Sv. Ivan Trogirski

Sv. Ivana Trogirskog obično ne ubrajamo u hrvatske svece, jer je bio došljak iz Italije.
I on je sam na samrti rekao: "Fratres et filii, voluntas Dei fuit usque modo ut vobiscum viverem, peregrinus et advena" ("Braćo i sinovi, volja Božja je bila da dosada živim s vama, stranac i pridošlica").

Ipak, uvijek smo ga smatrali svojim svecem, jer:
- njegovo tijelo leži u Trogiru;
- jer su ga Hrvati stoljećima štovali, i primali obilne milosti po njegovom zagovoru;
- jer je imao značajnu ulogu u političkim zbivanjima u Dalmaciji u vrijeme hrvatskih narodnih kraljeva, i kasnije za vrijeme ugarskog zauzimanja naše obale. Naime, sv. Ivan Trogirski je 1105. g. obranio Zadar od uništenja kojim mu je prijetio kralj Koloman.

Sv. Ivan je došao u Hrvatsku kao član papinog poslanstva u vrijeme kralja Petra Krešimira IV. Sudjelovao je u crkvenim saborima u Splitu (1075., 1089.-1090.) i u Zadru (1095.). Bio je trogirski biskup 1062.-1111. god.
Neka vas ne čudi toliko duga biskupska služba. Izvori nam svjedoče da je bio vrlo mlad kad je postao biskup (Farlati smatra da je tada ima tek nešto više od 30 godina).

U ovom ću tekstu pokušati prikazati osnovne činjenice o ovom svecu, koje bi svaki hrvatski katolik trebao znati (barem općenito).

Podijelio sam tekst na sljedeće dijelove:
1. Izvori o životu sv. Ivana Trogirskog
2. Prijatelj hrvatskih kraljeva
3. Život u pokori
4. Obrana Zadra 1105. g.
5. Smrt sv. Ivana Trogirskog
6. Relikvije
7. Oprosti za blagdan sv. Ivana Trogirskog
8. Oficij sv. Ivana Trogirskog
9. Crkva sv. Ivana Trogirskog na rtu Planka

1. Izvori o životu sv. Ivana Trogirskog

Glavni izvor o životu i radu sv. Ivana Trogirskog je životopis koji je napisao neki njegov (anonimni) suvremenik ubrzo poslije njegove smrti. Taj je životopis prepisao i proširio trogirski biskup Treguan 1203. g., dodavši mu izlaganje o pronalasku svečevih relikvija i njegovim čudima.

Naš veliki povjesničar iz 17. stoljeća, Ivan Lucius (Lučić), dao je tiskati taj svečev životopis 1657. god., pod nazivom "Vita beati Ioannis Confessoris episcopi Traguriensis et eius miracula".
Možete ga naći na Google Books (link).

Drugi važan izvor je slavno djelo Tome Arhiđakona Historia Salonitana (napisana 1266. god.). Iako Toma piše prvenstveno o salonitanskim i splitskim biskupima, na nekoliko mjesta govori i o sv. Ivanu Trogirskom.

Značajan izvor su i isprave hrvatskih kraljeva, Petra Krešimira IV., Zvonimira i Stjepana II., u kojima se sv. Ivan Trogirski često spominje kao svjedok.

Sve izvore o životu i čudima sv. Ivana Trogirskog, skupio je na jedno mjesto isusovac Daniel Farlati (1690.-1773.), u IV. tomu svog velikog djela Illyricum sacrum.
I tu knjigu imate na Google Books (ovdje).
Tko god želi ozbiljno istraživati našeg sveca, mora početi s Farlatijem.

2. Prijatelj hrvatskih kraljeva

Kao što sam već rekao, sv. Ivan Trogirski se često spominje u ispravama hrvatskih kraljeva Petra Krešimira IV., Zvonimira i Stjepana II.

Njegovo ime redovito dolazi iza imena tadašnjeg splitskog nadbiskupa Lovre, koji mu je bio metropolit (i od koga je primio biskupsko ređenje). Njih dvojica su bili bliski suradnici.

O njihovom zajedničkom apostolskom žaru ovako piše Farlati (Illyricum sacrum, tom. IV., str. 322.):

"Neuter sine alterius consilio et auxilio quidquam decernere aut aggredi solebat; idem sentiebat uterque, idem volebat, in id unum intenti conspirantesque, ut Dei cultus et gloria, plebis christianae religio ac pietas magis semper magisque augeretur.
Itaque in monumentis illorum temporum Joannes fere semper cum Laurentio reperitur, huiusque 'comitem perpetuum' vocat Joannes Lucius. Nullum hic concilium provinciale convocavit, quin ille interfuit: Cresimiri, Svinimiri, Stephani regum Croatiae diplomata cum Laurentio approbavit et subscripsit."

("Nijedan od njih nije običavao bez savjeta ili pomoći drugoga bilo što odlučiti ili pokrenuti; obojica su mislili isto, isto željeli, usmjereni jedino na to, i složno djelujući, da se kult Božji i slava, vjera i pobožnost kršćanskog puka, uvijek više i više povećava. Stoga se u ispravama onoga vremena Ivan gotovo uvijek nalazi s Lovrom, i njegovim ga 'stalnim pratiteljem' naziva Ivan Lucius. Nijedan provincijski sabor nije sazvao, a da na njemu nije nazočio: isparave Krešimira, Zvonimira, Stjepana, kraljeva Hrvatske, zajedno je s Lovrom odobravao i potpisivao.")


Ja ću ovdje staviti dva primjera, koje možete naći na stranicama Hrvatskog državnog arhiva: Monumenta antiquissima.

Podebljao sam u transkripciji isprava ime sv. Ivana Trogirskog, koji se u njima pojavljuje kao svjedok.

Darovnica kralja Zvonimira samostanu opatica sv. Benedikta (1076. g.)

Isprava glasi ovako:

In Christi nomine. Ego Suinimir nutu dei Chroatorum et Dalmatinorum rex. Nobis diuina clementia concedente in regali solio inuiolabiliter residentibus unidique uterque sexus militum uidelicet utriusque uite laicorum, seruorum et ancillarum, nostram affluens pro rebus sibi oportunis curiam ac causis sibi necessariis perquirens semper astabat. Inter quos quedam sanctimonialium mater Maria uidelicet cenobii sancti Benedicti in sollempnitate consecrationis ecclesie nostri episcopatus sancte Marie uocabulo auxilium immo subsidium memorati cenobii a nobis perquirens ex regali throno cum suis quibusdam sororibus coram nobis astitit. Unde consultu omnium seruorum dei et nobilium nostrorum, qui gratia dei dicte sollempnitati aduenerant, pro pensione et uoluntate prefate abbatissse et quia locus territorii eidem monasterio contiguus uidebatur nostra regali potestate, quod Pustiza nominatur, perpetuo iure possidendam sibi inuiola[biliter conce]ssimus in Lazani. Actum est hoc in uilla regali, quo in loco iam dicta ecclesia sancte Ma[rie sita uidetur, his] coram testibus. Inprimis coram Laurentio, venera[bili archiepiscopo, Petro, Chroatensi episcopo, Stephano, Iaderensi episcopo, Johanne Traguriensi episcopo, Johanne, sancti Bartholomei abbate, Petro, Belgradensi abbate, Dominico tep]zi, Iurrina Tenenstico, Uiseno Polstico. Isti [ad nostram confirmacionem cum innumerabili multitudine ibidem astan]te sufficiant. Iacobum uero ducem Marianorum ex [parte nostra legatum et intr]oductorem abbatisse fieri immemoratis terris permisimus. Si quis uero regum uel principum, iupanorum, parua siue magna persona, huic nostre donationi contraire temptauerit, trinum et unum deum habeat iratum et CCC decem et octo sanctorum patrum consequatur maledictionem. Et molendinum, que est uita ipsorum, similiter fiat. Ego Theodorus, presbiter et ecclesie sancti Domnii et eiusdem regis cancellarius, scripsi et sum testis ibidem.

Potvrda kralja Stjepana II.  samostanu opatica sv. Benedikta u Splitu (1089. god.)

Iprava glasi:

In Christi nomine. Stephanus ego, nutu dei Chroato[rum et Dalmatinorum rex,] huius paginis seriem uel dictaminis causam cunctis nostri regni conprouincialibus ad fut….. s gratia notare his studui scriptis. Cum igitur omnipotentis dei pietas me sua clementia p[atrum], auum proauumque solio [nostro r]egio omnibus Chroatie et Dalmatie nobilibus collaudantibus exaltauerit honore, undique un[iuersa] nobilitas seu exigui populi manus ac ceteri ecclesiarum cenobiorumque rectore]s [u]el [retroactis pro] causis e[t co]nfirmatio[nis]…. arum uel gratia comunis nostri regni utilitatis ad nostram, ut moris est o[mnibus] imperantibus, confluere [ce]perunt. Itaque mater et procu[ratri]x sanctimonialium Spalatini cenobii sancti uidelicet Benedicti m….. inter hos nostri presentia una cum quibusdam suis sororibus quoddam scriptum a nuper rege defuncto Suinimiro concessum sibi hoc ad opus sui cenobii de quodam territorio regali, quod in loco, qui dicitur Lasani, habetur, secum deferens in die natiuitatis sancte dei ge[nit]ricis et uirginis Marie se medium statuit. Et hoc idcirco e….. at ut quem ammodum a memorato rege illud donationis scriptum habebatur ratum atque firmatum pari modo immo meliori a nostra regali dignitate cum nostri impressione sigilli robarari (!) nec non perpetim deberet firmari. Quo cognito tum illarum precibus flexi, tum nostorum nobilium consilio suffulti, quod postulauerant, adimpleri illis precepimus. Igitur memoratum territorium iam dicto in loco inconcussum perpetualiter atque inuiolatum ad opus prescripti monasterii cum terris, quod Pustica nominatur, firmamus, ita quidem, ut nostrorum successorum [n]ul[lus] uel cuiuslibet persona magna uel parua nullo modo his nostris firmationibus et sigilli impressioni contraire debeat. Quod si, quod absit, aliud aliquis agere temptauerit et prenominatam domus (!) dei his r[ebus] disuestire uoluerit, trinum et unum deum habeat iratum et CCC X et VIII sanctorum patrum consequatur maledictionem [et] cum Iuda traditore in inferno mancipetur. Actum est hoc apud castrum Sibinico in die prefate sollempnitatis ante notitiam horum testimoniorum: in primis Laurenti archiepiscopi, Iohannis Tragurini episcopi, Petri, Spalatini archidiaconi, presbiteri Petri Spalatini, Iacobi Morstici, [Lu]bimiri [t]epci, Stresigna Breberistici, Uiseni Zetinstici Dragoslaui Sagorstici, Uratina Polstici, Osrina Dridi[stici]. [Desimiri ubrusari]…………uone..s.….cici, Tole…. epkiza ac ceterorum [nostrorum] nobilium. Ad hee quoque [causa diuini amo]ris a parte nostri sibi concessimus perpetim Salone molendinum similiter et starea, que est propria nostra…….testibus confirmantibus. Quibus eis omnibus legatum iupanum Zentene Uisenum uidelicet…

Dakle, sv. Ivan Trogirski je nesumnjivo bio važna osoba u doba navedenih kraljeva, kad se tražila i njegova koroboracija na kraljevskim ispravama. Ime mu uvijek dolazi među najznačajnijim velikašima Hrvatskog Kraljevstva.

3. Život u pokori

Sv. Ivan Trogirski je vodio strog pokornički život. Cijeli je život vojevao protiv svoga tijela. Ali, u skrovitosti! Tek kad je umro, njegovi su sugrađani vidjeli ispod odjeće tragove mrtvljenja: rane, modrice itd., da od glave do pete na njemu nije bilo nijednog zdravog dijela tijela.

Njegove stroge pokore spominju svi izvori.

O tome piše Toma Arhiđakon (Historia Salonitana, cap. XVI.):

"Pro amore caelistis patriae cuncta carnis blandimenta contemnens asperrimam vitam ducebat; et sicut asserunt, ad tantam virtutum gratiam excrevit, ut quaedam in eo sanctitatis insignia eniterent: unde et in vita et post mortem in magna veneratione habitus est a civibus suis."

("Za ljubav nebeske domovine vodio je strog život prezirući sve naslade tijela; i kako kažu, porastao do tolike milosti vrlina, da su se u njemu isticali neki znakovi svetosti; stoga je i u životu i nakon smrti bio u velikom štovanju svojih sugrađana.")

Svrha pokore je okajavanje grijeha. A to su svi dužni, bez obzira jesu li biskupi, svećenici ili obični laici.

Zato o našem sv. Ivanu kaže stara Vita beati Ioannis Confessoris (pars. I., cap. 2.):

"Sublimatus igitur cathedra pontificali, non dedit se corrumpendum inertiae, veluti plerique adepti causam desidiosae quietis solent; sed jugi meditationi intentus totius vitae suae cursum jejuniis, orationibus, vigiliis et eleemosynis adorsus est."

("Uzdignut dakle pontifikalnom katedrom, nije se dao lijenosti da ga pokvari, kao što mnogi običavaju zgrabiti priliku za lijenu besposlicu; nego predan neprekidnom razmatranju cijeli je tijek svog života izgladio postovima, molitvama, bdijenjima i milostinjama.")

U starim dalmatinskim časoslovima, imate oficij za blagdan sv. Ivana Trogirskog (14. studenog), gdje se u II. nokturnu, u 4. čitanju, kaže:

"Acriore enim bello coepit in corpus suum et amorem sui dimicare: jejuniis saepius ac diutius instabat; ciliciis continuo operiebatur; vigilias, orationes, contemplationesque ad multam noctem protrahebat; inde super duram humum, asparagorum vepribus stratam, furtim carpebat somnum; et nonnunquam, rigescente hyeme, nocturno tempore domo egredi, atque in proximo mari, nudatis membris, longo temporis spatio sese continere deprehensus est."

("Žestokim je naime ratom stao vojevati na svoje tijelo i sebeljublje: postovima je često i dugo ustrajao, kostrijetom se neprestano odijevao; bdijenja, molitve, i razmatranja produžio je na mnogu noć; odatle bi na tvrdoj zemlji prekrivenoj trnjem šparga, potajno uhvatio san; i nerijetko je bio zatečen kako, dok bjesni zima, noću izlazi iz doma i u obližnjem se moru zadržava golih udova tijekom duljeg vremenskog razmaka.")

4. Obrana Zadra 1105. god.

Kao što znate, 1102. g. ugarski kralj Koloman je zavladao Hrvatskom. No, dalmatinski gradovi su još bili izvan njihove vlasti. Tek 1105. g. on kreće u osvajanje dalmatinskih gradova. Došao je pred Zadar s golemom vojskom, okružio ga katapultima i drugim bojnim spravama.

Sv. Ivan Trogirski se pridružio braniteljima grada koji su već bili očajni zbog spoznaje da se neće moći obraniti. Osim toga, velik je dio grada već bio srušen. Sv. Ivan Trogirski je na čudesan način onesposobio ugarske bojne sprave, i sam je poveo pregovore o miru s kraljem Kolomanom.

O tome govori 5. čitanje (II. nokt.) oficija sv. Ivana Trogirskog:

"...in id tamen praesertim ac speciatim incumbere solebat, ut dissidentium animos sedaret atque componeret. Insigne hoc sibi munus erat et labor perjucundus. Tunc lubentissime idipsum praestitit, quum a Jadretinis, durissima obsidione a Colomano rege ad extrema redactis, accitus, hostiles conatus elisit, furorem demulsit et odium in amicitiam convertit."

("...na to se osobito i naročito dao, da posvađene duše pomiri i složi. Osobit mu je to bio dar i radostan trud. To je najbolje pokazao onda kad je pozvan od Zadrana, dovedenih na rub okrutnom opsadom kralja Kolomana, suzbio neprijateljski pokušaje, izgladio srdžbu, i mržnju pretvorio u prijateljstvo.")

Nakon sklapanja mira u Zadru, kralj Koloman i sv. Ivan Trogirski su zajedno krenuli prema Trogiru. Zadržali su se u Šibeniku, gdje je sv. Ivan služio misu u crkvi sv. Mihovila. Tada se dogodilo jedno od najpoznatijih čuda tog vremena. Dok je sv. Ivan služio misu, kralj Koloman je vidio kako s neba silazi bijeli golub, koji je sletio na glavu sv. Ivana. Kad je završila misa, golub se uzdigao na nebo i nestao. To je vidio samo kralj Koloman.

Ovako taj događaj opisuje Vita beati Ioannis Confessoris (pars. I., cap. 7.):

"Honoravit autem eum muneribus plurmis, et pariter cum illo gradiens pervenit ad oppidum Sibenicum, ubi ecclesia beati Archangeli Mihaelis usque ad praesens cernitur esse constructa; in qua dum sacra missarum celebraret mysteria, columba nive candidior, solo rege vidente, descendit super caput sancti praesulis, et ei tandiu insedit, donec initiata sacrificia consummarentur: quibus peractis elevata est usque ad caelos nusquam ultro comparens. Quo viso miraculo rex obstupuit, et idipsum circumstantibus revelans ait: 'Vere nunquam audivi talia, qualia de hoc viro viderunt oculi mei hodie.'

Post haec vero rex ingressus Tragurium, dona quae ecclesia cathedralis illius loci a Croatiae regibus seu a Salonitanis principibus promeruerat, ampliavit, et privilegiorum munimine roboravit; et vale faciens praesuli sancto, accepta benedictione discessit."

("Počastio ga je mnogim darovima, i zajedno s njime hodeći došao do utvrde Šibenik, gdje se do danas vidi podignuta crkva blaženoga Mihovila Arkanđela, u kojoj je, dok je slavio sveta otajstva mise, golub bjelji od snijega sišao na glavu svetoga prezula, i tamo je tako dugo ostao sve dok započeta žrtva nije bila dovršena; a kad je dovršena, uzdigao se do neba dok nije posve iščezao.

Kad je vidio to čudo, kralj se zapanjio, i otkrivajući to okolo stojećima, rekao: 'Zaista, nikada nisam čuo za nešto ovakvo što su danas o ovom čovjeku vidjele moje oči.'

Nakon toga kralj je, ušavši u Trogir, darove koje je katedralna crkva tog mjesta zadobila od kraljeva Hrvatske i od salonitanskih prvaka, proširio i potvrdio snagom privilegija; i pozdravivši svetoga prezula, primivši blagoslov otišao.")

5. Smrt sv. Ivana Trogirskog

Kad je sv. Ivan Trogirski osjetio da mu se približava posljednji dan na ovom svijetu, pozvao je k sebi sve trogirske klerike i vodeće laike. Tada im je održao kratki govor u kojem im je objasnio što im je činiti, ali i prorekao neke buduće događaje.

Prema Vita beati Ioannis Confessoris (pars. I., cap. 7.), taj govor glasi ovako:

"Fratres et filii, voluntas Dei fuit usque modo, ut vobiscum viverem peregrinus et advena. Nunc vero tempus incumbit, ut commendem terrae corpus et reddam animam Creatori.

Considerate igitur dilecti, animadvertite carissimi, quam fragilis, quam sit labilis imago vitae praesentis. Quae cum incautis gaudium de praesenti, non spem offerat de futuro, nil aliud exercet, nisi ut cum repentino superveniat interitu; et quos incautos post se male illuxerat, male faciat interire: et ita est, ut qui hesterna die quasi flos vernans egrediebatur, hodie tanquam foenum exeat arefactus.

Neque ponatis spem in mundanis opibus aut gloria, quam cum homo interierit, non sumet aliquid, neque descendit cum illo gloria mundi. Nudi enim sumus egressi de matris utero, nec dubium, quia nudi revertemur illuc, nihil nobiscum praeter virtutes seu peccata portantes.

Quaecumque enim seminaverit homo, haec moriendo metet; et ut dixi vobis, redemptor vitae meae Deus vocare me dignetur de mundi medio, cujus vocationem tam laetus mente concipio quantum labori perituri saeculi laetabundus finem impono.

Vos autem, filii, pacem habete et Deus pacis et dilectionis erit vobiscum. 'Aprehendite disciplinam, ne quando irascatur Dominus et pereatis de via justa.' (Psal.2, 12)

Post mortem vero meam de pastoris deliberate successione, cujus vita vobis proficiat et doctrina. Corpus meum intra corpus terrae occulite; futurum est enim, ut propter peccata post generationem hanc surgentium visitet Deus in virga irae suae locum istum, et destructis moenibus ejus universis, incolae per aliena loca dispersi tempore non modico exulabunt. Post huc iterum redeuntes civitatem reaedificabunt..."

PRIJEVOD:

"Braćo i sinovi, volja Božja je bila da dosada živim s vama, stranac i pridošlica. A sada je došlo vrijeme da predam tijelo zemlji, a dušu vratim Stvoritelju.

Razmotrite dakle ljubljeni, uočite predragi, kako je krhka, kako je nestalna, slika ovoga života. Koja kad nesmotrenom srećom o sadašnjemu, ne nudi nadu budućega, ne čini ništa drugo, nego da kad brzo nadođe kraj, one koje je neoprezne navela da ju slijede na zlo, učini i da zlo propadnu: i tako je  da tko jučerašnjeg dana izađe cvjetajući kao cvijet, danas usahne kao trava.

I nemojte stavljati nadu u zemaljski imetak ili slavu, jer kod čovjek umre, ne uzima ništa od toga, i ne prelazi s njime svjetska slava. Goli smo naime izašli iz majčine utrobe, i nema sumnje da se goli vraćamo, ništa ne prenoseći sa sobom, osim vrlina ili grijeha.

Što god čovjek posije, to će kad umre žeti; i kao što sam vam rekao, otkupitelj moga života, Bog, udostojao se pozvati me s ovog svijeta, čiji poziv toliko sretan prihvaćam, koliko sam sretan da trud oko propadljivog svijeta privodim kraju.

A vi, sinovi, imajte mir, i Bog mira i ljubavi bit će s vama. 'Držite se stege, da se ne razgnjevi Gospodin i ne propadnete s puta pravednoga.' (Psal. 2, 12) 

Nakon moje smrti odlučite o nasljedniku pastirske službe, čiji će vam život i nauk koristiti.

Moje tijelo sakrite u tijelo zemlje. Dogodit će se naime, da će Bog posjetiti ovo mjesto u palici svojeg gnjeva, zbog grijeha naraštaja koji će ustati poslije ovoga, i pošto budu uništeni svi njegovi zidovi, stanovnici će se raspršiti po drugim mjestima, nemalo vrijeme bit će u izgnanstvu. Nakon toga vratit će se i obnoviti grad..."  

6. Relikvije sv. Ivana Trogirskog

Sv. Ivan Trogirski je na samrti prorekao da će Trogir biti uništen zbog grijeha svojih stanovnika. To se dogodilo 1123. g., kad su Saraceni opustošili Trogir. U ono su vrijeme saracenski gusari pljačkali po cijelom Sredozemlju, pa tako ni naši krajevi nisu bili pošteđeni.

Kako su se stanovnici tek nakon mnogo godina vratili i obnovili grad, nije se više znalo gdje se nalazi grob sv. Ivana Trogirskog. I kad se činilo da je i sam svetac u potpunosti zaboravljen, dogodilo se čudo.

Jednom jednostavnom čovjeku, po imenu Teodor, ukazao se sv. Ivan Trogirski i naložio mu da obavijesti trogirskog biskupa gdje se nalazi njegov grob. Inače, taj Teodor je proveo ostatak svog života kao pustinjak na otoku Čiovu.

Biskup mu isprva nije vjerovao, ali nakon što mu se još dva puta ukazao sv. Ivan, morao je popustiti. Svečev je grob pronađen točno kako je opisano u Teodorovom viđenju.

Bilo bi previše da sad izlažem cijeli tijek viđenja, ali evo ovdje opis prvog viđenja, zajedno s uvodom o saracenskom pustošenju Trogira, prema Vita beati Ioannis Confessoris (pars. II., cap. 1.):

"Ut autem ea, quae prophetico spiritu praedixerat, implerentur, evolutis paucis annorum circulis post ejus obitum, civitas a Saracenis non modo capta, verum etiam funditus est eversa; cujus incolae diversi non paucis temporibus exulaverunt.

Post multum vero temporis cum et civitatis reficiendae tempus et Confessoris esset gloria precanda profutura; nonnulli cives superstites ad propria redierunt, et intendentes propriis et publicis reaedificationis usibus, Confessoris memoriam oblivioni penitus tradiderunt.

Cumque post reaedificatam urbem nulla de ipso vel fabula vulgaretur, essetque illo tempore in eadem civitate quidam pauper spiritu, nomine Theodorus, quam ob vitae ejus innocentiam emancipaverat dominus suus, ei per visum Sanctus apparuit, dicens: 'Theodore frater.' At ille in visu respondens ait: 'Quis es, domine?' Cui Sanctus: 'Ego sum Joannes hujus civitatis quondam episcopus. Surge, vade, dic episcopo Traguriensi, ut meum educat corpus de loco illo, ubi jacet sepulcro  contectum, ut orem pro populo et civitate ista.' Quibus dictis repente disparuit."

PRIJEVOD:

"Da se naime ono, što je u proročkom duhu predvidio, ispuni: nakon što je prošlo nekoliko godina od njegove smrti, grad je bio od Saracena ne samo zauzet, već i do temelja porušen, čiji su stanovnici proveli nemalo vremena u izbjeglištvu na raznim mjestima.

Nakon mnogo vremena, kad je došlo vrijeme da se obnovi grad i navijesti slava Ispovjednika, nemali broj preostalih građana vratio se na svoje, i usredotočeni na ponovnu izgradnju vlastitih i javnih zgrada, sjećanje na Ispovjednika u potpunosti su predali zaboravu.

Iako nakon obnove grada o njemu nije ostala čak ni priča, bio je u to vrijeme u istom gradu neki čovjek siromah duhom, imenom Teodor, koga je zbog nevinosti njegova života oslobodio njegov gospodar. Njemu se u viđenju ukazao Svetac, govoreći: 'Teodore brate.' A on je u viđenju odgovarajući rekao: 'Tko si, gospodine?' A njemu Svetac: 'Ja sam Ivan, nekadašnji biskup ovoga grada. Ustani, idi, reci biskupu trogirskom da izvadi moje tijelo iz onoga mjesta, gdje leži grobom pokriveno, da molim za narod i ovaj grad.' To rekavši odmah je nestao."

Kapela sv. Ivana Trogirskog u trogirskoj katedrali

Kad je pronađen grob sv. Ivana Trogirskog, nitko ga nije mogao otvoriti, čak ni najsnažniji ljudi, ni više njih... 

Tada je pozvan spomenuti Teodor. On je s lakoćom otvorio grob.

A evo u kakvom je stanju pronađeno tijelo (Vita beati Ioannis Confessoris, p. II.,c.3.):

"Aperta itaque sacra tumba, tantus, tantaeque suavitatis odor, ut non modo vicina, verum etiam longe distantia loca mirando fragore compleret. Invenitur sanctum corpus illaesum et incorruptum, excepto cubito sinistro..."

("Kad je dakle otvorena sveta grobnica, proširio se takav miris takve slatkoće, da je ne samo obližnja, već i daljnja mjesta, ispunio čudesnim mirisom. Pronađeno je sveto tijelo netaknuto i neraspadnuto, osim lijevog lakta...")

Napominjem da je ove riječi biskup Treguan napisao 1203. g.!

Dakle, mi smo imali jednog takvog sveca već tada!

7. Oprost za blagdan sv. Ivana Trogirskog

Papa Eugen IV.

Papa Eugen IV. je 1438. podijelio oprost od 7 godina i 7 četrdesetnica vjernicima koji na blagdan sv. Ivana Trogirskog pobožno posjete trogirsku katedralu.

Cijeli tekst papine isprave donosi Farlati (Illyricum sacrum, tom. IV., str. 328.-329.).

Ne mogu, naravno, prenijeti ovdje cijeli tekst isprave, ali evo barem same odredbe o oprostu:

"...de omnipotentis Dei misericordia ac beatorum Petri et Pauli apostolorum ejus auctoritate confisi, omnibus vere poententibus et cofessis, qui die quartodecimo mensis Novembris, in qua memoria b. Joannis Confessoris Traguriensis episcopi honorifice et cum maxima populi devotione inibi celebretur, a primis vesperis usque ad secundas ecclesiam ipsam devote visitaverit annuatim, et ad conservationem, constructionem et ornamenta hujusmodi manus porrexerint adjutrices, septem annos et totidem quadragenas de injunctis eis poenitentiis misericorditer relaxamus..."

("...od milosrđa svemogućega Boga i oslonjeni na autoritet blaženih Petra i Pavla njegovih apostola, svima zaista pokajanima i ispovjeđenima koji četrnaestoga dana mjeseca studenoga, u kojem se spomen bl. Ivana Ispovjednika, biskupa trogirskoga, časno slavi i s velikom pobožnošću tamošnjeg puka, od prve večernje do druge, pobožno godišnje posjete tu crkvu, i za njeno očuvanje, izgradnju i ukras pruže pomoćne ruke, milosrdo otpuštamo sedam godina i toliko četrdesetnica  od naloženih im pokora...")

8. Oficij sv. Ivana Trogirskog

Za razliku od nekih starih lokalnih dalmatinskih brevijara, u rimskom brevijaru nema posebnog oficija za blagdan sv. Ivana Trogirskog.

Zato se taj oficij često tiskao kao posebna knjižica - kojom su se, dakako, gotovo isključivo služili hrvatski svećenici (koji su uvijek smatrali sv. Ivana svojim svecem).

Evo ovdje primjerak jedne takve knjižice, izdane u Dubrovniku 1805. god. - LINK.

Postavlja se pitanje: tko je i kada sastavio oficij sv. Ivana Trogirskog?

Lucius i Farlati smatraju da ga je sastavio 1192. god. neki član papinskog poslanstva, koje je baš te godine putovalo u Ugarsku, a zadržalo se cijele te zime u Trogiru. Voditelj poslanstva je bio kardinal Grgur de Crescentio.

Ovako kaže Lucius:

"...cum in secunda antiphona officii b. Joannis ad vesperas legatur: 'Joannem Gregorius optans venerari, per Martinum pauperum jussit praedicari'; tunc secutis his probationibus a Martino quopiam suae legationis comite officium b. Joannis componere fecisse facile credi potest; cum adhuc reperiantur hymni et antiphonae rudi verborum serie compositi, illorumque temporum antiquitatem redolentes, nunc autem a quopiam viro erudito in meliorem formam reducti, nihil tamen de sensu mutato, quibus utitur Ecclesia Traguriensis."

("...jer se u drugoj antifoni oficija bl. Ivana u večernjoj čita: 'Joannem Gregorius optans venerari, per Martinum pauperem jussit praedicari'; tada se lako može vjerovati, slijedeći ove dokaze, da je neki Martin, pratitelj njegovog [kardinalovog] poslanstva, sastavio oficij sv. Ivana, jer se još nailazi na himne i antifone načinjene jednostavnim riječima i odrazuju starost tih vremena, a danas su od nekog učenog čovjeka stavljeni u bolji oblik, ali ništa nisu izgubili od svog smisla, kojima se koristi trogirska crkva.")

Ovdje se pod trogirskom crkvom misli na Trogirsku biskupiju, koja je postojala do 1828., kad je njezino područje podijeljeno između Splitske i Šibenske biskupije.

9. Crkva sv. Ivana Trogirskog na rtu Planka

Drevna crkvica sv. Ivana Trogirskog kod Rogoznice, podignuta je početkom 14. stoljeća, u blizini mjesta gdje je naš sv. Ivan učinio jedno od svojih najpoznatijih čuda.

Evo što o tome piše don Krsto Stošić (Sela šibenskoga kotara, 1941., str. 278.):

"Ispod brda Movara (123 m, Maurus) spušta se goli rt, zvan Ploče, što su Talijani iskrivili u Planka. U staro se doba zvao Peninsola Hilis (O. G. Vinjalić). Ploče su pogibeljne mornarima radi morskih struja i uzburkanog otvorenog mora.

Na rtu stoji osamljena crkva sv. Ivana Trogirskoga, bez vegetacije naokolo. Podigli su je neki pobožni ljudi g. 1324. na uspomenu sveca, koji je ondje na moru učinio veliko čudo. Legenda pripovijeda, da je sv. Ivan bio u lađi, koja je kod Ploča doživjela brodolom. Bijesni se valovi razlijevali preko lađe i razbili je o gole grebene. Na lađi je bio sv. Ivan Trogirski, koji je spasio sve mornare iako izranjene te je sam došao suhim nogama na kopno. Ljudima je bilo teško, što im propade teret i lađa, ali im svetac reče: 'Ne bojte se, sinci!' Na to umiri more, brod postane cio i teret vina bi spašen na obali.

Ovaj je prizor lijepo opjevao Bernardin Prodi klasičnim jezikom:

Cymbula pontificem Sicensem vexit ad urbem,

Quae fors hybernis Adriae superata procellis

Mergitur ad syrtem, quae nostris Plancula fertur.

Merguntur comites manibusque tumentia verrunt

Caerula; vel tabulis haerent terraeque propinquant

Funditur atque cadus, glaucis et fluctuat nudis,

Vino quem nauta infelix onerarat eundo.

Omnia Joannem agnoverunt numina ponti.

Visus est ire pedes tumidas renare procellas,

Evasit, liquido nec mersit in aequore plantas;

Fluctibus eripuit navem hominesque merumque

Ac tandem incolumis Tragurii remeavit ad urbem.

Danas je u kapeli sv. Ivana misa treći dan Uskrsa, te blagoslov polja."

Ovo je don Krsto napisao 1941. godine. Danas je nažalost ta drevna crkva prilično zapuštena.

Prijatelji tijela, neprijatelji duše

"...avertunt faciem suam, ne videant in finem; oculos habent et non vident; aures habent et non audiunt; diu se vivere arbitrantur. Et quia mortem indispositam non metunt; ideo miseri praevidere ipsius damna contemnunt.
Dum nuncius mortis - infirmitas - adest, conveniunt amici et socii ad aegrotum gratia visitandi. Omnes quae bona sunt, prophetando promittunt; et nequaquam mortem adesse, sed neque omnino sibi timendum esse, vel etiam periculum sibi imminere attestantur, sed fluxum transeuntem... in brevi transituram.
Sic amici corporis, inimici animae fiunt, et miserum negligunt; quia, dum singulis momentis infirmitas ingravescit et aegrotus semper de convalescentia sperat, tandem exhaustus improvise deficit, et sine fructu salutis spiritum infelicem exhalat."

("...okreću svoje lice da ne vide kraj; oči imaju i ne vide, uši imaju i ne čuju; misle da će dugo živjeti. I jer se ne boje nespremne smrti, zato jadnici preziru predvidjeti njene štete.
Kad glasnik smrti - bolest - dođe, okupe se prijatelji i društvo da posjete bolesnika. Svi mu prorokujući obećavaju ono što je dobro, a nipošto da mu smrt dolazi, čak mu govore da se ne treba uopće bojati, ili također da mu nikakva opasnost ne prijeti, već da je to prolazna slabost... koja će brzo proći.
Tako prijatelji tijela postaju neprijatelji duše, i zanemaruju jadnika; jer, dok u svakom trenutku bolest jača, a bolesnik se stalno nada da će ozdraviti, naposljetku iscrpljen, premine nespreman, i bez ploda spasenja izdahne nesretni duh.")

- bl. Henrik Suso (Horologium aeternae Sapientiae, lib. II., cap. 2.)

Pobjeda nevjernika je već u tome što odbijaju proglasiti katoličku vjeru vladajućom

Papa Pio VI. imao je nesreću da je za vrijeme njegova pontifikata izbila Francuska revolucija.
Papa je dakako osudio i Revoluciju i sve liberalne ideje i zakone koji su iz nje proizašli.
To nije ostalo samo na razini nekakvih deklarativnih osuda, već je on ušao u stvarni sukob s revolucionarnim snagama. Poduzeo je oštre mjere protiv svećenika koji su se priklonili Revoluciji; izopćio je biskupa Talleyranda i njemu slične.

Sve to nije prošlo bez velikih osobnih žrtava.
Pio VI. je pao u francusko zarobljeništvo 1798., i umro u progonstvu (Valence, 29. kolovoza 1799.).

Čini se da se povijest ponovila 1870., kad je talijanska vojska okupirala Rim, a tadašnji se papa bl. Pio IX. našao opkoljen; "zatočenik u Vatikanu". 
Tada su se u Svetoj Stolici sjetili pape Pija VI. i njegove borbe protiv francuskih revolucionara.
Godine 1871., Kongregacija za širenje vjere je objavila knjigu "Pii VI acta quibus Ecclesiae Catholicae calamitatibus in Gallia consultum est", koja donosi tekst svih dokumenata u kojima Pio VI. osuđuje Revoluciju, te pojedina njegova pisma francuskim biskupima.

Knjigu imate ovdje.
Citati koje ću iznijati u nastavku ovog teksta, navode se prema toj knjizi.

Francuska revolucija je donijela dvije nove ideje u kontinentalnu Europu - ideju sekularne države i ideju "ljudskih prava".
Papa Pio VI. je te ideje osudio.

Za sekularnu državu kaže (str. 24.):

"incredulorum... triumphum iam in eo [est], quod recusarunt catholicam religionem dominantem declarare..."
("pobjeda nevjernika je već u tome što odbijaju proglasiti katoličku vjeru vladajućom...")

Papa je osudio i ideju "ljudskih prava i sloboda", i to konkretno:

- "libertas cogitandi etiam de religione prout cuique libeat"
("sloboda mišljenja čak i o vjeri, kako se kome prohtje")

- "suaque cogitata impune proferendi"
("i svoja [protukatolička] mišljenja nekažnjeno izlagati")

Tu je i problem "ravnopravnosti religija" koju su promicali revolucionari:

"habiles facti sunt acatholici ad omnia gerenda municipalia, civilia, militaria munera"
("nekatolici su proglašeni sposobnima za sve pokrajinske, građanske i vojne položaje")

Netko će možda pomisliti da je Pio VI. reagirao prekasno; da je progovorio kad je već sve bilo gotovo. Međutim, takva razmišljanja nisu točna.

Pio VI. je od početka svog pontifikata upozoravao na opasnost koju za katoličku vjeru predstavljaju liberalni "filozofi-prosvjetitelji", koji su još od polovice 18. stoljeća pripremali tlo za revoluciju.
Već u svojoj prvoj enciklici Inscrutabili divinae Sapientiae (1775.) traži od svih biskupa da suzbijaju širenje liberalnih knjiga:
"Auferte malum de medio vestri, id est venenatos libros ab oculis gregis magna vi et sedulitate extorquete; animos autem infectos prompte fortiterque segregate ne sint ceteris nocumento..."
("Uklonite zlo iz svoje sredine, to jest, velikom silom i marljivošću maknite otrovne knjige od očiju stada; a zaražene duše brzo i odlučno odvojite da drugima ne naštete...")


Pio VI. je bio razočaran biskupima koji se nisu borili protiv zablude "ljudskih prava". 
Neki takvi biskupi su pali pod sumnju da su članovi masonskih loža.
Pišući jednom takvom biskupu, upozorava ga Pio VI. (Priores litterae, 23. veljače 1791):

"Quis enim non videat constitutionem nationalem, dum libertatem relinquit homini, ea quae velit cogitandi et scribendi de rebus ad religionem spectantibus, praefracte cum religione ipsa pugnare; dum vero tot alias novitates inducit, funditus evertere auctoritatem Ecclesiae...?
Tuum erat hisce resistere erroribus, sequique exemplum collegarum tuorum; nam veritas, quae non defenditur, opprimitur; et erranti consentit, qui ad resecanda, quae corrigi debent, non occurit; et ipse sanctus Felix III. docet, quod negligens deturbare perversos, nihil agit aliud, quam eos fovere; nec caret suspicione societatis occultae, qui evidenter facinori desinit obviari."

PRIJEVOD:
"Tko naime ne vidi da se narodni ustav [Francuske], dok ostavlja čovjeku slobodu da ono što želi misli i piše o stvarima koje se tiču vjere, bezobzirno sukobi sa samom vjerom; i dok uvodi druge novotarije, nastoji iz temelja uništiti autoritet Crkve...?
Tvoje je bilo da se odupreš takvim zabludama i da slijediš primjer tvojih kolega;
naime, istina koja se ne brani - zatire se; i uz onoga tko je u zabludi pristaje onaj koji ne priskoči da ispravi ono što je dužan ispraviti; i sam sveti Feliks III. uči da onaj koji propusti srušiti pokvarene, ne čini ništa drugo nego da ih podržava; a ne nedostaje ni sumnja pripadnosti tajnom društvu [masoneriji] kod onoga tko očito propušta spriječiti [taj] zločin."

Kontinuitet nauka

Postoji li kontinuitet crkvenog nauka od vremena prije i poslije "reformskih zahvata" iz zadnjih 50-tak godina?
Mislim ovdje na praktični nauk: dakle, na nauk koji se u praksi prenosi vjernicima.
To se može testirati na cijelom nizu različitih pitanja.
Mi ćemo danas odabrati kao temu: četiri grijeha koji vapiju u nebo.
Pa neka svatko od vas razmisli što su ga o tome naučili na vjeronauku, i to usporedi s onim što o toj temi kažu stari katolički katekizmi.
Da vam olakšam posao, stavio sam ovdje pouku o tom pitanju iz najstarijih pučkih katekizama (katekizam sv. Roberta Bellarmina i katekizam sv. Petra Kanizija - 16. st.), te iz tri stara hrvatska katekizma - tako da budu obuhvaćena i 18., 19. i 20. st. 

Katekizam sv. Roberta Bellarmina (izvorno napisan 1597. god)

PRIJEVOD:
O grijesima koji vapiju u nebo
D. Koliko je i koji su grijesi koji vapiju u nebo?
M. Ima ih četiri, i to: a) namjerno ubojstvo; b) puteni grijeh protiv naravi, koji se obično naziva sodomski; c) tlačenje siromaha i posebno siročadi i udovica; d) uskraćivanje dužne plaće radnicima.

D. Zašto se kaže da vapiju u nebo?
M. Zato što je toliko očita nepravda tih grijeha, da se ni na koji način ne može pokriti ni sakriti.

Mali katolički katekizam sv. Petra Kanizija (Parvus catechismus catholicorum)

PRIJEVOD:
Za koje se grijehe kaže da vapiju u nebo?
- Koji su po sebi izrazito odvratni i očito krše prava ljudske ljubavi; zato se očituje da vapiju za osvetom, i često se na strašan način od Boga kažnjavaju već u ovom životu.

Koliko je grijeha koji vapiju u nebo?
- Ova četiri: namjerno ubojstvo, sodomski grijeh, tlačenje siromaha, udovica i siročadi, i naposljetku plaća uskraćena radnicima. 





Fra Toma Babić - Cvit razlika mirisa duhovnoga (originalno tiskano 1726.)

Katekizam fra Augustina Miletića (originalno izdan 1818. god.)

Veliki katolički katekizam za niže pučke škole (Zagreb, 1921.)

Nepokolebljivo se odupirao pokvarenim prijedlozima opakih ljudi

Manuel José Mosquera, nadbiskup Bogote 1835.- 1853.

Kod naših modernih pseudoteologa postoji tendencija stalnog veličanja pojedinih liberalnih prelata iz prošlosti, npr. Strossmayera i njegovog već poslovičnog suprotstavljanja bl. papi Piju IX. Dok se istovremeno prešućuju svi oni dosljedno-pravovjerni i tradicionalni prelati, koji su živjeli i djelovali u to vrijeme, kao što je bio naš kardinal Juraj Haulik.
Prešućuju se i svi drugi hrabri biskupi koji su zajedno s papom Pijom IX. vojevali protiv ovoga svijeta, protiv liberalizma; i zbog toga trpjeli progone, zatvaranja, konfiskaciju imovine i egzile.

Jučer sam spomenuo primjer španjolskog biskupa Josipa Caixal i Estradé, a danas navodim još jednog heroja iz tog vremena - kolumbijskog biskupa Manuela Joséa Mosquera.

Manuel José Mosquera, nadbiskup Bogote 1835.- 1853. god., bio je simbol borbe protiv sekularizma i liberalizma u Južnoj Americi.

U ono su vrijeme Kolumbija i Panama činile jednu državu, koja se zvala Republika Nova Granada. Kao i drugdje po svijetu, i tamo su liberalne snage postepeno preuzimale vlast.
Tadašnji se liberalizam inspirirao na dva izvora - na idejama Francuske revolucije (1789.) i na načelima Ustava SAD-a iz 1787. god. U Južnoj Americi čak i više na principima američkog ustava. 
Naime, američki ustav je prvi ustav koji propisuje odvajanje Crkve i države, potpunu vjersku slobodu i apsolutnu slobodu govora.  Južnoamerički i europski liberali to su željeli prekopirati u svoje zemlje. 
Tu pojavu će kasnije papa Leon XIII. nazvati herezom amerikanizma.


Nadbiskup Mosquera našao se u teškoj borbi s liberalnim vlastima Republike, kad su ove donijele novi ustav koji je bio kopija američkog ustava (uvedena je vjerska sloboda i sloboda govora i tiska).

Kao u sličnim situacijama u drugim državama, i taj je ustav osudio papa Pio IX., koji kaže (Acerbissimum vobiscum, 27. rujna 1852.):

"Neque silentio praetereundum, per novam illius reipublicae constitutionem postremis hisce temporibus sancitam inter alia ius quoque liberae institutionis defendi et omnimodam omnibus tribui libertatem, ut quisque suas cogitationes ac monstrosa quaeque opinionum portenta typis quoque in vulgus edere et privatim publiceque quemlibet cultum profiteri valeat. Videtis profecto, venerabiles fratres, quam teterrimum ac sacrilegum bellum Catholicae Ecclesiae a Neogranatensis Reipublicae moderatoribus sit indictum, et quae quantaeque iniuriae, eiusque sacris iuribus, pastoribus, ministris ac supremae nostrae et sanctae huius sedis auctoritati fuerint illatae."

("I ne možemo prešutjeti, da je novim ustavom te republike, u ovo zadnje vrijeme, uvedeno, između ostalog, pravo slobodne uredbe, koje brani i svima daje potpunu slobodu da bilo tko svoje misli i čudovišna mišljenja izdaje tiskom u puk, i da privatno i javno svatko može ispovijedati bilo koju vjeru. Vidite zaista, poštovana braćo, kako je grozan i svetogrdan rat nametnut Katoličkoj Crkvi od upravitelja Republike Nove Granade, i koje i kolike se uvrede nanose njoj i njezinim svetim pravima, pastirima, upraviteljima i vrhovnoj našoj i svetoj vlasti ove [Svete] Stolice.")


Na istom mjestu, bl. Pio IX. hvali čvrsto i nepokolebljivo držanje nadbiskupa Mosquere:

"Atque in primis venerabilis frater Emanuel Iosephus de Monsquera, vigilantissimus sanctae fidei de Bogota archiepiscopus gravioribus fuit angustiis et laboribus exagitatus eam scilicet ob causam quod praestantissimus ille antistes singulari pietate, doctrina, prudentia, consilio praecellens, et apostolico zelo plane incensus... contra illas impias leges sapienter fortiterque protestari... et pravis impiorum hominum consiliis invicte resistere ac Dei et Ecclesiae causam strenue propugnare nunquam intermisit."

("I među prvima, poštovani brat Manuel Jose de Monsquera, najbudniji nadbiskup svete vjere od Bogote, bio je izložen teškim preprekama i mukama, naime zato što je taj istaknuti poglavar, koji se odlikuje osobitom pobožnošću, učenošću, razboritošću, i potpuno zapaljen apostolskim žarom... prosvjedovao mudro i čvrsto protiv tih opakih zakona... i nepokolebljivo se odupirao pokvarenim prijedlozima opakih ljudi, i nikada nije propustio da se postojano bori za pravo Boga i Crkve.")


Ovdje bl. Pio IX. pod "pokvarenim prijedlozima opakih ljudi" misli na vjersku slobodu i slobodu tiska.
Ne trebamo to skrivati. Crkva se zalagala za to da katolička vjera bude jedina vjera u državi, a da tisak bude pod kontrolom cenzure.
Da! Cenzura u tisku! (a ne da se svatko ima "slobodu" da napiše bilo koju gnjusobu koja mu padne na pamet).

Za to se zalagao i nadbiskup Mosquera. 
Zbog toga je trpio progone, i na kraju bio prisiljen napustiti svoju zemlju.

U istoj su borbi protiv liberalizma nevjerojatne žrtve podnijeli i toliki drugi biskupi i svećenici, ali i katolički državnici, kao Gabriel García Moreno.

Vademecum pobožnog svećenika

Španjolski biskup Josip Caixal i Estradé (1803.–1879.) bio je bliski suradnik i prijatelj bl. pape Pija IX.

Po svom političkom uvjerenju, pripadao je monarhističkoj i antidemokratskoj desnici. I to upravo onoj najdesnijoj struji španjolskih monarhista - karlistima.

Nikada i nigdje nije prihvaćao ma i najmanji kompromis s liberalizmom.
Dobro je znao da je ključ borbe protiv liberalnih zabluda (koje je osudio bl. Pio IX. u Syllabus errorum), da katolička strana nikada ne da mjesta za širenje otrovnog liberalnog utjecaja.

Za ostvarenje tog cilja potrebno je prije svega dobro i pravovjerno svećenstvo.
Zato je biskup sastavio molitvenik na latinskom pod nazivom Veni-mecum pii sacerdotis (Barcelona, 1856.) - danas svima dostupan na internetu.
To je istovremeno i molitvenik i priručnik (gotovo katekizam) za mladomisnike i buduće svećenike.

U predgovoru, biskup otkriva razloge za njegovo pisanje:
"Desiderabatur a nostris liber, in quo omnia quae ad plenam augustissimi missae sacrificii cognitionem, ad illudque rite ac salubriter celebrandum sacerdotibus necessaria sunt..."
("Priželjkivana je od naših [svećenika] knjiga, u kojoj će biti sve što je potrebno svećenicima za pravo spoznanje najuzvišenije misne žrtve, i za njeno pravilno i spasonosno celebriranje...")

A sve to zato što: "Ecclesia Catholica Sacrificio altaris augustius habeat nihil" ("Katolička Crkva nema ništa uzvišenije od oltarske Žrtve").

Poučni dio ove knjižice obiluje citatima crkvenih naučitelja i velikih teologa 
(sv. Augustin, sv. Ivan Zlatousti, sv. Atanazije, sv. Bonaventura, sv. Karlo Boromejski, kardinal Bona...).

Bit svega je razviti u svećeniku ispravan životni stav, pravilan katolički način razmišljanja i djelovanja.

U samom molitveniku, kako je to uvijek bio običaj, kod svake su molitve detaljno označeni oprosti i pape koji su ih podijelili.
Jasno možete vidjeti da se za potpuni oprost (osim samog djela i uobičajenih uvjeta) traži molitva za uzvišenje svete Crkve, za slogu kršćanskih vladara i za iskorijenje krivovjerja.
Nigdje se ne spominje posebna molitva na nakanu pape, jer je upravo ovo navedeno - nakana pape.

(Na to sam već ukazao u postu: Molitva na nakanu pape.)

Koliko je zapravo teško okajati grijeh?

Sv. Antun Padovanski je u svojim propovijedima isticao da nije dovoljno samo žaliti zbog grijeha, nego je potrebno dati punu naknadu za počinjeni grijeh:
"non sufficit dolere, nisi impleatur satisfactio"
("nije dovoljno žaliti, ako se ne ispuni naknada").

Mislim da su upravo na tom području najviše podbacili današnji vjernici. A glavni razlog za to je što ljudi nisu svjesni koliko je zapravo teško dati naknadu za grijeh. Teško je naknaditi i za laki grijeh, a kamoli za smrtni.
U životima mnogih svetaca vidimo koliko su morali trpjeti samo zbog nekih lakih grijeha. I onda se pitamo: Koliko se onda mora trpjeti za smrtni grijeh?

Ima i danas vjernika koji žele činiti pokoru za svoje grijehe. Ali, prečesto se događa da takvi započnu s pokorom, a onda stanu negdje na pola puta... Ili se, zavedeni od svijeta, vrate u grijehe. Tako da na kraju završe s još većim teretom na leđima.

Sv. Antun je dobro opisao to jadno stanje ljudskih bića:
"cum vix pro uno mortali possumus satisfacere, mirum est quomodo sumus ita ausi et fatui, quod quotidie peccatorum fascem aggravamus"
("kad jedva možemo za jedan smrtni grijeh naknaditi, čudno je da smo toliko drski i glupi, da svakodnevno još otežavamo snop grijeha").

Možda se ovdje krije odgovor na pitanje zašto netko, tko se recimo ispovijedio na samrti, mora još godinama trpjeti u čistilištu.

Pouke starih penitencijala

Sv. Beda Časni (672.-735.g.) sastavio je jedan od najpopularnijih penitencijala u srednjem vijeku.  U penitencijalima je bilo detaljno propisano koliko za koji grijeh treba provesti vremena u pokori: u danima, mjesecima i godinama.

(Zato u starijim odredbama o djelomičnim oprostima, oprosti glase na dane, mjesece, godine... Pisao sam već o tome ovdje i ovdje).

Sv. Beda Časni na kraju svog penitencijala daje mogućnost zamjene pokore određene na dane, nekim drugim pokorničkim djelima. Na primjer, pokornik može umjesto jednog dana posta, klečeći izmoliti 50 psalama ili podijeliti tri milostinje trojici siromaha, i sl.

Ovako piše sv. Beda:

"qui quod in poenitentiale scriptum est implere poterit, bonum est; qui autem non potest, consilium damus per misericordiam Dei: in primis, pro uno die in pane et aqua quinquaginta psalmos genuflectendo; aut sine flexu sexaginta psalmos, infra ecclesiam, vel in uno loco per ordinem psallat; et pro uno die valent ducentae genuflexiones, vel unus denarius... et tres eleemosynae tribus pauperibus valent; quidam dicunt quinquaginta percussiones, quinquaginta psalmi pro uno die valent."

("tko ono što je napisano u penitencijalu može ispuniti, dobro je; a tko ne može, dajemo mu savjet po milosrđu Božjem: prije svega, za jedan dan [posta] o kruhu i vodi, pedeset psalama klečeći, ili bez klecanja šesdeset psalama, unutar crkve, ili na jednom mjestu po odredbi neka ispjeva; i za jedan dan vrijedi dvjesto kleknuća, ili jedan denar... i tri milostinje trojici siromaha; a neki kažu da pedeset udaraca, pedeset psalama vrijedi za jedan dan.")

Dobro je ovo znati, jer po tome vidimo koliko je današnji naraštaj jadan. 

Koliko onda današnji čovjek, koji se valja u blatu nečistoće, duguje za svoje grijehe?

Napominjem da je 1899.g. papa Leon XIII. proglasio sv. Bedu Časnog crkvenim naučiteljem. Prema tome, njegove riječi trebamo ozbiljno razmotriti.

Znakovito je da je originalan naslov Bedinog penitencijala: "De remediis peccatorum" ("O lijekovima za grijehe").

I doista, pokornička djela su jedini dugoročni lijek protiv grijeha. Onaj koji ne čini pokoru, zapravo se i ne kaje za svoje grijehe. Takvi ljudi će uvijek upadati u iste grijehe.

Rukopis Bedinog penitencijala iz 9. stoljeća

Otpadi i otpadnici

Masovni otpadi svećenika i redovnika koji su uslijedili ubrzo nakon Drugoga vatikanskog koncila, šokirali su mnoge. Pogotovo u našim krajevima gdje se malo znalo o revoluciji koja se tada odvijala na Zapadu.

Izgleda da je razvodnjavanje, labavljenje pravila i "sloboda" koju su reformama dobili svećenici i redovnici, mnoge potaknula da i sami sebe "oslobode" od svih moralnih zakona, pa i samih svećeničkih i redovničkih zavjeta.

Zgrožen tim događanjima, mons. Čedomil Čekada je 1969. napisao tekst pod nazivom "Otpadi i otpadnici" (objavljen prvo u Vjesniku Đakovačke biskupije, a zatim u knjizi  Kuća na kamenu-pokoncilski problemi Crkve, 1970., str. 86.-92.).

Navodim jedan dio tog teksta  koji mi se čini posebno važnim, jer svjedoči o neugodnoj atmosferi koja je vladala  krajem 1960-ih i početkom 1970-ih.

Nakon što je u prvom dijelu teksta ukratko objasnio pojam otpada u tradicionalnom smislu, mons. Čekada nastavlja ovim riječima...

Da, otpor ima svoje nasljednike

Nedavno sam kopajući po starim novinama naišao na primjerak časopisa "Kana" iz svibnja 2010. god.
Prolistam malo, i naletim na izvješće o izlasku zbornika "Nastanak i razvitak Kršćanske sadašnjosti".

To je zbornik u kojem nekadašnji TDKS-ovci (i njihovi sljedbenici) hvale svoj modernistički rad.

Autor tog članka (koji se potpisao samo inicijalima M. I.) je spomenuo da je KS od samog početka nailazila na protivljenje konzervativnih biskupa i svećenika, te da taj otpor i danas "ima svoje nasljednike".

Nadobudni "M. I." iz nekog razloga "Kršćansku sadašnjost" naziva pokretom:

"Turčinović, Šagi i Bajsić postavili su pitanje teološke izobrazbe onih koji će provoditi odluke Koncila, a to je značilo posredovati europsku teološku misao našoj sredini. Tako se krenulo s osnivanjem časopisa 'Svesci - Kršćanska sadašnjost' 1966... Teolozi okupljeni oko tog projekta stvorili su zasebnu teološku školu iz koje su izašli mnogi hrvatski teolozi i intelektualci.
Nažalost, od samog početka taj je pokret nailazio na mnoga protivljenja onih koji nisu bili željni ništa mijenjati i kojima je sam Koncil bio uznemiravatelj stečene pozicije. Rebić u svojem prilogu  u Zborniku piše: 'Neki su biskupi i svećenici zamjerili KS-u što je objavio 'progresističku' knjigu Uvod u kršćanstvo mladoga njemačkog teologa Josepha Ratzingera. Kolikogod nam se to danas činilo smiješnim, a svi napadi neosnovani i iracionalni, otpor nažalost ima svoje nasljednike. Možda baš ta dinamika odnosa, koja je eskalirala u konfrontaciji s TDKS-om, daje ovom Zborniku svojevrsnu napetost..."

U jednom se slažemo: OTPOR IMA SVOJE NASLJEDNIKE!

Otpor (TD)KS-u su pružali i pružaju svi pravi vjernici, koji ne prihvaćaju modernističku relativizaciju katoličke vjere.

Otpor su pružali i svi oni ljudi koji su bili zgroženi načinom na koji je "Kršćanska sadašnjost" povlađivala komunističkom režimu.

Koketiranje s komunizmom počelo je još i prije osnivanja TDKS-a.
"Kršćanska sadašnjost" je 1976. izdala knjigu "crvenog fratra" i notornog udbaša Marka Oršolića Kršćanin u službi revolucije, u kojoj se veliča komunizam i heretička "teologija oslobođenja". Kao uzor se predstavlja otpali kolumbijski svećenik Camilo Torres, koji se pridružio ljevičarskoj terorističkoj organizaciji ELN, i poginuo s puškom u ruci "za stvar revolucije".
Više o Oršoliću i njegovoj knjizi ovdje.

To je samo jedna kap u ogromnom moru modernističke literature koju je KS odaslala u hrvatsku javnost.

Dakako da je i glasilo TDKS-a "Kana" pisalo u istom ljevičarskom duhu. A ništa bolji nije bio ni "Glas koncila".
Stalno su se trudili da našu vjerničku javnost informiraju o svim koracima "dijaloga" s komunizmom.

Da samo navedem primjer o kojem sam već govorio...
Članak u "Kani" (prosinac 1978., str. 13.) koji javlja o predavanju komunističkog zločinca Mitje Ribičiča na Teološkom fakultetu u Ljubljani...

 

(opširnije: A kad će lustracija u Glasu koncila?)



Je li vam sada jasno zašto je svaki pravi vjernik bio dužan pružati otpor TDKS-u?

 

Iz dubokog uvjerenja da se samo u Crkvi čovjek spašava

Bl. Ivan Merz je najpoznatiji po motu: "Katolička vjera je moje životno zvanje, i to mora biti svakom čovjeku bez iznimke."

Njegov ispovjednik, p. Josip Vrbanek D.I., napisao je u knjizi o Ivanovom životu (Vitez Kristov, Zagreb, 1943.) da je nakon studija u Parizu, Merzu misao rada za Crkvu postala glavni životni cilj.
Vrbanek naglašava da taj cilj dolazi iz Ivanovog dubokog uvjerenja da samo Crkva ispravno slavi Boga i da se samo u njoj čovjek spašava:

"Misao rada za Crkvu Ivanu je nakon Pariza glavni cilj života. Odlučio se na to iz dubokog uvjerenja, da jedino ona pravo Boga slavi i da se jedino u njoj čovjek spašava."
(Vitez Kristov, str. 93.)

Inače, Vrbanekova knjiga je najbolji i najobjektivniji životopis bl. Ivana Merza, iz barem dva razloga:
a) jer je p. Vrbanek  kao Ivanov ispovjednik najbolje poznavao sve tajne njegove duše
b) jer je knjiga napisana 1943. god., kad još nije bilo "političke korektnosti", ušminkavanja i razvodnjavanja


Dobro je da su drugi isusovci nastavili putem p. Vrbaneka, što se tiče isticanja bl. Ivana Merza kao uzora hrvatske mladeži.

Zahvala isusovcima iz Palmotićeve

Hrvatski narod duguje zahvalnost isusovcima iz Palmotićeve, jer su praktički 75 godina uporno radili na beatifikaciji bl. Ivana Merza, i neumorno širili njegovo štovanje u puku.

                                                                         

                                                         

Evo jedne sličice iz 1964. god....

Isusovci su kasnije tijekom 1970-ih izdali i niz Ivanovih kratkih biografija i zbirka citata.

No, kad danas čitamo te knjižice iz 1970-ih, možemo primijetiti dosta autocenzure kod njihovih pisaca.

Ta autocenzura je jednim dijelom bila motivirana strahom od komunističkih vlasti. Tako su, na primjer, ime Dušana Žanka pisali samo inicijalima D. Ž.
Drugi, možda i važniji, razlog bila je želja da se prilagode "koncilskom duhu" tolerancije i pluralizma. Iz tog razloga nastojali su izbjegavati sva ona mjesta u tekstovima bl.  Ivana Merza gdje on govori protiv nekatoličkih religija.

I bez obzira koliko su neki od njih pokušavali prikazati bl. Ivana Merza kao "preteču Koncila", nikada nisu u tome uspjeli. To jednostavno ne ide, jer u tekstovima bl. Ivana Merza nećete naći nijednu lijepu riječ o nekatoličkim religijama. 

Jednako je proziran i pokušaj da Merza prikažu kao nekakvog "nagovjestitelja liturgijske reforme". Baš naprotiv, bl. Ivan Merz je bio najveći promicatelj tradicionalne liturgije u nas. Dovoljno je samo spomenuti da su franjevci na Kaptolu, upravo na Ivanovu inicijativu, uveli gregorijansko pjevanje.

Unatoč svemu ovome, kažem da su te knjižice dobre i korisne za mlade duše kojima su namijenjene.

Naveo bih samo knjižicu "Put k suncu" iz 1978. god. (prvo izdanje), koju je sastavio p. Božidar Nagy.

Malo mi je čudno kako se p. Nagy usudio staviti u tu knjižicu i neke "netolerantne" tekstove bl. Ivana Merza. Tekstovi su doduše izrezani, ali se ipak pojavljuju i "politički nekorektni" citati...

Na primjer, na str. 127. imamo uputu bl. Merza o pogubnosti druženja s nekatolicima:

"To neprekidno drugovanje naposljetku dovodi do toga da oni postupno primaju običaje svog društva, da paktiraju s njima, sklapaju kompromise, a često i otpadnu.

Zato valja staviti princip, da jedan naš član ne može imati prijatelja (u pravom smislu te riječi) izvan naših redova, jer pravo prijateljstvo počiva na vjeri u iste vječne istine. Sve ostalo može da je sklad raznih zemnih interesa, egoizma - ali nije prijateljstvo.

Naš član može imati prijatelje samo među uvjerenim katolicima..."

P. Nagy je stavio (na str. 44.-45.) i zapis bl. Ivana Merza iz ožujka 1926. god. o međureligijskim udruženjima:

"Strahovita opasnost prijeti omladini u udruženjima interkonfesionalnim. Grijeh, koji čovjeka izlaže vječnim mukama, tamo je neopažen. Ne samo to, već omladina dobiva prigodu da proigra svrhu radi koje je stvorena. Kad bi samo biskupi svom odvažnošću upozorili na tu najveću opasnost!"

Samo zbog ove rečenice knjižica "Put k suncu" zaslužila je da ju čita naša mladež.
Hvala p. Nagy!



I za kraj, evo dvije stare slike bazilike u Palmotićevoj, na kojima vidimo (stari) glavni oltar u punom sjaju.
To je ono što je gledao i bl. Ivan Merz kad je svakodnevno u toj bazilici slušao (tradicionalnu) sv. misu, primao sv. pričest, i klanjao se Bogu u Presvetom Sakramentu.

Očito je!

U starijim ispitima savjesti, sudjelovanje u nekatoličkim obredima navođeno je kao teški grijeh protiv Prve Božje zapovijedi.
Da! Vjernici koji bi upali u taj grijeh, to su morali reći na ispovijedi.
Danas pak takve grijehe nitko više niti ispovijeda, niti okajava. Čak štoviše pojedini prelati ustupaju crkve inovjercima da u njima vrše svoje obrede.

Zakonik kanonskog prava iz 1917. određivao je u kan. 2316. da onaj koji pomaže širenju krivovjerja na bilo koji način ili protivno kan. 1258. sudjeluje u krivovjerskim obredima, automatski pada pod sumnju za krivovjerje.

Nekatolički obredi nisu samo grijeh za katolike koji im prisustvuju/sudjeluju, već su grijeh samih tih inovjeraca koji ih vrše.

Sv. Toma Akvinski kaže da je očito da su nekatolički obredi grijeh sami po sebi. Toliko očito da to nije trebao ni dokazivati (Summa theologica, II-II, q. 10., a. 11., 1.):
"Manifestum est enim quod infideles in suis ritibus peccant eos servando."
("Očito je naime da nevjernici u svojim obredima griješe obdržavajući ih.")


Sv. Bonaventura je još izravniji, pa nabraja pojedine nekatoličke religije kao grijeh protiv Prve Božje zapovijedi.
Ovako kaže sv. Bonaventura (Centiloquium, I., 26.):
"Primo videndum est de peccatis quibus inhonoratur divinae maiestatis omnipotentia superstitione colendi, quae sunt: idolatria, ritus iudaicus, ritus saracenicus, apostasia, schisma, haeresis."
("Prvo treba vidjeti o grijesima kojima se obeščašćuje svemoć Božanskog Veličanstva praznovjerjem u štovanju, koji su: idolatrija, židovski obred, saracenski obred [islam], apostazija, raskol, krivovjerje.")


Zašto su svi ti njihovi obredi grijeh?
Zato što se ne može na zabludama temeljiti pravo štovanje.
Kako kaže sv. Bernardin Sienski (De christiana religione, serm. III., art. 1., cap. 2.):
"Super errores enim neque sincerus cultus, neque vera religio aliquo modo fundari potest, quum error pertinax in rebus huiusmodi impietas sit et blasphemia adversus Deum."
("Na zabludama se, naime, nipošto ne može temeljiti ni iskreno štovanje, niti prava vjera, jer tvrdoglava zabluda u takvim stvarima je opačina i blasfemija protiv Boga.")


Ovdje se trebamo sjetiti definicije praznovjerja. Što je praznovjerje?
Prema katekizmu sv. Pija X. (■ 361.): "Praznovjerjem se naziva svako štovanje protivno nauku i običajima Crkve..."