Sv. Ivan Bosco - Opskrbljeni mladić

 

 

Sv. Ivan Bosco je napisao mnoga poučna djela za mlade. No, među svim njegovim djelima, najveću je popularnost stekao molitvenik Il giovane provveduto (Opskrbljeni mladić).

Budući da hrvatski salezijanci očito nemaju nikakvu namjeru da ovo djelo prevedu i objave u Hrvatskoj, uzeo sam stvari u svoje ruke i priredio prijevod ovog molitvenika (prema 100. izdanju iz 1885. godine). Neka bude na internetu, da nam uvijek bude pri ruci. Možete ga preuzeti na kraju ovog teksta.

No, recimo prvo ponešto o samom molitveniku. Prvo izdanje objavljeno je 1847. godine. U idućim desetljećima, nova izdanja izlazila su u velikim brojevima (i po više izdanja u jednoj godini). Do smrti sv. Ivana Bosca 1888. godine, objavljeno je 119. izdanja.

Nakon smrti sv. Ivana Bosca, talijanski salezijanci nastavili su objavljivati nova izdanja sve do druge polovice 20. stoljeća. Posljednje izdanje je objavljeno 1961. godine.

Nakon Drugoga vatikanskog koncila više nije bilo novih izdanja. Zašto? Zato što je cijeli don Boscov molitvenik prožet tradicionalnim naukom i tradicionalnom liturgijom (više o tome malo kasnije), i kao takav nikako se ne uklapa u postkoncilski "aggiornamento".

Zašto bi oni dali mladima da čuju što don Bosco govori o tradicionalnoj liturgiji i o tradicionalnoj disciplini kršćanskog života (o čednosti, o pokori, mrtvljenju, o uvjetima za valjanu ispovijed i dostojnu pričest) - kad sami ne žele ni čuti o tome?

Naravno, još manje žele da mladi čuju što don Bosco govori o drugim religijama (o islamu, židovstvu, protestantizmu i istočnom raskolništvu) - jer bi to ugrozilo ekumenizam. Zato se danas skriva od vjernika što su sveci pisali o drugim religijama i što je Crkva uvijek naučavala o toj temi.

Danas se mladima nudi nekakva "duhovnost" bez ikakve konkretne veze sa spasenjem duše.

Don Bosco nije okupljao mlade radi zabave, nego radi spasenja njihovih duša. To je svrha molitvenika "Opskrbljeni mladić".

Molitvenik se rano proširio i izvan Italije. Još za vrijeme don Boscova života preveden je na francuski. Slijedile su i druge zapadne zemlje. No, koliko je meni poznato, nikada nije bio cjelovito preveden na hrvatski. Prevedeni su samo neki dijelovi (sedam razmatranja za svaki dan...). Ali, to je samo 1% ovog molitvenika.

Treba također naglasiti da nije svejedno koje izdanje molitvenika uzmete u ruke, jer je don Bosco u kasnijim izdanjima mijenjao pojedine rečenice u razmatranjima, pa i dodavao čitave dijelove kojih nije bilo u ranijim izdanjima. Tako je već 1851. godine dodao apologetski dijalog "Fondamenti della Cattolica Religione" ("Temelji katoličke religije") kao mali katekizam o Crkvi, koji je kasnije proširivao. Dodavao je i nove molitve, kao i oficije novih blagdana u službi večernje (npr. blagdan sv. Ćirila i Metoda).

Dakle, molitvenik se kroz godine povećavao dodavanjem novih sadržaja.

Kažem da to treba naglasiti zato što neki današnji izdavači i prevoditelji don Boscovih razmatranja koriste samo prvo izdanje iz 1847., a uopće ne uzimaju u obzir ispravke i dodatke koje je sam don Bosco unosio u tekst kod kasnijih izdanja.
Stoga, ponavljam: ja sam koristio 100. izdanje iz 1885. godine, da ne bi bilo nikakve zabune.
 

Kad smo to razjasnili, prijeđimo na sam sadržaj. Don Boscov sustav odgoja djece naziva se preventivnim sustavom, jer mu je cilj da kod djece razvije takve životne stavove koji će spriječiti da kasnije upadnu u poroke i opačine. Ako se sustav pravilno primijeni, kasnije neće biti potrebe za represivnim mjerama prema djeci.

Jedan od glavnih načina da se to postigne jest jednostavno objasniti djeci potpunu istinu o grozoti grijeha. Istina je da je grijeh doista uvreda prema Bogu. I grijeh doista izaziva vrlo teške kazne već na ovom svijetu, a još daleko više na drugom svijetu.

Stoga, čisto zdravorazumski gledano, čovjek mora uvidjeti da mu se grijeh doista ne isplati. Ne isplati se za malo prolaznog užitka na ovom svijetu izložiti se opasnosti vječnih muka u paklu. Ne isplati se! 

S druge strane, čovjek mora uvidjeti da se isplati odupirati grijesima i napastima. I ta borba donosi nagradu.

Božja objava to izričito kaže u Svetom pismu, već po onim riječima (Crkv. 31, 10) koje u Vulgati glase:

"Qui probatus est in illo, et perfectus est, erit illi gloria aeterna: qui potuit transgredi, et non est transgressus; facere mala, et non fecit."

("Tko je prokušan u njemu, i postao savršen: koji je mogao prestupiti, a nije prestupio; učiniti zlo, a nije učinio.")

Isto kaže i sv. Jakov Apostol u svojoj poslanici (Jak 1, 12), riječima koje u Vulgati glase:

"Beatus vir qui suffert tentationem: quoniam cum probatus fuerit, accipiet coronam vitae, quam repromisit Deus diligentibus se.")

("Blago čovjeku koji pretrpi [nadvlada] napast: jer kad bude prokušan, primit će krunu života, koju je Bog obećao onima koji ga ljube.")

 

Dakle, i samo odupiranje grijehu jest dobro djelo, zaslužno djelo. Čin koji donosi zasluge za nebo. Stoga, doista se isplati boriti protiv grešnih navala i odbijati napasti. To je ono što treba naučiti djecu. Ovaj svijet bi izgledao puno drugačije da su sva djeca odgojena u tom duhu.

Jedna stvar mene osobno uvijek iznova neugodno iznenadi. Kad vidim obrazovane ljude, ljude koji su završili teške fakultete, kako prostače i nečisto govore kao najgori primitivci na ulici. To je stvarno odvratno. No, to vam samo pokazuje da obrazovanje ne podrazumijeva automatski i krepostan život.

Treba imati na umu da sve te opačine redovito počinju još u dječačkoj i mladenačkoj dobi. Zato su nam potrebni sveci poput sv. Ivana Bosca, koji su spremni svoje vrijeme i trud uložiti u odgoj djece i mladih za krepostan život u skladu s katoličkim moralom.

Vidjet ćete u poukama na početku molitvenika kako don Bosco daje mladima sasvim konkretne upute za život. Dakle, to nisu samo općenite napomene (tipa: "budi dobar"), nego im govori točno što trebaju činiti, a što trebaju izbjegavati.

Među stvarima koje treba izbjegavati, posebno se ističe zlo društvo. Ovdje treba naglasiti da loše društvo nisu samo narkomani, kamatari i sitni lopovi. Riječ je o daleko širem krugu ljudi. Loše društvo su sve osobe koje javno i tvrdokorno žive u stanju smrtnog grijeha. Dakle, loše društvo su i psovači, osobe koje javno žive u priležništvu, osobe koje žive u civilnom braku, zatim formalni krivovjerci, hulitelji, nevjernici.. Sve te osobe mladi trebaju izbjegavati kako ih ne bi svojim zlim i sablažnjivim primjerima naveli na grijeh.

Ukratko, loše društvo su svi oni životni stilovi koje današnji modernisti veličaju i prema kojima kažu da trebamo biti "otvoreni".

Mladima treba jasno i glasno reći: "Ovi ljudi čine zlo. Ne smijete slijediti njihov primjer."
Kako drugačije prekinuti krug zla i grijeha, koji se prenosi zlim primjerom od starijih na mlađe?

Netko će možda prigovoriti: "Kako ćemo ih onda obratiti, ako ih izbjegavamo?" Odgovaram: Neiskusna djeca i mladi nisu misionari, niti je njihova zadaća da po službenoj dužnosti rade na obraćenju okorjelih grešnika. Postoje ljudi kojima je to posao... Druga je stvar što oni danas ne rade svoj posao.

Zadaća je mladog čovjeka prvenstveno da se sam očuva od grijeha, a to je već dovoljno težak zadatak usred pokvarenosti današnjeg svijeta. Kad bi još povrh toga mlad čovjek tražio društvo među javnim i okorjelim grešnicima, to bi većinu potaknulo da se povedu za njihovim zlim primjerima. Uostalom, to možete vidjeti svaki dan na bezbroj primjera iz svoje okoline.

Ovdje vrijede riječi iz psalma 17., koje u Vulgati glase:

"Cum sancto sanctus eris, et cum viro innocente innocens eris: Et cum electo electus eris: et cum perverso perverteris."

("Sa svetim bit ćeš svet, i s nevinim čovjekom bit ćeš nevin: i s izabranikom bit ćeš izabran: a s izopačenim čovjekom izopačit ćeš se.")

Od svih kreposti, sv. Ivan Bosco najviše ističe čistoću, kao najpotrebniju krepost za mlade ljude. Kao što kaže sv. Pavao: "Jer dobro znajte ovo: nijedan bludnik, ili bestidnik, ili pohlepnik – taj idolopoklonik – nema baštine u kraljevstvu Kristovu i Božjemu." (Ef 5, 5)

Zato sv. Ivan Bosco traži strogo odvajanje mladića i djevojaka. Štoviše, don Bosco izričito kaže:

"Prima di tutto fuggite la compagnia delle persone di sesso diverso. Capite bene; io voglio dire che i giovani non devono mai contrarre alcuna famigliarità con giovanette; del resto questa bella virtù si trova in grande pericolo."

("Prije svega, izbjegavajte društvo osoba suprotnog spola. Shvatite dobro: ja hoću reći da mladići nikada ne smiju sklapati nikakve bliske odnose s djevojkama; inače će se ova lijepa krepost [čistoća] naći u velikoj opasnosti.")

 

Zato je izrazito neprimjereno kad danas moderni salezijanci (i drugi u pastoralu mladih) miješaju mladiće i djevojke. Drže ih zajedno i na pouci, i na misi, i u "druženju".

Naravno da u ljudskom životu postoji vrijeme za ženidbu (kod onih koji su se odlučili za ženidbeni stalež). No, prije tog vremena, druženje mladića i djevojaka jest iznimno opasno za čistoću. Budimo posve jasni, bilo kakve "slobodne veze", kojima nije cilj sklapanje ženidbe, apsolutno su zabranjene. Tako su, primjerice, nedopustive "srednjoškolske veze".

Osim toga, postoji još jedan važan razlog zašto je potrebno mladiće i djevojke držati strogo odvojenima, a povezan je s pojmovima sablazi i grešne prigode.

Treba znati da se čistoća ne povrjeđuje samo vanjskim grijesima bludnosti, nego i unutarnjim grijesima bludnosti (grešne misli, naslade, grešne želje...). A to se redovito javlja u kontaktu mladića i djevojaka. U najmanju ruku, stavlja ih se u situaciju da dođu pod napast za počinjenje takvih grijeha.

Uostalom, to je razlog zašto je Crkva uvijek tijekom povijesti tražila da muškarci i žene stoje odvojeno u crkvi, a pogotovo tijekom pričesti, pa i ispovijedi.

Ljudskoj naravi, koja je pokvarena istočnim grijehom i sklona na zlo, lijek se nalazi u izbjegavanju grešnih prigoda.

Ove do jučer općepoznate stvari, danas su za moderne duhovne vođe postale nešto "nepoznato".

Sv. Ivan Bosco je podigao oratorije u kojima je okupio dječake i mladiće. Imali su ujutro sv. Misu, a navečer Večernju i kompletorij (povečerje), sve točno liturgijski, na latinskom jeziku. Tijekom dana bilo je i raznih pobožnosti. Velika je važnost polagana učenju katekizma. Don Bosco stavlja naglasak na stvari koje su potrebne za spasenje duše: kako se ispravno ispovjediti i dostojno pričestiti. Poučava ih kako dobiti pojedine oproste, i to ne samo potpune, nego i djelomične oproste.

Čitamo u životopisu don Bosca kako su izgledali blagdani u oratoriju (I. Lemoyne - E. Ceria, Don Bosko, Zagreb, 1934., str. 107.):

"Blagdanima ujutro, čim bi se otvorila crkva, počelo je ispovijedanje, a to je trajalo do Mise, koja je bila urečena za osam sati. Ali da se zadovolje oni, koji su željeli pristupiti sv. sakramentima, često se odgađala do devet, i kasnije, jer je siromašni Don Bosko, kako veli, morao pjevati i nositi križ. Ta ujutro su njegovi pomoćnici svećenici bili zaposleni po drugim crkvama. Za vrijeme Mise nekoji bi ozbiljniji mladići pazili na drugove, a jedan bi opet vodio molitve i pripravu za svetu Pričest. Poslije Mise Sluga bi se Božji svukao i držao kratku propovijed. Najprije bi protumačio Evanđelje, a zatim bi počeo pripovijedati Biblijsku povijest i povijest Crkve. Tako je radio više od dvadeset godina. Napokon bi izišli iz crkve, malo bi se igrali, a zatim bi počela blagdanska čitanja i pjevanja, i to bi trajalo do podne. U jedan sat počela bi zabava s bućama, štulama, drvenim mačevima, a igrali bi se i drugih igara, kojima bi se vježbali u okretnosti i gimnastici. U dva i pol sata opet bi pošli u kapelu, da uče katekizam. Zatim bi izmolili treći dio krunice, a onda bi pjevali Zdravo morska Zvijezdo, Magnificat, Dixit i druge psalme i pripjeve. Za godinu dana mladići su mogli pjevati večernjicu bl. Gospe. Za tim bi vježbama držao mali govor, a pjevanje Litanija i blagoslov zaključili bi crkvenu službu."

 
Istina, imali su u slobodno vrijeme i razonode, zabave i igre. Ali, to nije bila glavna, a kamoli najvažnija stvar (kao što bi neki danas htjeli prikazati).

Više od svih igara i sportskih natjecanja, don Bosco traži od mladića da se natječu u pobožnosti. Kao što svetac kaže u molitveniku Opskrbljeni mladić:

"Napokon, svima preporučujem najveću točnost u obdržavanju pravila, tako da se natječete tko će se pokazati najpobožnijim, najčednijim i najtočnijim u vježbama pobožnosti."

Plodovi ovakvog rada bili su doista obilni. U jednoj knjizi iz 19. stoljeća navodi se da od 900 mladića u oratoriju sv. Franje Saleškog u Torinu, njih barem 100 ima kreposti poput sv. Alojzija Gonzage, a uz to još je barem 400 onih koji su po krepostima jednaki savršenim redovnicima.

Vidite kako je don Bosco preobrazio običnu djecu s ulice u svete ljude. Prije susreta s don Boscom, neki od tih mladića su se jedva znali prekrižiti, a on ih je preobrazio u ljude dubokog duhovnog života. Kako su nam danas potrebni ljudi poput sv. Ivana Bosca...

Iz don Boscovih oratorija potekla su brojna svećenička i redovnička zvanja. Čak se tvrdi da je u ono vrijeme većina župnika u sjevernoj Italiji potjecala iz don Boscovih oratorija, te da salezijanske kuće daju polovicu, a ponegdje i tri četvrtine osoblja u sjemeništima Pijemonta i Lombardije.

To je primjer pravog i uspješnog pastorala mladih, koji daje konkretne rezultate.

Nije glavno pitanje: "Kako pod svaku cijenu privući što više mladih?", nego: Kako one koji su već sada ovdje naučiti kreposnom životu? Nije bit u privlačenju masa, nego u dobrom odgoju onih koji su ti povjereni.

S tim u vezi, treba postaviti pitanje: U čemu je tajna uspjeha sv. Ivana Bosca?
Odgovor glasi: u posve nadnaravnom pogledu na svijet i život.

O čemu don Bosco najviše govori mladima? Odgovor glasi: o smrti i o paklu.

O smrti je potrebno govoriti i djeci kako bi se već od najranije dobi počela pripremati za taj trenutak o kojem ovisi čovjekova vječnost.
Zašto danas velika većina ljudi umire bez sakramenata umirućih? Zato što se nisu tijekom svojeg života pripremali za smrt. Zato što im nitko nije govorio ni na vjeronauku ni u propovijedima da se trebaju pripremati za trenutak smrti. Nadalje, zato što ih nitko nije učio što trebaju činiti ako se nađu u smrtnoj opasnosti.

Razmislite malo sljedećoj činjenici: Opskrbljeni mladić je molitvenik za mlade, a don Bosco je u taj molitvenik uvrstio i liturgijski obred sprovoda, uključujući i obred sprovoda male djece (prema tradicionalnom Rimskom obredniku). Već time govori mladima o blizini smrti. Don Bosco uvijek upozorava mlade da o smrti ne smiju razmišljati kao nekom dalekom događaju, koji ih čeka u dubokoj starosti, nego da ih smrt može zateći u bilo kojoj fazi života. Zato čovjek uvijek mora biti spreman na smrt, bez obzira na to je li star ili mlad.

Pogledajte malo oko sebe: koliko mladih ljudi umire iz raznih razloga (prometna nesreća, bolest...). Ovdje nije pitanje zašto umiru, nego kako umiru. Jesu li umrli u stanju posvetne milosti ili u stanju smrtnog grijeha?
Tako dolazimo do druge teme o kojoj don Bosco često govori: tema pakla.

O paklu je potrebno govoriti kako bi mladi čovjek znao čega se treba najviše čuvati i što treba svim snagama izbjeći.
Netko će se možda začuditi: Zašto don Bosco mladima tako detaljno opisuje strašne muke u paklu?
Upravo zato kako bi ih izbjegli.

Dovoljan je samo jedan smrtni grijeh da čovjek otiđe na vječne muke u pakao, jer već jedan jedini smrtni grijeh čovjeka u potpunosti lišava posvetne milosti.

Za svakog čovjeka koji umre u stanju smrtnog grijeha može se reći: Uzalud je živio. Uzalud je živio, jer nije postigao cilj radi kojega je stvoren.
Za svakog čovjeka koji umre u stanju smrtnog grijeha, vrijedi ono što je sam Gospodin rekao o Judi Iškariotskom: "Tomu bi čovjeku bilo bolje da se ni rodio nije." (Mt 26, 24)

Osuđenike u paklu najviše muči upravo ta spoznaja da su promašili svrhu radi koje su stvoreni i da su zauvijek odbačeni od Boga i zauvijek isključeni iz Kraljevstva nebeskog (poena damni). Osim toga, oni imaju i kaznu osjetila (poena sensus), tj. sva njihova osjetila - vid, sluh, okus, opip - trpe neizrecive patnje i bolove. I to zauvijek, bez prestanka.

Imajući to u vidu, kršćanin treba uložiti sve snage da izbjegne "ovo mjesto muka" (Lk 16, 28).

Postoji još jedan razlog zašto je izrazito važno propovijedati o paklu: da se u vjernicima potakne plodonosno kajanje za grijehe.
Naime, kako bi sakrament ispovijedi bio valjan, pokornik mora imati nadnaravno kajanje, to jest, njegovo pokajanje treba imati nadnaravni motiv: ili ljubav prema Bogu (savršeno pokajanje) ili barem strah od pakla (nesavršeno pokajanje).

Za valjanost sakramenta ispovijedi nije dovoljno samo naravno kajanje, tj. kajanje samo iz naravnih motiva (npr. sramota pred ljudima, bolest itd.). Na primjer, ako se netko kaje za bludni grijeh samo zato što je dobio spolnu bolest: takvo kajanje nije dovoljno za valjanu ispovijed. Ili, na primjer, narkoman koji se kaje samo zato što je zbog droge izgubio novac i zdravlje, a ne kaje se zato što je grijehom uvrijedio Boga; nema nadnaravno kajanje, nego samo naravno kajanje - a ono nije dovoljno za valjanu ispovijed.

Dakle, motiv kajanja treba biti nadnaravan, a ne samo naravan. Razumijete li? Pokornik se na ispovijedi treba kajati ne zato što se grijehom osramotio pred ljudima, izgubio novac ili zarazio nekom bolešću, nego zato što je grijehom uvrijedio Boga, izgubio raj, a zaslužio pakao. Ponavljam: nadnaravno kajanje je nužno za samu valjanost sakramenta ispovijedi.

Zato je vrlo važno da svećenici često propovijedaju o paklu, kako bi u vjernicima potaknuli nadnaravno kajanje za grijehe. I zato možemo reći da modernistički propovjednici, koji ne žele govoriti o paklu, nanose ogromnu štetu vjernicima. Isto tako, ogromnu štetu vjernicima nanose i modernistički pseudoteolozi koji negiraju tradicionalni nauk Crkve o paklu. Ti heretici prvo dovode sami sebe u veliku opasnost, a zatim i sve one koji padnu pod njihov otrovni utjecaj.

Potrebno je točno i često govoriti o paklu.
U don Boscovim meditacijama tema pakla čini barem 85% razmatranja. To vam dovoljno govori o važnosti ove teme.

 

A sad nekoliko napomena o molitvama. Don Bosco donosi mnoge molitve na latinskom jeziku, koje najčešće ne prevodi na narodni jezik. To nije bilo potrebno, jer su mladići u salezijanskim zavodima ozbiljno učili latinski jezik. Ne samo da su učili gramatiku jezika, nego su proučavali i kršćanske latinske pisce.

Čitamo u životopisu sv. Ivana Bosca (I. Lemoyne - E. Ceria, Don Bosko, Zagreb, 1934., str. 226.):

"Don Bosko je duboko bio uvjeren, da bez kršćanske škole nije moguće imati iskrenu, uvjerenu katoličku mladež. Zato se dao na izdavanje kršćanskih latinskih klasika, pa je naložio, da se u svim klasičnim salezijanskim školama svake sedmice drži predavanje o jednom latinskom kršćanskom autoru."

Dakle, momcima u salezijanskim zavodima nisu bili potrebni usporedni prijevodi teksta na narodnom jeziku. No, danas su takvi prijevodi većini ljudi potrebni. Stoga, ja sve molitve koje don Bosco donosi samo na latinskom jeziku, donosim dvojezično: usporedno na latinskom i hrvatskom jeziku.

Na primjer, svakodnevnu molitvu na čast sv. Franje Saleškog (po kojem je salezijanski red dobio ime) u molitveniku Opskrbljeni mladić sv. Ivan Bosco donosi ovako:

 

 Ja donosim molitvu usporedno u latinskom izvorniku i hrvatskom prijevodu...

 

Tako je postupljeno kod svih molitava na latinskom jeziku.

Vidjet ćete u molitveniku mnoga obilježja karakteristična za rimsku liturgiju prije reformi sv. Pija X. iz 1911. i pape Pija XII. iz 1955. godine.

Ovo je najvidljivije u rasporedu blagdana. Naime, prije reforme sv. Pija X., mnogi su se noviji blagdani slavili u nedjelju, tako da su izvorni nedjeljni misni obrasci ponešto pali u drugi plan (posebno nedjelje po Duhovima i nedjelje po Bogojavljenju). Jedan od glavnih ciljeva reforme sv. Pija X. bilo je vratiti nedjeljama nekadašnje časno mjesto.

U tom dijelu, reforma sv. Pija X. bila je zapravo vrlo konzervativna, jer obrasci za nedjelje u tradicionalnoj misi zaista jesu jedan od najstarijih dijelova rimskog obreda. I trebalo im je vratiti dužno mjesto.

No, reforma časoslova sv. Pija X. nije možda bila toliko sretna. Mnoge stare antifone zamijenjene su novima. A i novi raspored tjednog psaltira predmet je rasprava u tradicionalnim krugovima sve do današnjih dana.

Međutim, ove reforme nisu toliko zahvatile večernju koliko jutarnju i manje časove. Zato će večernja, kako je donosi don Bosco, biti upotrebljiva i danas - dakako, mutatis mutandis. U bilješkama ispod teksta navodim razlike u odnosu na časoslov sv. Pija X. i ostale reforme u 20. stoljeću (prije Drugog vatikanskog koncila).

Napomenuo bih još samo jednu stvar. Don Bosco je uvrstio i blagdane koji su karakteristični za grad Torino i Torinsku nadbiskupiju, npr. blagdan Svetog Platna, kojim se štuje Torinsko platno. Nemojmo zaboraviti da je don Bosco bio svećenik Torinske nadbiskupije. Lokalna torinska tradicija imala je velik utjecaj na njegovu duhovnost, a on ju je na neki način prenio na cijeli salezijanski red. 

E sad, ovi lokalni torinski blagdani imaju i vlastite himne u časoslovu. Koliko je meni poznato, nitko ih nije preveo na hrvatski prije mene, pa sam morao uzeti i taj zadatak. Stoga, molim vas da mi oprostite ako moji prijevodi ovih himana nisu pjesnički najbolje dotjerani. Prevoditi pjesme nije isto što i prevoditi prozne tekstove, jer pjesme imaju određenu metriku, takt, rime itd. Pjesme treba ne samo prevesti, nego i "prepjevati". Ja nisam pjesnik, niti imam neki poseban glazbeni talent. No, najvažnije je da čitatelj shvati što točno govori latinski izvornik himna. Po mojem mišljenju, to je važnije od bilo kakve stilske ljepote. Uostalom, nijedan prijevod ne može prenijeti ljepotu latinskog izvornika.


Zaključujem ovim riječima: Sigurno ste mnogo puta slušali i čitali o sv. Ivanu Boscu. No, sada imate priliku vidjeti iz prve ruke što je don Bosco osobno pisao: kako je učio mlade, koje je pouke posebno naglašavao, koje je molitve i pobožnosti promicao.

Stoga, preuzmite molitvenik: Sv. Ivan Bosco - Opskrbljeni mladić.