odnosilo na vjeru i Crkvu, moralo postupati sa strahopoštovanjem."

(P. Jurišić, Sveti budite, Zagreb-Sarajevo 1997., str. 39.)

Što svećenik mora poučiti vjernike?

 

Bl. Pio IX. često je u svojim enciklikama tražio od biskupa i svećenika da posvete posebnu pozornost poučavanju puka.
Papa je bio svjestan da je "neuki vjernik" najlakši plijen za promicatelje onih zala koja su u teškom 19. stoljeću prvi put digla glavu (a koja i nas danas muče) - liberalizam, socijalizam, modernizam itd.


Biskupi moraju točno poučavati narod, kako bi vjernici znali izbjeći liberalnim zamkama.
Tu je vrlo jasan bl. Pio IX. (Quibus quantisque, 20. travnja 1849.):

"...et nobis et vobis atque aliis venerabilibus fratribus totius catholici orbis episcopis summa cura, studio, contentione in primis est allaborandum, ut fideles populi ab venenatis pascuis amoti, atque ad salutaria deducti ac magis in dies enutriti verbis fidei et insidiantium hominum fraudes et fallacias agnoscant, devitent ac plane intelligentes, timorem Domini bonorum omnium esse fontem et peccata atque iniquitates provocare Dei flagella..."

("...i nama i vama i svoj drugoj poštovanoj braći biskupima cijeloga katoličkog svijeta prvenstvena je dužnost da s najvećom brigom, trudom, nastojanjem radimo da vjerni narod, udaljen od otrovne paše i vraćen na spasonosnu [pašu], i tijekom vremena sve više nahranjen riječima vjere, spozna i izbjegne obmane i prijevare ljudi koji ga vrebaju, i da jasno razumije da je strah Gospodnji izvor svih dobara, a da grijesi i opačine izazivaju Božje bičeve [kazne]...")


I malo kasnije, potiče sve pastire da pozovu vjernike na pokoru:

"Iuxta haec non desinant adire cum fiducia ad thronum gratiae, ac publicis, privatisque precibus insistere et fidelibus populis sedulo inculcare, ut omnes ubique poenitentiam agant, quo misericordiam a Deo consequantur et gratiam inveniant in auxillio opportuno."

("Prema tome neka ne prestaju prilaziti s pouzdanjem prijestolju milosti i ustrajati u javnim i osobnim molitvama i vjernom narodu marljivo utisnu [u srce], da svi i svugdje čine pokoru, kojom će zadobiti milosrđe od Boga i pronaći milost u prikladnoj pomoći.")


Dakako, svećenici ne smiju propovijedati što god žele... ili što im padne na pamet.
Od svećenika se očekuje da propovijeda prema Katekizmu Tridentskog koncila. A to izričito zahtijeva i bl. Pio IX. (Nostis et nobiscum, 8. prosinca 1849.):

"...admonendi erunt, ut in suis sive ad pueros sive ad reliquam plebem instructionibus habere ob oculos non omittant Catechismum Romanum, quem ex decreto Tridentini Concilii et s. Pii V immortalis memoriae decessoris nostri iussu editum, alii porro summi pontifices, ac nominatim fel. rec. Clemens XIII cunctis animarum pastoribus denuo commendatum voluit, tanquam ad pravarum opinionum fraudes removendas et veram sanamque doctrinam propagandam stabiliandamque opportunissimum subsidium."

("...neka budu opomenuti, da u svojim poukama bilo djeci bilo ostalom puku, ne propuste imati pred očima Rimski katekizam, koji je izdan po dekretu Tridentskog koncila i odredbi sv. Pija V. našega prethodnika besmrtne uspomene; nadalje i drugi su vrhovni svećenici, a posebno Klement XIII. sretne uspomene, željeli da svim pastirima duša iznova bude preporučen, kao najbolja pomoć za otklanjanje obmana pokvarenih mišljenja, i za promicanje i učvršćenje istinitoga i zdravoga nauka.")


U istoj enciklici, bl. Pio IX. potiče pastire da bez prestanka govore o nužnosti katoličke vjere za spasenje, kako bi tu istinu svi vjernici imali "impressam in animis" ("utisnutu u dušama"):

"Speciatim vero procurandum est, ut fideles ipsi impressum in animis habeant alteque defixum dogma illud sanctissimae nostrae religionis quod est de necessitate catholicae fidei ad obtinendam salutem. Hunc in finem summopere conducit, ut in publicis orationibus fideles laici una cum clero agant identidem peculiares Deo gratias pro inaestimabili catholicae religionis beneficio, quo ipsos omnes clementissime donavit, atque ab eodem misericordiarum Patre suppliciter petant, ut eiusdem religionis professionem in regionibus nostris tueri, et inviolatam conservare dignetur."

("Posebno treba brinuti, da sami vjernici imaju utisnutu u dušama i visoko postavljenu onu dogmu naše presvete vjere koja govori o nužnosti katoličke vjere za postizanje spasenja. Za tu svrhu puno koristi, da u javnim molitvama vjernici laici zajedno s klerom neprestano zahvaljuju Bogu za neizmjernu povlasticu katoličke vjere, koju je svima njima milostivo darovao, i da od istog Oca milosrđa ponizno mole, da se udostoji tu ispovijest vjere braniti u našim krajevima i sačuvati ju neokaljanu.")

Bl. Pio IX. je tražio od svećenika da poučavaju vjernike i o važnosti sv. mise. I tu posebno trebaju biti usredotočeni na propicijatorni karakter misne žrtve.

Kaže bl. Pio IX. (Singulari quadam, 9. prosinca 1854.):

"Hortandi sunt, ut quanta sit divinae hostiae virtus ad propitiandum Deum, et flagitiorum poenas avertendas frequenter explicent fidelibus, ut iisdem salutari Missae sacrificio religiose adesse, uberesque ex illo fructus percipere studeant."

("Treba ih poticati, da često objašnjavaju vjernicima kolika je snaga božanske žrtve da umilostivi Boga i odvrati kazne za grijehe; da toj spasonosnoj misnoj žrtvi pobožno prisustvuju i trude se da iz nje prime obilne plodove.")

Takvim pastirima se ne može oduprijeti nijedna sila

"Quaecumque unquam tetigerunt Ecclesiam Dei fata, quamcunque crudeles adversus eam exstiterunt persecutiones, quantacunque fuit eam impugnantium seu haereticorum malitia, seu pseudophilosophorum astutia, non modo perseveravit incolumis, sed floruit gloriosa, quoad ministri eius vivae fidei aestuabant igne, zelo animarum indefesso agebantur, innocentia ac sanctimonia vitae non minus, quam cognitione divinae legis semet distinguebant. Talibus altaris ministris, talibus pastoribus nulla resistere potest vis; nulla tela nequissimi ignita destruere possunt..."

("Kakve god su nevolje ikada dotaknule Crkvu Božju, kako god su bili okrutni progoni protiv nje, [i] bez obzira kakva bila zloća heretika koji se bore protiv nje, ili lukavstvo pseudofilozofa, ona ne samo da je opstala nepovrijeđena, već je cvjetala slavna, dok god su njezini službenici gorjeli vatrom žive vjere, djelovali nepokolebljivom revnošću za duše, isticali se nevinošću i svetošću života, ništa manje nego poznavanjem božanskoga zakona. Takvim službenicima oltara, takvim pastirima se ne može oduprijeti nijedna sila, nijedna ognjena strijela nečastivoga ne može uništiti...")

- kardinal Juraj Haulik
(Selectiores encyclicae literae et dictiones sacrae, tom. I., Beč, 1850., str. 354.)

Grob kardinala Haulika u zagrebačkoj katedrali

Svi su pozvani

"Veniant igitur qui salvi fieri volunt ad 'columnam et firmamentum veritatis' (1 Tim 3, 15), quod Ecclesia est; veniant scilicet ad veram Christi Ecclesiam, quae in suis episcopis summoque omnium capite Romano Pontifice successionem habet Apostolicae auctoritatis nullo tempore interrumptam, quae nihil unquam potius habuit quam ut praedicaret atque omni ope custodiret ac tueretur doctrinam ex Christi mandato ab Apostolis annunciatam..."

("Neka dođu, dakle, koji žele biti spašeni 'stupu i uporištu istine' (1 Tim 3, 15), a to je Crkva; neka dođu pravoj Kristovoj Crkvi, koja u svojim biskupima i vrhovnoj glavi svih, rimskom prvosvećeniku, ima nasljedstvo apostolske vlasti koje ni u jednom vremenu nije bilo prekinuto, i kojoj nikada ništa nije bilo važnije nego da propovijeda i svim nastojanjem čuva i brani nauk, iz Kristovog naloga, naviješten od Apostola...")

- bl. Pio IX. (Ubi primum, 1847. god.)

Prava vjera, koju je Krist naučavao, samo je u Crkvi Katoličkoj

Evo kako su na vjeronauku učili naši djedovi i bake... cijelu istinu, kratko, jasno i bez bilo kakvog "ekumenskog" muljanja...

Veliki katolički katekizam za niže pučke škole
(Zagreb, 1921.)

Bratovštine duša u čistilištu

Don Krsto Stošić (1884.-1944.)

Bratovštine su društveno-vjerska udruženja laika, sa ciljem promicanja posebnih pobožnosti. U našim krajevima poznate su još od srednjega vijeka, a naročito su bile raširene u mjestima uzduž jadranske obale.
Bratovštine su nekada bile u samom središtu duhovnog života našega puka.

Kako su postojale bratovštine za razne pobožnosti, logično je da su se vrlo rano pojavile i one koje su se specijalizirale za pomaganje dušama u čistilištu.

Don Krsto Stošić u svojoj knjizi Sela šibenskog kotara (1941.) daje mnoštvo podataka o bratovštinama duša u čistilištu koje su djelovale na području Šibenske biskupije.
Prema tim podacima, vidimo da je svako drugo mjesto imalo takvu bratovštinu.
Postojale su u Vodicama, Tisnom, Tribunju, Žirju, Prviću, Jadrtovcu, Skradinu i mnogim drugim mjestima.

Cilj tih bratovština je bila pomoć dušama u čistilištu: dakako, molitvom i sv. misom.
U tu svrhu, mnogi vjernici su im ostavili znatan dio svog imetka.

Na primjer, o bratovštini duša čistilišta u Tisnom, piše don Krsto Stošić (Sela šibenskog kotara, str. 209.):
"Bratovština Duša Čistilišta dobila je g. 1717. iz ostavštine Antice Soline kuću, vrt i neke zemlje. Spisi su pisani glagolicom.
Andrija Gelpi koji je umro 1742., obnovio je ovu bratovštinu. 
Bratovština g. 1809. ima više zemalja i znatnog novca na dugu.
Svaki dan se govori misa za pokojnu braću, a kad netko umre, govore se za nj 20 misa."

Župna crkva u Jadrtovcu, krajem 1930-ih

U prosjeku je to bilo kao kod bratovštine na Žirju, za koju don Krsto kaže (str. 196.):
"...bratovština Duša čistilišta, koja 1809. dava misu svakog petka, a 20 misa za umrlog člana."

Oprosti za članove bratovština duša u čistilištu

Papa Klement VIII.

Bratovštine za pomoć dušama u čistilištu bile su vrlo česte i u drugim katoličkim zemljama, a obično su nosile naziv "confraternitas fidelium defunctorum" ili "confraternitas animarum purgatorii".

Pape su dijelili obilne oproste članovima tih bratovština.

Imamo primjer pape Klementa VIII. koji je 1594. g. podijelio članovima jedne takve bratovštine sljedeće oproste...

Potpuni oprost:
- na dan upisa u bratovštinu;
- na času smrti, ako "ore vel saltem corde" ("ustima ili barem srcem") prizove ime Isus;
- ako tijekom osmine blagdana Svih Svetih i blagdana Male Gospe pohodi crkvu ili kapelicu bratovštine i pomoli se za spasenje Rimskog Prvosvećenika ("pro salute Romani Pontificis"), za mir Svete Stolice i mir među kršćanskim vladarima, te za oslobođenje duša iz čistilišta;
- svakog prvog ponedjeljka u mjesecu, ako primi sv. pričest "devote et cum contritione" ("pobožno i sa skrušenošću") i izmoli za duše u čistilištu Miserere (Psalm. 50.) ili De profundis (Psalm. 129.) ili krunicu

Oprost od 7 godina i 7 četrdesetnica:
- ako (pobožno) prisustvuje moljenju oficija za pokojne;
- ako prati pogrebnu povorku preminule braće, moleći psalam De profundis ili krunicu;
- svakoga ponedjeljka i petka, ako izmoli za duše u čistilištu psalam De profundis ili krunicu
- ako dade da se služi misa za pokojne;
- svaki put kad posjeti bolesne/nemoćne članove bratovštine

Ima ih još... Ove sam samo naveo kao primjer.

IZVOR:
E. Amort, De origine, progressu, valore ac fructu indulgentiarum, Venecija, 1738., str. 150.

Samo onda moći ćemo gorjeti kod prikazivanja svete Misne Žrtve

Prenosim dva pisma bl. Alojzija Stepinca svećeniku Vinku Komeričkom 
(iz Glasnika postulature bl. Alojzija Stepinca, god. 2000., 11. listopada, br. 3.-4., str. 79.-81.).
Pisma govore o važnosti pobožnoga služenja sv. mise, o potrebi dobre pripreme za sv. misu, te o osobnoj pobožnosti svećenika.

I. Pismo vlč. Vinku Komeričkom, župniku u Desiniću. Ovo pismo raspravlja o potrebi razmatranja i kontemplacije da se sačuva vjernost u svećeničkom životu.

Krašić, 1.VI.1957.

Carissime!

Primio sam Tvoje cijenjeno pismo, kojim me obavješćuješ, da ćete naskoro imati svećeničku rekolekciju. Bilo u sto dobrih časova! Kao što i sam vidiš, bezbožni komunizam ne odustaje od svoje nakane, zatrti svaki trag i spomen na Boga na zemlji i istrijebiti Crkvu Kristovu, a to je Katolička crkva.

Nije dakle čudo, da i Vatikan ponavlja ono, što sam neki dan čuo na francuskom jeziku iz Vatikana i dobro si zapisao: "De nouveau... Le communisme est absolument inconciliable avec la religion."

Ponovno se dakle stavlja na srce svima, da se znadu ravnati: komunizam i religija su dva kontradiktorna pojma. Jednoga mora nestati, a to ne će biti Katolička crkva, jer Kristovo obećanje stoji i dalje: "Et portae inferi non praevalebunt." (Mt 16, 18)

Komunizam je apsolutno nepomirljiv s vjerom.

No kako znadeš, može se desiti i desilo se, da tu i tamo sotona prisvoji vlast bar za neko vrijeme i Crkvu bar za neko vrijeme istrijebi iz kojeg kraja.

Zar nije današnja Turska bila kula kršćanstva u vijeme svetoga Pavla, pa do dolaska Turaka? Egipat, Sirija, Palestina, kakvo cvatuće kršćanstvo za vrijeme onih velikih pustinjaka i stilita! A u Europi, dosta je sjetiti se samo Njemačke, Švedske, Danske, Finske, Norveške, Engleske etc. Danas su to kule hereza, kojima se već ne zna ni broja, ili bolje kule formalnog poganstva, ako stoji, što sam n.pr. čitao za Švedsku, da sedam promille vjeruje u Boga ili prakticira vjeru.

Kad pak stvari tako stoje, onda nema sumnje, da svećenik mora biti spreman na tešku borbu, dok Gospodin ne kaže 'dosta' za ovu kugu (bez borbe ne će svećenik nikada biti na toj zemlji), jer ne veli uzalud Kempenac: "Fili, nunquam securus es in hac vita, sed quoad vixeris, semper arma spiritualia tibi sunt necessaria."

Mislim pak, da Ti ne trebam posebno isticati, da među odlična "arma spiritualia" svećenikova spada meditacija, razmatranje. I kad bi koji svećenik kušao podcijeniti važnost dnevnog razmatranja, stavio bi se iznad autoriteta proroka, koji govori: "Desolatione desolata est terra, quia nullus est, qui recogitet corde." (Jer 12, 11)

Ako je meditacija potrebna redovniku unutar četiri samostanska zida, kud više nama svećenicima, koji smo izvrgnuti svim navalama svijeta i po danu i po noći. Kako možemo izbjeći ruševinama naše duše, ako živimo po svjetski, bez pravog poznavanja naših svećeničkih dužnosti, mlitavi? 
A kako su teške i velike dužnosti svećeničke!

A kako će svećenik upoznati mnogostrukost svojih dužnosti i praktična sredstva prihvatiti za njihovo ostvarenje, ako nikada ne razmatra?

Ne kaže uzalud i ne opominje uzalud mudri Sirah: "Cogitatum tuum habe in praeceptis Dei et in mandatis Illius maxime assiduus esto et Ipse dabit tibi cor et concupiscentia sapientiae dabitur tibi." (Sir 6, 37)

Sjećaš se iz Deuteronomiuma, kad je Bog preko Mojsija ponovio narodu izraelskom zapovijedi svoje. I jer je znao, kako će zemaljske brige i rastrešenost brzo baciti u zaborav te zapovijedi u svijesti naroda, zato mu govori: 'Eruntque verba haec in corde tuo et meditaberis in eis sedens in domo tua et ambulans in itinere, dormiens atque consurgens et ligabis ea quasi signum in manu tua, eruntque et movebuntur inter oculos tuos, scribesque ea in limine et ostiis domus tuae.'

Ako je to Bog naredio već priprostom puku, kud više vrijedi za nas, svećenike Gospodnje. Onda samo moći ćemo gorjeti kod prikazivanja svete Misne Žrtve, kod molitve brevira, "sancta sancte tractare", kao što je dijeljenje svetih sakramenata i sakramentalija, jer će nas upravo meditacija učiniti "ignem urentem", kao što veli Psalmist: "Et in meditatione mea exardescet ignis."(Ps 39, 4)
  

U protivnom slučaju, smrznut ćemo se i biti slični onome, za kojega kaže Sveto Pismo: "Propter frigus piger arare nolui." (Izr 20, 4)

Ja znam da su svećenici danas preopterećeni poslom. Ali Ti se sjećaš, jer si bio svjedok žalosnih otpada iza Prvoga svjetskog rata, kako su pale neke columnae katoličkog pokreta kod nas među svećenicima. Raditi, raditi, raditi bilo im je geslo. 
Da bude uspjeh što veći na oko, radili su, ali zanemarili meditaciju, ili bolje, vlastitu dušu, i rezultat je bila "ruina magna" (Mt 7, 27).

Stavi dakle toplo na srce braći svećenicima, da svi, napose mlađi, kojima predstoje još mnoge borbe i muke, budu ljudi meditacije, da uzmognu sve junački podnijeti i spasiti sebe i povjerene si ovce. 

Uz blagoslov i pozdrav u Gospodinu

+ Alojzije kard. Stepinac, nadbiskup zagrebački

-------------------------------------------------------------------------------

II. Pismo vlč. Vinku Komeričkom, župniku u Desiniću, o pripravi za slavljenje sv. Mise i potrebi zahvale nakon sv. mise.

Krašić, 2.VI.1957.

Carissime!

Primio sam Tvoje cijenjeno pismo i za drugu mjesečnu svećeničku rekolekciju.

Upravo ovih dana čitao sam knjigu glasovitog apostola ne samo u Njemačkoj, nego poznatog već po svoj Europi, a i izvan, p. Leppicha S.J., koji u formi nagovora iznosi grozne mane našega vremena. Nije dakako mogao obići ni komunizam, najveću herezu današnjeg vremena, pa se obraća Kristu i kaže: "Herr Jesus Christus, angesichts der kommunistischen Weltpropaganda mochten wir fast jenen Stimmen glauben, die uns damit drohen, dass der Kommunismus die ganze Welt verbrennen wird. Aber Du hast Dein au-serwahltes Volk auch durch das rote Meer geleitet. Fuhre uns, die Du mit Deinem Blute erlost hast, durch diese rote Flut hindurch. Dein Vater hat nicht Karl Marx den Auftrag und die Gnade gegeben, das Angesicht der Erde zu erneuern, sondern uns Christen, sofern wir mit Deiner Lehre ernst machen."

Kao što znaš, lice zemlje se obnovilo dolaskom Kristovim na svijet i dovršenjem Njegove krvave žrtve na drvetu križa.

"Scientes", veli apostol sveti Petar, "quod non corruptibilibus auro vel argento redempti estis, sed pretioso Sanguine quasi agni immaculati Christi et incontaminati."(1 Pt 1, 18).

Ako je pak tako, a tako sigurno jest, onda moramo i mi svećenici "ernst machen" s najsvetijim činom na zemlji, svetom Misom, po kojoj se u prvom redu obnavlja lice zemlje. A sigurno se ne može govoriti o "ernst machen", ako se svećenik brižno ne pripravlja na svetu Misu i dolično ne zahvaljuje za nju. 
Što naime kaže Mudrac u Svetome Pismu? "Qui timent Dominum, praeparabunt corda sua et in conspectu Illius sanctificabunt animas suas." (Sir 2, 20)

Za Izraelce u pustinji čitamo, kad su prvi put opazili manu, da su pitali: "Manhu? - Quid est hoc?" (Izl 16, 15)

Koliko više mi, kad kanimo pristupiti k oltaru, moramo da se zamislimo i zapitamo, što kanimo činiti, kad ono, što nama dolazi u ruke nije obična mana u pustinji, nego Kruh života, Isus Krist. 

Mojsiju nije bilo dopušteno približiti se ni gorućem grmu: "Ne appropies huc; solve calceamenta de pedibus tuis, locus enim, in quo stas, terra sancta est." (Izl 3, 5)

Nama je dano približiti se ne gorućem grmu, nego Kristu pod prilikama kruha i vina na oltaru. Zar ćemo s manje respekta pristupati nego Mojsije gorućem grmu?

Jakov je nakon sna, u kojem je vidio silaziti i uzlaziti anđele Božje, povikao izvan sebe: "Vere Dominus est in loco isto et ego nesciebam. Quam terribilis est locus iste! Non est hic aliud nisi domus Dei et porta coeli." (Post 28, 16-17)

Što bismo istom morali reći mi, koji ne u snu, nego u zbilji, gledamo, ne ljestve s anđelima, nego Gospodara anđela, stvarno prisutnog na oltaru, kada obavljamo pretvorbu, ili bolje, On preko nas jadnih ljudi, kruha u Tijelo i vina u Krv Kristovu! 

Nije dakle potrebno trošiti više riječi, kako se dolikuje dolična priprava za svetu Misu svakom svećeniku, makar ne znam kako bio zaposlen, da ga ne bi možda stigao prijekor, izrečen preko proroka: "Ne offeratis ultra sacrificium frustra; incensum abominatio est Mihi. Lavamini, mundi estote, auferte malum cogitationum vestrarum, quiescite agere perverse." (Iz 1, 13-16)

U protivnom slučaju bila bi neistina, što govorimo kod svake Mise: "Ego in innocentia mea ingressus sum."

A ako se dolikuje priprava, dolikuje se i zahvala. "Benedic, anima mea, Dominum, et omnia quae intra me sunt, nomini sancto Ejus et noli oblivisci omnes retributiones Ejus."

Mojsije zadivljen govori Izraelcima u Deuteronomiumu: "Nec est alias natio tam grandis, quae habeat deos appropinquantes sibi, sicut Deus noster adest cunctis obsecrationibus nostris." (Pnz 4, 7)

Što bi rekao Mojsije danas, da mu je dano služiti svetu Misu?

I ako se je Salomon okoristio pitanjem Gospodnjim ili ponudom:

"Postula quod vis, ut dem tibi", zar ne bismo bili ludi, kad se ne bismo zaustavili u društvu Isusovu, onoga Isusa, "de quo virtus exibat et sanabat omnes" (Lk 6, 19)

Ja ne kažem, da svećenik mora izmoliti ono, što je u breviru ili na tabli u sakristiji označeno kao gratiarum actio (makar bi nerazborito bilo ne okoristiti se tolikim divnim i bogatim oprostima), ali otići bez usrdne zahvale od svete Mise, zaslužilo bi ukor: "Domus mea deserta est et vas festinatis unusquisque in domum suam." (Hag 1, 9)

Zar se ne pristoji mnogo više ono: "Inveni, quem diligit anima mea, tenui nec dimittam Eum." (Pj 3, 4)

Ako se budemo Njega držali i Njega držali, onda, i samo onda, bit ćemo u stanju "renovare faciem terrae", jer je samo On put, istina i život.

Uz blagoslov i pozdrav u Gospodinu, Tebi i ostaloj braći svećenicima

+ Alojzije kard. Stepinac nadbiskup zagrebački

Izvor života

Najava Euharistijskog kongresa u Primoštenu 1939. god.
(iz tjednika Katolik, 22. lipnja 1939., br. 26.)

Blaženi koji se u ovom životu pripremaju za sud

Mlada misa sv. Ignacija

"Beati illi qui se in hac vita praeparant ut judicentur et salvi fiant a Divina Majestate: ob cujus amorem et reverentiam vos rogo, ut sine mora studeatis conscientias vestras diligentius corrigere... Facite, quaeso, ut omnes qui me scire volent et animis suis prodesse, a vobis meo nomine visitati et amicissime salutati, hanc sibi conscriptam putent. Finem facio, Deum Dominum nostrum rogando, ut pro sua infinita et summa clementia nos velit gratia sua cumulare ad sanctissimam suam voluntatem pernoscendam et rite exequendam...
Die Nativitatis praeteritae in Ecclesia Dominae nostrae Majori in sacello, ubi est praesepe in quo infans Jesus positus fuit, suo cum auxilio et gratia dixi meam primam Missam."

("Blaženi oni koji se u ovom životu pripremaju da budu suđeni i spašeni od Božanskoga Veličanstva: radi čije vas ljubavi i štovanja molim, da bez odgode pažljivo nastojite ispraviti vaše savjesti... Učinite, molim vas, da svi koji me žele poznavati i koristiti svojim dušama, od vas u moje ime budu posjećeni i najprijateljskije pozdravljeni, [i] da smatraju da je ovo njima napisano. Završavam, moleći Boga Gospodina našega da mu se, zbog njegove beskrajne i vrhovne blagosti, prohtje obasuti nas svojom milošću, kako bismo spoznali njegovu presvetu volju i pravilno je izvršili...
Prošloga Božića u Crkvi naše Velike Gospe, u kapelici gdje su jaslice u kojima se nalazio dijete Isus, s njegovom sam pomoći i milošću rekao svoju prvu Misu.")

- sv. Ignacije Loyola
(iz pisma koje je poslao svojoj braći 2. veljače 1539., u kojem javlja o svojoj mladoj misi - Epistolae sancti Ignatii Loyolae, lib. I., ep. 9.)

Klanjanje je dužnost, a ne izbor

"Estne venerandum nobis adorandumque hoc sacramentum?
Est maxime, sic postulante a nobis officio religionis, ut quem adesse in Eucharistia credimus, cultu quoque debito prosequamur, creaturae Creatorem, servi Dominum atque Redemptorem optimum, maximum!
De quo Scriptura ipsa pronunciat: 'Adorent eum omnes angeli Dei' (Psalm. 96.).
Et rursus: 'Adorabunt eum omnes reges terrae, omnes gentes servient ei' (Psalm. 71.)."

("Trebamo li štovati i klanjati se ovom sakramentu?
Da najviše, jer tako od nas traži dužnost vjere, da onoga za koga vjerujemo da je u Euharistiji, slavimo s dužnim štovanjem, kao stvorenja svoga Stvoritelja, kao sluge Gospodara i Otkupitelja najboljega, najvišega!
O kojem samo Pismo proglašuje: 'Neka mu se poklone svi anđeli Božji' (Psalm. 96.).
I opet: 'Klanjat će se njemu svi kraljevi zemlje, svi narodi služit će njemu.' (Psalm. 71.).")

- sv. Petar Kanizije
(Summa doctrinae christianae, IV., 4., 6.)

Marica Stanković: "Križarski pokret se ponosi radikalizmom"

Marica Stanković (1900.-1957.) bila je suradnica bl. Ivana Merza, suosnivačica ženske grane orlovskog pokreta (Savez hrvatskih orlica), potom organizatorica i predsjednica Velikog križarskog sestrinstva.
God. 1938. osnovala je svjetovnu ustanovu Suradnice Krista Kralja.
Sve su se te organizacije zalagale za širenje katoličkog svjetonazora među hrvatskim djevojkama, naročito za čednost u odjevanju i ponašanju.

Komunističke vlasti su je 1948. osudile na petogodišnju robiju. Umrla je 1957. god.

Sprovod Marice Stanković 1957. god.

Njezina pisana ostavština i danas nam može biti jasan putokaz.

U srpnju 1932. god., održao se u Šibeniku susret križarica iz cijele Hrvatske. Susretu je prisustvovao i biskup Jerolim Mileta.
Tijekom susreta održana su razna predavanja. Jedno od njih je bilo predavanje Marice Stanković o križarskom pokretu i euharistiji, na kojem je izrekla ove važne riječi:

"Križarski pokret se ponosi radikalizmom, ispravnim katoličkim načelima, katoličkom dosljednošću i neovisnošću od svijeta i njegova mišljenja."

Cijelo predavanje je objavljeno u tjedniku Katolik (7. kolovoza 1932., br. 30.)...

Bl. Alojzije Stepinac: "Vojujte odvažno!"

Hrvatska katolička mladež je tijekom 1920-ih i 1930-ih bila organizirana u nizu udruga koje su bile sastavni dio Katoličke akcije (pokrenute na poticaj pape Pija XI.).
Najpoznatija je bila orlovska organizacija (pod vodstvom bl. Ivana Merza), a nakon njezine zabrane 1929. god., njenu ulogu preuzima križarska organizacija.

U tim se organizacijama promicao viteški, junački, način razmišljanja (potpuno suprotno od "pacifističkog" hipijevskog stava koji danas prevladava u modernističkim udrugama "katoličke" mladeži).

Naši orlovi i križari su uistinu vojevali protiv liberalizma. Nisu vodili nikakav "dijalog" s neprijateljima katoličke vjere, već su suzbijali njihovu djelatnost.

Bl. Alojzije Stepinac je, prilikom jednog blagoslova križarske zastave 1935. g., potaknuo križare da odvažno vojuju.

Evo vijest o tome u tjedniku Katolik, 1. rujna 1935., br. 35.

Kad je bilo potrebno, naša borbena katolička mladež znala se i fizički suprotstaviti neprijateljima. Dakako, nisu tukli liberale po ulicama... Ali, znali su u nekim situacijama primijeniti određenu silu. Tako su, na primjer, u više navrata silom spriječili održavanje tribina liberalnih i/ili ateističkih predavača.

Možda je najpoznatiji primjer, okršaj naših orlova sa "starokatolicima" u Stenjevcu, u studenom 1926. godine.

Moram ovdje prvo nešto reći o tim "starokatolicima" - jer taj naziv mnoge zbunjuje. Ime "starokatolici" je zavaravajuće. Oni niti su "stari", niti su "katolici". To je zapravo ultraliberalna sekta, koja je nastala u Njemačkoj 1870-ih; protive se svećeničkom celibatu, nerazrješivosti ženidbe, moljenju časoslova, latinskom jeziku u liturgiji... Dakle, sve ono što traže i modernisti!
U Hrvatskoj se ta sekta pojavila početkom 1920-ih, a bila je podržavana od Beograda, koji ju je koristio kao sredstvo za unošenja razdora među hrvatske katolike.
 

Ovo dolje je svjedočanstvo stenjevačkog župnika Josipa Mokrovića o sukobu orlova sa sektašima "starokatolicima".
To svjedočanstvo je objavljeno u knjizi isusovca Josipa Vrbaneka  Vitez Kristov - dr. Ivan Merz (Zagreb, 1943.)

Dne 21. XI. 1926. veliki broj zagrebačkih samozvanih starokatolika, okupivši oko sebe neke zavedene Stenjevčane, navalio je pod vodstvom »starokatoličkog« svećenika A. D. na stenjevačku župnu crkvu, da je otmu i da održe u njoj »svoju misu«. No navala je ostala bez uspjeha, jer je naišla na otpor lijepog broja orlova i domagojaca te samih vjernih župljana. Orlove je vodio dr. Ivan Merz i on je dao svu pobudu za tu obranu.

»Starokatolici« bili su zbog svoga neuspjeha tako bijesni, da su svom žestinom stali pogrđivati naše katolike raznim uvredama, osobito predbacujući im papu. Prijetili su se i batinama. Po dr. Merzu, koji im je neustrašivo uskliknuo: »Samo preko naših lešina doći ćete u crkvu!« – oni su svom mržnjom pljuvali. Neki su od naših orlova i domagojaca bili i tvorno napadnuti.

Mi svi, videći njihov uzmak i poraz, oduševljeno zapjevasmo pred župnom crkvom »Tebe Boga hvalimo« i »Liepu našu domovinu!«

Zatim smo ušli u crkvu, gdje sam prikazao sv. Misu i propovijedao.

Borbene naše orlove pod vodstvom dr. Merza slijedili su sada i veoma mnogi iz one grupe, koja se još čas prije pomiješala sa »starokatolicima«, te su bili neodlučni kuda će, a sada su i oni priključili se nama i prisustvovali sv. Misi i propovijedi.

Poslije ove službe Božje razgovarao sam sa dr. Merzom, kakovu da zadovoljštinu pružimo dragomu Bogu, Presvetome Srcu Isusovu i Majci Božjoj za obeščašćenje i svetogrđa »starokatoličkih« svećenika te za mir u župi?

I on pun duboke i nježne vjere i štovanja spram Presvete Euharistije, dao je najljepši prijedlog, da se slijedeće nedjelje odredi kroz čitav dan klanjanje Isusu u izloženom Presvetom Sakramentu. Ja sam sa zahvalom prihvatio njegov prijedlog.

I dne 28. XI. došao je dr. Merz u našu župnu crkvu i više sati proboravio je u sabranom i pobožnom klanjanju pred Presvetim.

Za blagdan pak Bezgrješnog Začeća sam se je ponudio, da će održati predavanje o Lurdu sa slikama. Mnoštvo vjernika pažljivo je slušalo taj dan njegovo lijepo i zanimljivo predavanje, zadojeno djetinjom ljubavlju i odanosti spram Nebeske Gospe, te su se mnogi morali i vratiti kućama, nemajući više mjesta. Iza toga počeli su se duhovi u župi Stenjevec smirivati.

Iz ovih evo događaja vidi se Merčeva velika ljubav Crkvi i papi njegov apostolski duh, osobito pak njegova požrtvovnost te spremnost: i život svoj položiti za pravu Crkvu Kristovu… Smatram, da je on imao junačke kreposti i da bi se mogao započeti proces, da bude proglašen blaženim.

Stenjevec, 25. IX. 1942., Josip Mokrović, župnik

Treba reći da ovo nisu bile nekakve "sporadične akcije"... 
Borbeni stav u suprotstavljanju neprijateljima katoličke vjere bio je izričito propisan u orlovskoj Zlatnoj knjizi!

Bl. Ivan Merz je zacrtao borbenost u Zlatnoj knjizi

U čemu je veličina bl. Ivana Merza?
Prije svega, u tome što nam je, kao suosnivač Hrvatskog orlovskog saveza i urednik njegovog pravila (Zlatne knjige), ostavio trajan uzor kako bi trebala biti ustrojena jedna organizacija katoličke mladeži.
Hrvatski orlovski savez (HOS) je djelovao od 1923. do 1929. god. (kad su ga zabranile vlasti tadašnje Karađorđevićeve Jugoslavije).
 
U HOS-u je vladala čelična disciplina - jasna pravila kojih se svaki član morao držati. Sam bl. Ivan Merz je orlove stalno uspoređivao s katoličkim vitezovima. I zato je npr. obred primanja u orlove bio vrlo sličan srednjovjekovnom obredu primanja u vitezove.

Ali, ono što je daleko važnije od toga, HOS je imao jasno definirane ciljeve i sredstva kako da do njih dođe. 

Bilo je također jasno definirano kako se pojedini orao mora držati prema neprijateljima katoličke vjere.

Prenosim te odredbe... uz par slika naših orlova:

 
"Koje [ljude] mora orao baš posebice držati svojim protivnicima?
Orao mora baš posebice svojim protivnicima držati one koji hoće narod trovati nevjerom i neprijateljstvom protiv Katoličke Crkve i svećenstva, pa one koji kvare mladež alkoholom, psovkom, nečistoćom, kinematografom, lošom knjigom, nepristojnim plakatima i slikama, koji gule i koriste se njegovom bijedom."
(Zlatna knjiga, X., 2.)

"Je li borba protiv neprijatelja kršćanske misli protivna kršćanskoj ljubavi?
Borba protiv neprijatelja kršćanske misli nije protivna kršćanskoj ljubavi, već je posve u skladu s kršćanskom ljubavi koja zahtijeva od nas da ljubimo Boga i duhovnu sreću naroda pa da se zato svom snagom opiremo pokušajima nevjernika i narodnih neprijatelja koji hoće pogubiti duše."
 (Zlatna knjiga, X., 4.)

"Pojedini su zadaci orla u borbi protiv neprijatelja katoličanstva među drugima ovi:
- mora progoniti časopise i knjige, kinematografe protivne vjeri, Crkvi i narodu te ljude odvraćati od njih;
- mora otkrivati, pobijati i poticati narod protiv nakana i rada protivna vjeri, Crkvi i narodu protivnih društava i ustanova;
- mora osobito mladež odvraćati od protivnika i takvih osoba koje kušaju svoj poriv i ugled u župi izrabiti da šire nazore protivne vjeri, Crkvi i svećenstvu;
- mora odvraćati puk posebice od prostorija i krčmi gdje se sastaju osobe protivne katoličkoj misli i podrugivači duhovnika i kršćanskih društava;
- mora se odlučno boriti protiv psovke i nastojati je istrijebiti;
- mora ugled protivnika vjere neumorno potkopavati, njihov rad progoniti i njihove osnove za protukatoličku stvar odmah mrsiti da im trud bude u tutanj i da nailaze na sve veće poteškoće;
- ako treba, neka otkrije i mane, zlobu, pokvarenost i neznanje protivnika; samo da je sve istinito i s nakanom da osramoti neprijatelje Crkve i vjere te ne uspiju njihove protunarodne namjere."
 (Zlatna knjiga, X., 6.)