Bernardin Škrivanić - apostol Gospe Lurdske

Bernardin Škrivanić (1855.-1932.)

Nitko nije toliko učinio za proširenje pobožnosti prema Gospi Lurdskoj među Hrvatima kao kapucin Bernardin Škrivanić. Organizirao je 16 hrvatskih narodnih hodočašća u Lurd.
Pokrenuo je 1908. list Naša Gospa Lurdska, u kojem su iz broja u broj temeljito opisivana Lurdska ukazanja, kao i brojna ozdravljenja koja su se diljem svijeta događala po zagovoru Gospe Lurdske. U listu se može pratiti kako se u Hrvatskoj širila pobožnost prema Gospi Lurdskoj.

Brojeve Naše Gospe Lurdske iz 1908. i 1909. možete vidjeti ovdje.

Evo uvoda iz 1. broja, u kojem se objašnjava svrha pokretanja lista...

 

Otac Bernardin je uložio veliki trud za izgradnju nove kapucinske crkve u Rijeci posvećene Majci Božjoj. Sam tijek izgradnje možete pratiti u listu...

Ovdje je dolazila do izražaja i kapucinska revnost oko pomoći dušama u čistilištu. Podsjećam da su onaj Molitvenik za duše u čistilištu izdali upravo rječki kapucini.

Mnogo nam govori uvodnik N. G. L. iz veljače 1909.:

Spomenuo sam da je o. Bernardin organizirao 16 hrvatskih hodočašća u Lurd.
U brojevima N. G. L. koji su dostupni, možemo pratiti tijek prvog hodočašća (1908.), koje su vodili krčki biskup Antun Mahnić i pomoćni biskup splitski Juraj Carić.

Najava hodočašća...

Dolazak hrvatskih hodočasnika u Lurd (14. kolovoza 1908.) - N. G. L., rujan 1908., br. 9.

Na blagdan Velike Gospe, pomoćni biskup Carić je služio sv. misu pred Lurdskom spiljom...

Ovo je to srce koje su predali hrvatski hodočasnici...
Gore piše: Natio Croatica - 1858.- Antemurale Christianitatis - 1908.

 16. kolovoza 1908. - misa biskupa Mahnića u Lurdskoj bazilici

!7. kolovoza - križni put

Odlazak iz Lurda; Hrvati su pozdravili Francuze povikom: "Živjela katolička Francuska!"

Kako su Francuzi ocijenili hrvatsko hodočašće...

Kao plod širenja pobožnosti prema Gospi Lurdskoj, diljem Hrvatske su počele nicati replike lurdske spilje i oltari u čast Majke Božje Lurdske.
List je, dakako, pratio taj razvoj i objavio mnoge slike tih žrtvenika...

Evo par primjera:


U Blatu na Korčuli...

U Gružu...

U Veloj Luci...

Društvo djevojaka za naknadnu sv. pričest...

A u blizini Makarske...

I za kraj: jedan poučan događaj iz Rijeke...
(N. G. L., svibanj 1908., br. 5.):

Četiri pravila katoličkog radikalizma

Prije nekoliko mjeseci na internetu je postala dostupna najveća ostavština velikoga biskupa Antuna Mahnića - njegova Knjiga života.
To je zbirka njegovih tekstova i poruka koje je upućivao hrvatskoj katoličkoj mladeži i katoličkim intelektualcima, nadajući se da će oni jednoga dana preuzeti odlučne javne položaje u našoj domovini - i tako obnoviti katoličku Hrvatsku.

Tekstove je skupio Mahnićev dugogodišnji suradnik, isusovac Ante Alfirević, i objavio ih u obliku knjige 1923. god.

Biskup Mahnić je utemeljitelj i ideolog hrvatskog katoličkog pokreta. U ovim njegovim tekstovima nalaze se načela koja su vodila katolički pokret od njegova osnutka početkom 20. stoljeća, pa dalje kroz međuratno razdoblje. Aktualna su dakako i danas... Zapravo, možda i više danas nego u Mahnićevo vrijeme.

Mahnić označava liberalizam kao neprijatelja protiv koga se treba boriti. U članku "Radikalizam i liberalizam" (str. 38.) ističe:

"Liberalizam je proglasio načelo: 'Crkva neka se rastavi od države. Slobodna crkva u slobodnoj državi!' No, netom što se to provelo, on je Crkvu okovao u željezne okove državnih paragrafa i nesnošljiva birokratizma, otevši joj svaku slobodu. Onda joj se poče rugati: 'Gle, kako je ostarjela Crkva, kako ne daje ni znaka života od sebe!' I osvoji si škole, što ih bila Crkva podigla... Oskvrnuo je svetište kršćanske obitelji, otevši ženidbi značaj sakramenta i proglasiv je ugovorom civilnim. Na mjesto nepokolebivih vječnih principa naravskog i kršćanskog prava postavio je pravo surove sile i svršenih djela. Raskršćanio je i književnost i umjetnost, oslobodiv je vjere i zakona Božjih. Državu je proglasio vjerski indiferentnom; za sve što ona naredi ili uradi, niti Bogu niti Božjemu zakonu ona ne odgovara!"

I malo kasnije, u članku "Zvanje katoličkih svjetovnjaka" (str. 67.):

"Pravo čedo revolucije je moderni liberalizam; njemu je temeljnim načelom da se javni život riješi svakog vjerskog utjecaja, a država da se potpuno ocijepi od Crkve. I doista, liberalizam je oteo javni život svakom utjecaju Crkve i evanđelja Isusova.  Liberalizam je dokinuo konkordate između Crkve i države, i proglasio 'slobodnu Crkvu u slobodnoj državi', s namjerom dakako da Crkvu, lišenu svake državne pomoći, istisne sa svim njezinim uplivom iz javnoga života. Liberalizam je također prihvatio načela 'slobodne znanosti' i udesio je prema njemu javnu nastavu. I samome kršćanskom braku, na kojem se temelji kršćanska obitelj i čitavo ljudsko društvo, oduzeo je liberalizam sakramentalni značaj. Liberalizam promiče u filozofiji, u umjetnosti, čak i u nacionalnoj ekonomiji, i u svim granama javne djelatnosti, protukršćanska načela. Koja se filozofija predaje na sadašnjim državnim sveučilištima Evrope? Materijalizam, darwinizam, hegelijanizam, herbertizam i slične nauke istisle su stare filozofske sustave..."

Biskup Mahnić je rano prepoznao opasnost modernističke infiltracije u crkvenu hijerarhiju. Štoviše, Mahnić je optužio za modernizam tadašnjeg dekana KBF-a Frana Barca, i s njime vodio javnu polemiku oko tog pitanja.
Biskup Mahnić je uvijek i svugdje zahtijevao čistoću katoličkog načela - i kod klerika i kod laika. Tako u članku "Katolički svjetovnjaci i svećenici" kaže (str. 207.):

"Načelo! Čistoća katoličkog načela sačinjava, regbi, vrhunac zahtjeva što ih Crkva dandanas stavlja na katoličkog lajika izobražene ruke, koji stupi u javni život. Naš vijek zaplovio je strujom modernizma. Dvoličnost modernističke teosofije rađa skrajnom pometnjom vjerskih pojmova, tako te drma istim temeljima pozitivnog kršćanstva. Čistoća je katoličkog načela dandanas izvrgnuta većoj pogibelji, negoli za Voltaire-a.
Okružnica Pia X. 'Pascendi Dominici gregis' otkriva ovu pogibelj u cijeloj svojoj ozbiljnosti. I od 'čuvara hrama Božjega' mnogi padoše žrtvom modernističke zaraze."

Stavljam ovdje iz Knjige života članak "Četiri pravila katoličkog radikalizma"- to su smjernice koje biskup Mahnić daje katoličkim laicima.

Iz članka "Katolička sloga" (str. 104.-106.):

Stalno se govori o katoličkim načelima. No, netko će pitati: "Koja su to načela? Gdje ćemo ih naći?"
Katolička načela o kojima govori biskup Mahnić su ona koja su izražena u enciklikama bl. Pija IX., Leona XIII. i sv. Pija X.
Uz poseban naglasak da se moramo boriti protiv zabluda koje je osudio bl. Pio IX. u Syllabus errorum.
Zato biskup Mahnić piše članak "Ljudi enciklika i silaba" (str. 108.-111.), tražeći od katoličkih boraca da budu ljudi enciklika i silaba.

Da izdvojim jedan citat iz tog članka (str. 110.-111.):

Zaključujem sa člankom "Radikalizam života" (str. 111.-115.):

Desetljeće sv. Nikole Tavelića

Mogli bismo reći da je deset godina 1930.-1940. bilo u hrvatskom narodu: desetljeće Nikole Tavelića. To je bilo razdoblje najintenzivnijeg širenja pobožnosti prema našem mučeniku.

U kratkom vremenu, diljem naše domovine raširili su se oltari, kapelice, crkve, slike i kipovi u njegovu čast. Vrhunac je bilo hrvatsko hodočašće u Svetu zemlju 1937., na čelu s bl. Alojzijem Stepincem, kada je u Jeruzalemu svečano posvećen oltar sv. Nikole Tavelića, u blizini mjesta njegovog mučeništva.
Mučenik koji se do tada štovao samo u franjevačkom redu i u svom rodnom kraju (Šibenik i okolica) - postao je općehrvatski svetac.

U katoličkom tisku počele su gotovo svakodnevno izlaziti njegove slike, crtice iz njegovog života, opisi mučeništva... U molitvenike su uvedene molitve njemu u čast (osobito za njegovu kanonizaciju), tražeći nebeski zagovor za hrvatski narod.

Naši su biskupi polagali velike nade u širenje pobožnosti prema sv. Nikoli Taveliću.
Budući da je sv. Nikola Tavelić cijeli svoj život posvetio borbi protiv krivovjerja, a i podnio mučeništvo u borbi protiv islama; postao je uzor novim hrvatskim naraštajima za borbu protiv krivovjerja našega doba - modernizma, liberalizma, vjerskog indiferentizma itd.

Kao primjer, evo naslovnica tjednika Obitelj (14. studenoga 1937.).

Kad malo pogledate opise njegovog mučeništva, koji su izlazili u tadašnjem katoličkom tisku, naglasak se stavljao upravo na borbu protiv heretika i muhamedanstva.

Evo opis mučeništva iz Glasnika sv. Josipa (lipanj 1939., br. 6.):

Kao što sam rekao, vrhunac štovanja sv. Nikole Tavelića, bilo je hrvatsko hodočašće u Svetu zemlju 1937. i podizanje oltara našem mučeniku u Jeruzalemu.

Oltar je posvetio bl. Alojzije Stepinac i na njemu služio sv. misu za hrvatski narod.

Nakon uspješno završene svečanosti, bl. Alojzije Stepinac je poslao pismo šibenskom biskupu Jeronimu Mileti, u kojem je naglasio da će se na tom žrtveniku služiti stalne sv. mise za sreću hrvatskog naroda.

Pismo je objavljeno u šibenskom tjedniku Katolik, 8. kolovoza 1937.

Ovaj događaj je bio poticaj da su se posvuda po Hrvatskoj počeli graditi oltari na čast sv. Nikole Tavelića, na kojima su revni svećenici služili svete misne žrtve za spasenje hrvatskog naroda.

Evo vijest iz Katolika, 14. studenoga 1937.

A kakvo je ushićenje vladalo u Hrvatskoj, dok je bl. Alojzije Stepinac prinosio svetu misnu žrtvu na oltaru sv. Nikole Tavelića u Jeruzalemu, neka nam posvjedoči primjerak tjednika Obitelj (25. srpnja 1937.).

Baš te 1937. godine, prvi se put u svim hrvatskim biskupijama svečano slavio blagdan Nikole Tavelića. Zato evo pisma koje je tim povodom poslao vjernicima šibenski biskup Mileta (listopad 1937.).
Biskup Mileta je naglasio u čemu je suvremenost i značenje sv. Nikole Tavelića za naše vrijeme - jer nam je uzor u borbi protiv modernističkih hereza i bezvjerstva, i poticaj na ustrajnost u pravoj vjeri:

"Mučenički lik bl. Nikole svijetli danas svojim svetim životom u poganskom življenju našega doba, svojom revnošću i žarom u obrani katoličke vjere protiv sadanjih modernih hereza i bezvjerstva..."

Sam blagdan je proslavljen - kako i dolikuje - trodnevnicom i svečanom pontifikalnom misom u katedrali.

O turizmu i moralnoj razvratnosti

Svi znamo da ljetni turizam spada među najvažnije dijelove hrvatskog gospodarstva. Od njega danas živi značajan dio stanovništva uz našu obalu. Možda je zbog toga naša vjernička javnost sklona žmiriti na jedno oko, kad su u pitanju pojave moralne razvratnosti koju turizam vuče sa sobom.

I ne samo to. U ime "gostoljubivosti" prema turistima, naše crkve se doslovno pretvaraju u kuće trgovačke. Zar vas srce ne zaboli, kad vidite mase turista kako ("u razgledavanju") marširaju kroz crkve i prolaze pokraj svetohraništa potpuno ravnodušno, bez ikakvog poštovanja?
Čovječe, "razgledavanja" se vrše čak i kad je izloženo Presveto! To se doslovno događa svaki četvrtak u crkvi sv. Franje na Kaptolu. Četvrtkom je u toj crkvi izložen Presveti Sakrament na cjelodnevno klanjanje... No, što se događa? Cijelo to vrijeme turisti ulaze i izlaze iz crkve i "razgledavaju", na sablazan vjernika koji se pokušavaju klanjati Presvetome.

Valjda sada razumijete zašto su u prvim stoljećima kršćanstva, čuvari stajali na vratima crkvi dok se služila misa, kako bi spriječili da bilo koji nevjernik uđe u crkvu dok se obavljaju sveti obredi - odatle naziv missa fidelium (misa vjernika) za dio mise u kojem se prikazuje sveta žrtva (jer su mu mogli prisustvovati samo kršteni vjernici, a nikako nevjernici, ni katekumeni).
U istočnoj liturgiji se i dan danas održao svečani uzvik kojim su istjerivani katekumeni iz crkve prije liturgije vjernih (u grčkom izvorniku): "Ὅσοι κατηχούμενοι, προέλθετε· οἱ κατηχούμενοι, προέλθετε· ὅσοι κατηχούμενοι, προέλθετε. Μή τις τῶν κατηχουμένων." ("Koji god ste katekumeni, odlazite! Katekumeni odlazite! Koji god ste katekumeni, odlazite! Da nijedan od katekumena [ne ostane].")
Na crkvenoslavenskom je to onaj poznati uzvik: "Jelici oglašeniji izidite! Oglašeniji, izidite!", koji danas, nažalost, naši grkokatolički svećenici obično izostave... 


No, vratimo se pitanju o moralnoj razvratnosti u ljetnoj sezoni. Naši su biskupi nekada često upozoravali na taj problem. No, nakon II. vatikanskog koncila, to praktički više nitko ne spominje.

Zato evo apel naših primorskih biskupa iz svibnja 1937.
(prema šibenskom listu Katolik, 16. svibnja 1937.).

Jedan dan u sjemeništu

Travničko sjemenište utemeljio je 1882. nadbiskup Josip Stadler i predao na upravu isusovcima. Izvorna mu je namjena bila školovanje klera za biskupije: vrhbosansku, banjalučku i mostarsku. No, dolazili su na školovanje i kandidati za svećeništvo iz drugih biskupija, naročito isusovci.

U sklopu zavoda djelovala je i gimnazija s pravom javnosti. U gimnaziju su se mogli upisati i nekatolici, iako su u razredima bili odvojeni od katolika, a i nisu smjeli razgovarati sa sjemeništarcima.

U travničom sjemeništu školovali su se mnogi značajni ljudi naše Crkve: sluga Božji Petar Barbarić, p. Ante Gabrić, p. Petar Perica, nadbiskup Ivan E. Šarić, braća Čedomil Čekada i nadbiskup Smiljan Čekada, i mnogi drugi.

Zanimljivo je stoga pogledati kako je izgledao jedan običan dan u travničkom sjemeništu, od buđenja ujutro do polaska na počinak na večer.
To je na simpatičan način opisano u knjizi:
A. Puntigam-M. Vanino, Petar Barbarić, Zagreb 1936., str. 63.-66.

Prije nego što počnete čitati, uzmite u obzir da su u sjemeništu većinom bili dečki mlađe srednjoškolske dobi...

 

Glavni oltar u sjemenišnoj crkvi sv. Alojzija Gonzage...

Pri ovom je oltaru ministrirao na sv. misama i Petar Barbarić.

Preč. Stjepan Pašalić koji je išao s Petrom u razred, ovako je opisao Petrovu pobožnost
(str. 182.):

Petrovo je tijelo 1935. preneseno u crkvu sv. Alojzija. Ostala nam  je fotografija tog događaja.

O sahrani Petrovog tijela ovako piše p. Miroslav Vanino (str. 283.):

Za kraj, evo još zanimljivih slika iz knjige...

Maturanti ispekli janje... (geni geni kameni... hehe...)