utorak, 3. svibnja 2016.

Da nije bilo franjevaca...

Turska osvajanja u Hrvatskoj do 1606. god.

U dijelovima Hrvatske, koji su bili pod turskom okupacijom, nije bilo nikakvih drugih katoličkih svećenika, osim franjevaca. Turci nisu dopuštali na svom području djelovanje crkvene hijerarhije, tako da tamo nije bilo ni redovitih biskupa, ni "običnih" dijecezanskih svećenika.
Ne trebam ni govoriti kakva je to bila opasnost za vjeru našeg puka.

Nije lako obratiti nevjernika na katoličku vjeru, a još teže održati čovjeka u katoličkoj vjeri do kraja života, pored svih napasti svijeta, tijela i vraga.
"Ali, tko ustraje do kraja, taj će biti spašen." (Mt 10, 22)

Franjevci su uspjeli sačuvati katoličku vjeru u znatnom dijelu našega naroda pod turskom vladavinom. Ne kod svih! Velik broj ljudi se poturčio, prodao vjeru za večeru, pognuo vrat pred crvenim polumjesecom...

Pa ipak, franjevci su uspjeli sačuvati jezgru našeg naroda na okupiranim prostorima, do onog povoljnog trenutka, krajem 17. stoljeća, kad je opće slabljenje Osmanskog Carstva  ohrabrilo i naše ljude da zgrabe oružje i zbace sa svojih leđa mrski muhamedanski jaram.

U knjizi fra Grgura Čevapovića Synoptico-memorialis catalogus (1822. g.), o kojoj sam govorio prošli put, nalazimo brojna izvorna svjedočanstva naših katolika koji su živjeli pod turskom vlašću.
Sva svjedočanstva se slažu u jednom: da nije bilo franjevaca, teško bismo se oduprli muhamedanskom utjecaju.


Fra Grgur navodi svjedočanstva iz svih važnijih mjesta u Slavoniji.
Stavit ću ta svjedočanstva ovdje u izvorniku... Za svako mjesto po jedno...


OSIJEK

Na str. 148., nalazi se pisana izjava službenika grada Osijeka od 10. siječnja 1712., koja kaže:

"Nos iudex caeterique iurati Superioris Varosh Essek... iuramentaliter et conscientiose attestamur, qualiter religiosi patres Franciscani Provinciae Bosnae Argentinae, non tantummodo hocce moderno tempore, verum et temporibus, quibus hoc inclytum Regnum iugo Turcico erat subiectum, proavos, avos, parentes nostros nosque baptisaverunt, atque in Fidem Romano-Catholicam reduxerint, omniaque administrando gratis sacramenta nos in eadem firmaverint, atque conservaverint; ita quidem, si hi reverendi patres non fuissent nostrum nemo fuisset Christianus, prouti ipsi ex Turcis baptisati fatentur."

("Mi, sudac i drugi zaprisegnuti Gornje varoši Osijek... pod prisegom i savjesno svjedočimo, kako su pobožni oci franjevci provincije Bosne Srebrene, ne samo u ovo novije vrijeme, već i u vremenima u kojima je ovo slavno Kraljevstvo bilo podčinjeno turskom jarmu, naše pradjedove, djedove, roditelje i nas krstili i vratili rimokatoličkoj vjeri, i besplatno nam poslužujući sakramente učvrstili su nas u istoj vjeri i sačuvali; tako da zaista, da nije bilo ovih poštovanih otaca, nitko od nas ne bi bio kršćanin, kao što priznaju i sami krštenici od Turaka.")


SLAVONSKI BROD

Na str. 147.-148., imamo izjavu od 25. srpnja 1746., potpisanu od 18 časnika iz Broda, koja kaže:

"Nos infrascripti officiales, sub-officiales et gregarii Confinii Brodensis antiqui et novi, omnibus quorum interest notum facimus, quod religiosi patres Franciscani... Provinciae Bosnae Argentinae, iam a tot centenis annis et praesertim tepore Turcarum in maximis nostris afflictionibus, ubi sese pro incolumitate tam corporis quam animae nostrae exposuere, zelantissime in vinea Domini laborarint, imo plurimi sanguinem suum pro animabus sibi creditis ac pro fide catholica profuderint; alii vero verbera omnisque generis persecutiones nobiscum et cum nostris antenatis sustinuerint: et ut verum fateamur, nostri antecessores ob tyranidem, quam immanis sanctissimae Crucis inimicus in Christi fideles exercebat, relicta salutifera fide catholica amplexi fuissent Mahometicam, nisi praementionati patres Franciscani suis salutaribus monitis nos cum iis confirmassent et in fide Christi stabilivissent."

("Mi doljepotpisani časnici, podčasnici i vojnici Brodske krajine, stari i novi, svima kojih se to tiče dajemo na znanje, da su pobožni oci franjevci... provincije Bosne Srebrene dosljedno već toliko stotina godina i naročito za vrijeme Turaka u našim najvećim mukama, kad su se izložili za sigurnost kako naših tijela tako i duša, najgorljivije radili u vinogradu Gospodnjem, dapače mnogi su svoju krv prolili za duše koje su im povjerene i za katoličku vjeru, drugi su podnijeli batine i svaku vrstu progonstva zajedno s nama i s našim precima, i da istinu priznamo, naši bi preci zbog tiranstva koje je protiv Kristovih vjernika provodio veliki neprijatelj presvetoga Križa, napustivši spasonosnu katoličku vjeru, prihvatili muhamedansku, da nisu prijespomenuti oci franjevci svojim spasonosnim poticajima utvrdili nas zajedno s njima, i učvrstili u vjeri Kristovoj.")


OTOK

Stanovnici općina Otok i Privlaka dali su 18. srpnja 1746. pismeno svjedočanstvo potpisano od satnika Jurja Matješevića i 12 službenika, koje glasi:

"Namque patres Franciscani Provinciae Bosnae Argentinae non solum nos sobolemque, sed et avos, proavos et atavos nostros in salvifica fide Romano-Catholica educarunt et foverunt pacatis sub temporibus, ac etiam sub durissimo iugo Turcico diuturno tempore ipsa praefata SS Ministeria maioribus nostris impendebant zelanter; unde etiam contigit, quod, dum nostros genitores sub Turcis in fide continerent, saevitiam eorundem Turcarum non semel experti sint, utpote ab illis vapulando, per eosque vincula et carceres experiendo: adeo, ut frequentius facultatibus nostrorum antenatorum redimi debuerint."

("Naime, oci franjevci provincije Bosne Srebrene su ne samo nas i naše potomstvo, već i naše djedove, pradjedove i šukundjedove odgojili u spasonosnoj vjeri rimokatoličkoj i podupirali; i u mirnodopskim vremenima, i za dugoga vremena najokrutnijeg turskog jarma, gorljivo su posluživali svete službe našim precima; tako da se također događalo da, dok su naše roditelje čuvali u vjeri pod Turcima, ne jednom su iskusili divljaštvo istih Turaka, jer su od njih batinani i od njih su iskusili okove i tamnice: dotle, da su često imanjima naših predaka morali biti iskupljivani.")


ĐAKOVO

Na str. 207.-208., imamo dokument potpisan od sudaca grada Đakova, 7. kolovoza 1746. Taj dokument kaže:

"Nos infrascripti cives civitatis et parochiae Diakovarensis... ex parte totius communitatis sincere in Domino attestamur, quod patres Franciscani Provinciae Bosnae Argentinae fidelissime et zelosissime in cura animarum non solum moderno tempore sub benignissima Regia potestate, verum etiam sub durissimo iugo Turcico in tot calamitatibus et aerumnis, cum maximo vitae periculo et effusione sanguinis, a tot centenis annis nobis inservierint et in fide orthodoxa nos conservarint."

("Mi doljepotpisani građani grada i župe đakovačke... od strane cijele zajednice, iskreno u Gospodinu svjedočimo, da su oci franjevci provincije Bosne Srebrene najvjernije i najrevnije u brizi za duše, ne samo u novije vrijeme pod dobrostivom kraljevskom vlašću, nego također pod najokrutnijim turskim jarmom među tolikim opasnostima i mukama, uz vrlo veliku opasnost za život i prolijevanje krvi, od tolikih stotina godina služili nam i očuvali nas u pravoj vjeri.")


KOBAŠ

Na str. 200.-201., imamo izjavu kapetana Ivana Sekule od 18. siječnja 1700.
Sekula je inače bio jedan od vođa protuturskog ustanka u Slavoniji 1688. god. U ovoj izjavi on prosvjeduje protiv pokušaja da se u Kobašu maknu franjevci i dovedu svjetovni svećenici (što se događalo svugdje nakon oslobođenja od Turaka):

"...nostros patres, qui nos in Christo regenerarunt, et in fide nostra sanctissima velut rosas inter spinas a duobus seculis et ultra, innumeras persecutiones et tribulationes sustinendo, suis efficacissimis ferventissimisque exhortationibus publicis ac privatis, nec non vitae exemplis conservarunt, ex hac patria noviter a Turcis recuperata eliminare et exturbare conentur. Quapropter notum sit omnibus... quod praefati patres Franciscani nostrates omnibus nobis sint acceptissimi atque utilissimi... Propterea nostros patres Franciscanos nobis nullo modo eripi patiemur: si autem attentare placuerit potentibus hoc efficere contra totius populi consensum, profecto sciant eventuram ingentem corruptelam morum huius nationis; quod avertere dignetur Divina Maiestas, cui sit honor et gloria in sempiternum."

("...naše oce [franjevce], koji su nas u Kristu preporodili i u našoj presvetoj vjeri kao ruže među trnjem u dva stoljeća i više, podnijevši nebrojene progone i muke, sačuvali svojim najučinkovitijim i najrevnijim propovjedima javnim i privatnim kao i životnim primjerima, [neki] pokušavaju iz ove domovine koja je u novije vrijeme oslobođena od Turaka, izbrisati i istjerati. Zbog čega neka je znano svima... da su spomenuti naši oci franjevci svima nama najprihvatljiviji i najkorisniji... Zbog toga ni na koji način nećemo trpjeti da nam oduzmu naše oce franjevce: a ako bi se prohtjelo moćnicima da to učine protiv suglasnosti cijeloga puka, neka znaju da će doći do velikog kvarenja običaja ovoga naroda, od čega neka nas se udostoji sačuvati Božje Veličanstvo, kome neka je čast i slava u vječnost.")


ORIOVAC

Na str. 205.-206., dolazi izjava od 14. prosinca 1722., koju su potpisali prefekt Marko Harpača, zastavnik Mihael Terzić, kapetan Petar Katić, kapetan Stjepan Pešić sa petoricom desetnika i tri ordinarija. Izjava kaže:

"Non esse mirum, si fides Christi a ducentis fere annis inter Turcas aliosque quamplurimos infideles velut rubens rosa inter spinas floruerit, quia apti et capaces ad ecclesiarum huius patriae gubernacula sederunt, puta patres ordinis Seraphici Provinciae Bosnae Argentinae alumni, pastores animarum nostrarum fidelissimi, qui eas regere et administrare noverunt... Hi plurimos Iesu Christo non sine ingenti molestia ac magna dificultate pepererunt, et in gremio S. Matris Ecclesiae conservarunt, sicut etiam nunc sancte et catholice conservant. Et quis posset sufficienter verbis aut litteris exprimere, quos illi labores exantlarint? Quos sanguinis torrentes in tam atroci praelio effuderint?"

("Ne treba se čuditi, da je vjera Kristova gotovo dvjesto godina usred Turaka i brojnih drugih nevjernika cvjetala kao crvena ruža među trnjem, jer su se prikladni i sposobni brinuli za upravljanje crkvama ove domovine, to jest oci serafskoga reda provincije Bosne Srebrene, najvjerniji pastiri naših duša, koji su ih znalu ravnati i upravljati... Oni su mnoge preporodili Isusu Kristu, ne bez znatnih muka i velikih teškoća, i sačuvali ih u krilu sv. Majke Crkve, kao što ih i sada sveto i katolički čuvaju. I tko može dovoljno riječima ili pismima izraziti koje su oni muke pretrpjeli? Kolike su bujice krvi u tako teškom boju prolili?)


CERNIK

Na str. 114.-115., Čevapović navodi jedan dokument od 4. prosinca 1711., sastavljen pred Franjom Heymannom i potpisan od dvojice sudaca i petorice starješina. Taj dokument kaže:

"Antequam inimicus iratusque hostis Crucis Christi, Turca, hanc patriam invasisset, nosque tyrannico suo imperio subiugasset, non ambigitur fuisse inter catholicos viros religiosos nonnullarum religionum alumnos praesbiterosque seculares; sed ingruente tumultu bellico hostilique exercitu, videntes se in morte confinio constitutos, evidentibusque perdendae temporalis vitae periculis circumvalatos... omnes aufugerunt: at, soli viri Seraphicae Religionis Provinciae Bosnae Argentinae alumni se ad instar leonum validos et magnanimos, singularique quadam heroica constantia armatos ostendentes, non fugerunt, sed maluerunt cum populo Dei variis tribulationibus et aerumnis involvi, quam eundem in periculis abiurandae fidei perdendaeque salutis aeternae reliqui..."

("Prije nego što je Turčin, neprijatelj i bijesni protivnik Križa Kristova, navalio na ovu domovinu i nas podložio svojoj tiranskoj vlasti, nema sumnje da je među katolicima bilo redovnika pripadnika raznih redova i svjetovnih svećenika; ali dolaskom ratnog vihora i neprijateljske vojske, videći da se nalaze na granici smrti, okruženi očitim opasnostima gubitka vremenitog života... svi su pobjegli, a jedino pripadnici serafskoga reda provincije Bosne Srebrene, čvrsti i hrabri poput lavova, i svi pokazujući da su naoružani nekom junačkom upornošću, nisu pobjegli, već su radije s pukom Božjim trpjeli razne nevolje i muke, nego da ga ostave u opasnosti da napusti vjeru i izgubi vječno spasenje...")


POŽEGA

Na str. 117.-118., imamo svjedočanstvo službenika grada Požege od 5. kolovoza 1746., koje glasi:

"Nos infrascripti iudex et magistratus ac tota communitas inclytae regiaeque civitatis Poseganae, per praesentes omnibus, quorum interest, notum facimus, ex quo religiosi patres ordinis minorum... antiquissimae Provinciae Bosnae Argentinae iam a tot centenis annis, praesertim tempore infensissimi Christiani nominis hostis, Turcae, in maximis nostrorum antenatorum nostrisque afflictionibus sese pro salute animarum exposuere; ea sedulitate in vinea Domini laborantes, plurimi sanguinem suum pro animabus sibi creditis fideque catholica profuderunt; alii vero intrepide et constanter, spreta propria vita temporali, verbera omnisque generis persecutiones a Turcis sustinendo, per valles, dumeta, montes, speluncas, ac deserta, cum evidentissimo vitae suae periculo, populum sibi concreditum diu noctuque pabulo spirituali nutrientes, constantissimum in fide catholica conservarunt. Imo non tantum per traditionem, verum etiam per ipsam experientiam multorum nunc in vita existentium indubitatum est, nisi praementionati patres Franciscani suis salutaribus suasionibus et spiritualibus consolationibus nostros antenatos nosque in vera fide stabiliissent, fere omnes ob insuperabilem tyrannidem inimicorum Crucis Christi, relicta vera fide, ad sectam illorum conversi fuissent."

("Mi doljepotpisani, sudac i magistrat i cijela zajednica slavnoga i kraljevskoga grada Požege, po ovome svima kojih se tiče dajemo na znanje, od kad su se pobožni oci reda manje braće... najdrevnije provincije Bosne Srebrene, već toliko stotina godina, osobito u vrijeme Turčina, najogorčenijega neprijatelja kršćanskog imena, u najvećim mukama naših predaka i nas, izložili za spasenje duša, sa takvom su marljivošću radili u vinogradu Gospodnjem, mnogi su svoju krv prolili za duše koje su im povjerene i za katoličku vjeru, a drugi su neustrašivo i postojano, prezrevši vlastiti prolazni život, pretrpjeli batine i svaku vrstu progona od Turaka, po dolinama, šikari, planinama, špiljama i pustari, sa vrlo očitom opasnošću za život, narod koji im je povjeren su danju i noću hranili duhovnom hranom i sačuvali ga čvrstim u katoličkoj vjeri. Zato, ne samo po predaji, već i po samom iskustvu mnogih koji su i sada još na životu, nedvojbeno je, da nisu spomenuti oci franjevci svojim spasonosnim uvjeravanjima i duhovnim utjehama naše pretke i nas učvrstili u pravoj vjeri, gotovo bi svi zbog nepodnošljivog tiranstva neprijatelja Križa Kristova, ostavivši pravu vjeru, prešli na njihovu sektu.")


PLETERNICA

Na str. 119.-120., nalazi se svjedočanstvo službenika Pleternice iz 1702. god., koje glasi:

"Nos infrascripti iudices, iurati ac seniores populi dominii Pleternicensis, omnibus, quorum interest notum facimus, quod religiosi patres Franciscani... Provinciae Bosnae Argentinae iam a tot centenis annis, et praesertim tempore Turcarum, in maximis afflictionibus nostris sese pro incolumitate tam corporum quam animarum nostrarum exposuerint, et impigra sedulitate in vinea Domini laboraverint; imo plurimi sanguinem suum pro animabus sibi concreditis nec non pro fide catholica profuderint; alii quoque verbera omnisque generis persecutiones nobiscum et cum antecessoribus nostris sustinuerint: imo testamur, plurimos Christicolas in superstitiosam Mahometicam sectam prolabi potuisse, nisi praementionati patres Franciscani suis salutaribus monitis, suasionibus et exhortationibus eos confirmassent stabilivissentque."

("Mi doljepotpisani suci, zaprisegnuti i starješine naroda vlastelinstva pleterničkoga, svima kojih se to tiče dajemo na znanje, da su se pobožni oci franjevci... provincije Bosne Srebrene, već toliko stotina godina, a naročito u vrijeme Turaka, u našim najvećim mukama, izložili za sigurnost kako naših tijela tako i duša, i neumornom marljivošću radili u vinogradu Gospodnjem; nadalje, mnogi su prolili svoju krv za duše koje su im povjerene i za katoličku vjeru, drugi su pretrpjeli i batine i svaku vrstu progonstva zajedno s nama i našim precima; zato svjedočimo da su mnogi kršćani mogli pasti u praznovjernu muhamedansku sektu, da ih nisu prijespomenuti oci franjevci svojim spasonosnim poukama, uvjeravanjima i ohrabrenjima učvrstili i utvrdili.")


ILOK

Na str. 204.-205., dolazi izjava službenika iz Iloka, Sotina i ostalih mjesta u Srijemu, dana 14. prosinca 1711. pred zapovjednikom Andrijom Petronijem koji ju je i potpisao. U izjavi se navodi šest velikih dobročinstava franjevaca u tamošnjem puku. Izjava glasi:

"Universis, quibus opus fuerit, sit manifestum, qualiter knezii seu iudices locorum infrascriptorum, suo et communitatum nomine, in praesentia mei etiam infrascripti, conscientiose et sponte fassi sunt sequentia:
1. Non tantum ipsos, sed et eorundem antenatos, avos videlicet, proavos, atavos per patres Franciscanos Provinciae Bosnae Argentinae in orthodoxa fide fuisse educatos.
2. Summa cum diligentia atque promtitudine semper eisdem omnibus SS. Sacramenta a praedictis patribus fuisse administrata.
3. Quoties necessitas urgebat, maxime tempore Turcarum, variare sedes et habitationes, semper iidem patres populum sequebantur, animarum saluti prospexerunt, non obstantibus tantis periculis.
4. Si iidem patres praefato populo in salutis negotio a manu non fuissent, populus praefatus in periculo perversionis aeternaeque damnationis extitisset.
5. Praedictos patres vigilantiam eorundem habuisse inter schismaticos aliosque haereticos, et defectu ipsorum patrum nec unam animam absque sacramentis obiisse; quin imo per eosdem patres Turcas et schismaticos ad veram Catholicam Fidem fuisse reductos et conversos.
6. Patres praefatos quietam et Apostolicam vitam semper duxisse, ita ut nullius inquietudinis aut praeiudicii sive in spiritualibus sive in temporalibus authores unquam exstiterint."

PRIJEVOD:

"Svima, kojima je potrebno, neka bude očito, kako su knezovi ili suci doljenapisanih mjesta, u svoje i ime zajednica, također u nazočnosti mene doljepotpisanoga, savjesno i dobrovoljno priznali sljedeće:
1. Ne samo oni, već i njihovi preci, to jest djedovi, pradjedovi, šukundjedovi, bili su odgojeni u pravoj vjeri po ocima franjevcima provincije Bosne Srebrene.
2. S najvećom pomnjom i spremnošću uvijek su im svi sveti sakramenti bili posluživani od spomenutih otaca.
3. Kad god je potreba tražila, najviše za vrijeme Turaka, da se mijenjaju prebivališta i boravišta, uvijek su ti oci pratili narod; gledali su na spasenje duša, ne obazirući se na tolike opasnosti.
4. Da isti oci nisu bili rečenom narodu pri ruci u radu za spasenje, spomenuti bi narod došao u opasnost kvarenja i vječne osude.
5. Spomenuti oci su istu budnost imali među raskolnicima i drugim hereticima, i propustom tih otaca nijedna duša nije preminula bez sakramenata; dapače, preko istih otaca su Turci i raskolnici bili vraćeni i obraćeni na pravu katoličku vjeru.
6. Spomenuti oci su uvijek vodili miran i apostolski život, tako da nikome nikada nisu bili uzrok nemira i lošeg primjera, bilo u duhovnim bilo u vremenitim stvarima."







1 komentar:

  1. Narod pamti one koji svoj život polažu za ovce. Dobre pastire , a ne najamnike , one koji su s njima tugovali kad su bili tužni , gladovali kad su bili gladni , a veselili se s njima u radosti . Danas nažalost dosta toga samo se spominje i to rijetko. Jer mnogi bosu nogu i sandale zamijeniše najk tenesicama, grubi habit modernim mekušastim odijelom, tvrdu dasku udobnim madracom , a zataknutu žlicu o gredu - gošćenjem. Robelar

    OdgovoriIzbriši