Svećenici koji pristupaju Gospodinu, neka budu sveti

Još jedna važna poruka iz pobudnice pape sv. Pija X. Haerent animo odnosi se na svetost koju svećenici moraju imati kad prinose svetu misnu žrtvu. No, da bismo shvatili riječi sv. Pija X., trebamo prvo znati da su klasični katolički pisci, govoreći o ovim temama, uvijek povlačili paralele sa svećenicima Staroga zavjeta.

Pogledajte koliko se u starozavjetnim propisima naglašavala nužnost svetosti svećenika (kojima je bila glavna služba da prinose žrtve). Dovoljno je spomenuti nekoliko rečenica, koje su postale opće mjesta u klasičnoj katoličkoj literaturi:

Izl 19, 22
"Sacerdotes quoque qui accedunt ad Dominum, sanctificentur, ne percutiat eos."
("A svećenici koji pristupaju Gospodinu, neka se posvete, da ih ne udari.")

Lev 6, 18
"Legitimum ac sempiternum erit in generationibus vestris de sacrificiis Domini: omnis qui tetigerit illa, sanctificabitur."
("Zakonito i vječno bit će u vašim naraštajima od žrtava Gospodnjih: tko ih god dotakne, posvetit će se.")

Lev 21, 6
"Sancti erunt Deo suo, et non polluent nomen ejus: incensum enim Domini, et panes Dei sui offerunt, et ideo sancti erunt."
("Bit će sveti Bogu svomu, i neće okaljati njegovo ime: jer prinose kâd Gospodnji i kruhove Boga svoga, i stoga će biti sveti.")

Ako se već u starozavjetnim propisima o žrtvama tražila tolika svetost svećenika, koliko se onda više traži svetost svećenika Novoga zavjeta, s obzirom da su starozavjetne žrtve bile pralik i proročanstvo novozavjetne žrtve?

Na to misli papa sv. Pio X. kad u Haerent animo kaže:

"At maxime ut ministri eius in praecellentissimo sacrificio, quod perenni virtute pro mundi vita innovatur, debemus ea animi conformatione uti, qua ille ad aram crucis seipsum obtulit hostiam immaculatam Deo. Nam si olim, in specie solummodo ac figura, tanta a sacerdotibus postulabatur sanctitas; ecquid a nobis, quum victima est Christus?

("Ali najviše kao Njegovi službenici u najizvrsnijoj Žrtvi, koja se vječnom snagom obnavlja za život svijeta, dužni smo se dušom tako suobličiti, kako je On prinio sama sebe na žrtveniku križa neokaljanu žrtvu Bogu. Naime, ako se nekada samo u slici i liku, tražila tolika svetost od svećenika, koliko onda od nas kad je žrtva Krist?")

Isti ćete argument redovito vidjeti u poznatim duhovnim knjigama kojima je svrha potaknuti svećenike na svetost pri prinošenju misne žrtve.

Odličan primjer je knjiga P. Chaignona Svećenik na oltaru, koja svoje drugo poglavlje počinje ovim riječima (str. 50.-53.):

Zato je svećeniku molitva naročita zapovijed

U povodu svoje pedesete godišnjice svećeništva 1908., papa sv. Pio X. uputio je svećenicima cijeloga svijeta poticajno pismo Haerent animo, poznato pod svojim podnaslovom Exhortatio ad clerum catholicum.

To je poziv svećenicima na svetost, u kojem se naročito ističe misao da razlika između svećenika i prosječnog "dobrog čovjeka" mora biti tako velika kao razlika između neba i zemlje. Ovu misao sv. Pio X. temelji na učenjima svetih otaca:

"Talis igitur quum sit mens Ecclesiae de sacerdotum vita, mirum nemini esse possit, quod sancti Patres ac Doctores omnes ita de ea re consentiant, ut illos fere nimios quis arbitretur: quos tamen si prudenter aestimemus, nihil eos nisi apprime verum Tectumque docuisse iudicabimus. Eorum porro sententia haec summatim est. Tantum scilicet inter sacerdotem et quemlibet probum virum intercedere debet discriminis, quantum inter caelum et terram: ob eamque causam, virtuti sacerdotali cavendum non solum ne gravioribus criminibus sit affinis, sed ne minimis quidem. In quo virorum tam venerabilium iudicio Tridentina Synodus stetit, quum monuit clericos, ut fugerent 'levia etiam delicta, quae in ipsisi maxima essent' (Sess. XXII., de reform., c. I.): maxima scilicet, non re ipsa, sed respectu peccantis, in quem, potiore iure quam in templorum aedificia, illud convenit: 'Domum tuam decet sanctitudo' (Ps. 92, 5)."

("Budući da je takvo stajalište Crkve o životu svećenika, nikomu ne može biti čudno, da su sveti oci i svi naučitelji toliko suglasni o toj stvari, da bi netko gotovo pomislio da pretjeruju: no, ako razborito razmislimo, shvatit ćemo da nisu učili ništa osim onoga što je posve istinito i pokriveno. A njihovo je mišljenje ukratko ovo: Treba biti takva razlika između svećenika i bilo kojeg dobrog čovjeka kakva je između neba i zemlje - i zbog tog razloga, svećenička se krepost mora čuvati, ne samo da se ne približi teškim grijesima, nego ni najmanjima. U prilog prosudbe tako časnih ljudi govori Tridentski sabor, kad opominje klerike da izbjegavaju 'također i lake prijestupe, koji su kod njih najteži' (Sess. XXII., de reform., c. I.): najteži dakako, ne u samoj stvari, nego u odnosu na onoga koji griješi, kojima s većim pravom nego građenim hramovima pristaje ona: 'Kući tvojoj dolikuje svetost' (Ps 92, 5).")

Dakle, ako uspoređujemo svećenika s prosječnim "dobrim čovjekom", svećenik mora biti na daleko višoj razini. Ne smije se događati da laici žive kreposnije nego svećenici. Recimo, danas možete vidjeti u nekim crkvama prizore gdje poneka dobra baka sama u crkvi klečeći moli krunicu. A župnik? Kako to da njega nikada ne vidite da klečeći moli pred svetohraništem? Dobro, ovaj primjer možda nije baš vješto sročen (jer se možda župnik klanja i moli u skrovitosti), ali razumijete što se želi reći? Ne smije se događati da laici imaju snažniji duhovni život nego svećenici. Štoviše, svećenici ih u tome moraju toliko nadvisivati: "koliko je razlika između neba i zemlje".

Sv. Pio X. kaže da svećenik bez svetosti prestaje biti sol zemlje:

"Item, sanctimonia posthabita, nihil admodum sacerdos sal terrae esse poterit; coruptum enim et contaminatum integritati minime aptum est conferrendae: unde autem sanctitas abest, ibi corruptionem inesse oportet. Quapropter Christus, eamdem insistens similitudinem, sacerdotes tales sal infatuatum dicit, quod 'ad nihilum valet ultra, nisi ut mittatur foras, atque adeo conculcetur ab hominibus' (Mt. 5, 13)."

("Isto tako, zanemarivši svetost, svećenik više ne može biti sol zemlje, jer nipošto nije prikladno sravniti ono što je pokvareno i okaljano sa neporočnošću; naime, gdje manjka svetosti, tamo nužno dolazi pokvarenost. Zbog toga Krist, ukazujući na tu sličnost, naziva takve svećenike bljutavom solju, koja 'nizašto više ne koristi, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze' (Mt 5, 13).")

Sv. Pio X. se pozvao na pismo pape Leona XIII. Testem benevolentiae nostrae, kojim je osuđena hereza amerikanizma. Naime, "amerikanisti" su stavljali "aktivne kreposti" (aktivizam u svijetu) ispred "pasivnih kreposti" (molitva, post, samozataja, mrtvenje, kontemplacija...). Pojednostavljeno rečeno, amerikanisti su razmišljali ovako: "Ma, koga briga što ja ne molim i ne činim pokoru; važno je da pomažem siromašnima. Ostalo nije ni bitno."
Tu zabludu je sv. Pio X. osudio i u enciklici Pascendi Dominici gregis, kao jednu od glavnih modernističkih hereza.

Razumljivo je stoga zašto sv. Pio X. toliko inzistira da svećenik mora biti čovjek molitve, pokore, mrtvenja i kontemplacije. Iako upozorava da se pri tome ne smiju zanemariti dužnosti prema vjernicima (propovijedanje, ispovijedanje, pohodi bolesnicima i umirućima, poučavanje neukih itd.), ipak naglašava:

"Inter haec vero insigne Pauli monitum sit menti defixum: 'Neque qui plantat est aliquid, neque qui rigat: sed qui incrementum dat Deus' (1 Cor. 3, 7). Liceat quidem euntes et flentes mittere semina; liceat ea labore multo fovere: sed ut germinent edantque optatos fructus, id nempe unius Dei est eiusque praepotentis auxilii."

("Usred toga, naime, treba imati pri umu Pavlovu opomenu: 'Niti je što onaj koji sadi, ni onaj koji zalijeva, nego Bog koji daje rasti' (1 Kor 3, 7). Makar hodajući i plačući bacali sjemenje; makar ga obrađivali velikim trudom, ali da bi isklijalo i dalo željene plodove, to je samo do Boga i njegove premoćne pomoći.")

Crkva treba svete svećenike. Svećenike koji se svakodnevno trude oko svoga posvećenja. Papa sv. Pio X. otvoreno upozorava one koji se toga ne drže:

"Vae sacerdoti, qui suum tenere locum nesciat, et nomen Dei sancti, cui esse sanctus debet, infideliter polluat! Optimorum corruptio, teterrimum: 'Grandis dignitas sacerdotum, sed grandis ruina eorum, si peccant; laetemur ad ascensum, sed timeamus ad lapsum: non est tanti gaudii excelsa tenuisse, quanti moeroris de sublimioribus corruise'.
Vae igitur sacerdoti, qui, immemor sui, precandi studium deserit; qui piarum lectionum pabulum respuit; qui ad se ipse nunquam regreditur ut accusantis conscientiae exaudiat voces! Neque crudescentia animi vulnera, neque Ecclesiae matris ploratus movebunt miserum, donec eae feriant terribiles minae: 'Excaeca cor populi huius, et aures eius aggrava et oculos eius claude ne forte videat oculis suis, et auribus suis audiat, et corde suo intelligat, et convertatur, et sanem eum' (Is. 6, 10). - Triste omen ab unoquoque vestrum, dilecti filii, avertat dives in misericordia Deus; ipse qui Nostrum intuetur cor..."

("Jao svećeniku koji ne zna držati svoje mjesto, i ime svetoga Boga kome treba biti svet, nevjerno pogrđuje! Najgore je kad se pokvare najbolji: 'Veliko je dostojanstvo svećenika, ali velika je njihova ruševina ako sagriješe; radujmo se uzvišenju, ali strahujmo od pada: nije tolika radost što se držao uzvišeno, kolika je tuga što je nisko pao'.
Jao stoga svećeniku koji, zaboravivši se, napusti nastojanje oko molitve; koji odbaci hranu pobožnoga čitanja; koji nikada ne pogleda u sebe da čuje glasove savjesti koji ga optužuju! Jadnika neće potaknuti ni sve gore rane duše, niti plač majke Crkve, dok ne ponese one strašne prijetnje: 'Zaslijepi srce ovoga naroda, i otežaj njegove uši i zatvori njegove oči, da ne bi možda vidio svojim očima i čuo svojim ušima, i srcem svojim razumio, i obrati se i ozdravim ga' (Iz 6, 10). - Neka ovu žalosnu kob odvrati od svakoga od vas, ljubljeni sinovi, Bog koji je bogat milosrđem: On koji promatra naše srce...")

Zato je doista potrebno da svećenik bude čovjek intenzivne molitve.

"Sed enim sacerdos multo impensius ceteris paruisse debet Christi praecepto: 'Oportet semper orare' (Lc. 18, 1); cui inhaerens Paulus tantopere suadebat: 'Orationi instate, vigilantes in ea in gratiarum actione' (Col. 4, 2); 'Sine intermissione orate' (1 Ts. 5, 17)."

("Ali svećenik se mora mnogo više od drugih pokoriti Kristovoj zapovijedi: 'Treba svagda moliti' (Lk 18, 1); koje se tako dosljedno držao Pavao kad je poticao: 'U molitvi ustrajte, bdijte u njoj u zahvaljivanju' (Kol 4, 2); 'Bez prestanka molite' (1 Sol 5, 17).")

Jedna mala digresija... Kako zapravo izgleda molitveni život jednog istinski revnog svećenika? Tko bi u tome mogao biti uzor? Mislim da je ovdje najbolje navesti primjer sluge Božjega fra Ante Antića.

Evo što o. Katalinić piše u životopisu fra Ante Antića iz 1967. godine...

Ante Katalinić, Dobri otac Antić, Split, 1967., str. 126.

Da bi čovjek mogao provoditi takav život, mora imati određenu molitveno-asketsku kondiciju. Kao što čovjeku treba dobra fizička kondicija da bi se mogao baviti profesionalnim sportom, tako je potrebna duhovna kondicija za intenzivan molitveni život.
Na primjer, vi ne možete očekivati od nekoga tko jedva moli jednom dnevno, da će sutra preći na moljenje tradicionalnog časoslova. Isto kao što ne možete očekivati od dječaka koji je tek počeo trenirati nogomet, da će odmah preći u profesionalne igrače. To tako ne ide.

Upravo zato postoje sjemeništa i svećenička formacija. Njihov je zadatak da postupno formiraju osobe koje će moći voditi intenzivan duhovni život. Tu se treniraju da budu sposobni jednoga dana samostalno moliti časoslov, kao i ostale molitve. Tu se također pripremaju za nadvladavanje teškoća koje se pojavljuju na tom putu (tjelesne slabosti, napasti, distrakcije, zamamnost i zamke svijeta itd.).


Sv. Pio X. govori kako sjemeništa moraju biti škole svetosti, kao i cijela daljnja svećeniča formacija, i tu izvodi pouku iz obreda prve tonzure (kojim se ulazilo u klerički stalež):

"Ad hanc ipsam vitae sanctimoniam, de qua iuvat paulo fusius dicere, magnis Ecclesiae spectat perpetuisque curis. Sacra idcirco Seminaria instituta: ubi, si litteris ac doctrinis imbuendi sunt in spem cleri adolescunt, at simul tamen praecipueque ad pietatem omnem a teneris annis sunt conformandi. Subinde vero, dum ipsa candidatos diuturnis intervallis gradatim promovet, nusquam, ut mater sedula, hortationibus de sanctitate assequenda parcit. Iucunda quidem ea sunt ad recolendum. Quum enim primum in sacram militiam cooptavit, voluit nos rite profiteri: 'Dominus pars haereditatis meae, et calicis mei: tu es, qui restitues haereditatem meam mihi' (Ps. 15, 5). Quibus, inquit Hieronymus, monetur 'clericus ut qui, vel ipse pars Domini est, vel Dominum partem habet, talem se exhiberet, ut ipse possideat Dominum, et possideatur a Domino' (Ep. LII ad Nepotianum, n. 5.)."

("Baš na tu svetost života, o kojoj pomaže da malo opširnije govorimo, Crkva gleda s velikom i stalnom brigom. Zato su ustanovljena sveta sjemeništa: gdje iako treba mlade, koji se nadaju postati klericima, poučavati u pismima i naucima, ali istovremeno ih osobito treba oblikovati za svaku pobožnost još od mlađe dobi. A zatim, kad ona [Crkva] postepeno tijekom dužeg razdoblja priprema kandidate, kao brižna majka, nikada ne propušta poticaje na svetost. Radosno je prisjetiti ih se. Kad nas je, naime, prvo primila u svetu vojsku, željela je da s pravom ispovijedamo: 'Gospodin je udio moje baštine, i moga kaleža: ti si onaj koji ćeš mi vratiti baštinu' (Ps. 15, 5). Time se, kaže Jeronim, opominje 'da se klerik kao onaj koji bilo da je sam udio Gospodnji ili ima Gospodina kao svoj udio, tako iskaže da sam posjeduje Gospodina i bude posjedovan od Gospodina' (Ep. LII ad Nepotianum, n. 5.).")

Iz ovoga je jasno kakav mora biti odgoj u sjemeništima. Odgoj molitve i odgoj za molitvu.

To je odlično izraženo u uvodu priručnika i molitvenika za sjemeništarce Sursum corda (Zagreb, 1944., str. 8.-10.).

Sv. Marko Križevčanin

Ova slika sv. Marka Križevčanina nalazi se u knjizi Saeculum Marianum Viennensis Congregationis iz 1686. godine. Natpis ispod slike glasi:

"D. Marcus Crisinus, Metropolitanae Strigoniensis Ecclesiae canonicus, pro fide catholica occisus ab haereticis, Cassoviae, 7. Septembris 1619."

("G. Marko Krizin, kanonik metropolitanske crkve ostrogonske, za katoličku vjeru ubijen od heretika, u Košicama, 7. rujna 1619.")

Na internetu imate jedno par godina starije izdanje iz 1678. god. Saeculum Marianum. Izdvojit ću nekoliko važnih stvari koje tamo pišu o mučeništvu sv. Marka Križevčanina.

Prvo, što su točno kalvinistički heretici nudili sv. Marku Križevčaninu, kad su ga silili da se odrekne katoličke vjere?

"Offerebant enim Crisino canonico haeretici cum libertate amplissimos reditos si ejurata religione Calvinum sequi in animum induceret, sed is sceleratam conditionem animose reiciiebat, asserens diaboli partes ab adversariis suscipi agendas, dum se a Christo et Ecclesia conniterentur avertere, pro qua cum Sociis patribus idem omnino contestantibus paratus semper fuisset, essetque etiamnum sanguinem et vitam profundere."

("Nudili su, naime, heretici kanoniku Krizinu, zajedno sa slobodom, i obilne prihode, ako odrekavši se vjere, odluči slijediti Calvina; ali je on zločinački prijedlog odlučno odbijao, govoreći da protivnici provode poslove đavolske strane, dok ga pokušavaju odvratiti od Krista i Crkve, za koju je - zajedno s ocima Družbe, koji su to isto svjedočili - uvijek bio spreman i sad je također, proliti krv i život.")

Drugo, mučitelji su jednom prilikom pokušali čak apelirati na domoljublje sv. Marka Križevčanina, tj. navesti ga da pod prizmom zajedničkog dobra domovine popusti u pitanju vjere.

"Urgebant inter atrocissimos dolores ingemiscentem canonicum haeretici: cur simul cum ipsis in bonum patriae non conspiraret, cur se eorum conatibus opponeret? 'Nequaquam', inquit Crisinus, 'me oppono illis qui bono patriae student, sed cum iis et sentio et conspirare volo: alii autem praeter catholicos, qui patriae bono se impendant, neutiquam sunt.' In rabie tam animosa protestatione acti in ipsum vehementius iterum desaevierunt, donec cum inter tormenta jam jam expiratum viderent, caput gladio a corpore revulserint, et in proximam cloacam enectum praecepitaverint."  

("Navaljivali su heretici na kanonika dok je uzdisao usred najstrašnijih boli: zašto se ne želi složiti s njima za dobro domovine, zašto se opire njihovim nastojanjima? 'Nipošto se', kaže Krizin, 'ne suprotstavljam onima koji rade za dobro domovine, već s njima osjećam i želim se složiti: ali nema drugih, osim katolika, koji se žrtvuju za dobro domovine.' U bijesu zbog tako odlučnog odgovora, opet su još okrutnije navalili na njega, sve dok mu nisu, vidjevši da je usred muka već na izdisaju, mačem odsjekli glavu, i izmučenoga bacili u obližnji kanal.")

A koliko danas ima onih koji bi, bilo u ime "domoljublja" ili kakvih drugih navodno "viših ciljeva", radili kompromise po vjerskim pitanjima? Kao da je bilo što zemaljsko važnije od vjere!
Koliko je samo na političkom području onih koji ne žele da spominjemo pitanje vjere i morala, "kako se ne bi dijelila desnica".
Pa i u "pro-life pokretu": koliko je onih koji ne žele da se previše ističe katolički identitet, kako bi pokretu privukli i pripadnike drugih religija. To je apsurdno!
Zar netko stvarno misli da će "multireligioznost" donijeti ikakav uspjeh?
A da ne govorimo o kompromiserstvu koje se provodi u ime "ekumenizma"... Znate već sve o protestantizaciji koju provode modernisti.


Zato na blagdan sv. Marka Križevčanina, izmolimo dolje navedenu molitvu: da se i naša domovina i cijeli svijet oslobode od modernističkog i protestantskog krivovjerja.

Iz molitvenika Srce Isusovo - spasenje naše (1946. god., str. 411.-412.):

Sv. Ivan Kapistran - "Speculum clericorum"

Misa sv. Ivana Kapistrana

Nedavno je bila godišnjica čudesne obrane (tada ugarskog grada) Beograda od Turaka 1456. god., čime je barem za neko vrijeme zaštićena južna Ugarska i istočna Slavonija od turskih prodora.
Sv. Ivan Kapistran je u toj obrani imao ključnu ulogu. No, on nije bio samo vojskovođa, nego prije svega - franjevac i svećenik.

Ne samo da je bio izrazito savjestan svećenik, nego je i drugim svećenicima propovijedao koliko je važno da budu na visini svog zadatka. Jedno od najznačajnijih djela sv. Ivana Kapistrana nosi naziv Speculum clericorum (Ogledalo klerika).
To je zapravo govor održan kleru u Trentu, 22. travnja 1439.

Taj je govor danas naročito potreban, jer su mnogi katolici, pa i svećenici, zaboravili na dostojanstvo i uzvišenost svećeništva. Mnogi danas, izgleda, uopće ne razumiju što je svećenstvo, zbog opće zbunjenosti nastale uslijed pokoncilskog razvodnjavanja, reformi, modernizma i protestantizacije. Uslijed tog razvodnjavanja, mnogi svećenici olako prelaze preko dužnosti da nastoje oko svoga posvećenja. Zato je danas potrebno svojevrsno "otriježnjenje".

Sv. Ivan Kapistran je kao glavni moto svog govora uzeo riječi iz Knjige izlaska (19, 22):

"Sacerdotes quoque, qui accedunt ad Dominum sanctificentur, ne percutiam eos."
("Svećenici naime, koji pristupaju Gospodinu, neka se posvete, da ih ne udarim.")

Na početku trećeg dijela govora, sv. Ivan Kapistran objašnjava spomenutu rečenicu Svetoga pisma:

"Ad tertiam igitur et ultimam partem postremo veniens, quam dicebam continere extremae poenalitatis improperium perniciosum, cum dicit Angelus: 'ne percutiam eos'. 'Sacerdotes quoque', inquit, 'qui accedunt ad Dominum, ut sanctificentur, ne percutiam eos', ubi supra q. d. si deficient a sanctitate percutientur poenalitate... cum comminando subdit 'ne percutiam eos' quasi dicat, pro firmissima orationis meae conclusione tenete, quod nisi perseveratis in sanctitate continua, percutiam vos Imperio summi Regis. Ad vos ergo est verbum hoc, o sacerdotes!"

("Dolazeći naposljetku do trećeg i posljednjeg dijela, za koji sam rekao da sadrži opasnu prijetnju krajnje kazne, jer kaže anđeo, 'da ih ne udarim'. 'Svećenici naime', kaže, 'koji pristupaju Gospodinu, neka se posvete, da ih ne udarim', o čemu je prije objašnjeno, što će reći: ako odstupe od svetosti, bit će udareni kaznom... kad prijeteći dodaje 'da ih ne udarim', kao da kaže: za najčvršći zaključak moga govora držite da ako ne ustrajete u postojanoj svetosti, udarit ću vas vlašću višnjega Kralja. Vama je, dakle, upućena ova riječ, o svećenici!")

Na jednom drugom mjestu u tom govoru, sv. Ivan Kapistran jasno naglašava da je nastojanje oko svetosti svećenika težak i naporan posao, ali da nema alternative:

"Certe nostis, venerandi patres, quoniam absque labore gravi nulla munera magna dantur. Maximum igitur sanctitatis munus cum lachrymis et sudore imploremus a Domino Salvatore, qui quotidie nobis intonat a vertice coeli dicens: 'Sancti estote, quia ego sanctus sum Dominus Deus vester' (Lev. 19, 1); 'Sanctificamini et estote sancti, quia ego Dominus Deus vester, custodite praecepta mea et facite ea, ego Dominus qui sanctifico vos' (Lev. 20, 7-8); et infra: 'Eritis sancti mihi, quia sanctus sum ego Dominus, et separavi vos a ceteris populis, ut essetis mei' (Lev. 20, 26) et Levitici 21. de sacerdotibus dicit: 'Sancti erunt Deo suo et non polluent nomen eius: incensum enim Domini et panes Dei sui offerunt et ideo sancti erunt'.
Sancti igitur, sine terrena vanitate, vel cupiditate, aut lubricitate; puri, firmi, casti, religiosi, integri, sinceri et immaculati in ministerio Christi, Domino famulemur, sicut elegit nos in ipso ante mundi constitutionem, ut essemus sancti et immaculati in conspectu eius in charitate, ut dicit Apostolus ad Ephesios 2, 4-5."

("Sigurno znate, poštovani oci, da se bez teškoga rada ne daju nikakvi veliki darovi. Stoga za najveći dar svetosti sa suzama i znojem molimo Gospodina Spasitelja, koji nas svakodnevno opominje s vrha nebesa govoreći: 'Sveti budite, jer sam ja svet Gospodin Bog vaš' (Lev 19, 1); 'Posvetite se i budite sveti, jer sam ja Gospodin Bog vaš, čuvajte moje zapovijedi i vršite ih; ja sam Gospodin koji vas posvećuje' (Lev 20, 7-8); i dalje: 'Bit ćete mi sveti, jer sam svet ja Gospodin, i odvojio sam vas od ostalih naroda, da budete moji' (Lev 20, 26) i u Levitskom zakonu 21. o svećenicima kaže: 'Bit će sveti Bogu svomu i neće oskvrnuti njegovo ime: naime, prinosit će Gospodinu kad i kruhove Boga svoga, i stoga će biti sveti'.
Sveti dakle, bez zemaljske ispraznosti, ili požude, ili varljivosti; čisti, čvrsti, čedni, pobožni, postojani, iskreni i neporočni u službi Krista, služimo Gospodinu kako nas je odabrao u Njemu prije postanka svijeta, da budemo sveti i neporočni u njegovim očima u ljubavi, kako kaže Apostol Efežanima 1, 4-5.")

A kako će postići svetost? Ovdje opet mogu tražiti uzora upravo u sv. Ivanu Kapistranu.
Poznati njemački kroničar iz 15. stoljeća, Hartmann Schedel, koji je osobno vidio sv. Ivana Kapistrana dok je propovijedao u Nurembergu, ovako opisuje dnevni red sv. Ivana:

"Vitam in hunc modum duxit: vestitus dormire, ante lucem surgere, matutinum laudes, primam, tertiam orare, divina deinde celebrare, deinde his peractis sermonem ad populum Latine pronuntiare, post haec interpres, quae dicta sunt ab eo, quantum capax fuit, populo exponere; finito sermone ad coenobium ordinis sui reverti, ac sexta et nona completis infirmos visere, diu apud ipsos morari manus omnibus imponere, biretum s. Bernardini... Exinde coenare, demum, qui se accedebant, audientiam praebere. Mox vesperas dicere, his completis, ad infirmos reverti, atque cum his usque ad noctem se exercere. Cumque demum completorio, et alias delectis precibus, corpus quieti daret, minimum esset, quod somno, fere nihil. Ad revisuros Sacrae Scripturae codices pusillum furari temporis, sic homo quasi coelestem vitam agere in terris immaculatam absque sorde."

("Vodio je život na ovaj način: spavati odjeven, ustati prije izlaska sunca, izmoliti Matutinum Laudes, Primu, Terciju, zatim slaviti bogoslužje, onda dovršivši to, održati propovijed puku na latinskom jeziku, a zatim bi prevoditelj objasnio puku što je rečeno koliko je mogao; nakon propovijedi, vratio bi se u samostan svoga reda, a nakon što bi dovršio šesti čas i deveti čas, pohodio bi bolesnike, dugo bi se kod njih zadržao, polagao na njih ruke, biret sv. Bernardina...
Zatim bi blagovao, pa ako bi ga tko pohodio, saslušao bi ga. Ubrzo bi rekao Vespere, nakon završetka, vratio bi se bolesnicima i s njima se bavio sve do noći. I naposljetku, nakon što bi dovršio kompletorij i druge molitve, predao bi tijelo odmoru, malo je spavao, gotovo ništa. Uzeo bi nešto vremena za ponovno čitanje knjiga Svetoga pisma; tako kao da je čovjek vodio nebeski život na zemlji, neoskvrnjen i bez mrlje.")

Evo, dakle, uzora za redovnički i svećenički život.
Na kraju, potičem vas da potražite djela sv. Ivana Kapistrana, naročito po arhivima franjevačkih samostana sjeverne Hrvatske.

Učimo od sv. Ivana Bosca

Ima nekoliko odličnih stranica koje vode salezijanci, a na kojima možete pronaći sva pisana djela sv. Ivana Bosca, cijelu njegovu pisanu ostavštinu:
a) http://www.sangiovannibosco.net/
b) http://www.donboscosanto.eu/ 

Svi su spisi u izvorniku. A kako je Don Bosco pisao većinom za mladež nižih slojeva društva, tako je i većina ovih djela na pučkom talijanskom jeziku. Od izvora koji su pisani latinskim jezikom, ističu se pravila salezijanskog reda i neka pisma koja je Don Bosco pisao svojim suradnicima.

Kad bih u ovom mnoštvu spisa morao odabrati jedno djelo, koje cjelovito prikazuje teološku i pastoralnu misao sv. Ivana Bosca, onda bi to bio njegov vodič i molitvenik za mladež: Il giovane provveduto.

Knjižica koja vodi mladog čovjeka kroz borbu protiv vidljivih i nevidljivih neprijatelja, poučava o istinama katoličke vjere, a ujedno služi i kao liturgijski vodič i molitvenik sa svim tradicionalnim molitvama i pobožnostima.

A i sam izgled naslovnice, u brojnim izdanjima te knjižice, dovoljno govori...

 



Čitajući don Boscova poučna djela, moram priznati da sam se iznenadio s kolikim je on protureformacijskim žarom pisao. To je zanimljivo s obzirom da su se već u 19. stoljeću (u jednom dijelu crkvene hijerarhije) počele polako javljati tendencije "smirivanja tenzija" prema protestantima i istočnim raskolnicima. Tako se, na primjer, u Hrvatskoj pojavio jedan Strossmayer, koji je radio kompromise s istočnim raskolnicima.

Nasuprot takvim tendencijama, Don Bosco piše kao da je jedan od pisaca iz vremena vrhunca Protureformacije - izrazito netolerantno prema nekatoličkim religijama.
On uporno dokazuje iz djela u djelo da su sve nekatoličke religije: lažne religije - i da u njima nema spasenja.


Tako u djelu Avvisi ai cattolici (1853. god.) piše:

D. Fuori della Chiesa Cattolica, Apostolica, Romana, si può aver salute?

R. No: fuori di questa Chiesa niuno può salvarsi. Nella maniera, che quelli i quali non furono nell'arca di Noè, perivano nel diluvio, così perisce inevitabilmente colui che muore separato dalla Chiesa Cattolica, Apostolica, Romana, unica Chiesa di Gesù Cristo, sola conservatrice della vera religione.

(D. Može li se izvan Crkve katoličke, apostolske i rimske postići spasenje?

R. Ne: izvan ove Crkve nitko se ne može spasiti. Onako kako su oni koji su bili izvan Noine korablje propali za vrijeme potopa, tako neizbježno propada svatko tko umre odvojen od Crkve katoličke, apostolske, rimske, jedine Crkve Isusa Krista, jedine čuvarice prave vjere.)

Don Bosco kasnije izričito ponavlja ovaj nauk glede svake pojedine nekatoličke religije. Ovako kaže za protestantske sekte:

D. Noi Cattolici, che cosa diciamo della setta Protestante?

R. Noi Cattolici, seguendo la dottrina infallibile della Chiesa Cattolica, diciamo che i Protestanti se non fanno ritorno alla Chiesa di Gesù Cristo, nella loro setta non possono salvarsi.

(D. Mi katolici što da kažemo o protestantskoj sekti?

R. Mi katolici, slijedeći nepogrešivi nauk Katoličke Crkve, kažemo da ako se protestanti ne vrate u Crkvu Isusa Krista, u svojoj se sekti ne mogu spasiti.)

Don Bosco govori također i o tome što oni moraju konkretno učiniti kako bi se spasili:

D. I Protestanti che cosa devono fare per salvarsi?

R. Devono rinunziare ai loro errori, entrare nella Chiesa Cattolica, Apostolica, Romana, da cui un tempo si separarono, unirsi al Vicario di Gesù Cristo, che è il Papa, da cui chi si ostina di vivere separato, perisce eternamente.

(D. Što protestanti moraju učiniti kako bi se spasili?

R. Moraju se odreći svojih zabluda, ući u Crkvu katoličku, apostolsku, rimsku, od koje su se nekoć odvojili, ujediniti se s namjesnikom Isusa Krista, a to je papa, od koga oni koji ustraju živjeti odvojeno, vječno propadaju.)

A tako govori i za druge inovjerce - na primjer, za židove:

D. Che cosa devono fare gli Ebrei a fine di potersi salvare?

R. Gli Ebrei a fine di potersi salvare devono riconoscere Gesù Cristo per vero Messia, ricevere il Santo Battesimo, quindi osservare i Comandamenti di Dio e della Chiesa.

(D. Što moraju učiniti Židovi kako bi se mogli spasiti?
R. Kako bi se mogli spasiti, Židovi moraju priznati Isusa Krista kao pravog Mesiju, primiti sveto krštenje, a zatim obdržavati zapovijedi Boga i Crkve.)

Koliko je ovo različito od onoga što govore današnji modernistički pseudoteolozi!
Oni cijelo vrijeme ističu samo ono što je "pozitivno u drugim religijama", "ono što nas spaja", "ono što nam je zajedničko"...
Nasuprot tome, sv. Ivan Bosco u svojim djelima uporno ističe baš ono u nekatoličkim religijama što je negativno, "što nas razdvaja"! On iznosi toliko negativnosti o inovjercima, da to obuhvaća cijele pasuse njegovih djela.

Da navedem samo jedan primjer. U djelu Il Cattolico istruito nella sua religione (1853.), govoreći o negativnim obilježjima istočnih raskolnika, ide u takve detalje njihovih negativnih karakteristika da spominje da su nakon pada Carigrada 1453., carigradske patrijarhe birali turski sultani, gledajući koji će im kandidat ponuditi više novca:

"Lo stesso patriarcato di Costantinopoli è affatto dipendente dal gran Sultano, ossia l'Imperatore dei Turchi. Quando muore un patriarca, egli mette tal dignità all'incanto, e chi offre maggior somma diviene il novello patriarca; di maniera che un uomo il più scostumato, purchè sia ricco, può divenire patriarca di Costantinopoli."

("Sama Carigradska patrijaršija je posve ovisna o velikom sultanu, to jest, o turskom caru. Kad umre jedan patrijarh, on stavi takvu ponudu i tko ponudi veću svotu, postane novi patrijarh, tako da jedan vrlo nemoralan čovjek, ako je bogat, može postati carigradskim patrijarhom.")

Podsjećam vas da je to isto o raskolničkim patrijarsima svojedobno govorio i Juraj Križanić (o tome pogledaj Križanić o načinu upravljanja kod istočnih raskolnika).

 
Kad čitamo don Bosca, uvijek trebamo imati na umu da on piše mladima. Sve ono što je gore navedeno, to je don Bosco poučavao mladež. Važno je mlade upozoriti na istinu o nekatoličkim religijama, kako ih ne bi kontakt s inovjercima privukao njihovim zabludama. 

No, to je samo jedna od opasnosti koja prijeti mladim ljudima. Ima i većih opasnosti, kao što su liberalne novine i protuvjerske knjige - a ovdje je don Bosco predložio jednostavnu metodu: baciti takve stvari u vatru. Borba protiv protukršćanskih i nemoralnih medija do uništenja.


Eto, nakon ovog kratkog pregleda, mogu samo reći da je pomalo iznenađujuće to što su salezijanci samo tako na internetu objavili Don Boscova djela. To me čudi, jer ovako svi koji čitaju Don Bosca mogu jasno vidjeti koliko su se današnji salezijanci udaljili od svog utemeljitelja. Čast iznimkama, ali većina današnjih salezijanaca propovijeda stvari koje su dijametralno suprotne od onoga što je govorio i pisao Don Bosco (a on je samo govorio ono što je Crkva uvijek naučavala).

Naravno, nisu oni krivi, nego revolucija iz 1960-ih. Ne možete pomiriti tekstove sv. Ivana Bosca i dokumente II. vatikanskog koncila "Dignitatis humanae", "Unitatis redintegratio" i "Nostra aetate". Pokušajte ih čitati usporedno, pa sami zaključite ima li tu "kontinuiteta".

Provedba odluka Tridentskoga koncila - na primjeru Šibenske biskupije

Glavni oltar u šibenskoj katedrali

U godinama nakon Tridentskog koncila, pojedini su hrvatski biskupi sazivali mjesne sinode radi provođenja saborskih odluka u djelo.  Zaključke tih sinoda objavio je Farlati u svom djelu Illyricum sacrum, prema redu kako u kojem svesku dolazi koja biskupija.

Kad čitate te zaključke postane vam jasno kolika je razlika između Tridentskog koncila i Drugoga vatikanskog koncila. I zapravo, shvatite što to toliko razlikuje Drugi vatikanski koncil od svih ostalih koncila Crkve.

Svi su koncili (osim II. vatikanskog) tražili jačanje discipline, strogo pridržavanje pravila, jedinstveno poučavanje kršćanskog nauka i nadasve dogmatsku jasnoću. Nasuprot tome, Drugi vatikanski koncil uvodi labavljenje discipline, laksizam, ukida postove, ukida molitve, skraćuje i razvodnjava časoslov, svetoj misi daje "društvenu ulogu" (termin koji se izričito koristi u dokumentu "Sacrosanctum Concilium"), na području nauka uvodi nejasnoće i kontradikcije ("Dignitatis humanae", "Nostra aetate"...), a sam sebe naziva "pastoralnim koncilom". Povjesno iskustvo nas uči da popuštanje u disciplini uvijek dovede do katastrofalnih rezultata.

Ako su, dakle, razlike između II. vatikanskog koncila i svih ostalih crkvenih koncila toliko velike, logično je da je i njihova provedba izgledala sasvim drugačije. I dok je provedba II. vatikanskog koncila često izgledala kao rušilački pohod koji uništava sve pred sobom, provedba Tridentskog koncila je bila prava izgradnja na čvrstim temeljima.

Najlakše mi je to pokazati na primjeru Šibenske biskupije, koju nekako najbolje poznajem. Zaključne dokumente mjesnih sinoda koje su sazvali šibenski biskupi radi provođenja odluka Tridentskog koncila, objavio je Farlati u Illyricum sacrum, tom. IV., str. 477.-495. U ovom tekstu citirat ću pojedine akte šibenskih sinoda prema Farlatiju.


Kad se šibenski biskup Jeronim Savorgniano vratio sa zadnjeg zasjedanja Tridentskog koncila 1563. god., brzo je sazvao dijecezansku sinodu radi njegove provedbe.

Na toj sinodi odmah dolazi do izražaja zahtjev za dogmatskom jasnoćom i ispravnim propovijedanjem katoličkog nauka. Ovako zaključci sinode opisuju svečanu prisegu biskupa i šibenskog klera:

"...surrexit episcopus et cartulam manu tenens legit alta et intelligibili voce haec verba et hanc receptionem: 'Ego Hieronymus etc. recipio et profiteor etc.' Finita confessione episcopi, et eodem sedente, lector alta voce clamavit et dixit: 'Nonne vos, reverendissimi domini, recipitis omnia et singula definita et statuta in sancta oecumenica Synodo Tridentina, a sanctissimo domino nostro Pio IV. confirmata perinde ac si omnia et singula ad verbum legerentur et lecta in praesenti fuissent. Responderunt: 'Recipimus!' Iterum interrogavit dicens: 'Nonne veram obedientiam eidem summo pontifici Pio IV. et eius successoribus canonice intrantibus spondetis et profitemini?' Responderunt: 'Spondemus et profitemur!' Tertio interrogavit et dixit: 'Nonne haereses omnes a sacris canonibus et generalibus conciliis, praesertim ab oecumenico Concilio Tridentino damnatis, publice detestamini et anathematizatis?' Responderunt: 'Detestamur et anathematizamus!' "

("...ustao je biskup i držeći povelju u ruci pročitao je glasnim i razgovjetnim glasom ove riječi i ovaj prihvat: 'Ja Jeronim itd. prihvaćam i ispovijedam itd.' Nakon završetka biskupove ispovijesti, i dok je on sjedio, čitač je glasno progovorio i rekao: 'Da li vi, velečasna gospodo, prihvaćate sve što je god definirano i određeno na svetom sveopćem Tridentskom saboru, a potvrđeno od presvetoga pape našega Pija IV., onako kako se sve odredbe i svaka pojedina od njih čitaju i kao što su ovdje bile pročitane. Oni su odgovorili: 'Prihvaćamo!' Opet ih je upitao, govoreći: 'Da li obećajete i ispovijedate pravu poslušnost istome prvosvećeniku Piju IV. i njegovim kanonski izabranim nasljednicima?' Odgovoriše: 'Obećajemo i ispovijedamo!' Treće je upitao i rekao: 'Da li sva krivovjerja, koja su osuđena od svetih kanona i općih koncila, osobito od sveopćeg Tridentskog koncila, osuđujete, javno prezirete i proklinjete?' Odgovorili su: 'Preziremo i proklinjemo!' ")



Evo kakav bi stav katolik trebao imati prema protestantskom krivovjerju i svim ostalim herezama.

Odmah nakon toga, pročitan je dekret o onome čega se treba pridržavati u služenju svete mise. Onda su pročitane konstitucije, koje ovako počinju:

"Cum ex omnibus thesauris, quos Christus Servator noster nobis reliquit, nullus sit omnino venerando sacrificio Missae aut dignitate praestantior, aut utilitate maior et uberior; ex debito pastoralis officii tenemur omnibus viribus, atque omni ope et consilio providere, ut tantum sacrificium debito more et cultu ad Dei gloriam et fidelium aedificationem celebretur. Quapropter, ut quantum possumus, illud in sua puritate, reverentia et dignitate conservemus, nos Hieronymus Savorgnianus auctoritate nobis tradita a sacrosancto Concilio Tridentino, et in hoc casu, tamquam Sedis Apostolicae delegatus, infrascriptas constitutiones ad omnium notitiam praesenti in synodo diocesana publicandas esse decrevimus, mandantes omnibus clericis nostrae diocesis, tam saecularibus quam regularibus, sub excommunicationis et suspensionis poena, quatenus eas inviolabiliter observent et observari facient."

("Budući da od svih blaga, koja nam je ostavio Krist Spasitelj naš, nijedno nije od časne misne žrtve bilo po dostojanstvu izvrsnije bilo po koristi veće i obilnije; dužnošću naše pastirske službe obvezni smo svim snagama i svakim djelom i savjetom pridonijeti, da se tolika žrtva dužnim poštovanjem i kultom služi na slavu Božju i izgradnju vjernika. Radi toga, koliko možemo, da je čuvamo u njenoj čistoći, poštovanju i dostojanstvu, mi Jeronim Savorgniano vlašću koja nam je dana od presvetog Tridentskog koncila, a u ovom slučaju kao poslanik Apostolske Stolice, određujemo da se objave dolje pisane konstitucije na ovoj dijecezanskoj sinodi, naređujući svim klericima naše dijeceze kako svjetovnim tako i redovničkim, pod prijetnjom kazne izopćenja i suspenzije, da ih neokaljanima obdržavaju i čine obdržavati.")


Zatim slijede pojedine odredbe koje detaljnije propisuju neke pojedinosti oko služenja svete mise. Pa evo, da izdvojim neke...

Što se tiče oltara, traži se da bude "decenter ornatum" ("dostojno ukrašen"), čega su se u Šibenskoj biskupiji uvijek i pridržavali...

Glavni oltar u Crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije na Zlarinu

Svećenik se mora brinuti da liturgijsko posuđe (kao i ostalo što ide s tim) bude što čišće. Mora ga sam čistiti. Ženama je zabranjeno da dotiču liturgijsko posuđe. Svećenik i ministranti obvezno moraju oprati ruke prije svete mise ("nullus ad ministerium altaris accedat, nisi prius manus abluat").

Posebno se traži da kalež bude što dostojniji:
"Non celebretur cum calice rubiginoso vel fracto, et illum saltem bis in mense lavent."
("Neka se ne celebrira s rđavim ili napuknutim kaležom, i neka ga čiste barem dvaput mjesečno.")


Naš je narod uvijek bio siromašan, posebno u vrijeme turskih provala, ali smo svejedno davali sve što smo imali, samo da se sveta misa može služiti što dostojnije.

I kao što liturgijsko posuđe mora biti čisto, još čišća treba biti duša misnika.
Ovdje se traži da se svećenik ispovijeda barem jednom tjedno. Pa čak i ako nema smrtnog grijeha - onda neka ispovijeda lake grijehe. Ali, ispovijedati se mora!

Tako i ova šibenska dijecezanska sinoda određuje:
"Sacerdotes celebrantes etsi nullo peccato mortali obnoxii, saltem die dominico confiteantur."
("Svećenici koji celebriraju, i kad nisu krivci nikakvog smrtnog grijeha, neka se ispovijedaju barem nedjeljom.")


Imamo i odredbu koja traži red i tišinu u crkvi:
"Dum Missa celebratur vel divinum officium recitatur, in ecclesia non fiant deambulationes et silentium servetur."
("Dok se služi Misa ili recitira božanski oficij, neka u crkvi ne bude prešetavanja i neka se čuva tišina.")


Da navedem i jednu odredbu koju bi danas modernisti proglasili "nemilosrdnom":  
"Publici peccatores arceantur ab ecclesia, dum Missa celebratur." ("Javni grešnici neka se udalje iz crkve, dok se služi Misa.")

Javni grešnici su ljudi koji javno na očigled svih ustraju u smrtnom grijehu, npr. ljudi koji žive u konkubinatu. To što se takvima zabranjuje ulazak u crkvu, prije svega je upozorenje da je njihovo ponašanje neprihvatljivo. Još više, to je poziv istima da se obrate i ostave grijeh. Crkva je uvijek otvorena raskajanim grešnicima, ali ne i onima tvrdokornima i ustrajnima koji sablažnjavaju druge svojim ponašanjem.
No, pređimo na neke ljepše teme.

Zanimljivo je da su već u ono vrijeme pisane tablice na kojima se objavljuje za koga se tijekom tjedna služi misa.:
"In singulis ecclesiis sit tabula missarum dicendarum per singulos dies, ut testamenta adimpleantur, Missaeque dicantur in altaribus a testatoribus ordinatis."
("U svim crkvama neka bude tablica misa koje će se govoriti za svaki pojedini dan, da se izvrše oporuke, i neka se mise govore na oltarima određenima od oporučitelja.")


Kako da vam ovo približim?
Ako ste ikada imali priliku vidjeti neku oporuku pisanu prije II. vatikanskog koncila, onda ste mogli primijetiti da bi oporučitelj obično dodijelio dio svoje imovine nekoj crkvi, uz uvjet da se za njegovu dušu služe requiem-mise. Često bi tom prilikom oporučitelj zatražio da se te mise služe na nekom točno određenom oltaru u crkvi (obično jedan od pobočnih oltara ili na oltaru nekog sveca kojega je pokojnik osobito štovao).

Osim toga, u Dalmaciji crkve često imaju oltare za pokojne, koji obično nose naslov oltar duša u čistilištu, a često i naslov sv. Križa.

Oltar sv. Križa u Crkvi rođenja Blažene Djevice Marije u Skradinu

Među odlukama šibenske sinode vidi se tendencija da se ograniči prekomjerno i nepotrebno druženje klerika i laika. Želi se spriječiti posvjetovnječenje klera. Zabranjuje se klericima da idu na zabave laika i da se bave svjetovnim poslovima.


Dakako, zabranjuje se klericima sudjelovanje u karnevalu i sličnim stvarima:

"Clerici qui obliti decoris militiae in qua sunt adscripti, ausi fuerint ire mascarati per civitatem, aut mulieribus choreis et pompis interesse, per tres menses in carcerem, aqua tantum et modico pane substentandi condemnentur."

("Klerici koji se usude, zanemarivši čast vojske u koju su upisani, hodati maskirani po gradu ili prisustvovati ženskim kolima i kićenjima, neka se kazne sa tri mjeseca tamnice, uzdržavajući se samo vodom i malo kruha.")


Određena je kazna tamnice i za klerika koji bi propustio izmoliti dnevni časoslov:

"Clericus qui legitimo impedimento cessante divinum officium singulis diebus non dixerit, poena carceris et aliam arbitrio nostro imponendam incurrat; et si beneficiatus fuerit, a perceptione fructus officii sui ipso facto suspensus intelligatur."

("Klerik koji bi bez opravdane zapreke propustio svaki dan izreći božanski oficij, neka se kazni kaznom tamnice i drugom kaznom po našem izboru; a ako je obdarenik, neka zna da je 'ipso facto' lišen primanja plodova svoje službe.")


Pogledajte ovu drugu kaznu. Svećenik koji po nekoj osnovi ima prihode, gubi pravo na te prihode ako ne izmoli časoslov (koliki dio časoslova propusti, toliki dio prihoda gubi).
Logika je jednostavna: svećenik koji ne moli časoslov, ne zaslužuje svoju plaću. Svećenikov "posao" je da moli časoslov, a ako ga ne moli - nije obavio svoj posao, pa ne zaslužuje plaću (a još k tome čini smrtni grijeh).
To je načelo ostalo u kanonskom pravu sve do novijeg vremena (pogledaj, na primjer, Zakonik kanonskog prava 1917., can. 1475., §2.).


U zaključcima šibenske sinode ima i detaljnijih odredaba o obvezi časoslova, posebno za kanonike koji moraju u katedrali svečano pjevati kanonske časove:

"Negligentes interesse divinis officiis punctentur et arbitrio pontificis puniantur. Nullus audeat chorum exire tempore divinorum officiorum, sine superioris expressa licentia. In altari maiori canonici diebus dominicis et festis duplicibus et maioribus semiduplicibus Missam, duo vero subcanonici evangelium et epistolam cantent, uno subdiacono aut acolyto, qui crucem ac duobus qui cereos ferant, assisstentibus..."

("Oni koji zanemaruju prisustvovati božanskom oficiju neka se opomenu i, po izboru prvosvećenika, kazne. Neka se nitko ne usudi izaći iz kora za vrijeme božanskog oficija, bez izričite dozvole nadređenoga. Na glavnom oltaru neka kanonici pjevaju misu nedjeljom i na dvostruke i veće poludvostruke blagdane, a neka dva podkanonika pjevaju evanđelje i poslanicu uz poslugu jednog podđakona ili akolita koji nosi križ i dvojice koji nose svijeće...")



U Šibenskoj biskupiji je inače održano još nekoliko sinoda (1602., 1604., 1611., 1618., 1623. i 1626.), koje su sve radile na tome da se pojača disciplina na svim područjima, osobito dakako u služenju sv. mise i dijeljenju sakramenata.


Sinoda iz 1602. god. naređuje svećenicima Šibenske biskupije:

"Curent parochi ac alii sacerdotes et sacristae, ut paramenta, calices, corporalia, purificatoria ac alia quibus utuntur in celebratione Missarum, sint munda et decentia; negligentes reperti privabuntur in illis ecclesiis ubi inserviunt, facultate celebrandi..."

("Neka se brinu župnici i drugi svećenici i sakristani, da ruho, kaleži, tjelesnici, purifikatoriji i drugo što se koristi u celebriranju Misa, budu čisti i dolični; a koji se uhvate kako to zanemaruju, neka se liše dozvole celebriranja u crkvama gdje služe...")


Dakle, sve što se koristi u sv. misi mora biti na najvišoj razini.

Kanonska tabla iz 18. stoljeća s početkom Ivanovog evanđelja (čita se na kraju sv. mise) - Crkva sv. Ivana, Šibenik

Svećenici su se također morali pobrinuti da njihove župe budu dobro opskrbljene raznim liturgijskim knjigama. Rezultate njihovog truda možete i danas naći u župnim uredima diljem Šibenske biskupije...

Antifonarium Romanum, 1770., Samostan sv. Ante, Knin

Canon Missae Pontificalis, 1729., crkvena zbirka, Skradin

Sinoda iz 1602. ima i posebnu odredbu o odijevanju klerika, koja glasi:
"Veste oblonga usque ad talos omnes clerici cuiuscumque dignitatis et conditionis sint, non alterius quam nigri coloris, cum bireto in formam crucis utantur..."
("Dugačku haljinu sve do gležnjeva neka nose svi klerici bez obzira kojem dostojanstvu i stupnju pripadali, i to ne druge, nego crne boje, uz biret u obliku križa...")


Dakle, mora biti "usque ad talos" ("sve do gležnjeva") - odatle i dolazi riječ "talar".

Održalo se to u našim biskupijama do II. vatikanskog koncila, a ponegdje i nekoliko godina nakon toga (dok nije počelo ono pokoncilsko masovno preoblačenje u civilna odijela - dakako, samovoljno, bez ičije dozvole).

Podsjetimo se zato na stara vremena. Svi su šibenski svećenici nosili reverende.
Bez toga ne može!
Svećenika u civilnoj odjeći bi narod smatrao raspopom, dezerterom...
Ne može bez talara!

Biskup Arnerić sa šibenskim svećenicima

Želim istaknuti jedan važan zaključak Šibenske sinode 1602. koji nosi naslov "De fidei propagatione et conservatione" ("O promicanju i očuvanju vjere"), a koji traži da župnici poučavaju vjeronauk prema odredbama Tridentskog koncila:

"Omnibus tam in civitate quam extra in nostra dioecesi curam animarum habentibus mandamus et in meritum sanctae obedientiae praecipimus... ut singulis diebus festivis faciant convocare pueros ad ecclesiam post prandium, eosque iuxta sacri Concilii Tridentini sancita doctrinam christianam doceant, erigendumque mandamus societatem ad hunc effectum in nostra cathedrali."

("Svima kako onima koji u gradu tako i onima koji izvan grada po našoj biskupiji drže brigu za duše, nalažemo i pod obvezom svete poslušnosti naređujemo... da svakog blagdana pozovu djecu u crkvu nakon doručka i poučavaju ih kršćanski nauk prema odredbama svetoga Tridentskoga koncila, i naređujemo da se u tu svrhu osnuje društvo u našoj katedrali.")


Jedna kasnija šibenska sinoda traži da učitelji u školi čitaju djeci Rimski katekizam (Katekizam Tridentskog koncila). To je određeno proširenje gorespomenute naredbe, tako da su djeca mogla čuti istu pouku i u crkvi, i u školi. Tadašnja djeca nisu imala "podijeljene identitete" kao neka današnja djeca - koja jedno čuju u crkvi, a sasvim suprotnu poruku dobe u školi.


Šibenska sinoda 1602., nadalje, traži da i klerici i laici rade na obraćenju nekatolika.
A to će postići prije svega uzornim življenjem svoje vjere, da inovjerci spoznaju "sanctae fidei christianae sanctitatem et puritatem" ("svetost i čistoću svete kršćanske vjere").

I onda dolazi ona odredba koja više od svega drugoga razlikuje tridentinsku obnovu od "obnove" Drugoga vatikanskog koncila.

Šibenska sinoda iz 1602., slijedeći upute Tridentskog koncila, izričito zabranjuje "slobodu mišljenja" u pitanjima vjerskih istina. Zabranjuje dovođenje u sumnju istina katoličke vjere, i sve knjige koje bi tome mogle pogodovati:

"Caveat unusquisque, ut ea quae fidei sunt, in dubitationem disceptationemque audeat revocare, librosque vetitos apud se tenere vel legere non praesumat, alioquin poenis a sacris canonibus impositis mulctabuntur."

("Neka se svatko pazi, da se ne usudi ono što se tiče vjere dovoditi u sumnju ili pretresanje, neka se ne usudi držati kod sebe ili čitati zabranjene knjige, u suprotnom bit će kažnjen kaznama određenim od svetih kanona.")

Ovo je ključna stvar za očuvanje vjere! Prava vjera koja je nužna za vječno spasenje, mora biti zaštićena od rušitelja i smutljivaca. Tu nema mjesta "slobodi govora", niti "slobodi mišljenja".

I upravo na tom području, Drugi vatikanski koncil i pokoncilske reforme najviše odstupaju od tradicionalnog nauka Crkve. Ne samo da je dana potpuna sloboda modernističkim "teolozima" da rade što žele, nego su ukinuti i svi mehanizmi koji su štitili čistoću vjere (Indeks zabranjenih knjiga, Antimodernistička prisega itd.).
Osim toga, katolička vjera je lišena i državne zaštite, uslijed sekularizacije (bivših) katoličkih zemalja tijekom 1970-ih i 1980-ih, kojoj je Drugi vatikanski koncil dao veliki doprinos: "Dignitatis humanae" u praksi.

Dvije najvažnije obveze klerika - celibat i časoslov

Mađarski biskup Ágoston Roskoványi (1807.-1892.) napisao je ogromno djelo u sedam svezaka pod nazivom "Coelibatus et breviarium, duo gravissima clericorum officia" (1861.-1875.), u kojem je detaljno iznio sve što su sveti oci, naučitelji i crkveni koncili kroz sva stoljeća pisali o kleričkom celibatu i obvezi časoslova.

To je vjerojatno najdetaljnije djelo o ovoj temi ikada napisano. Danas ih možete naći na Google Books, dovoljno je da napišete naslov u pretražnik.

Nakon što je iznio sve dokumente na vidjelo, biskup Roskoványi je mogao zaključiti (kako piše u predgovoru prvog sveska) da su doista za klerike celibat i časoslov dužnosti "strictissime obligantes" (najstrože obvezujuće).

Što se tiče celibata, trebamo istaknuti kolika je njegova vrijednost. Pa i oni koji slabo poznaju kršćanstvo, primijetili su da kršćanska vjera uzvisuje djevičanstvo. Koliko god naša vjera cijeni ženidbu, trebamo reći da ona daleko više cijeni djevičanstvo.

Tridentski koncil je čak udario anatemom na sve koji bi tvrdili suprotno (s. 24., c. 10.):

"Si quis dixerit, statum coniugalem anteponendum esse statui virginitatis vel coelibatus, et non esse melius ac beatius manere in virginitate aut coelibatu, quam iungi matrimonio: anathema sit."

("Ako netko kaže da bi ženidbeni stalež trebalo staviti ispred staleža djevičanstva ili celibata, te da nije bolje ostati u djevičanstvu ili celibatu nego sklopiti ženidbu, neka bude proklet.")

To je jedna od odlika koja katoličku vjeru toliko razlikuje od svih krivih vjera, koje ne samo da ne uzdižu ideal djevičanstva, nego dopuštaju seksualnu raskalašenost.
Tako islam dozvoljava mnogoženstvo i priležništvo, kao i ostale poganske religije.
Po bludnosti su poznate i heretičke sekte. Protestantizam je nastao u Lutherovoj raskalašenosti - koji se, prekršivši redovničke zavjete, oženio za otpalu časnu sestru.
U preljubu je također nastala i anglikanska sekta (razvod kralja Henrika VIII.).

Još prije biskupa Roskoványija, naš je kardinal Juraj Haulik često govorio o ovoj temi.
Tako Haulik u svojim korizmenim porukama za 1852. godinu, propovijedajući na starom kajkavskom narječju, kaže puku sjeverozapadne Hrvatske:

"Istina je, dakle, da je krepost čistoće po veri i Cirkvi katoličanskoj donešena na taj svet, i po tom človečansko pokolenje oslobođeno od kuge razvuzdanosti i bludnosti. A ta zasluga Cirkve naše je od tim vekše cene, čim je stalnije, da ta slava jedino nju ide tija od postanka sveta, čez sva človečanska pokolenja. Ar kakov je glede toga pri starodavnih narodih bil stališ? To smo već videli s onih, koja sem malo predi napomenul. To isto valja i od sadašnjih poganinov; pri kojih naime i sad još obstoji mnogoženstvo, i ostale s tim naravno skopčane i čistoći protivne zloće ladaju. Ali i Mahomed, akoprem je knjigu sv. Evangeliah imal pri rukuh, dok je svoj krivi verozakon osnoval; vendar je daleko zaostal od kreposti čistoće; to nas zadosta vuči vnožina ženskih, koje je na službu svojih pohotnostih sobom svadjal; to nas vuči i dan današnje nečisto deržanje njegovih sledbenikah. Ali ni kerstjanske sledbe, koje su odpale od katoličanske vere, nisu bile vu tom vnogo srećneše. Naj bude dosta za sve napomenuti istoga Luthera, koj si baš ništa nije činil stoga, da s verolomnom opaticom svatbu služi, i tak dvojverstnu svetoskvernost počini, prekeršivši i duhovnički svoj red i svetčano izrečeni redovnički zagovor. Čemu se ravno vu ostalom nigdo ne bude vnogo čudil, ak se spomene, da su odmetniki i razkolniki Cirkve navek neprijateljski se pokazali proti kreposti čistoće."

A sad da kažemo par riječi o povezanosti obveze kleričkog celibata s obvezom molitve časoslova. O tome je također kardinal Haulik pisao u nekoliko navrata.

Najjednostavnije rečeno, oženjen čovjek koji ima djecu, jednostavno ne bi stigao svaki dan izmoliti časoslov (u onom pravom tradicionalnom opsegu).
Kardinal Haulik bi rekao: "Kako da netko moli brevijar dok oko njega djeca vrište?"
Logično je stoga da i sama obveza časoslova traži od klerika samotan život, bez obitelji.

Haulik je na sedamdesetnicu 1843. poslao svim svećenicima Zagrebačke biskupije okružnicu o časoslovu, kojom se obračunao s onima koji su si htjeli "olakšati" ovu obvezu.
Takve on bez ustručavanja naziva "ljudima željnim novotarija" ("homines rerum novandarum cupidi"). Hauliku je potpuno jasno da je motiv onih koji se žele osloboditi od časoslova - čista lijenost, acedija, "acediosa animi dispositio".

Upravo je zato poslao ovu poruku, da ohrabri malodušne i potakne sve svećenike da što revnije mole časoslov, znajući da o tome uvelike ovisi i uspjeh njihovog pastoralnog rada.

Haulik daje dobar pregled starih crkvenih odredaba o obvezi časoslova. A da izbije izgovor iz usta onih koji kažu da imaju previše posla da bi molili časoslov, Haulik navodi primjere velikih svetaca - sv. Karla Boromejskog, sv. Franje Saleškog, sv. Roberta Bellarmina itd. - koji uz sav svoj rad, nikada nisu propuštali izmoliti časoslov.

Napokon, časoslov je i bedem koji štiti klerike od posvjetovnječenja. Prisiljava ih da tijekom dana više razmišljaju o nebu, nego o zemlji. Spriječava ih u bavljenju ispraznostima ovoga svijeta (novine, televizija, sport...).

Haulik je znao da bi se bez časoslova, klerici brzo poveli za duhom ovoga svijeta. Časoslov u svom pravom, tradicionalnom obliku, predstavlja važan dio identiteta klerika. Završavam sa zahtjevom koji veliki kardinal upućuje svojim svećenicima: "neka vam duša žeđa za blagom koje niti rđa nagriza, niti kradljivci potkapaju, niti moljci proždiru".

Borba je teška i uporna

Šibenski biskup Ćiril Banić (1890.-1961.) jedan je od naših biskupa koji su najviše pretrpjeli za vrijeme komunističke vladavine. Zatvori, protjerivanja, premlaćivanja, huškanje svjetine, konstantna agresivna kampanja režimskih medija... sve je to morao podnositi biskup Banić.

Glavni uzrok komunističke mržnje prema ovom hrvatskom biskupu bilo je njegovo odlučno protivljenje bilo kakvom obliku suradnje s režimom. Banić je zasigurno, uz bl. Alojzija Stepinca, bio najodlučniji od svih naših biskupa u tom pogledu.

Prije godinu i pol, mons. Mile Vidović je objavio knjigu "Mons. Ćiril Banić, biskup šibenski (1951.-1961.) u raljama Udbe", koja donosi cjelokupnu izvornu dokumentaciju iz dosjea koji je UDBA vodila o biskupu Baniću. To su, uglavnom, izvješća koja su razni agenti i doušnici pisali o svakoj biskupovoj radnji (kuda se kreće, što govori, s kime se druži...). Pratili su ga doslovno na svakom koraku. Bilo je 20-tak osoba koje su bile zadužene za nadzor nad biskupom Banićem. Među doušnicima je bilo i svećenika (uglavnom, oni koji su bili bliski prorežimskom svećeničkom udruženju).

Po ovim izvješćima možemo upoznati Banića izbliza, jer su doušnici javljali svaku njegovu riječ, koju bi god rekao o političkoj situaciji, o društvu, situaciji u Šibenskoj biskupiji, pa čak i o običnim svakodnevnim stvarima.

Zabilježene Banićeve izjave doista pokazuju koliko je bio odlučan i nepokolebljiv u svojim stavovima. Posve svjestan da se nalazi u borbi protiv režima, jednom prilikom izjavljuje:

"Teška je i uporna borba. Vi ne birate sredstva - rekao sam jednom istražitelju dok sam bio u zatvoru. Vi mi ne možete ništa učiniti. Imam 60 godina. Dakle, vi mi možete oduzeti samo još nekoliko godina života, i ništa više."

Ovo je preslika Banićevih osobnih podataka u dosjeu, iz 1946. kad su ga prvi put počeli nadzirati...

Banić je od početka bio žestoki protivnik prokomunističkih svećeničkih udruženja. Poznato je da je upravo njegovim zalaganjem biskupska konferencija 1952. donijela čuvenu deklaraciju "Non licet" ("Nije dopušteno") kojom se zabranjuje svećenicima uključivanje u udruženja. To mu komunisti nikada nisu oprostili. U tome je uzrok svih napada na njega.

No, Banić nije popuštao. Zabranio je svećenicima i vjernicima Šibenske biskupije čitanje lista "Dobri pastir", koji je izdavalo istoimeno prorežimsko svećeničko udruženje iz Bosne i Hercegovine.
Zbog toga je protiv njega pokrenut kazneni postupak, što samo pokazuje kakvim je sredstvima režim podržavao udruženje "Dobri pastir".

Kad su Baniću predlagali osnivanje udruženja tipa "Dobri pastir", on im je otvoreno rekao:

"Mislim da je čestitije i karakternije da vam otvoreno kažem u lice, da među nama uopće ne može biti suradnje. Naši se putovi razilaze i naša su načela i nazori u dijametralnoj opreci."

Biskup Banić je izazvao poseban bijes komunista, kad je na blagdan Krista Kralja, 30. listopada 1955., u svojoj propovijedi govoreći o Kristu Kralju, istaknuo:

"Njemu ima da se pokorava sav svijet, i svi narodi i sve države. Blago onim državama koje su njemu podložne i koje njega priznaju. Blago onim državama koje slušaju 10 Božjih zapovijedi i vrše njegove zapovijedi, jer to vršeći mladež se uzgaja u poštenju i moralu. Mladost uzdržava svoju nevinost i ona se pokorava roditeljima i državi i zakonu, jer vlada mir i Božji blagoslov, a toga danas nema. Ljudi su se odmetnuli od Boga i Crkve... neka društva neće da ga priznaju za svoga Kralja."

Najveći problem s kojim se Banić suočavao tijekom svoje biskupske službe bio je nedostatak svećenstva, koje je bilo prorijeđeno uslijed komunističkog terora, ali i vala sekularizacije koji se naglo širio.

U okružnoci o listopadskoj pobožnosti 1955. god., biskup Banić ističe koliko je važno moliti za svećenike:

"Posebno molimo za naša sjemeništa i svećenički pomladak, koji je u pogibli da izgubi svoju nevinost i svećeničko zvanje. Za njih treba da molimo, jer im je potrebna nadnaravna snaga da bi ostali vjerni Kristu i Crkvi. Svoju nadu polažemo u Mariju, koja je satrla zmijsku glavu. Od pomoćnice kršćana očekujemo, da će ona pomesti peklensku osnovu koja ide za tim da ukloni pastire i rasprši Božje stado.
Iza ružarija svakoga dana zazovimo Neoskvrnjenu:
Sveta Marijo, posreduj za svećenstvo!"

Biskup Banić dijeli sakrament svetog reda, 1957. god.

Da povežem malo ovu temu s onime o čemu sam pisao jučer, ističem da je biskup Banić često u svojim okružnicama i propovijedima govorio o nužnosti pokore i zadovoljštine za grijehe. On je jasno govorio da su prvi i drugi svjetski rat, kao i ostale nesreće koje su zadesile svijet, bile kazne za grijehe čovječanstva.

U okružnici o listopadskoj pobožnosti za 1959., Banić govori ovako:

"I mi kršćani se strašimo poplava, kužnih bolesti i ratova, a naročito atomskog rata, koji bi mogao uništiti ne samo našu kulturu, nego i uopće život na zemlji. A zašto se bojimo, kad znamo da nam je Bog utočište i zaštita, pomoćnik u nevoljama (Ps. 45, 1)?!
Bojimo se zato, što ljudi izazivlju srdžbu Božju navješćujući rat Bogu i njegovim zapovijedima, kao da jedan drugoga pozivlju: 'Raskinimo sveze njihove, zbacimo sa sebe lance svoje' (Ps. 2, 3). Rugaju se s Božjim zapovijedima, a osobito zapovijedi VI. i IX., pa govore: 'Život naš prolazi kao sjena. Nema povratka svršetku našem, jer je zapečaćen i nitko se više ne vraća iza smrti. Zato dođite! Uživajmo dobra, što su tu! Požurimo se okoristiti se stvorenjima kao u mladosti. Poslužimo se skupocjenim vinom i pomastima. Ovjenčajmo se pupoljcima ružinim, dok ne uvenu. Nijedan od nas neka ne izostane od raskošnog življenja našega. Svuda ćemo oko sebe ostaviti znakove radosti, jer ovo je dio naš i ovo sudbina naša.' (Knj. Mudrosti II., 5-9)
Tako su govorili ljudi u vrijeme Noevo, pa je nastao opći potop i svi su izginuli, osim onih koji su bili u Noevoj lađi. Tako su i za vrijeme Abrahama govorili stanovnici Sodome i Gomore. Nije se u tim gradovima našlo ni pet pravednika i zato je Gospodin sažgao i uništio te gradove ognjem, sumporom i smolom. Tako su govorili ljudi i u sadašnjem vijeku, pa su došla dva svjetska rata, u kojima je čovječanstvo moralo piti gorku čašu stradanja i boli, ogrezlo u vlastitoj krvi.
I iza zadnja dva rata mnoštvo ljudi i dalje ne priznaju Boga; pohlepno traže grješna uživanja, pa time izazivaju srdžbu Božju i strašnu kaznu. Mi pak koji Boga ljubimo, koji u Njega vjerujemo, dajmo Bogu zadovoljštinu za vlastite grijehe i za grijehe drugih, da nam se smiluje i odvrati od nas kaznu, koja nam prijeti.
Dođimo, dakle, bliže Gospodinu. Poklonimo mu se i padnimo ničice, te prignimo koljena pred Gospodinom, koji nas je stvorio, jer je on Bog naš, a mi smo narod paše Njegove i ovce, koje vodi ruka Njegova. (Ps. 94.)
Kao što je nekada Isus zaprijetio Galilejcima, tako govori i nama: 'Ako se ne pokajete, svi ćete izginuti.' Stoga se moramo pokajati za grijehe i činiti pokoru. Na to nas je pozvala Blažena Djevica u Lurdu, kad je tri puta uskliknula: 'Pokora! Pokora! Pokora!' Ako se tome odazovemo, vrijedit će i za nas obećanje Božje, dano već preko proroka Ezekijela: 'Ako li se i bezbožnik obrati od svih grijeha svojih, što ih je počinio, i drži se uredbe i čini pravo i pravdu, on će doista živjeti. On neće poginuti.' (Ezek. 18, 21)
Nije nam dosta da se pokajemo i činimo pokoru samo za vlastite grijehe, nego treba da odvratimo srdžbu Božju, što su toliki odbacili Boga, što mu navještaju rat i preziru njegove zapovijedi. To možemo postići dobrim djelima i pokorom, a osobito molitvom. Zato, eto, sveta Crkva poziva sve vjernike čitavog svijeta da sa molitvom Gospine Krunice razoružaju srdžbu Božju i odvrate strašne kazne od ljudskog roda."

S tim u vezi, i Banićeva okružnica o pouci vjeronauka iz 1955. traži da se mladež mora poučiti kolika je "ogavnost grijeha, koji vode u vječnu propast".
Treba "spremiti mladež za borbu protiv strasti, koje ih vuku u propast".

Pogledajte tu svijest o pastirskoj odgovornosti za spasenje vjernika, kad biskup Banić kaže:

"Zanemariti ovu dužnost bio bi zločin, a ako mladež propadne radi naše nemarnosti, od nas će Gospodin tražiti račun."

Volio bih da i današnji biskupi imaju tu svijest: da će oni odgovarati ne samo za svoju dušu, nego i za spasenje duša svojih vjernika. To je ozbiljna, upravo strašna odgovornost! I tu neće pomoći pokoncilski (Schönbornov) novo-katekizam, koji relativizira pojam grijeha i kazni za grijehe. Modernistička pseudoteologija ne može pastira osloboditi od odgovornosti za spasenje povjerenog mu stada. Tek toliko da znate. 


Biskup Banić je vidio opasnost za vjeru i u nekim stvarima koje na prvi pogled izgledaju kao sitnice, ali zapravu ljude udaljuju od crkve i od vjerskog pogleda na svijet.
Na novu godinu 1961., mjesec dana prije svoje smrti, Banić se, prema jednom izvješću žalio što komunisti promiču "djeda mraza" kako bi time djeci dali zamjenu za radosti kršćanskog Božića, pa dodaje:

"Sva moguća sredstva upotrebljavaju samo da svakoga odstrane iz crkve. Sad se kod komunista sveo njihov program, ne da radniku bude bolje, jer to oni nisu nikad ni željeli, nego na jednu beskompromisnu borbu protiv Boga i svega što je u vezi s njime. Ovdje se obistinjuju riječi sv. evanđelja o antikristu, jer je komunizam njegova personifikacija. Molimo Boga da skrati ovu tešku kušnju i da sotonu i njegove sluge protjera u pakao."

Mislim da se ovdje biskup poziva na molitve iza tihe mise (tj. molitvu sv. Mihaelu kojom se moli "da protjera u pakao sotonu i druge zle duhove").

Sv. Mihovil Arkanđeo je zaštitnik Šibenika, pa je biskup Banić svake godine na blagdan sv. Mihovila služio svečanu pontifikalnu misu u šibenskoj katedrali, uz prigodnu propovijed. Propovijed iz 1951. završio je riječima:

"Mi trebamo uvijek biti uz Krista i njegovu Crkvu, a sv. Mihovil će nas i dalje braniti kao i dosada, jer on još svoj mač nije stavio u korice."

Banić je imao tu milost (kao i bl. Alojzije Stepinac) da je umro prije II. vatikanskog koncila, pa nije doživio postkoncilsku izdaju i šurovanje s komunizmom (Casaroli, Protokol iz 1966., Sporazum iz 1970., dijalog s komunizmom, TDKS...).


Biskup Banić je iznenada umro 3. veljače 1961., u 71. godini života.

Biskup Banić na odru

U oporuci poručuje: “Uz zadnji pozdrav svome ljubljenom stadu, molim vas i zaklinjem, da ne okrenete leđa svetoj vjeri. Neka vam bude glavna briga kako da ne izgubite vječno spasenje“.