Od Francuske revolucije 1789. do Drugoga vatikanskog koncila, u razdoblju od preko 150 godina, svi pape jednoglasno su osuđivali liberalna načela koja je Revolucija proširila Europom. Dobro je poznato što su o tome govorili i pisali papa Pio VI., Grgur XVI., bl. Pio IX., Leon XIII. i sv. Pio X.
No, manje je poznato što je papa Benedikt XV. pisao o Francuskoj revoluciji. Pontifikat Benedikta XV. obilježili su Prvi svjetski rat i poraće (1914.–1922.), pa je pomalo zaboravljeno što je taj papa govorio o drugim temama.
Benedikt XV. iznio je svoje stajalište (i stajalište Crkve) o Francuskoj revoluciji u pismu Josephu Hissu, poglavaru Družbe Marijine, povodom stote godišnjice osnutka ove redovničke zajednice.
Pismo je objavljeno u Acta Apostolicae Sedis, vol IX., 1917., str. 171.–175.
Benedikt XV. na početku tog pisma ističe da je položaj Crkve od vremena Francuske revolucije najteži u njezinoj povijesti, još od vremena velikih progona u prvim stoljećima kršćanstva:
"Post illa, proxima origini, tria saecula, in quibus christianorum sanguine orbis terrarum redundavit, numquam tanto in discrimine dici potest fuisse Ecclesiam, in quanto sub finem saeculi decimi octavi esse coeperit."
("Nakon ona tri stoljeća blizu njezina nastanka, u kojima krv kršćana natapala čitavu zemlju, može se reći da Crkva nikada nije bila u tako nepovoljnom položaju kao što je to počela biti potkraj osamnaestoga stoljeća.")
Benedikt XV. nastavlja dajući ovakvu ocjenu o uzrocima i posljedicama Francuske revolucije:
"Etenim, insanientis Philosophiae opera, ab haeresi Novatorum et perduellione profectae, vulgo infatuatis mentibus, erupit summa illa rerum conversio, eo pertinens scilicet ut non solum in Gallia, sed paullatim per gentes omnes christiana societatis fundamenta convelleret."
("Naime, djelovanjem poludjele filozofije, koja potječe iz krivovjerja novotara i veleizdaje, zaluđivanjem umova puka, izbio je onaj veliki prevrat, koji je težio tome da ne samo u Francuskoj, nego postepeno po svim narodima uzdrma temelje kršćanskog društva.")
Papa Benedikt XV. vrlo precizno identificira pogubna liberalna načela koja je Revolucija proširila Europom:
"Nam, Ecclesiae auctoritate publice reiecta, cum desitum esset iuris, officii atque ordinis in civitate custodem ac vindicem haberi Religionem, iam placuit a populo, non a Deo, potestatem oriri; homines inter se, ut natura, ita iure pares omnes esse; quod cuique libuisset, id licere, nisi quae lex prohiberet; nihil habere vim legis, quod non multitudo iussisset; libertates maxime sentiendi de religione, vel vulgandi quidquid quisque voluisset, nullis contineri finibus, dum noceret nemini. Haec fere sunt quibus, tamquam principiis, ex eo tempore civitatum disciplina nititur: eadem vero quam perniciosa humanae societati possint esse, ubi iis caecae cupiditates ac partium studia multitudinem armaverint, numquam apparuit clarius, quam quum primitus declarata sunt."
("Naime, javno odbacivši autoritet Crkve, kada je uklonjeno držanje religije kao čuvara i branitelja prava, dužnosti i reda u državi, svidjelo im se [proglasiti] da vlast proizlazi od naroda, a ne od Boga; da su svi ljudi međusobno jednaki, kako po naravi, tako i po pravu; da je svakomu dopušteno činiti ono što mu se sviđa, osim onoga što zakon zabranjuje; da ništa nema snagu zakona osim onoga što je odredilo mnoštvo; da ponajviše one slobode - da misli o religiji, ili da objavljuje što god se komu sviđa - ne ograničava nikakvim granicama, dok god nikomu ne našteti. Ovo su, uglavnom, ona [mišljenja] na kojima se od tog vremena, kao načelima, osniva državna disciplina. A koliko ona mogu biti pogubna za ljudsko društvo, gdje po njima slijepe požude i strančarenje naoružaju mnoštvo, nikada nije bilo jasnije, nego kada su prvo proglašena.")
Réginald Garrigou-Lagrange s pravom zaključuje da je papa Benedikt XV. navedenim riječima osudio Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina, koju je donijela francuska revolucionarna ustavotvorna skupština 1789. godine (Vidi: R. Garrigou-Lagrange, De revelatione per Ecclesiam Catholicam proposita, vol. II., Rim, 1950., str. 396. - 397.).
Nažalost, načela te deklaracija uključena su u sve današnje ustave liberalnih država, uključujući i Ustav Republike Hrvatske. To je problem s kojim se mi suočavamo.
Pogledajmo, stoga, redom koje ideje i načela osuđuje papa Benedikt XV.
1) Osuđuje ideju da vlast proizlazi od naroda, a ne od Boga ("a populo, non a Deo, potestatem oriri").
A to je upravo ono što Ustav Republike Hrvatske kaže već u svojem 1. članku: "U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana."
2) Benedikt XV. osuđuje radikalni egalitarizam: "homines inter se, ut natura, ita iure pares omnes esse" ("da su svi ljudi međusobno jednaki, kako po naravi, tako i po pravu").
Takva shvaćanja su također ugrađena u Ustav i zakone RH, a jedna od najradikalnijih manifestacija je Zakon o ravnopravnosti spolova (NN 82/08, 69/17) i drugi zakoni u kojima se promiče feminizam.
Forsiranje "kvota za žene" na izbornim listama, u javnopravnim tijelima, u vodstvu trgovačkih društava itd. ide prema tome da žene usmjeri prema karijerizmu, a odvrati ih od obitelji i majčinstva.
3) Benedikt XV. osuđuje ono temeljno liberalno stajalište da svatko može činiti što god želi, osim onoga što je državnim zakonom zabranjeno ("quod cuique libuisset, id licere, nisi quae lex prohiberet").
Najpogubnija liberalna zabluda jest da čovjek smije kršiti božanski i naravni zakon, ako time nije prekršio državni zakon. Zato mnogi ljudi, koji žive u stanju smrtnog grijeha, smatraju sami sebe dobrim ljudima i pravednicima, jer "nisu nikoga ubili, nisu opljačkali banku".
4) Benedikt XV. osuđuje ideju da "nihil habere vim legis, quod non multitudo iussisset" ("ništa nema snagu zakona osim onoga što je odredilo mnoštvo").
To je osuda ideje da samo demokratski izglasani zakoni mogu obvezivati čovjeka ili da su samo demokratske vlade legitimne.
5) Benedikt XV. napokon osuđuje neograničenu slobodu svih religija, slobodu govora i pisanja: "libertates maxime sentiendi de religione, vel vulgandi quidquid quisque voluisset, nullis contineri finibus, dum noceret nemini".
Jasno je da takve "slobode" služe jedino širenju opačina, koje danas karakteriziraju liberalna društva.
No, postavlja se pitanje: Što katolik može učiniti u takvom društvu i državi?
Benedikt XV. ističe primjer utemeljitelja Družbe Marijine.
Bl. Vilim Josip Chaminade (1761.–1850.) proživio je najteže trenutke Francuske revolucije. Pridonio je očuvanju katoličke vjere vremenima revolucionarnog terora, kao i obnovi katolicizma u postrevolucionarnom razdoblju.
Zaređen je za svećenika 1785. godine. Odbio je položiti prisegu na Građanski ustav za kler, koji su revolucionarne vlasti donijele 12. srpnja 1790., kako bi podložile kler novom režimu.
Tako je Chaminade postao jedan on "nezaprisegnutih svećenika", koje su revolucionarne vlasti smatrale državnim neprijateljima.
Dakle, prva stvar koju možete naučiti od njega jest kako se odnositi prema zakonima koje donosi liberalna država. Ako te zakon prisiljava da učiniš nešto što je protivno katoličkoj vjeri i moralu, trebaš to odbiti.
Chaminade je u tajnosti nastavio služiti sv. Misu, dijeliti sakramente i poučavati puk u katekizmu. Upravo ove jednostavne metode, savjesno obavljanje temeljnih svećeničkih dužnosti, očuvale su katoličku vjeru u Francuskoj u vrijeme revolucionarnog terora.
Druga stvar koju možemo naučiti od Chaminadea jest ispravan odnos prema paloj braći. Ne treba odmah "otpisati" sve koji su pali u zamku liberalizma. Dok god čovjek živi na ovom svijetu, ima mogućnost da se obrati. I mnogi ljudi se zaista obrate.
Tako ni Chaminade nije "otpisao" svećenike koji su prisegnuli na Građanski ustav za kler, nego je radio na njihovu obraćenju. Postigao je u tome značajne uspjehe. Pomirio je sa Crkvom oko pedeset takvih svećenika u Bordeauxu.
Ovu njegovu zaslugu ističe i papa Benedikt XV.:
"...complures in sacerdotio collegas, qui animi infirmitate defecerant, Ecclesiae reconciliando..."
("...brojne kolege u svećenstvu, koji su otpali zbog malodušnosti, pomirio je sa Crkvom...")
Tako i danas ljude koji su zaraženi liberalizmom ne treba "otpisati", nego treba aktivno raditi na njihovu obraćenju. Ali, stvarnom obraćenju... Da zaista uvide i priznaju da je liberalizam zla ideologija i da se svjesno odreknu te ideologije.
Naravno, govorimo prvenstveno o vjerskom i moralnom liberalizmu. Pritom nitko ne traži da usvoje, primjerice, ekonomska shvaćanja ove ili one vrste, dok god u njima nema ničega što je protivno katoličkom moralu.
Chaminade je radio na obnovi katoličkog društva u Francuskoj, ali ne u obliku "materijalne restauracije". Naime, bilo je i ljudi koji su cijelo pitanje restauracije gledali kao da je cilj obnova društvenih i materijalnih privilegija koje je kler imao prije Revolucije. Ne, to nije cilj kršćanske obnove.
Cilj kojem je Chaminade težio jest obnova nadnaravnog života u dušama, života u posvetnoj milosti.
Chaminade je vodio i klerike i laike putem savršenstva po primjeru i zagovoru Blažene Djevice Marije: per Mariam ad Jesum.
Isprva je obnovu vodio kroz društva za laike.
Godine 1817., Chaminade je osnovao Družbu Marijinu (Societas Mariae) kao novu redovničku zajednicu koja će nastaviti njegovim putem.
Zajedno s ostalim redovničkim zajednicama i revnim dijecezanskim svećenicima, poput arškog župnika sv. Ivana Marije Vianneyja, marijanski redovnici dali su velik doprinos obnovi katoličkog života u Francuskoj nakon uništenja koje je donijela Revolucija.
Moguće je, dakle, obnoviti vjerski život u društvu opustošenom liberalizmom. U tome se treba ugledati na primjer svetaca koji su obnovili katolicizam u Francuskoj nakon Revolucije.
Nema komentara:
Objavi komentar