Mađarski biskup Ágoston Roskoványi (1807.-1892.) napisao je ogromno djelo u sedam svezaka pod nazivom "Coelibatus et breviarium, duo gravissima clericorum officia" (1861.-1875.), u kojem je detaljno iznio sve što su sveti oci, naučitelji i crkveni koncili kroz sva stoljeća pisali o kleričkom celibatu i obvezi časoslova.
To je vjerojatno najdetaljnije djelo o ovoj temi ikada napisano. Danas ih možete naći na Google Books, dovoljno je da napišete naslov u pretražnik.
Nakon što je iznio sve dokumente na vidjelo, biskup Roskoványi je mogao zaključiti (kako piše u predgovoru prvog sveska) da su doista za klerike celibat i časoslov dužnosti "strictissime obligantes" (najstrože obvezujuće).
Što se tiče celibata, trebamo istaknuti kolika je njegova vrijednost. Pa i oni koji slabo poznaju kršćanstvo, primijetili su da kršćanska vjera uzvisuje djevičanstvo. Koliko god naša vjera cijeni ženidbu, trebamo reći da ona daleko više cijeni djevičanstvo.
Tridentski koncil je čak udario anatemom na sve koji bi tvrdili suprotno (s. 24., c. 10.):
"Si quis dixerit, statum coniugalem anteponendum esse statui virginitatis vel coelibatus, et non esse melius ac beatius manere in virginitate aut coelibatu, quam iungi matrimonio: anathema sit."
("Ako netko kaže da bi ženidbeni stalež trebalo staviti ispred staleža djevičanstva ili celibata, te da nije bolje ostati u djevičanstvu ili celibatu nego sklopiti ženidbu, neka bude proklet.")
To je jedna od odlika koja katoličku vjeru toliko razlikuje od svih krivih vjera, koje ne samo da ne uzdižu ideal djevičanstva, nego dopuštaju seksualnu raskalašenost.
Tako islam dozvoljava mnogoženstvo i priležništvo, kao i ostale poganske religije.
Po bludnosti su poznate i heretičke sekte. Protestantizam je nastao u Lutherovoj raskalašenosti - koji se, prekršivši redovničke zavjete, oženio za otpalu časnu sestru.
U preljubu je također nastala i anglikanska sekta (razvod kralja Henrika VIII.).
Još prije biskupa Roskoványija, naš je kardinal Juraj Haulik često govorio o ovoj temi.
Tako Haulik u svojim korizmenim porukama za 1852. godinu, propovijedajući na starom kajkavskom narječju, kaže puku sjeverozapadne Hrvatske:
"Istina je, dakle, da je krepost čistoće po veri i Cirkvi katoličanskoj donešena na taj svet, i po tom človečansko pokolenje oslobođeno od kuge razvuzdanosti i bludnosti. A ta zasluga Cirkve naše je od tim vekše cene, čim je stalnije, da ta slava jedino nju ide tija od postanka sveta, čez sva človečanska pokolenja. Ar kakov je glede toga pri starodavnih narodih bil stališ? To smo već videli s onih, koja sem malo predi napomenul. To isto valja i od sadašnjih poganinov; pri kojih naime i sad još obstoji mnogoženstvo, i ostale s tim naravno skopčane i čistoći protivne zloće ladaju. Ali i Mahomed, akoprem je knjigu sv. Evangeliah imal pri rukuh, dok je svoj krivi verozakon osnoval; vendar je daleko zaostal od kreposti čistoće; to nas zadosta vuči vnožina ženskih, koje je na službu svojih pohotnostih sobom svadjal; to nas vuči i dan današnje nečisto deržanje njegovih sledbenikah. Ali ni kerstjanske sledbe, koje su odpale od katoličanske vere, nisu bile vu tom vnogo srećneše. Naj bude dosta za sve napomenuti istoga Luthera, koj si baš ništa nije činil stoga, da s verolomnom opaticom svatbu služi, i tak dvojverstnu svetoskvernost počini, prekeršivši i duhovnički svoj red i svetčano izrečeni redovnički zagovor. Čemu se ravno vu ostalom nigdo ne bude vnogo čudil, ak se spomene, da su odmetniki i razkolniki Cirkve navek neprijateljski se pokazali proti kreposti čistoće."
A sad da kažemo par riječi o povezanosti obveze kleričkog celibata s obvezom molitve časoslova. O tome je također kardinal Haulik pisao u nekoliko navrata.
Najjednostavnije rečeno, oženjen čovjek koji ima djecu, jednostavno ne bi stigao svaki dan izmoliti časoslov (u onom pravom tradicionalnom opsegu).
Kardinal Haulik bi rekao: "Kako da netko moli brevijar dok oko njega djeca vrište?"
Logično je stoga da i sama obveza časoslova traži od klerika samotan život, bez obitelji.
Haulik je na sedamdesetnicu 1843. poslao svim svećenicima Zagrebačke biskupije okružnicu o časoslovu, kojom se obračunao s onima koji su si htjeli "olakšati" ovu obvezu.
Takve on bez ustručavanja naziva "ljudima željnim novotarija" ("homines rerum novandarum cupidi"). Hauliku je potpuno jasno da je motiv onih koji se žele osloboditi od časoslova - čista lijenost, acedija, "acediosa animi dispositio".
Upravo je zato poslao ovu poruku, da ohrabri malodušne i potakne sve svećenike da što revnije mole časoslov, znajući da o tome uvelike ovisi i uspjeh njihovog pastoralnog rada.
Haulik daje dobar pregled starih crkvenih odredaba o obvezi časoslova. A da izbije izgovor iz usta onih koji kažu da imaju previše posla da bi molili časoslov, Haulik navodi primjere velikih svetaca - sv. Karla Boromejskog, sv. Franje Saleškog, sv. Roberta Bellarmina itd. - koji uz sav svoj rad, nikada nisu propuštali izmoliti časoslov.
Napokon, časoslov je i bedem koji štiti klerike od posvjetovnječenja. Prisiljava ih da tijekom dana više razmišljaju o nebu, nego o zemlji. Spriječava ih u bavljenju ispraznostima ovoga svijeta (novine, televizija, sport...).
Haulik je znao da bi se bez časoslova, klerici brzo poveli za duhom ovoga svijeta. Časoslov u svom pravom, tradicionalnom obliku, predstavlja važan dio identiteta klerika. Završavam sa zahtjevom koji veliki kardinal upućuje svojim svećenicima: "neka vam duša žeđa za blagom koje niti rđa nagriza, niti kradljivci potkapaju, niti moljci proždiru".
Nema komentara:
Objavi komentar