Marijini naslovi u katoličkoj liturgiji i u poukama hrvatskih svetaca, biskupa i teologa

Posljednica na blagdan Pohoda Bl. Djevice Marije
u dominikanskom misalu iz 1635. godine:

"Qua se Christi Genitricem,
nostrique Mediatricem,
manifestat hodie"

("Koja se danas očituje
kao Kristova Roditeljica
i naša Posrednica")

 

Zbog načela "Lex orandi, lex credendi", liturgija je u teološkim raspravama uvijek bila jedno od važnih sredstava za dokazivanje vjere Crkve, tj. za odgovor na pitanje: Što Crkva vjeruje?

Na primjer, jedan od glavnih argumenata za dogmu o čistilištu jest činjenica da se molitve za pokojne mogu pronaći u svim drevnim liturgijama. Štoviše, i na samim grobovima u katakombama mogu se vidjeti ispisane molitve za pokojne kršćane.

Na temelju tih izvora katolički teolozi dokazuju da je vjera Crkve od samog početka:
1) da čistilište postoji;
2) da se dušama u čistilištu može pomoći molitvom, svetom misnom žrtvom i drugim djelima.

Slično tome, jedan od glavnih argumenata za proglašenje dogme o uznesenju Blažene Djevice Marije 1950. godine bila je činjenica da se u liturgiji od starih vremena slavi blagdan Uznesenja Bl. Djevice Marije (Velika Gospa).

Ako ove iste kriterije primijenimo na pitanje Marijinih naslova, što ćemo dobiti?
Vidjet ćemo u nastavku.

No, prvo želim istaknuti da su me na pisanje ovog teksta potaknule riječi koje sam nedavno pročitao u starom tumačenju konstitucija dominikanskog reda (Expositio super Constitutiones Fratrum Praedicatorum) koje je napisao Humbert iz Romansa u 13. stoljeću.

Humbert je bio poglavar dominikanskog reda (učitelj Reda) u razdoblju od 1254. do 1263. godine. Bio je, dakle, četvrti nasljednik sv. Dominika na čelu Reda propovjednika.
Humbert je najpoznatiji po tome što je uredio dominikanske liturgijske knjige (dominikanski obred). No, Humbert je bio i izvrstan pisac. Napisao je brojna djela poglavito o redovničkom životu.

Objašnjavajući zašto je subota posvećena štovanju Blažene Djevice Marije, Humbert izričito Mariju naziva "Posrednicom svijeta" ("Mediatrix mundi"):

"...sicut sabbati dies est medius inter diem veneris quae est poenalis, et diem dominicam quae est dies gaudii, nec quis potest transire de illa die poenali ad diem gaudii, nisi per sabbati diem; ita nec de poenis hujus mundi ad gaudia coeli potest aliquis transire, nisi per ipsam Mediatricem mundi."

("...kao što se subotnji dan nalazi između petka, koji je kažnjenički [pokornički dan], i nedjelje, koja je dan radosti, i nitko ne može prijeći iz tog kažnjeničkog dana do dana radosti, osim preko subote; tako nitko ne može prijeći iz kazna ovog svijeta do radosti neba, osim po istoj Posrednici svijeta.")

Humbert se pritom poziva na posljednicu "Jubilemus in hac die", koja se pjevala subotom na zavjetnim misama o Blaženoj Djevici Mariji. Čak i navodi cijeli tekst te posljednice (vidi: B. Humbertus de Romanis, Opera de vita regulari, vol. II., ed. J. J. Berthier, Romae, 1889., str. 73.-75.).

Jedan stih u toj posljednici glasi ovako:

"Haec de poenis nos educit
Mediatrix, et adducit
Ad superna gaudia."

("Ona nas je izvela iz kazna
Posrednica, i privela nas
Do višnjih radosti.")

Dakako, ovu posljednicu možete vidjeti u Humbertovom liturgijskom kodeksu, koji je napisan negdje između 1254. i 1260. godine. Taj kodeks je prototip dominikanskih liturgijskih knjiga, iz kojeg su pripadnici ostalih dominikanskih samostana trebali prepisati svoje liturgijske knjige.

Posljednica Jubilemus in hac die u Humbertovom gradualu

Napominjem da je papa Klement IV. bulom Consurgit in nobis od 7. srpnja 1267. potvrdio dominikansku liturgiju u Humberovoj redakciji i pritom odredio da u dominikanskoj liturgiji nitko ne smije ništa mijenjati.
Dakle, navedene stihove pjevali su i sv. Toma Akvinski, sv. Albert Veliki, sv. Vinko Fererski i toliki drugi. 

Pjevao ih je i naš bl. Augustin Kažotić. I možda ih je baš on prenio u našu domovinu. Naime, istu posljednicu nalazimo i u Zagrebačkom misalu iz 1511. godine.

I više od toga. U Zagrebačkom misalu svaki blagdan Blažene Djevice Marije ima svoju posljednicu. Svaka od tih posljednica slavi Mariju divnim pohvalama, koje pokazuju kakvim je naslovima naša Crkva štovala Presvetu Bogorodicu.

Tako posljednica za osminu blagdana Uznesenja Marijina pjeva: "Salve decus virginum: mediatrix hominum: salutis puerpera." ("Zdravo uresu djevica, Posrednice ljudi, roditeljice spasenja.")

Posljednica za blagdan Pohoda Blažene Djevice Marije naziva Mariju "spasiteljicom svijeta" ("salvatrix saeculi"):
"Veni salvatrix saeculi: sordes aufer piaculi." - "Dođi, spasiteljice svijeta: otkloni nečistoće grijeha."

Evo, tako se u Hrvatskoj stoljećima molio i pjevalo.
Naglašavam da su primjeri, koje smo vidjeli, samo jedan mali dio u velikom moru sličnih molitava, zaziva i pjesama kojima crkvena tradicija hvali Blaženu Djevicu Mariju.

Tragedija je što je mnogim modernim teolozima sve ovo potpuna nepoznanica. Oni su posve odsječeni od crkvene tradicije. Ne poznaju ništa drugo osim postkoncilskog modernizma.

No, sada treba pogledati svjedočanstva o Marijinim naslovima iz prve polovice 20. stoljeća: da vidimo kako su govorili naši sveci, biskupi i teolozi.
Ovdje prvo treba istaknuti sv. Leopolda Mandića, koji je često isticao Mariju kao Suotkupiteljicu i Posrednicu svih milosti.

U spisima sv. Leopolda Mandića nalazi se izjava u kojoj kaže da se "obvezao na službu Suotkupiteljice ljudskog roda" ("me obstrinxi in obsequium Corredemptricis humani generis") kako bi radio na otkupljenju nesjedinjenih istočnjaka od raskola i zablude ("in redemptionem Orientalium Dissidentium a schismate et errore").

U bilješci od 8. rujna 1927., sv. Leopold napisao je na latinskom jeziku:

"Ego frater Leopoldus Mandic Zarevic credo et teneo Virginem Beatissimam Mariam, eo quod Corredemptrix humani generis, esse fontem moralem totius gratiae, nam ex plenitudine ipsius omnes nos accepimus..."

("Ja brat Leopold Mandić Carević vjerujem i držim da je Preblažena Djevica Marija, po tome što je Suotkupiteljica ljudskog roda, moralni izvor čitave milosti, jer iz njezine punine svi mi primismo...")

Bl. Alojzije Stepinac naziva Mariju Posrednicom svih milosti u svojoj propovijedi o Lurdskim ukazanjima (prop. 3.):

"…iako je nisu gledali očima kao mala sv. Bernardica, imali svojim očima prilike gledati bezbrojna čudesna ozdravljenja, neprotumačiva po svjedočanstvu prvih liječničkih stručnjaka po naravnom redu, dakle po sudu Crkve samo po vrhunaravnoj sili, u ovom slučaju Majke Božje, kao djeliteljice milosti Božjih, posrednice svih milosti."

Kad se 1954. godine slavila stogodišnjica proglašenja dogme o Bezgrješnom Začeću Blažene Djevice Marije, naši biskupi objavili su zajedničku poslanicu svim katoličkim vjernicima na prostoru bivše države.
Naši biskupi počinju ovu poslanicu sljedećim riječima:

"Predragi vjernici! Za katoličke biskupe, koje je, prema riječima Sv. Pisma, Duh Sveti postavio, da upravljaju Crkvom Božjom (Act 20, 28), jedna je od najvećih časti, najslađih dužnosti i najnježnijih briga propovijedati i pronositi slavu Bl. Djevice Marije. Ta Ona je Majka jedinorođenog Božjeg Sina i Spasitelja našega Isusa Krista, a ujedno duhovna mati čovječanstva, suotkupiteljica naša i djeliteljica sviju milosti i svakog nebeskog dobra.

Evo te poslanice na naslovnici Vjesnika Đakovačke biskupije...

U toj poslanici naši biskupi naučavaju:

"Marija je sudjelovala kod našeg otkupljenja, jer je dragovoljno rodila Krista, za kojeg je znala, da će dati u krvavim bolima i smrti na Kalvariji svoj život kao žrtvu za oproštenje grijeha svijeta. Ona je dragovoljno za otkup svijeta žrtvovala Krista na križu, a sebe i bolove svoje pod križem. Zato kaže papa Benedikt XV.: 'Tako je mnogo trpjela i gotovo umrla Marija sa svojim trpećim i umirućim Sinom i tako se duboko odrekla svojih majčinskih prava i, koliko je do Nje, žrtvovala Sina svoga, da se s punim pravom može reći, da je s Kristom otkupila svijet' (Inter Sodalicia, 1918, AAS, 1918.).
No Ona sudjeluje i kod onog otkupljenja, koje se sada nastavlja do sudnjeg dana, a stoji u dijeljenju sviju milosti, koje su potrebne, za spasenje. Bez Nje se te milosti ne dijele, jer ih je Ona s Kristom i u ovisnosti o Kristu sve zaslužila na Kalvariji. Marija je osim toga s križa proglašena duhovnom majkom čovječanstva, jer je Krist rekao Ivanu i u njemu svemu čovječanstvu: 'Sinko, evo Ti Majke'. Majka je ona, koja život rađa, čuva i množi. Budući dakle, da je Marija proglašena duhovnom majkom čovječanstva, znači, da se duhovni život duša, t. j. život milosti, bez Marije niti rađa, niti umnožava, niti može očuvati. Marija je dakle djeliteljica sviju milosti. Zato i kaže Papa Pijo IX.: 'Božja je volja, da mi svaku milost, nadu i spasenje imademo po Mariji' (Enc. 1. II. 1849.)."

Te iste godine, zagrebački nadbiskup-koadjutor Franjo Šeper objavio je zaista prekrasnu okružnicu o osobnoj posveti Mariji (vidi: Šeper - građa za životopis, Zagreb, 1982., str. 21.- 24.).

U toj okružnici Šeper jasno kaže da se "teolozi slažu u tvrdnji da sve milosti prolaze kroz ruke Marijine":

"Međutim, što bi nam koristili svi, pa i najveći uspjesi u pastvi, ako bismo sami zastranili s puta istine, ako se sami osobno ne bismo posvetili? A tko će nam tu više pomoći nego Marija? Svetosti nema bez Božje milosti, a milosti Božje daju nam se po Mariji. Zar ne primjenjuje njoj Crkva riječi: 'Qui mane vigilant ad me, invenient me?' (Izr 8, 17). A na te riječi dodaje s pravom sveti Alfons Liguori: 'Idem est recurrere ad Mariam et invenire Dei gratiam' (De Mariae gloriis, c. II. § 1). Upravo je dakle imperativ naših duša da se posvete Mariji.
Ali nije dosta sveto živjeti na ovom svijetu jedan dan ili mjesec, nego valja ustrajati do kraja u svetosti, u Božjoj milosti. A perseverantia finalis tako je veliki dar da prema nauci svetog Tridentskog sabora nitko toga dara ne može zaslužiti svojim silama de condigno, jer ne opominje uzalud Apostol: 'Qui se existimat stare, videat ne cadat' (1 Kor 10, 12). Perseverantia finalis tako je golemi dar da ga ne možemo zaslužiti, nego sigurno izmoliti skrušenom, srdačnom molitvom. I to ne molitvom jedan ili dva puta, nego ustrajnom molitvom dok smo živi, kao što veli sveti kardinal Bellarmin: 'Quotidie postulanda est, ut quotidie detur.' Ako se pak teolozi slažu u tvrdnji da sve milosti prolaze kroz ruke Marijine, onda očito i ova najveća milost, milost perseverantiae finalis. Koliki dakle poticaj da se posvetimo neokaljanoj Majci Božjoj jednim posebnim činom u ovoj njezinoj jubilarnoj godini!"

Šeperova konstatacija da se "teolozi slažu u tvrdnji da sve milosti prolaze kroz ruke Marijine" vrijedi i za hrvatske teologe.

Upravo je zadivljujuće kako su svi tadašnji hrvatski teolozi složno kao jedan govorili o Marijinoj ulozi.

Riječ o teolozima iz različitih teoloških škola, koje su se inače u mnogo toga razlikovale. Poznate su polemike između tomista i skotista o nizu filozofskih pitanja. Sjetite se samo žestoke polemike između fra Karla Balića i dominikanca Hijacinta Boškovića.

No, kad je u pitanju uloga Marije kao Suotkupiteljice i Posrednice svih milosti - svi naši teolozi govorili su kao jedan. Svi! I tomisti, i skotisti, i sljedbenici Suarezova filozofsko-teološkog sustava - SVI. Ukratko, sve tradicionalne katoličke škole.

Nije mi poznat ni jedan jedini hrvatski teolog iz onog vremena koji se protivio Marijinu naslovu Suotkupiteljice i Posrednice svih milosti.

Pogledat ćemo tu jednodušnost i jednoglasnost na nekoliko primjera.

Najpoznatiji hrvatski mariolog fra Karlo Balić piše u listu Nova revija (1928., god. VII. br. 1) u članku "Marija – Posrednica naša":

"Prvorođenica sviju stvorenja, radi svoga Sina, Prvorođenca stvorenja, Marija je u onom sada vječnosti, preodređena da bude suotkupiteljica - Mediatrix - Coredemptrix ljudskoga roda: ona mora da u redu otkupljenja zauzme ono mjesto, što ga je Eva zauzimala u redu izgubljenja. Ova tradicionalna nauka Crkve jasno je izražena već u Protoevanđelju onim riječima: 'I neprijateljstvo ću postaviti između tebe i žene... Ona će satrti tvoju glavu: ipsa conteret caput tuum' (Gen. III, 14, 15). To je objavljena nauka. Kontrast između Eve i Marije mora biti potpun i strašan. Adam i Eva, per modum unius, upropastili su ljudski rod. Novi Adam i nova Eva treba da per modum unius otkupe i spase ljudski rod. Žrtvu otkupljenja morala je Marija na svijet dovesti i Vječnomu Ocu prikazati. Sv. Pismo svjedoči, da se je to i dogodilo."

Fra Leonard Bajić piše u članku Kršćanski život i pobožnost prema Gospi objavljenom 1931. u Novoj reviji (br. 5.-6., god. X., str. 369.-370.):

"U Kristu je Bog-Čovjek rođen od Djevice-Bogorodice. Kako je utjelovljenom Bogu Čovjeku misijsko ime i značenje Krist, tako je Gospi pravo i službovinsko ime Bogorodice. Njezino Bogorodičinstvo vezalo Ju je s Bogom-Čovjekom, da u Kristovoj misiji otkupitelja Ona bude suotkupiteljica. Krist Bog je otkupljivao pomoću svoje čovječje naravi. Marija je davala ruku pomoću svojim bogorodičinstvom. Blagovijesno otajstvo povezalo je Gospu s Bogom stvarno pri naviještenju Gabrijelovu, jer toga stoput sretnog trena i Bog je postao čovjekom i čovjek-Gospa Bogorodicom, ali netom je u pravijeku, u Edenu, od milosrđa Božjeg zamišljen Krist, odmah je u ideji Božjoj oživjela i majka Njegova. Kako je Sin Božji od vijeka, tako hoće Crkva, da je s Njime od vijeka i Marija, kojoj stavlja u usta riječ Božju, da zajedno i Ona sa vječnom Mudrosti, Riječi Božjom, kaže o sebi: Ab aeterno ordinata sum (Mudr. 8, 23).
Gospa je, eto, u Kristu, po Kristu i sa Kristom prava naša suotkupiteljica."

Godine 1972. dominikanac Jordan Kuničić u jednom od svojih posljenjih članaka pod nazivom Egzistencijalizacija Marijina štovanja (objavljenom u Bogoslovskoj smotri, vol. 42 br. 2-3) ističe sljedeće pouke:

"Marijinu ulogu poznamo iz Objave. Do te uloge dolazimo deduktivnim putem. Prihvaćamo je vjerom. Što iz toga slijedi? Ako zapostavimo njenu prvu, nadnaravnu ulogu u poslu spasenja, ili, ako tu ulogu stavimo na periferiju i u centar postavimo Mariju kao ovozemnu djevojku, kao zaručnicu, kao majku pred teškim životnim situacijama, npr. u povodu smrti sina, izvrnuli smo vrednote naglavce. Marija je u prvom redu majka Spasiteljeva, suspasiteljica; i majka je Spasiteljeva tjelesnim, još više duhovnim materinstvom i pristankom na spasenje i otkupljenje obavljeno od njena Sina, i zbog toga i danas za nju ostaje glavna preokupacija: milosno, aktivno spašavati ljudske duše (LG br. 55—69). Znači da više naglašavamo spašavanje duša i njenu ulogu majke Onoga koji je došao spašavati i koji spasava još i danas."

"Kao što je nepotpuno, donekle i krivo, zastupati zatvoreni humanizam i zatvorenu antropologiju, tj. zatvarati čovječju sudbinu u okove vremena i prostora te mu zatvoriti pogled u transcendenciju, tako je nepotpuno i krivo zatvoriti Marijinu ulogu na horizontalno spašavanje čovjeka, na pasivno promatranje ili na pasivnu asistenciju Marijinu u poslu spasavanja čovjeka današnjice, u uvjetima njegove današnje egzistencije. Marijina spasiteljska uloga funkcionira i danas, jer Marija je po strukturalnim zakonima kršćanske egzistencije, kršćanske ontologije započete na krštenju, suspasiteljica, sudjeliteljica svih milosnih darova dušama. A to ona čini snagom veze Spasitelja s njom kao majkom, njenim svjesnim i dragovoljnim pristajanjem na otkupljenje."

"Nije moguće usvojiti duh Kristov, a ne usvojiti Marijin duh, jer je on s Kristovim najuže povezan. Uloga spašavanja svih faktora povezuje ih u zajednički SITIO. I nije dovoljno reći da molitve upravljene Mariji pred Božjim licem najviše vrijede, ne, suživljavanje kršćana s Marijom mora biti u znaku prenošenja Marije u život, u primanje nadnaravnih darova od Boga, jer je Marija suspasiteljica i sudjeliteljica svih milosti. To je kršćanski realizam."

Jednako su desetljećima govorila i druga njegova subraća.
U dominikanskom listu Gospina krunica (Zagreb, studeni 1933., br. 11), autor koji se potpisao inicijalima M. K. (možda p. Markolin Knego?), u članku pod nazivom Peto žalosno otajstvo piše:

"Skočanje i Kristova smrt na križu, sa svim svojim okolnostima pružaju nam bezbroj duhovnih pouka: nu, buduć da mi često promatramo ovo otajstvo u Marijinu Rozariju, za nas bez dvojbe, glavni plod ovog razmatranja biće duboka i živa samilost spram boli ove tužne Majke. Prva četiri žalosna otajstva ne napominju Mariju; no u ovom zadnjem nije mogla da bude Majka rastavljena od križa svog Sina. Proročanstvo starog Šimuna moralo se doslovce ispuniti. Marija je imala da bude naša Suotkupiteljica, stoga je vidimo na Kalvariju nepomičnu ispod križa Otkupitelja. Marija je imala da bude Majka naša, i ona je baš na Kalvariju, ispod križa primila tu uzvišenu misiju, iz ustiju umirućeg Krista: 'Ženo, evo sina tvoga'."

Dvije godine kasnije, u istom listu Gospina krunica nalazimo uvodnik o svečanom krunjenu kipa Majke Božje Bistričke.

.

Autor ovog uvodnika (potpisan slovom "L") malo kasnije piše:

"Eto zašto je slavlje Marijinog krunjenja u Bistrici bilo slavlje cijelog hrvatskog naroda. Marijino krunjenje u Bistrici bio je čin najprije naše vjere, Vjere, da je Marija Majka Božja, Majka Isusa, koji je naš Otkupitelj, a Marija po tom naša Suotkupiteljica."

Dominikanac Česlav Novak ističe u članku "Kraljice bez grijeha istočnoga začeta, moli za nas" (Gospina krunica, XV, 12, str. 194.):

"U kratko: BI. Dj. Marija je bez grijeha začeta, jer je imala postati Majka Božja, suotkupiteljica i naša majka, poraziteljica đavla i kraljica anđela."

Kako su govorili redovnici, tako je govorio i dijecezanski kler.
Zagrebački kanonik Pavao Lončar piše u listu Naša Gospa Lurdska (god. VII., br. 5.) u članku Ljepota i dobrota naše Gospe Lurdske:

"Tako umjetnici prikazuju lijepu Gospu, kako veže nebo sa zemljom, a vjernike s presvetim Trojstvom. Ta se veza osniva na tome, što je Ona Mati Božja, Mati Sina Božjega, koji je s neba na zemlju sišao, da nas otkupi. Ona je s Njim trpjela za naše spasenje. Ona je dakle naša Suotkupiteljica. A osim toga je Njoj izričito sam naš Spasitelj nas predao, kad Ju je postavio našom Majkom pod križem na Golgoti. To je i razlog, da ona neprestano brigu vodi za nas."

Slično govori i prebendar Dragutin Hren u članku Spremnost na žrtvu (Naša Gospa Lurdska, 1935., god. VIII., br. 11. str. 210.):

"Bl. Djevica je naša Suotkupiteljica i Ona je zato kroz cijeli život svojim žrtvama pratila Božanskog Spasitelja, pa nam je tako podala primjer svoje požrtvovnosti."

Napokon, naši biskupi su davali takve pouke vjernicima.
Primjerice, krčki biskup Josip Srebrnić u svojem pastirskom pismu vjernicima za korizmu 1943. godine piše:

"Uz Isusa gledamo uvijek i Mariju. Ako slavimo s posebnim blagdanom Krista Kralja, jer vjerujemo, da pripada Kristu savkoliki ljudski rod, jer je On Bog-čovjek i Otkupitelj svijeta, čvrsto smo uvjereni da pripada isto dostojanstvo i Mariji, jer je ona Majka Krista Kralja i Suotkupiteljica ljudskog roda, i da neće dugo trajati, kad budemo s posebnim blagdanom slavili kao Kraljicu svijeta i Prebl. Djevicu Mariju."

Iz navedenih primjera jasno vidimo da je u Hrvatskoj vladao potpuni konsenzus o Marijinim naslovima Suotkupiteljice i Posrednice svih milosti. 

Ne možete navesti ni jednog predkoncilskog teologa, svećenika ili biskupa koji se protivio tim naslovima. A kako bi ih i moglo biti, kad su sami pape častili Bogorodicu tim naslovima?


GLAVNI IZVORI KORIŠTENI U OVOM TEKSTU:

1) Humbert iz Romansa - De vita regulari (vol. II., ed. 1889.) - Humberova djela o redovničkom životu.

2) Humbertov liturgijski kodeks (prototip dominikanske liturgije iz 1256. god.) - Skenirani primjerak.

3) Dominikanski misal iz 1635. godine - Missale sacri Ordinis Praedicatorum

4) Zagrebački misal iz 1511. godine - Missale Zagrabiense (na stranicama HAZU)

5) Stajališta sv. Leopolda Mandića o Mariji kao Suotkupiteljici i Posrednici svih milosti opisao je p. Stefano Manelli, utemeljitelj reda franjevaca Bezgrješne, u članku o odnosu svetaca 20. stoljeća prema tim naslovima. Članak možete pronaći u sljedećem zborniku na engleskom jeziku.

6) Poslanica naših biskupa o stogodišnjici proglašenja dogme o Bezgrješnom Začeću Blažene Djevice Marije: Vjesnik Đakovačke biskupije.

7) Članak Jordana Kuničića iz 1972. imate ovdje Egzistencijalizacija Marijina štovanja.

Ostale izvore možete lako pronaći na internetu.

 

Sv. Franjo Saleški protiv protestantizma i modernizma

 

Sveci koji su nam ostavili znamenita pisana djela, zaslužuju da se o njihovim mislima i stajalištima govori na temelju njihovih vlastitih riječi, a ne na temelju nekakvih modernih konstrukcija. Dakle, prije nego što počnete govoriti o svetim crkvenim naučiteljima, trebate proučiti njihova djela.

Danas je to posebno važno, jer se u javnosti širi velik broj manipulacija o stajalištima i djelovanju pojedinih svetaca. Naime, pripadnici raznih modernih struja pokušavaju svece prikazati kao svoje istomišljenike.

Nakon Drugoga vatikanskog koncila, u krugovima "modernizatora" javilo se nastojanje da se "retuširaju" životopisi pojedinih poznatih svetaca, kako bi stvorio dojam da je njihovo djelovanje bilo u skladu s postkoncilskim novostima i reformama ili da su čak bili "prethodnici" tih reforma.

Tako je na portalu "Svjetlo riječi" 31. kolovoza 2025. objavljen tekst pod nazivom "Put čišćenja – život sv. Franje Saleškoga", u kojem autor kaže:

"Franjo, kao plemenit, inteligentan, pobožan i hrabar svećenik, uspješno je obavio svoj zadatak – obratio je većinu stanovništva na katoličku vjeru i uspostavio mnoge katoličke župe. Držao se ovoga principa u teološkim raspravama: pokazivao je veliko poštovanje prema svojim protestantskim protivnicima ali se čvrsto držao katoličke vjere. U tome je, pored ostaloga, bio preteča ekumenskoga duha Drugoga vatikanskog sabora."

Ovdje moramo prvo uvidjeti neke nelogičnosti. Autor kaže da je sv. Franjo obratio većinu stanovništva tog područja na katoličku vjeru, a zatim ga naziva "pretečom ekumenskog duha Drugoga vatikanskog sabora".
Pa, zar pobornici ekumenizma ne govore stalno da svrha ekumenizma nije obraćenje drugih na katoličku vjeru?

Mislim da bi oni djelovanje sv. Franje prije nazvali "prozelitizmom". A kao što je rekao jedan poznati hrvatski ekumenist: "Prozelitizam je atentat na ekumenizam."

No, osvrnuo bih se na tvrdnju iz članka koja kaže: "pokazivao je veliko poštovanje prema svojim protestantskim protivnicima".

Ta tvrdnja uporno se ponavlja u modernim životopisima, vjerojatno s ciljem da ga se prikaže kao "prethodnika ekumenizma". No, tko uzme i pročita izvorna djela sv. Franje, vidjet će da je istina sasvim drugačija.

Sv. Franjo Saleški se pitanjem protestantizma bavi u svojem djelu Kontroverzije (Les controverses). Tko nije pročitao to djelo, ne može objektivno govoriti o odnosu sv. Franje Saleškoga prema protestantima i ostalim krivovjercima. A koliko vidim, članak na portalu "Svjetlo riječi" nigdje ne spominje to važno djelo.

Možemo li u tom djelu pronaći "poštovanje" o kojem se danas često govori?
Povucimo prvo jednu važnu razliku. Prema ljudima u zabludi možete pokazati sažaljenje i blagost, ali ne i prema samoj zabludi. Treba razlikovati obične sljedbenike nekog pokreta i same pokretače i začetnike tog pokreta. Nije ista krivnja pokretača protestantske "reformacije" i onih koji su, nesrećom, odrasli i odgojeni u protestantizmu.

Sv. Franjo Saleški izričito reformatore naziva prevarantima. Ističe da su protestanti dvostruko mrtvi: mrtvi ljubavi po raskolu, a mrtvi vjeri po krivovjerju.

Mislim da nije slučajnost da Kontroverzije sv. Franje Saleškoga nose isti naziv kao glavno djelo sv. Roberta Bellarmina. Dok je Bellarmin učenim i opširnim teološkim raspravama opovrgnuo zablude i hereze protestantizma, sv. Franjo Saleški je isto napravio u sažetom djelu pisanim pučkim jezikom.

Ustalom, to djelo sadrži jednu od najvažnijih obrana temelja katoličke vjere, koja je ikada napisana. Zato su knjigu Kontroverzija veoma cijenili pape Aleksanar VII., bl. Pio IX. i Pio XI.

Papa bl. Pio IX. u dokumentu Dives in misericordia Deus (16. studenoga 1877.) kojim je proglasio sv. Franju Saleškoga crkvenim naučiteljem, ovako hvali njegove Kontroverzije:

"Porro ad retundendam haereticorum sui temporis pervicaciam confirmandosque Catholicos, non minus feliciter ac de Asceticis rebus 'Controversiarum' librum in quo plena Catholicae fidei demonstratio est, aliosque tractatus, concionesque de veritatibus fidei, itemque 'Vexillum Crucis' conscripsit, quibus adeo strenue pro Ecclesiae causa certavit, ut innumeram perditorum hominum multitudinem ad ejus sinum reduxerit, fidem in tota Caballiacensium provincia, longe lateque, restituerit."

("Nadalje, kako bi suzbio tvrdoglavost krivovjeraca svojega vremena i učvrstio katolike, napisao je s ništa manje sreće nego kad je pisao o asketskim temama, knjigu 'Kontroverzija' u kojoj se nalazi zorno prikazivanje katoličke vjere, i druge rasprave i propovijedi o istinama vjere, kao i 'Zastavu Križa', u kojima se tako snažno borio za stvar Crkve da je nebrojeno mnoštvo upropašćenih ljudi vratio u njezino krilo, i obnovio vjeru nadaleko i naširoko po čitavoj pokrajini Chablais.")

Papa Pio XI. u enciklici Rerum omnium perturbationem (26. siječnja 1923.) koja je izdana povodom 300. godišnjice smrti sv. Franje Saleškoga, hvaleći djela ovog svetog crkvenog naučitelja, ovako govori o Kontroverzijama:

"...facere non possumus quin Controversiarum librum memoremus, in quo, sine ulla dubitatione, plena catholicae fidei demonstratio habetur."

("...ne možemo a da ne spomenemo knjigu Kontroverzija u kojoj se bez ikakve dvojbe nalazi zorno prikazivanje katoličke vjere.")

Imate, dakle, poticaj s najviše razine da uzmete Kontroverzije u ruke i počnete čitati.

Faksimil rukopisa Kontroverzija sv. Franje Saleškoga

U Kontroverzijama sv. Franjo Saleški ne raspravlja s protestantskim službenicima, nego se izravno obraća puku koji je zaveden protestantizmom.

I što on prvo govori tom puku?
Prvo mu dokazuje da protestantski službenici i pastori nemaju nikakvo božansko poslanje i da oni nemaju nikakvo pravo da propovijedaju.

Sv. Franjo zato spočitava tamošnjem puku kako je mogao dopustiti da ga takvi ljudi zavedu, kako se mogao dati povesti za propovjednicima protestantizma:

"Jer oni nikada ne mogu dokazati nikakvo pravo na službu koju uzurpiraju; nikada ne mogu pokazati nikakvo legitimno pozvanje. A kako će onda propovijedati? Nitko se ne može prijaviti pod zapovjedništvo nekog kapetana bez odobrenja svojeg kneza: kako ste se onda tako spremno stavili pod zapovjedništvo ovih prvih službenika, bez dopuštenja svojih redovnih pastira, i otišli toliko daleko da ste napustili stanje u kojem ste rođeni i odrasli, a to je Katolička Crkva?"

Sv. Franje jasno ističe krivnju i na strani protestantskih službenika i na strani puka koji ih je slijedio:

"Oni su krivi u tome što su izazvali ovaj nered vlastitim autoritetom, a vi u tome što ste ih slijedili, u čemu ste neispričivi."

Dakako, sv. Franjo ističe da ta krivnja nije jednaka:

"Takav je dakle prvi razlog koji čini vaše službenike, a i vas, neispričivima, iako nejednako, pred Bogom i ljudima u tome što ste napustili Crkvu."

Bilo bi strašno napustiti Crkvu i na nagovor "dobrih ljudi", a kamoli na nagovor ljudi poput Luthera i Calvina, koji se nisu odlikovali nikakvim kreposnim životom.
Sv. Franjo Saleški ističe da je to krivnja koja se može popraviti jedino velikim obraćenjem, kajanjem i pokorom, na koju poziva taj zavedeni puk:

"Jer, napustiti Crkvu i zanemariti njezine zapovijedi znači zauvijek postati poganinom i carinikom, pa makar to bilo na nagovor anđela ili serafa. Ali, na nagovor ljudi koji su bili grešnici najvećih razmjera protiv drugih privatnih osoba, koji su bili bez autoriteta, bez odobrenja, bez ikakve kvalitete potrebne propovjednicima ili prorocima, osim pukog poznavanja određenih znanosti, prekinuti sve veze najreligioznije obveze poslušnosti koja postoji na svijetu, naime one koja se duguje Crkvi kao Zaručnici našeg Gospodina! To je krivnja koja se ne može pokriti osim velikim pokajanjem i pokorom, na koju vas pozivam u ime živoga Boga."

Kasnije kaže tom puku:

"Izvucite se iz ruku tih ljudi koji grade bez pravila, koji ne prilagođavaju svoje zamisli vjeri, nego vjeru svojim zamislima. Dođite i prikažite se Crkvi, koja će vas, ako joj ne priječite, smjestiti u nebesku građevinu, prema istinskom pravilu i omjeru vjere."

Zašto danas nemamo misionare koji nasljeduju primjer sv. Franje?

Kada biste vi danas nasljedovali sv. Franju Saleškoga, onda ne biste vodili "ekumenski dijalog" s protestantskim pastorima, nego biste se izravno obratili običnom puku, koji je zaveden protestantizmom, i poručili mu: "Ovi vaši pastori nemaju nikakav legitimitet pred Bogom. Oni nemaju božansko poslanje. Oni nemaju nikakvo pravo da propovijedaju. Oni su zavodnici koji vas drže u krivovjerju. Maknite se od njih i obratite se na katoličku vjeru."

Isto tako, kada biste nasljedovali sv. Franju Saleškoga, onda ne biste vodili "ekumenske razgovore" s predstavnicima SPC-a, nego biste izravno poručili srpskom puku: "Srpski patrijarh, biskupi i svećenici nemaju legitimitet koji prisvajaju. Oni vas drže u raskolu i krivovjerju, koje je pogubno za vaše duše. Obratite se na katoličku vjeru."

Dakle, važno je u ovim stvarima prije svega postaviti pitanje o običnom puku koji se nalazi u vrtlogu vjerskih prijepora. Kao što smo vidjeli, sv. Franjo Saleški dotiče pitanje krivnje puka koji se dao zavesti od krivovjeraca.

Nema nikakve dvojbe da, primjerice, Luther ničime nije dokazao pred pukom da ima božansko poslanje za osnivanje nekog vjerskog pokreta.

Naime, kada netko tvrdi da ima neko izvanredno poslanje u vjerskim pitanjima, onda to treba i dokazati izvanrednim sredstvima, to jest čudima. A Luther nije učinio nikakvo čudo. On ničime nije dokazao da ima božansko poslanje da "reformira Crkvu". On je djelovao samovoljno i neovlašteno.

Stoga, svi oni obični ljudi, koji su slijedili Luthera, postupali su izrazito nerazborito. Njihovo se ponašanje ne može ničime opravdati.

Osim toga, narod je trebao uvidjeti da su "reformatori" sumnjivi već samim time što iznose gledišta koja su suprotna katoličkoj tradiciji.

Sv. Franjo Saleški kaže zavedenom puku: "Niste im smjeli tako olako vjerovati."

"Da ste bili razboriti u svojem načinu djelovanja, vidjeli biste da nisu iznosili Božju Riječ, već svoje vlastite prikrivene ideje."

Nadalje, sv. Franjo Saleški kaže da je i sam naziv "reformirana crkva" obična blasfemija.

"...naziv reformirana je hula protiv Gospodina našega, koji je tako savršeno oblikovao i posvetio svoju Crkvu u svojoj krvi, da ona nikada ne smije poprimiti drugi oblik nego što je oblik njegove preljubne Zaručnice, stupa i uporišta istine. Mogu se reformirati narodi pojedinačno, ali ne Crkva ili religija. Ona je ispravno oblikovana; promjena formacije naziva se hereza ili bezbožnost."

Mogao bih ovdje još danima navoditi citate u kojima sv. Franjo Saleški dokazuje besmislenost i bezbožnost protestantizma. No, mislim da će biti korisnije navesti pojedine citate u kojima naš sveti crkveni naučitelj opovrgavajući zablude protestanata, istodobno opovrgava i zablude današnjih modernista.

Nije nikakva tajna da su modernisti preuzeli mnoge svoje ideje od protestanata. Zato u raspravi s njima možemo koristiti iste argumente koje je koristio sv. Franjo Saleški.

Evo, na primjer, što sv. Franjo kaže o prevođenju Svetog pisma na sve narodne jezike i o narodnom jeziku u liturgiji:

"Pa ipak, ovdje je jedna od najuspješnijih smicalica koje je usvojio neprijatelj kršćanstva i jedinstva u našem dobu, kako bi privukao ljude. Znao je za znatiželju ljudi i koliko svatko cijeni vlastiti sud; i zato je naveo svoje sektaše da prevedu Sveto pismo, svatko na jezik pokrajine u kojoj se nalazi, a da održe ovo nečuveno mišljenje: da je svatko sposoban razumjeti Pisma, da ih svi trebaju čitati i da se javne službe trebaju slaviti i pjevati na pučkom jeziku svakog okruga."

Sv. Franjo Saleški ovako tumači odredbe Tridentskog koncila o liturgijskom jeziku:

"Koncil također nalaže da se javne službe Crkve ne slave na pučkom jeziku, već na ustaljenom jeziku, svaka prema drevnim obrascima koje je odobrila Crkva. Ovaj dekret crpi svoje razloge iz onoga što sam već rekao; jer ako nije svrhovito tako na svakom koraku, pokrajinu po pokrajinu, prevoditi časni tekst Svetog pisma, onda najveći dio, a možemo reći i sve, što je u oficijima preuzeto iz Svetog pisma, također nije prikladno davati na francuskom."

Sv. Franjo ističe da sveopća Crkva mora imati i sveopći jezik:

"U svakom slučaju, mi koji smo katolici, ne smijemo nipošto svesti svoje svete službe na pučke jezike; nego, budući da je naša Crkva univerzalna u vremenu i prostoru, trebala bi i javne službe slaviti na jeziku koji je univerzalan u vremenu i prostoru, kao što je latinski na Zapadu, grčki na Istoku. U suprotnom, naši svećenici ne bi mogli služiti misu, niti bi ih drugi razumjeli, izvan njihovih vlastitih zemalja. Jedinstvo i velika rasprostranjenost naše braće zahtijevaju da svoje javne molitve izgovaramo na jeziku koji će biti zajednički svim narodima."

Kao što možete vidjeti, sv. Franjo stoji čvrsto na poziciji katoličke liturgijske tradicije. Njegovi su stavovi potpuno suprotni stavovima liturgijskih reformatora iz 1960-ih.

No, pogledajmo što sv. Franjo Saleški kaže o koncilima.
Ako pažljivo čitate što sv. Franjo piše o koncilima, možete lako uvidjeti koliko se Drugi vatikanski koncil razlikuje od svih prethodnih koncila.

Prvo, svrha koncila.
Što je svrha općih koncila? Evo kako kaže sv. Franjo Saleški:

"Jer koji su glavni razlozi zašto se sazivaju opći koncili, nego da se svrgnu i izbace heretik, raskolnik, sablaznitelj, kao vukovi iz ovčinjaka? - kao što se onaj prvi sabor održao u Jeruzalemu kako bi se oduprli onima koji su pripadali herezi farizeja."

Dakle, svrha koncila je definirati nauk i osuditi krivovjerje.
Nikada u povijesti nije sazvan koncil sa svrhom da "prilagođava Crkvu svijetu" ili da "modernizira Crkvu", kako novotari shvaćaju Drugi vatikanski koncil.

Zatim, kanoni.
Kanoni koje su donijeli prethodni koncili izlažu nepromjenjivi nauk Crkve. Sv. Franjo Saleški izričito ističe njihovu nepromjenjivost:

"Što se tiče odredbi o doktrinama vjere, one su nepromjenjive; ono što je jednom istinito, takvo je zauvijek; a koncili ono što u tome određuju nazivaju kanonima (tj. pravilima), jer su to nepovrediva pravila za našu vjeru."

I ovdje vidimo veliku razliku između Drugoga vatikanskog koncila i svih prethodnih koncila. Drugi vatikanski koncil nije donio nijedan kanon, nije izrekao nijednu anatemu, nije dao nijednu definiciju.

Sve što smo naveli u ovom članku dovoljno je da se vidi kako su neutemeljene tvrdnje onih koji kažu da je sv. Franjo Saleški "prethodnik reformi Drugoga vatikanskog koncila."

Treba istaknuti da nove koncepcije, koje se javljaju u dokumentima Drugoga vatikanskog koncila, doista imaju svoje prethodnike, ali ne u Katoličkoj Crkvi, nego izvan Katoličke Crkve.

Na primjer, moderna ideja ekumenizma nije nastala u Katoličkoj Crkvi, nego izvan Katoličke Crkve, i to u protestantizmu. Naime, ekumenizam je nastao početkom 20. stoljeća kao pokret za ujedinjenje raznih protestantskih sekti.

Isto tako, ideja vjerske slobode nije nastala u Katoličkoj Crkvi, nego izvan Katoličke Crkve, i to u liberalnim političkim pokretima, koji se još od vremena Prosvjetiteljstva šire po zapadnom svijetu. Štoviše, ne samo da je ideja vjerske nastala izvan Katoličke Crkve, nego je izvornim nositeljima te ideje jedan od glavnih ciljeva bilo ograničavanje utjecaja Crkve na javni život.

Dobro je poznato što su o tim idejama i pokretima naučavali pretkoncilski pape. A upravo u djelima crkvenih naučitelja poput sv. Franje Saleškog vidimo da je nauk pretkoncilskih papa čvrsto utemeljen na katoličkoj tradiciji, koju su sveci tako žarko propovijedali i branili. 

Izvornik Kontroverzija sv. Franje Saleškoga možete preuzeti ovdje: Oeuvres de saint François de Sales.

Engleski prijevod iz 1886. godine imate ovdje: St. Francis de Sales - The Catholic Controversy.

 

Sveti kardinal o pošasti protunaravnih opačina

Svi problemi današnjice postojali su u ovom ili onom obliku u prošlosti. Svi neprijatelji ljudskog spasenja, koji danas djeluju, djelovali su i u prošlim vremenima. Čak im se i metode djelovanja nisu mnogo promijenile. Zato je važno znati kako se Katolička Crkva u prošlim vremenima borila protiv napada njezinih neprijatelja i podmuklih pokušaja potkopavanja kršćanskog morala.

Budući da su se današnji modernisti uvelike povezali s ideologijom sodomitizma, tj. pokretima za davanje nekakvih "prava" zlodjelima sodomije, potrebno je znati što crkveni naučitelji kažu o tom zlodjelu.

Crkveni naučitelj i kardinal sv. Petar Damiani napisao je knjigu pod nazivom Liber Gomorrhianus (Gomorska knjiga) u kojoj objašnjava strahotu sodomije i traži odlučnu borbu protiv te opačine. Knjiga je upućena papi sv. Leonu IX., koji joj je i napisao predgovor.

Izvornik tog djela možete pronaći u: Migne, Patrologia latina 145, 159-190.

U njoj sveti naučitelj označava sodomiju najgorom od svih opačina. Sodomija je potpuno suprotna ljudskom dostojanstvu i srozava čovjeka ispod razine nerazumnih životinja. Zlodjelo koje je izrazito štetno i za pojedinca i za društvo u cjelini.

Sv. Petar Damiani ovako piše o izopačenosti tog grijeha (cap. XVI.):

"Hoc sane vitium nulli prorsus est vitio conferendum, quod omnium immanitatem superat vitiorum. Hoc siquidem vitium mors est corporum, interitus est animarum, carnem polluit, mentis lumen exstinguit, Spiritum Sanctum de templo humani pectoris ejicit, incentorem luxuriae diabolum introducit, mittit in errorem, subtrahit deceptae menti funditus veritatem, eunti laqueos praeparat, cadenti in puteum, ne egrediatur oppilat, infernum aperit, paradisi januam claudit, coelestis Jerusalem civem tartareae Babylonis facit haeredem, de stella coeli, stipulam exhibet ignis aeterni, abscindit membrum Ecclesiae, et in vorax projicit gehennae aestuantis incendium. Hoc vitium supernae patriae muros conatur evertere, et rediviva exustae Sodomae satagit moenia reparare."

("Zaista, ovu opačinu ne može se uopće usporediti ni sa jednom drugom opačinom, jer nadilazi strahotu svih opačina. Naime, ova opačina je smrt tijela, propast duša, okaljava tijelo, gasi svjetlo uma, izbacuje Duha Svetoga iz hrama ljudskih prsa, uvodi đavla poticatelja bludnosti, baca u zabludu, u potpunosti uskraćuje istinu prevarenom umu, pripravlja zamke onomu koji ide tim putem, sprječava onoga koji je pao u jamu da odatle izađe, otvara pakao, zatvara vrata raja; građanina nebeskog Jeruzalema čini građaninom mračnog Babilona, od nebeske zvijezde čini slamku vječnog ognja, odsijeca ud Crkve i baca ga u gorući plamen pakla. Ova opačina nastoji srušiti zidove višnje domovine, a obnoviti zidine spaljene Sodome.")

Kasnije daje usporedbu grijeha blasfemije i sodomije (cap. XXV.):

"Illud etiam addimus, quia si pessima est blasphemia, nescio, in quo sit melior sodomia. Illa enim facit hominem errare; ista perire. Illa a Deo animam dividit; diabolo ista conjungit. Illa de paradiso ejicit; ista in tartarum mergit. Illa mentis oculos caecat; in ruinae voraginem ista praecipitat. Et si subtiliter indagare satagimus, quod utriusque criminis in statera divini examinis gravius penset, inquisita sacra Scriptura plenius docet. Ubi siquidem filii Israel, qui Deum blasphemantes, idola coluerunt, in captivitatem ducti; Sodomitae autem coelestis ignis, et sulphuris reperiuntur incendio devorati.

("Dodajemo i to da ako je blasfemija najgora, ne znam po čemu je sodomija bolja. Ona odvaja dušu od Boga; ova je združuje s đavlom. Ona izbacuje iz raja, ova potapa u bezdnu. Ona osljepljuje oči duše, ova strovaljuje u ponor propasti. I ako bismo nastojali potanko istražiti koji bi od ova dva zločina bio ocijenjen težim na vagi božanskog suda, istraživanje Svetog pisma potpunije o tom poučava. Naime, ondje kad su sinovi Izraelovi štovali idole, huleći na Boga, odvedeni su u ropstvo; a Sodomci su progutani ognjem plamena s neba i sumporom.")

Sv. Petar ističe da sodomija uništava sve kreposti:

"Haec namque pestis fidei fundamentum evacuat, spei robur enervat, charitatis vinculum dissipat, justitiam tollit, fortitudinem subruit, temperantiam eximit, prudentiae acumen obtundit."

("Ova, naime, kuga ispražnjava temelj vjere, oslabljuje snagu nade, raskida vez ljubavi, uklanja pravednost, potkopava jakost, oduzima umjerenost, otupljuje oštrinu razboritosti.")

Zato sodomiti (i podržavatelji sodomije) nemaju nikakve kreposti, niti ih mogu imati, sve dok se ne odreknu tog zla.

Poznato je da čovjek koji počini smrtni grijeh, gubitkom posvetne milosti, gubi i sve ulivene kreposti. Ostaju samo vjera i nada, ali neoblikovane (fides informis, spes informis). No, današnji podržavatalji sodomitizma otvoreno negiraju i same temelje vjerskog i moralnog nauka, pa očito kod njih nema ni vjere ni nade, čak niti neoblikovane. 

Naime, riječ je o pokretu koji otvoreno negira katolički nauk o sakramentu ženidbe. Dakle, to je stvarno krivovjerni pokret. Stoga, potpuna je besmislica izraz "LGTB vjernici". Ta je ideologija protivna vjeri; i ne samo vjeri, nego i samom naravnom razumu.

Treba imati iskreno sažaljenje zbog zlog puta kojim lutaju ti ljudi.
I sv. Petar Damiani je plakao nad njima (cap. XVII.):

"Ego, ego te, infelix anima, defleo, atque ex intimo pectore de tuae perditionis sorte suspiro. Defleo te, inquam, miserabilis anima immunditiae sordibus dedita, toto nimirum lacrymarum fonte lugenda."

("Ja, ja tebe, nesretna dušo, oplakujem i iz dubine srca jecam zbog tvoje kobne propasti. Oplakujem te, kažem, jadna dušo predana prljavštinama nečistoće, nad kojom treba plakati čitavim izvorom suza.")

Međutim, nije dovoljno samo plakati, nego treba ozbiljno upozoravati pristaše tog svjetonazora o njihovu zlu putu.
Tako sv. Petar Damiani otvoreno upozorava (cap. XVIII.):

"Vae tibi, infelix anima! de cujus interitu tristantur angeli, insultant plausibus inimici; facta es praeda daemonum, rapina crudelium, spolium impiorum: Aperuerunt super te os suum omnes inimici tui; sibilaverunt, et fremuerunt dentibus, et dixerunt: Devorabimus eam: en ista est dies, quam exspectabamus: invenimus, vidimus (Lam. 2, 16)."

("Jao tebi, nesretna dušo! Radi čije propasti anđeli tuguju, neprijatelji se obijesno rugaju. Postala si lovina demona, grabež okrutnih, plijen bezbožnika: Na tebe su otvorili usta svi neprijatelji tvoji; zviždali su, škripali zubima i govorili: Proždrijet ćemo je. Evo, ovo je dan za kojim čeznusmo: doživjesmo, vidjesmo (Tuž 2, 16).")

Dakako, treba ih prvo pozvati da prestanu sa zlodjelima; da se iskreno pokaju i čine pokoru.
Sv. Petar Damiani ih jasno upozorava da bez prave pokore nikada neće biti dostojni sv. pričesti u ovom životu, a nebeskog kraljevstva u drugom životu (cap. XXII.):

"Et, ut breviter cuncta concludam, quisquis quolibet eorum modo, quos supra distinximus, nefandae turpitudinis se contagione foedaverit, nisi fructuosae poenitentiae fuerit satisfactione purgatus, nunquam habere Dei gratiam poterit, nunquam Christi corpore et sanguine dignus erit, nunquam coelestis patriae limen intrabit, quod apostolus Joannes in Apocalypsi manifeste declarat, qui dum de coelestis regni gloria loqueretur, addidit, dicens: Non intrabit in illam aliquis coinquinatus, et faciens abominationem (Apoc. 21, 27)."

("I da ukratko sve zaključim: tko god se okaljao na bilo koji način ljagom sramotne nečistoće, koje smo gore naveli, ako se ne očisti zadovoljštinom plodonosne pokore, nikada neće moći imati Božju milost, nikada neće biti dostojan Kristova tijela i krvi, nikada neće ući na vrata nebeske domovine, što je apostol Ivan očigledno izjavio, dok je on govorio o slavi nebeskog kraljevstva, dodao, govoreći: U nj neće ući nijedan okaljan i tko čini gadost (Otk 21, 27).")

Žalosno, dakle, izgleda situacija pojedinca koji se odao tom zlodjelu. Poseban je problem kad se to počne širiti na razini društva, pogotovo danas u vidu organiziranih medijsko-političkih pokreta za promociju ideologije sodomitizma.

Jasno je da se to ne može riješiti bez primjerenog kažnjavanja nositelja i promicatelja tog zla.

Sv. Petar Damiani je u svoje vrijeme kritizirao poglavare koji ili odobravaju ili ne žele kazniti taj užasni zločin, citirajući poslanicu sv. Pavla Rimljanima: "Znaju za odredbu Božju – da smrt zaslužuju koji takvo što čine – a oni ne samo da to čine nego i povlađuju onima koji čine" (Rim 1, 32).

Podržavatelji ideologije sodomitizma, posebno oni koji je aktivno promiču u zakonodavstvu, školstvu i medijima, sudionici su ovih zlodjela. Ali, nisu bez krivnje ni oni koji sve to pasivno prihvaćaju, npr. oni koji kažu da "nemaju ništa protiv toga", ili koji kažu: "neka svatko radi što želi". Odobravanje tuđeg grijeha jest grijeh sam po sebi (vidi nauk o devet tuđih grijeha).

Sv. Petar Damiani upućuje molbu papi da odlučno djeluje protiv sodomije:

"Annuat omnipotens Deus, reverendissime Pater, ut tempore apostolatus vestri, et hujus vitii monstrum prorsus intereat, et jacentis Ecclesiae status undique ad sui vigoris jura resurgat."

("Neka podari svemogući Bog, prečasni oče, da se u vrijeme vašeg apostolata i nakaza ove opačine u potpunosti iskorijeni, i da stanje potištene Crkve posvuda uskrsne do pune snage svojih prava.")

To je poruka i današnjim crkvenim i državnim poglavarima. Jer, nijedno društvo u kojem se tolerira sodomitizam i ostale protunaravne i protuobiteljske ideologije, ne može dugoročno opstati. To se danas dobro vidi po izumiranju Zapada.

  

Kako je tradicionalna katolička teologija oblikovala molitvu bl. Alojzija Stepinca

Tko god ozbiljnije analizira djela istaknutih svetaca Katoličke Crkve, zna da je njihova djela nemoguće potpuno razumjeti bez temeljitog poznavanja tradicionalne katoličke teologije. To posebno vrijedi za svete biskupe i svećenike, koji su prošli kroz tradicionalnu svećeničku formaciju i primili klasičnu teološku naobrazbu.

Štoviše, teološko znanje potrebno je klericima za vođenje ispravnog duhovnog života. Bez klasičnog teološkog znanja, pojedinci mogu samo lutati iz zablude u zabludu, iz pogreške u pogrešku, bilo u nauku, bilo u duhovnom životu... Ovo se, nažalost, može dobro vidjeti kod mnogih koji su formirani u modernističkoj školi.

Ne možete imati zdrav duhovni život bez zdrave teologije. Tradicionalna katolička teologija jest temelj na kojem se gradi nauk o duhovnom životu.

Bl. Alojzije Stepinac je odličan primjer kako se asketski i molitveni život spajaju s dubokim poznavanjem tradicionalne teologije. Štoviše, teološko znanje bl. Alojzija oblikovalo je njegovu molitvu.

Dokazat ću ovu tezu na temelju molitava bl. Alojzija Duhu Svetomu za kreposti i darove Duha Svetoga, koje su objavljene 1942. godine.

Ove molitve možete vidjeti u molitveniku za franjevačke trećoredce Serafsko cvijeće iz 1959. godine (str. 543.-545.).
Inače, bl. Alojzije bio je član Trećeg reda sv. Franje. Stupio je u Treći red kao novoposvećeni nadbiskup-koadjutor u rujnu 1934. godine.

Pogledajmo te molitve...

Tko poznaje stariju teološku literaturu, odmah će primijetiti da navedene molitve bl. Alojzija Stepinca točno slijede (praktički od riječi do riječi) tradicionalne definicije pojedinih kreposti i darova Duha Svetoga.
Dovoljno je da uzmete, primjerice, Prümmerov kratki vodič kroz moralnu teologiju (Vademecum theologiae moralis) i usporedite definicije pojedinih kreposti s molitvama bl. Alojzija.

Kako bi to čitatelj lakše uočio, napravit ćemo usporedbu molitava bl. Alojzija i klasičnih definicija kreposti i darova Duha Svetoga.

BOGOSLOVNE KREPOSTI

1) VJERA

Prvi vatikanski koncil u dogmatskoj konstituciji o katoličkoj vjeri Dei Filius (24. travnja 1870.) ovako definira krepost vjere:

"Hanc vero fidem, quae humanae salutis initium est, Ecclesia catholica profitetur, virtutem esse supernaturalem, qua, Dei aspirante et adiuvante gratia, ab eo revelata vera esse credimus, non propter intrinsecam rerum veritatem naturali rationis lumine perspectam, sed propter auctoritatem ipsius Dei revelantis, qui nec falli nec fallere potest."

("Ova pak vjera, koja je početak ljudskoga spasenja, Katolička Crkva ispovijeda da je nadnaravna krepost, kojom po nadahnuću i pomoći Božje milosti, vjerujemo da je istinito ono što je on objavio, ne radi toga što bismo svjetlom naravnog razuma opazili unutarnju istinu stvari, nego zbog ugleda samoga Boga koji objavljuje, a koji se ne može prevariti, niti nas prevariti.")

A sada pogledajte molitvu bl. Alojzija Stepinca za krepost vjere:

"Duše Sveti, Tješitelju, dođi u naša srca sa svojom milošću i svetom ljubavi i daj nam: krepost vjere, da milošću Božjom tvrdo držimo za istinu sve, što je Bog objavio i što nam po svojoj Crkvi predlaže vjerovati, ne zato što bismo naravskim razumom spoznali istinitost objave, već jer nam je to Bog objavio, koji ne može prevariti niti prevaren biti."

Kao što možete vidjeti, bl. Alojzije praktički od riječi do riječi slijedi definiciju vjere koju je dao Prvi vatikanski koncil.

2) NADA

Prümmer ovako definira krepost nade (Vademecum theologiae moralis, str. 209.):

"Spes theologica est voluntatis habitus divinitus infusus, per quem certa cum fiducia propter omnipotentiam Dei auxiliantem exspectamus et consectamur cum aeternam beatitudinem tum media ad eam consequendam necessaria."

("Bogoslovna nada je božanski uliveno trajno raspoloženje volje, po kojem sigurnim pouzdanjem, radi djelotvorne Božje svemogućnosti, očekujemo i težimo: kako za vječnim blaženstvom, tako i sredstvima koja su nužna za njegovo postizanje.")

Dakle, kršćanska nada nije zemaljska nada u lijep i ugodan život na ovom svijetu, nego nada u postignuće vječnog blaženstva. Kaže sv. Toma Akvinski (Summa theologica, II-II, q. 17., a. 4.):

"Spes autem respicit beatitudinem aeternam sicut finem ultimum; divinum autem auxilium sicut primam causam inducentem ad beatitudinem."

("Nada pak gleda na vječno blaženstvo kao na konačnu svrhu; a božansku pomoć kao prvi uzrok koji dovodi do vječnog blaženstva.")

Stoga, bl. Alojzije Stepinac govori u svojoj molitvi za krepost nade: "Daj nam krepost ufanja, da zbog zasluga Isusa Krista i radi Božje dobrote, svemožnosti i vjernosti očekujemo vječni život i sve potrebne milosti, što je Bog obećao onima, koji dobro čine."

3) LJUBAV

Prümmer ovako definira krepost ljubavi (Vademecum, str. 216.):

"Caritas est virtus divinitus infusa, qua Deum tamquam summum bonum diligimus propter seipsum, nosque et proximum propter Deum."

("Ljubav je božanski ulivena krepost kojom ljubimo Boga kao vrhovno dobro radi njega samoga, a sebe i bližnjega radi Boga.")

Bl. Alojzije točno slijedi ovu definiciju u svojoj molitvi za krepost ljubavi: "Daj nam krepost ljubavi, da ljubimo Boga nadasve radi njega samoga, a nas same i bližnjeg poradi Boga. Amen."

STOŽERNE KREPOSTI

1) RAZBORITOST

Prümmer ovako definira krepost razboritosti (Vademecum, str. 239.):

"Prudentia est recta ratio agibilium. Ita secundum Aristotelem S. Thomas. Alii definiunt prudentiam cognitionem rerum appetendarum et fugiendarum; vel virtutem intellectivam, qua in quovis negotio occurrente novimus, quid honestum sit, quid turpe."

("Razboritost je ispravna namisao o činidbama. Tako prema Aristotelu govori sv. Toma. Drugi definiraju razboritost kao spoznaju o stvarima kojima treba težiti i koje treba izbjegavati; ili kao intelektualnu krepost kojom u svakom nadošlom poslu znamo što je časno, a što nečasno.")

Sv. Augustin u svojem djelu De libero arbitrio (lib. I., cap. 13.) definira razboritost kao "znanje o stvarima kojima treba težiti i koje treba izbjegavati" ("appetendarum et vitandarum rerum scientia").

Bl. Alojzije Stepinac slijedi tu misao u svojoj molitvi za krepost razboritosti: "Duše Sveti, Tješitelju, dođi u naša srca sa svojom milošću i svetom ljubavi i daj nam: krepost razboritosti, da imajući na umu vječni život vazda pravo sudimo što nam je činiti, a što izbjegavati!"

2) PRAVEDNOST

Sv. Toma Akvinski ovako definira krepost pravednosti (Summa theologica, II-II, q. 58., a. 1.):

"...iustitia est habitus secundum quem aliquis constanti et perpetua voluntate ius suum unicuique tribuit."

("...pravednost je trajno raspoloženje [habitus] prema kojem netko postojanom i stalnom voljom svakome pruža njegovo pravo.")

Stoga, bl. Alojzije ovako moli za krepost pravednosti: "Daj nam krepost pravednosti, da svakome dajemo, što mu pripada."

3) JAKOST

Prümmer ovako definira krepost jakosti (Vademecum, str. 505.):

"Fortitudo est virtus cardinalis, qua appetitus irascibilis (et voluntas) ita roboratur, ut a bono arduo prosequendo non desistat etiam propter maxima pericula vitae corporalis."

("Jakost je stožerna krepost kojom se toliko učvršćuje osjetilna težnja srditosti (i volja), da ne posustaje od postizanja tegotnog dobra, pa i zbog najvećih opasnosti za tjelesni život.")

Ovako pak govori o činima kreposti jakosti:

"Actus fortitudinis sunt duo: cohibere timores et moderari audacias; qui quidem actus suum fastigium obtinent in martyrio."

("Dva su čina jakosti: suzbijati strahove i ravnati smjelošću; ovi pak čini dostižu svoj vrhunac u mučeništvu.")

Bl. Alozije kaže u svojoj molitvi za krepost jakosti: "Daj nam krepost jakosti duševne, da nas nikakva nevolja ni progonstvo pa ni ista smrt ne smeta u vršenju dobra."

4) UMJERENOST

Prümmer ovako definira krepost umjerenosti (Vademecum, str. 515.): 

"Temperantia est virtus moderans appetitum circa delectationes tactus, i. e. circa delectationes ciborum et venereorum."

("Umjerenost je krepost koja obuzdava težnju za nasladama dodira, tj. nasladama hrane i spolnim uživanjem.")

Sv. Augustin u svojem djelu De civitate Dei (lib. XIX., cap. 4.) ističe da je umjerenost krepost "qua carnales frenantur libidines" ("kojom se obuzdavaju tjelesne požude").

Stoga, bl. Alojzije Stepinac ovako formulira molitvu za krepost umjerenosti: "Daj nam krepost umjerenosti, da svladavamo zle požude i razumno se služimo sjetilnim dobrima."

DAROVI DUHA SVETOGA

1) DAR MUDROSTI

Prümmer ovako definira dar mudrosti (Vademecum, str. 179.):

"Donum sapientiae (quod respondet virtuti caritatis) est habitus divinitus infusus, quo mens redditur facile mobilis a Spiritu Sancto ad contemplanda divina et ad iudicandum cum de illis tum de humanis secundum rationes divinas."

("Dar mudrosti (koji odgovara kreposti ljubavi) je božanski uliveno trajno raspoloženje kojim um postaje lako pokretan od Duha Svetoga za razmatranje božanskih stvari i za prosuđivanje kako o njima, tako i o ljudskim stvarima, prema božanskim razlozima.")

U skladu s navedenom definicijom, molitva bl. Alojzija Stepinca za dar mudrosti glasi: "Duše Sveti, Tješitelju, dođi u srca naša sa svojom milošću i svetom ljubavi i daj nam dar mudrosti, da sa slašću razmatramo Božje istine, i da nam Bog bude jedino mjerilo u prosuđivanju svih božanskih i ljudskih stvari."

2) DAR RAZUMIJEVANJA (DAR RAZUMA)

Prümmer ovako definira dar razuma:

"Donum intellectus est lumen supernaturale homini habitualiter datum, quo facile et intime apprehendit veritates fidei."

("Dar razuma je nadnaravno svjetlo, čovjeku habitualno dano, kojim lako i duboko shvaća istine vjere.")

Bl. Alojzije Stepinac upravo tako govori u molitvi za dar razuma: "Daj nam dar razuma, da što dublje zaronimo duhom svojim u otajstva svete vjere koliko je to u ovom zemaljskom životu moguće."

3) DAR SAVJETA

Prümmer ovako definira dar savjeta:

"Donum consilii (quod adiuvat et perficit virtutem prudentiae) reddit hominem aptum ad iudicandum et praecipiendum singulares actiones."

("Dar savjeta (koji pomaže i usavršava krepost razboritosti) čini čovjeka sposobnim za prosuđivanje i nalaganje pojedinačnih čina.")

Dar savjeta, dakle, usavršava krepost razboritosti, koja nas (kao što smo gore rekli) upućuje što trebamo činiti, a što izbjegavati.

Stoga, bl. Alojzije Stepinac govori u molitvi za dar savjeta: "Daj nam dar savjeta, da se uklanjamo zasjedama đavla i svijeta, a u dvojbi da uvijek prigrlimo što je većma na slavu Božju i naše spasenje."

4) DAR JAKOSTI

Prümmer ovako definira dar jakosti:

"Donum fortitudinis (quod adiuvat et perficit virtutem fortitudinis) roborat animum singulari fiducia evadendi quaecumque mala et perveniendi ad vitam aeternam."

("Dar jakosti (koji pomaže i usavršava krepost jakosti) učvršćuje dušu posebnim pouzdanjem da će izbjeći sva zla i doći do vječnog života.")

Molitva bl. Alojzija Stepinca za dar jakosti izražava taj nauk: "Daj nam dar jakosti, da osobitom odlučnošću svladavamo sve napasti i ostale zapreke u duhovnom životu."

5) DAR ZNANJA

Prümmer ovako određuje dar znanja:

"Donum scientiae (quod vocatur quoque scientia sanctorum) reddit hominem aptum, ut ex quodam spirituali gustu et affectu caritatis iudicet per causas inferiores de omnibus in ordine ad finem supernaturalem."

("Dar znanja (koji se naziva također znanjem svetih) čini čovjeka sposobnim da iz svojevrsnog duhovnog okusa i čuvstva ljubavi sudi o svemu po nižim uzrocima u odnosu prema nadnaravnoj svrsi.")

Darovi razuma i znanja usavršavaju krepost vjere.

Molitva bl. Alojzija Stepinca za dar znanja također izražava taj nauk: "Daj nam dar znanja, da pravo sponzamo što i kako treba da vjerujemo i da ne odemo stramputicom u duhovnom životu."

6) DAR POBOŽNOSTI

Prümmer ovako definira dar pobožnosti:

"Donum pietatis (quod adiuvat et perficit virtutem justitiae) reddit hominem aptum ad venerandum Deum ut patrem benignissimum et homines ut filios Dei."

("Dar pobožnosti (koji pomaže i usavršava krepost pravednosti) čini čovjeka sposobnim da štuje Boga kao predobrostivog Oca i ljude kao djecu Božju.")

Molitva bl. Alojzija Stepinca za dar pobožnosti kaže to isto na ovaj način: "Daj nam dar pobožnosti, da Bogu, svetima i službenicima Crkve dužno štovanje i čast iskazujemo, a nevoljnima za ljubav Božju u pomoć pritječemo."

7) DAR STRAHA BOŽJEGA

Prümmer ovako definira dar straha Božjega:

"Donum timoris (quod adiuvat et perficit virtutem spei) impellit hominem ad profundissime reverendum Dei maiestatem."

("Dar straha (koji pomaže i usavršava krepost nade) potiče čovjeka na najdublje štovanje Božjeg veličanstva.")

Sv. Toma Akvinski kaže sljedeće o nužnosti dara straha Božjega (Summa theologica, II-II, q. 19., a. 10.):

"Timor autem filialis necesse est quod crescat crescente caritate, sicut effectus crescit crescente causa, quanto enim aliquis magis diligit aliquem, tanto magis timet eum offendere et ab eo separari."

("Nužno je pak da rastom ljubavi poraste sinovski strah, kao što raste učinak porastom uzroka; naime, koliko netko više nekoga ljubi, toliko se više boji da ga ne uvrijedi i da se ne odvoji od njega.")

Stoga, bl. Alojzije govori u svojoj molitvi za dar straha Božjega: "Daj nam dar straha Božjega, da se čuvamo grijeha, bojeći se uvrijediti Boga iz sinovskog poštovanja prema Božjem Veličanstvu."

ZAKLJUČAK

Vidjeli smo kako bl. Alojzije Stepinac u svojim molitvama točno slijedi definicije tradicionalne katoličke teologije. Tradicionalna teologija je oblikovala njegovu molitvu. Drugim riječima, da Stepinac nije poznavao tradicionalnu katoličku teologiju, on ne bi ni mogao sastaviti ove molitve. Poznavanje tradicionalne teologije bilo je preduvjet za sastavljanje ovih molitava.

Bez tog znanja ni danas ne možete dobiti ispravno sastavljene molitve. To je razlog zašto se molitve postkoncilskih modernista toliko razlikuju od tradicionalnih katoličkih molitava. Zato što oni ili ne poznaju ili svjesno odbacuju tradicionalnu katoličku teologiju.

Kod njih čak postoji praksa da prepuštaju osobama bez ikakve teološke naobrazbe da sastavljaju molitve, npr. "moderni križni put" ili molitve vjernika u novom obredu mise. Moderni molitvenici obiluju molitvama (u najmanju ruku) upitne teološke ispravnosti.

Iz svih navedenih razloga, držimo se starih molitvenika i tradicionalne teologije.

__________________
GLAVNI IZVORI KORIŠTENI U OVOM TEKSTU:

1) Dionizije Andrašec: Serafsko cvijeće (III. izd., Zagreb, 1959. god.)

2) Dominik Prümmer: Vademecum theologiae moralis

 

 

Papa Benedikt XV. - osuda Francuske revolucije i obnova kršćanskog društva

Od Francuske revolucije 1789. do Drugoga vatikanskog koncila, u razdoblju od preko 150 godina, svi pape jednoglasno su osuđivali liberalna načela koja je Revolucija proširila Europom. Dobro je poznato što su o tome govorili i pisali papa Pio VI., Grgur XVI., bl. Pio IX., Leon XIII. i sv. Pio X.

No, manje je poznato što je papa Benedikt XV. pisao o Francuskoj revoluciji. Pontifikat Benedikta XV. obilježili su Prvi svjetski rat i poraće (1914.–1922.), pa je pomalo zaboravljeno što je taj papa govorio o drugim temama.

Benedikt XV. iznio je svoje stajalište (i stajalište Crkve) o Francuskoj revoluciji u pismu Josephu Hissu, poglavaru Družbe Marijine, povodom stote godišnjice osnutka ove redovničke zajednice.
Pismo je objavljeno u Acta Apostolicae Sedis, vol. IX., 1917., str. 171.–175.

Benedikt XV. na početku tog pisma ističe da je položaj Crkve od vremena Francuske revolucije najteži u njezinoj povijesti, još od vremena velikih progona u prvim stoljećima kršćanstva:

"Post illa, proxima origini, tria saecula, in quibus christianorum sanguine orbis terrarum redundavit, numquam tanto in discrimine dici potest fuisse Ecclesiam, in quanto sub finem saeculi decimi octavi esse coeperit."

("Nakon ona tri stoljeća blizu njezina nastanka, u kojima je krv kršćana natapala čitavu zemlju, može se reći da Crkva nikada nije bila u tako nepovoljnom položaju kao što je to počela biti potkraj osamnaestoga stoljeća.")

Benedikt XV. nastavlja dajući ovakvu ocjenu o uzrocima i posljedicama Francuske revolucije:

"Etenim, insanientis Philosophiae opera, ab haeresi Novatorum et perduellione profectae, vulgo infatuatis mentibus, erupit summa illa rerum conversio, eo pertinens scilicet ut non solum in Gallia, sed paullatim per gentes omnes christiana societatis fundamenta convelleret."

("Naime, djelovanjem poludjele filozofije, koja potječe iz krivovjerja novotara i veleizdaje, zaluđivanjem umova puka, izbio je onaj veliki prevrat, koji je težio tome da ne samo u Francuskoj, nego postepeno po svim narodima uzdrma temelje kršćanskog društva.")

Papa Benedikt XV. vrlo precizno identificira pogubna liberalna načela koja je Revolucija proširila Europom:

"Nam, Ecclesiae auctoritate publice reiecta, cum desitum esset iuris, officii atque ordinis in civitate custodem ac vindicem haberi Religionem, iam placuit a populo, non a Deo, potestatem oriri; homines inter se, ut natura, ita iure pares omnes esse; quod cuique libuisset, id licere, nisi quae lex prohiberet; nihil habere vim legis, quod non multitudo iussisset; libertates maxime sentiendi de religione, vel vulgandi quidquid quisque voluisset, nullis contineri finibus, dum noceret nemini. Haec fere sunt quibus, tamquam principiis, ex eo tempore civitatum disciplina nititur: eadem vero quam perniciosa humanae societati possint esse, ubi iis caecae cupiditates ac partium studia multitudinem armaverint, numquam apparuit clarius, quam quum primitus declarata sunt."

("Naime, javno odbacivši autoritet Crkve, kada je uklonjeno držanje religije kao čuvara i branitelja prava, dužnosti i reda u državi, svidjelo im se [proglasiti] da vlast proizlazi od naroda, a ne od Boga; da su svi ljudi međusobno jednaki, kako po naravi, tako i po pravu; da je svakomu dopušteno činiti ono što mu se sviđa, osim onoga što zakon zabranjuje; da ništa nema snagu zakona osim onoga što je odredilo mnoštvo; da ponajviše one slobode - misliti o religiji ili objavljivati što god se komu sviđa - ne ograničava nikakvim granicama, dok god nikomu ne našteti. Ovo su, uglavnom, ona [mišljenja] na kojima se od tog vremena, kao načelima, osniva državna disciplina. A koliko ona mogu biti pogubna za ljudsko društvo, gdje po njima slijepe požude i strančarenje naoružaju mnoštvo, nikada nije bilo jasnije, nego kada su prvo proglašena.")

Réginald Garrigou-Lagrange s pravom zaključuje da je papa Benedikt XV. navedenim riječima osudio Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina, koju je donijela francuska revolucionarna ustavotvorna skupština 1789. godine (Vidi: R. Garrigou-Lagrange, De revelatione per Ecclesiam Catholicam proposita, vol. II., Rim, 1950., str. 396. - 397.).

Nažalost, načela spomenute revolucionarne deklaracije uključena su u sve današnje ustave liberalnih država, uključujući i Ustav Republike Hrvatske. To je problem s kojim se mi suočavamo.

Pogledajmo, stoga, redom koje ideje i načela osuđuje papa Benedikt XV.

1) Osuđuje ideju da vlast proizlazi od naroda, a ne od Boga ("a populo, non a Deo, potestatem oriri").
A to je upravo ono što Ustav Republike Hrvatske kaže već u svojem 1. članku: "U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana."

2) Benedikt XV. osuđuje radikalni egalitarizam: "homines inter se, ut natura, ita iure pares omnes esse" ("da su svi ljudi međusobno jednaki, kako po naravi, tako i po pravu").

Takva shvaćanja su također ugrađena u Ustav i zakone RH, a jedna od najradikalnijih manifestacija je Zakon o ravnopravnosti spolova (NN 82/08, 69/17) i drugi zakoni u kojima se promiče feminizam.
Forsiranje "kvota za žene" na izbornim listama, u javnopravnim tijelima, u vodstvu trgovačkih društava itd. ide prema tome da žene usmjeri prema karijerizmu, a odvrati ih od obitelji i majčinstva.

3) Benedikt XV. osuđuje ono temeljno liberalno stajalište da svatko može činiti što god želi, osim onoga što je državnim zakonom zabranjeno ("quod cuique libuisset, id licere, nisi quae lex prohiberet").

Najpogubnija liberalna zabluda jest da čovjek smije kršiti božanski i naravni zakon, ako time nije prekršio državni zakon. Zato mnogi ljudi, koji žive u stanju smrtnog grijeha, smatraju sami sebe dobrim ljudima i pravednicima, jer "nisu nikoga ubili, nisu opljačkali banku".

4) Benedikt XV. osuđuje ideju da "nihil habere vim legis, quod non multitudo iussisset" ("ništa nema snagu zakona osim onoga što je odredilo mnoštvo").
To je osuda ideje da samo demokratski izglasani zakoni mogu obvezivati čovjeka ili da su samo demokratske vlade legitimne.

5) Benedikt XV. napokon osuđuje neograničenu slobodu svih religija, slobodu govora i pisanja: "libertates maxime sentiendi de religione, vel vulgandi quidquid quisque voluisset, nullis contineri finibus, dum noceret nemini".

Jasno je da takve "slobode" služe jedino širenju opačina, koje danas karakteriziraju liberalna društva.

No, postavlja se pitanje: Što katolik može učiniti u takvom društvu i državi?

Benedikt XV. ističe primjer utemeljitelja Družbe Marijine.
Bl. Vilim Josip Chaminade (1761.–1850.) proživio je najteže trenutke Francuske revolucije. Dao je velik doprinos očuvanju katoličke vjere u vremenima revolucionarnog terora, kao i obnovi katolicizma u postrevolucionarnom razdoblju.

Zaređen je za svećenika 1785. godine. Odbio je položiti prisegu na Građanski ustav za kler, koji su revolucionarne vlasti donijele 12. srpnja 1790., kako bi podložile kler novom režimu.
Tako je Chaminade postao jedan on "nezaprisegnutih svećenika", koje su revolucionarne vlasti smatrale državnim neprijateljima.

Dakle, prva stvar koju možete naučiti od njega jest kako se odnositi prema zakonima koje donosi liberalna država. Ako te zakon prisiljava da učiniš nešto što je protivno katoličkoj vjeri i moralu, trebaš to odbiti.

Chaminade je u tajnosti nastavio služiti sv. Misu, dijeliti sakramente i poučavati puk u katekizmu. Upravo ove jednostavne metode, savjesno obavljanje temeljnih svećeničkih dužnosti, očuvale su katoličku vjeru u Francuskoj u vrijeme revolucionarnog terora.

Druga stvar koju možemo naučiti od Chaminadea jest ispravan odnos prema paloj braći. Ne treba odmah "otpisati" sve koji su pali u zamku liberalizma. Dok god čovjek živi na ovom svijetu, ima mogućnost da se obrati. I mnogi ljudi se zaista obrate.

Tako ni Chaminade nije "otpisao" svećenike koji su prisegnuli na Građanski ustav za kler, nego je radio na njihovu obraćenju. Postigao je u tome značajne uspjehe. Pomirio je sa Crkvom oko pedeset takvih svećenika u Bordeauxu.

Ovu njegovu zaslugu ističe i papa Benedikt XV.:

"...complures in sacerdotio collegas, qui animi infirmitate defecerant, Ecclesiae reconciliando..."

("...brojne kolege u svećenstvu, koji su otpali zbog malodušnosti, pomirio je sa Crkvom...")

Tako i danas, ljude koji su zaraženi liberalizmom ne treba "otpisati", nego treba aktivno raditi na njihovu obraćenju. Ali, stvarnom obraćenju... Da zaista uvide i priznaju da je liberalizam zla ideologija i da se svjesno odreknu te ideologije.

Naravno, govorimo prvenstveno o vjerskom i moralnom liberalizmu. Pritom nitko ne traži da usvoje, primjerice, ekonomska shvaćanja ove ili one vrste, dok god u njima nema ničega što je protivno katoličkom moralu.

Chaminade je radio na obnovi katoličkog društva u Francuskoj, ali ne u obliku "materijalne restauracije". Naime, bilo je i ljudi koji su cijelo pitanje restauracije gledali kao da je cilj obnova društvenih i materijalnih privilegija koje je kler imao prije Revolucije. Ne, to nije cilj kršćanske obnove.

Cilj kojem je Chaminade težio jest obnova nadnaravnog života u dušama, života u posvetnoj milosti.

Chaminade je vodio i klerike i laike putem savršenstva po primjeru i zagovoru Blažene Djevice Marije: per Mariam ad Jesum.
Isprva je obnovu vodio kroz društva za laike.

Godine 1817., Chaminade je osnovao Družbu Marijinu (Societas Mariae) kao novu redovničku zajednicu koja će nastaviti njegovim putem.
Zajedno s ostalim redovničkim zajednicama i revnim dijecezanskim svećenicima, poput arškog župnika sv. Ivana Marije Vianneyja, marijanski redovnici dali su velik doprinos obnovi katoličkog života u Francuskoj nakon uništenja koje je donijela Revolucija.

Moguće je, dakle, obnoviti vjerski život u društvu opustošenom liberalizmom. U tome se treba ugledati na primjer svetaca koji su obnovili katolicizam u Francuskoj nakon Revolucije.