nedjelja, 15. listopada 2017.

Fra Lovro Karaula: "Jedna je prava vjera katolička, a sve druge su razdor, cijepanje, opadci, oderačine, izmišljotina, laž, himba i prijevara"



Fra Lovro Karaula (1800.-1875.) najistaknutiji je livanjski franjevac 19. stoljeća. Posebno se angažirao na izgradnji crkvi, župskih kuća i samostana, za što je znao vješto pridobiti pomoć stranih donatora (posebno iz Habsburške Monarhije).

Prilikom blagoslova nove župne crkve u Vidošima 8. prosinca 1856., fra Lovro je izrekao znamenitu propovijed u kojoj je, između ostalog, rekao i ove riječi koje vidite u naslovu.
Cijelu propovijed prenio je Zagrebački katolički list, u dva nastavka 2. i 9. svibnja 1857.

U prvom dijelu propovijedi, opisuje kako je turska okupacija u jednom trenutku dovela skoro do nestanka katoličke vjere u livanjskom kraju:
"Osim ovih mogao bi vam u prste izbrojit još šestdeset i dvije razvaline crkvah kršćanskih i bogomoljnicah u ovoj krajini, koje sve pohara i sa zemljom poravna barbarstvo protivnikah križa Isusova, i ratovi mletački s Turčinom, tako da na svrhi 17. stoljeća, osim jedne male crkvice sv. Petra Apostola u Rapovini, ne bijaše u cijeloj krajini ni crkve, ni kapele, ni župe stalne, ni kuće župske. Kršćani, koji ne htješe turčit se, jedni radi vjere svete izgubiše svoje glave; jedni uskočiše u susjednu Dalmaciju; jedni ostadoše na domaćem ognjištu, ali izgubiše svoja dobra, zemlje i sve svoje imanje, i postadoše turski kmeti i robovi; koji pako vjerom prevrnuše, kao Filipovići, Kositerovići, Firdusovići, Atlagići i drugi premnogi poturice, oni postadoše domaći podkopnici, i najžešći progonitelji bijednih kršćanah."

Malo kasnije fra Lovro podsjeća katolike livanjskog kraja kako im je bilo teško u ono vrijeme naći svećenika i doći do toliko željene svete mise:
"Sad s vami razgovaram, moji dragi varošani livanski! Jeste li već zaboravili Guber, Rapovinu, Drenovu Među, Vrelo Žabljak, Osjećane, Dobro, Planinu Orlovaču, i druga mjesta sat hoda udaljena od Varoša, u koje ste za više stotinah godinah usilovani bili srljati s vašimi zaručnicami i s nejakom dječicom: i po blatu, i po snijegu, i po kiši, i po suncu, za vidjeti samo od želje svoga zakonošu i slišat svetu misu u nedjelje i blagdane zapovjedne? Jeste li već zaboravili, koliko je vaše dječice, netom na svijet rođene, tražeći misnika od nemila do nedraga, da ih krsti, u naručju svojih kumovah i kumah brez svetoga krštenja pomrlo?
Jeste li već zaboravili ono tužno doba, kad ste za najveće blago od ovoga svijeta cijenili, viditi kakogod u godini danah misnika u svojoj kućici, da kradom i čvrsto zatvorenih kućnih i dvorskih vratah, svetu misu reče, i vaše umiruće bolestnike sa svetimi otajstvi pokrjepi, i na put vječnosti opremi?"

Izgradnjom crkve u Vidošima, situacija se mijenja, jer: "stekoste misnike i pastire među vami, stekoste mjesto stalno i kapelicu za slišat sv. misu, i primat sveta otajstva u suhu; stekoste odjeljenu za se župu i župnika", pa zaključuje kako se počinje osjećati katolička prevlast u livanjskom kraju, ali tek nakon stoljetne borbe protiv islama, kojeg fra Lovro zove "nevjera polumjesečna", "pakost polumjesečna" (jer je simbol islama polumjesec):
"Ovo je, kršćani moji, ona divna promjena koja nam svjedoči, da u ovoj krajini od dvadeset i šest godina narod katolički u svemu i po sve, osim zuluma i zulumom stečena bogatstva, mah preuzima polumjesečnom nevjerstvu. Ovo su plodi i otčinskog blagoslova Miletićeva, i truda onih misnikah, koje on još u djetinjstvu svojem apostolskim duhom zadahnu, i svojim pastirskim blagoslovom okrjepi."

Kao što vidimo, fra Lovro ovdje vidi zasluge fra Augustina Miletića.


Najvažnija misao cijele propovijedi fra Lovre Karaule su ove važne riječi:
"Prava i jedina spasonosna vjera na ovome svijetu poznaje se po pravom jedinstvu. Kad bi bilo više pravih vjerah na zemlji, imalo bi i na nebu bit više bogovah: pa i jedan samo Bog tad bi nas uveo u težku i nepodnošljivu dvoumnost, po kojoj vazda bi istraživali, a nikad ne bismo naišli na pravu vjeru. Za ovo sveto jedinstvo Isus je višeput molio Otca svoga nebeskoga ovako: 'Otče! molim te, da svi koje si predao meni, budu jedno.'
Ovo sveto jedinstvo sjajnije je i vidljivije od žarkog sunca, koje nas grije, i vi ga možete lasno poznati u prilici verugah, od kojih prva i temeljna vitica je Isus na nebu, druga vitica je sv. otac papa na zemlji, treća jesu biskupi, četvrta župnici, a peta vitica jesu svi pravovjerni. Ove zlatne vitice spojene su čvrsto sve jedna za drugu božanstvenim kalom jednog vjerovanja i jednog ćudorednog djelovanja, tako da tko od ovih viticah jednu raztrgne, on je izvan svetog jedinstva, on je krivovjerac za života i poslije smrti. Tako isto tko uz ove veruge svete ne penje se na nebo, on strmoglav pada upravo u pakao.
Držite se dakle, sinci, objeručke ovog svetog jedinstva. Jedan pravi Bog na nebu, jedno pravo krštenje i jedna vjera katolička na zemlji, a druge sve jesu razdor, cijepanje, opadci, oderačine, izmišljotina, laž, himba i prevara starih i novih laži-prorokah i laži-zakonošah, koji po prednavještenju Isusovu dođoše kao vuci pokriveni runom ovčijim, obmamiše ludi svijet, i odvukoše čete nebrojene odpadnikah sa sobom zajedno u propast vječnu."

Fra Lovro je za svoje uvjerenje i krv prolio. Ubili su ga muslimani 20. srpnja 1875.
Detalje o njegovoj mučeničkoj smrti neću ovdje iznositi; o tome možete čitati i na drugim stranicama.
Ja ću vam ovdje radije spomenuti nešto drugo... o čemu, na žalost, ne možete danas drugdje čitati.

Kako se izgradnja katoličkih crkava u BiH u 19. stoljeću provodila uz financijsku pomoć katoličkih biskupa Habsburške Monarhije, Francuske itd., ali sama izgradnja crkve nije dovoljna (crkvu treba i urediti - svijećnjaci, slike, kaleži itd.), franjevci su molili da im se pošalju i slike.

Naime, bilo im je nepodnošljivo vidjeti gole bijele zidove bez slika, jer previše podsjećaju na krivovjerja ikonoklazma i protestantizma. Zato su molili da im se pošalju slike, ukazujući da mnoge lijepe slike i uresi stoje diljem Europe, zabačene po kutovima, u prašini... Zašto ih se, prema tome, ne bi poslalo u Bosnu da ukrase zidove siromašnih crkvi?

Tako je konkretno što se tiče crkve u Vidošima, zavapio narod u siječnju 1857. god.:
"...da i ona namami pozornost oka pojedinih obdariteljah i štokojih  pobožnih družbah, zavodah i propagandah europejskih, da ju ukrase uresom crkvenim, da nam iz golih zidinah oči ne para parožak protestantizma i ikonoklastizma."

Čujete li taj glas: "da nam iz golih zidinah oči ne para parožak protestantizma i ikonoklastizma"!!!
Pravome katoliku je nepodnošljivo vidjeti gole zidove, bez svetih slika i kipova!

A pogledajte kako su građene nove crkve nakon Drugoga vatikanskog koncila. Potpuno suprotno svim stoljetnim katoličkim uzusima: kao nekakve dvorane, golih bijelih zidova, bez svetih slika i kipova, jednom riječju: ikonoklazam (i protestantizacija).
A kako su tek devastirane stare crkve? Razbijani stari oltari i na njihovo mjesto stavljani stolovi. Uklanjane su stare lijepe slike, a umjesto njih stavljana apstraktna "umjetnost"; uklanjani su stari skladni kipovi, a na njihovo mjesto stavljana su nedostojna modernistička djela.


Broj komentara: 7:

  1. Da li pretjerujem, ako kažem da iza Drugoga vatikanskog sabora, nije izgrađena nijedna lijepa crkva?
    Ja još nisam sreo osobu koja bi mi rekla da joj se sviđa modernistički stil izgradnje. Kad god dođe ta tema na razgovor, svi se slažu da je neprimjereno tako graditi crkve. Ali, to nitko neće reći svećeniku u lice.
    Pogledajte oblike u kojima su izgrađene moderne crkve po Novom Zagrebu (Siget, Utrina, Sopot...). Kažu da je i kardinal Kuharić bio nezadovoljan njihovim izgledom, ali očito nije imao snage da se suprotstavi tom trendu. Kao što nije imao odlučnosti da se suprotstavi modernističkim glavešinama: Šagiju, Bajsiću i Turčinoviću.

    OdgovoriIzbriši
  2. O unutarnjem uređenju novih crkvi, najbolje govori ovaj moj doživljaj: Dok sam jednom prije četiri godine bio u onoj dominikanskoj crkvici na uglu Ilice i Jelačićevog trga, pristupila mi je neka gospođa i pitala me: "Je li ovo rimokatolička crkva?"
    Ljudi uopće ne mogu prepoznati moderne crkve kao katoličke!

    OdgovoriIzbriši
  3. "Jeste li već zaboravili, koliko je vaše dječice, netom na svijet rođene, tražeći misnika od nemila do nedraga, da ih krsti, u naručju svojih kumovah i kumah brez svetoga krštenja pomrlo?"
    Zar nisu znali ljudi da u iznimnim situacijama mogu i laici krstiti? To je tradicionalna praksa...

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Tamo je narod, uslijed turskih progona, bio toliko dugo bez svećenika i bez ikakve vjerske pouke, da možda nisu ni znali da laik može krstiti u iznimnim situacijama.
      Ali, nije samo ondje bilo tako. Čitao sam kako je u nekim mjestima u istočnoj Lici za vrijeme turske vladavine, narod bio bez svećenika valjda preko sto godina; bili su toliko zapušteni u vjeri, da praktički ništa nisu znali, osim da se zovu kršćanima.

      Izbriši
    2. Franjevacki ljetopisi vele da ponekad nisu vidjeli svecenika i po 7 godina. A onda kad bi on dosao poucavao bi ih vjeri par dana i podjelio sakramente i krizmu. Dakle to je vjerovatno bila osnovna pouka o vjeri i da ih ucvrsti nista drugo. To je bilo doista vrijeme krajnje potlacenosti i bjede da se ja ponekad upitam citajuci sve to pa kako su ti ljudi uopce prezivjeli, a kamoli jos prezivjeli kao krscani.
      Na jednom mjestu ljetopis kaze kako je biskup Dragicevic dosao u neko selo i da je dijelio krizmu sa konjskog sedla koje mu je sluzilo kao prijestolje. A mjestani su mu u svoj svojoj neimastini za rucak ponudili jedno kuhano jaje i jabuku.

      Izbriši
  4. A što reći na Sveti Mati Slobode? Moram razočarati komentatore, tamo su ljudi oduševljeni što im je crkva naopačke i što je tabernakul u pokrajnoj kapeli kako bi se oni mogli nesmetano doći klanjati... To što za vrijeme svete Misne žrtve gledaju u namrljanu sliku poznatog valjda je još uvijek svećenik to im niti najmanje ne smeta... Čak me pitaju kako ja to naopačke gledam, zašto bi tabernakul tj.Gospodin trebao biti u sredini? Kad im pojasnim da je Misa Gospodinova žrtva i da smo tad na Kalvariji, a ne u nekoj umjetničkoj dvorani oni jednostavno to ne razumiju... Inače, točno je da je lijepo doći se pomoliti. Međutim, tabernakul se može nalaziti u sredini crkve i opet se mogu zatvoriti vrata radi straha i skrbi da se ne bi što dogodilo i može se moliti no jednostavno velika većina s Jaruna i Vrbana to uopće ne razumije.Vjerujem da onaj tko ima vjeru ne mora nužno dirati tabernakul da bi bio blizu Isusu i uopće je pitanje smije li se tabernakul dirati? Tko nema neka moli da ima i dat će mu Gospodin taj milosni dar. Njima je dobro gledati i u sliku. Što reći?
    JMS

    OdgovoriIzbriši
  5. Nikada se nije smjelo dozvoliti da se grade crkve u modernističkom stilu. To nije dostojno!

    OdgovoriIzbriši