Riječ "aggiornamento" (tal. "podanašnjenje", "posadašnjenje") nije nastala na Drugom vatikanskom koncilu. Ovu riječ koristili su još prije tog vremena oni koji su htjeli "prilagoditi" pastoral današnjem vremenu.
Početkom 1950-ih u Milanu je osnovan Centro di Orientamento Pastorale koji svake godine organizira Nacionalni tjedan za suvremeni pastoral ili "pastoralni aggiornamento" (Settimana nazionale di aggiornamento pastorale).
Papa Pio XII. obratio se sudionicima VI. Nacionalnog tjedna u govoru 14. rujna 1956. (možete ga pronaći u Acta Apostolicae Sedis, 48, 1956., str. 699.-711.). U tom govoru, Pio XII. objašnjava razliku između dobrog prilagođavanja pastorala današnjem vremenu i zlog prilagođavanja, ili - da se tako izrazimo - razliku između "dobrog aggiornamenta" i "lošeg aggiornamenta".
Dobro prilagođavanje današnjem čovjeku bilo bi jednostavno pronaći način da današnjem čovjeku objasniš istine katoličke vjere, istine koje su potrebne za spasenje, i da ga poučiš njegovim vjerskim dužnostima. Pio XII. ističe da svećenik mora pronaći način da u prigodno vrijeme govori o tim dužnostima:"…tako da svećenik u pastoralnoj skrbi nikada ne gubi iz vida iste teme, nego da ih u pogodno vrijeme izriče u svojim propovijedima, sjećajući se misli: Gospodin je tako činio.
Sada, među tim propisima nalazimo prije svega dužnost molitve (Lk 18, 1; Mt 7, 7); dužnost unutarnje i vanjske poniznosti uz odbacivanje svake oholosti i arogancije (Lk 14, 11; 18, 14; Mt 11, 29); dužnost samoodricanja i žrtve; dužnost vladanja nad strastima (Mt 5, 30); dužnost nošenja križa za raspetim Gospodinom (Lk 9, 23); dužnost težiti savršenstvu (Mt 5, 48); velika dužnost ljubavi prema bližnjemu, slična onoj iz prve i najveće zapovijedi ljubavi prema Bogu (Mt 22, 39); dužnost podložnosti Crkvi i Vlasti koju je Krist ustanovio (Mt 18, 17; Lk 10, 16); dužnost svetosti i nerazrješivosti ženidbe; nauk i činjenica o superiornosti i prednosti djevičanstva pred brakom (Mt 19, 3. 12); nauk o Božjem sudu i naplati svakom čovjeku prema njegovim djelima (Mt 6, 4. 6. 18; 16, 27; 25, 34-36. 41-43); nauk o neiscrpnom Božjem milosrđu u opraštanju krivnje i kazne, dok god svakomu traje vrijeme ovoga života (Lk 15, 7. 8-10; 5, 20-24; Iv 20, 23).
Sve nas to navodi da propovijedanje svećenika usporedimo s propovijedanjem Gospodina i da na taj način iz Kristova propovijedanja izvučemo najviši smjer i vrhovnu mjeru za 'pastoralno usmjerenje' i 'pastoralno podanašnjenje' ['aggiornamento pastorale']."
Pio XII. malo kasnije upozorava na opasnost krivog aggiornamenta, koji vidi u krivovjernim mišljenjima modernističkih teologa i takozvanoj "novoj teologiji", pa se zato u govoru prisjeća enciklike Humani generis, ističući:
"Enciklika Humani generis od 12. kolovoza 1950., De nonnullis falsis opinionibus, quae catholicae doctrinae fundamenta subruere minantur, nemalim je dijelom opovrgavanje lažnog 'usmjerenja' i 'podanašnjenja' ['aggiornamento'] teologije, filozofije i egzegeze modernim i nedovoljno utemeljenim znanstvenim strujanjima i tendencijama. Govori o neopravdanoj sklonosti prema pogrešnim filozofskim sustavima, o ustupcima na koje su se neki pokazali spremnima (evolucionizam, idealizam, imanentizam, pragmatizam, egzistencijalizam, historicizam), kao i na području teologije i egzegeze. 'Nova teologija' težila je asimilaciji u moderno doba i da katoličkom znanstveniku učini prirodnijim i lakšim da bude katolik. U stvarnosti, počelo se samovoljno ispravljati ono što je postojalo, potiskivati, mijenjati, rekonstruirati, ublažavati krutost i nepromjenjivost metafizičkih načela, precizne dogmatske definicije činiti fleksibilnijima, podvrgnuti reviziji smisao i sadržaj nadnaravnog i njegovu unutarnju strukturu, oduhoviti i osuvremeniti teologiju euharistije, renovirati i približiti suvremenoj misli i osjećaju nauk o otkupljenju, o naravi i učincima grijeha i mnoge druge točke. Sličan se pokret pokazao i na području egzegeze."
Osim opasnosti "nove teologije", Pio XII. upozorava i na opasnost "novog morala":
"Mišljenja Crkve o ovoj temi izložili smo u dva govora 23. ožujka i 18. travnja 1952. O bliskoj materiji, Sveta Stolica se nedavno izjasnila kroz Instrukciju Vrhovne kongregacije Svetog Oficija De "Ethica situationis" od 2. veljače, o sustavu koji dominira umovima nemalog broja ljudi, jer ima nešto fascinantno u sebi, te čiju opasnu prirodu oni jasno ne vide."
Donosim dolje prijevod cijele spomenute instrukcije De "Ethica situationis" . No, prvo trebamo pojasniti u čemu je opasnost "situacijske etike", o kojoj govori papa Pio XII.
Što je uopće "situacijska etika"?
To ćete najlakše shvatiti na primjeru modernističke teze da preljubnici smiju primiti sv. pričest.
Stajalište današnjih modernista da osobe koje se objektivno nalaze u stanju smrtnog grijeha (npr. "civilno vjenčani") mogu pristupiti sv. pričesti, temelji se na mišljenju da se oni nalaze u "situaciji" koja opravdava njihove grijehe. Po modernističkom mišljenju, postoje "situacije" u kojima netko smije činiti u sebi zle čine, pa čak i trajno živjeti u takvom stanju, a da pritom nije počinio grijeh.
Praktički nema nijednog grijeha za koji oni ne bi mogli pronaći "situaciju" u kojoj taj grijeh prestaje biti grijeh. Tako oni kažu da postoje "situacije" u kojima ni najteže kršenje naravnog zakona nije grijeh. U stvari, oni za svakog grešnika tvrde da se nalazi u situaciji koja opravdava njegove grijehe. Neki idu i dalje, pa tvrde da grijesi uopće nisu grijesi. Bilo je i onih koji su tvrdili da ni 1% ljudi nije počinilo smrtni grijeh.
Je li onda neobično da je u zemljama poput Njemačke gotovo nestao sakrament ispovijedi? Nitko se ne ispovijeda, a svi idu na pričest.
Evo, to su rezultati "novog morala" i "nove teologije".
Modernisti vole govoriti da oni donose nešto "novo". No, oni zapravo ne donose ništa novoga, nego recikliraju pogubna učenja iz prošlosti. Riječ je o starim zabludama i herezama, koje je Katolička Crkva izričito osudila.
Stvar je jasna. Nikakva "situacija" nikada ne može opravdati u sebi zle čine. Nikakva "situacija" nikada ne može opravdati preljub. Nikakva "situacija" nikada ne može opravdati sodomiju. Nikakva "situacija" nikada ne može biti dopuštenje da se osobama, koje ustraju u zlu, dijele sv. sakramenti i blagoslovi.
Pročitajte u cijelosti instrukciju Svete Stolice De "ethica situationis" od 2. veljače 1956., koja zabranjuje da se nemoralna modernistička učenja predaju na teološkim fakultetima.
Dokument u PDF-u: De "ethica situationis".
Nema komentara:
Objavi komentar