Svečani blagoslov ljiljana prema franjevačkom obredu

U obredniku franjevačkoga reda (Rimsko-serafski obrednik) određuje se poseban svečani obred blagoslova ljiljana na blagdan sv. Antuna Padovanskoga. Franjevački obred blagoslova ljiljana detaljniji je i svečaniji od onoga u (općem) Rimskom obredniku.

Pogledat ćemo ovaj blagoslov prema Rimsko-serafskom obredniku iz 1931. godine.

Blagoslov ljiljana ima podosta liturgijski karakter. U blizini oltara, na strani poslanice, treba staviti stolić na koji se polože ljiljani u onoj količini koja se čini dovoljnom prema broju redovnika ili vjernika ("ea copia, quae pro religiosorum numero sufficiens videbitur"). Ovdje se na prigodnom mjestu stavi i križ za procesiju.

Celebrant treba obući amikt, albu, štolu i plašt bijele boje; đakon dalmatiku, a podđakon tunicelu također bijele boje. Ne stavljaju manipul.

Nakon što na uobičajen način pristupe oltaru, celebrant poljubi oltar, otiđe na stranu poslanice i započne u ferijalnom tonu:

V. Adjutorium nostrum in nomine Domini.
R. Qui fecit caelum et terram.
V. Dominus vobiscum.
R. Et cum spiritu tuo.
Oremus.
Deus, a quo omne bonum sumit initium, et semper ad potiora progrediens percipit incrementum: ✝ concede, quaesumus, supplicantibus nobis; * ut quod ad laudem Nominis tui inchoare aggredimur, aeternae tuae sapientiae munere perducatur ad terminum. Per Christum Dominum nostrum. R. Amen.

(V. Pomoć je naša u imenu Gospodina.
R. Koji je stvorio nebo i zemlju.
V. Gospodin s vama.
R. I s duhom tvojim.
Pomolimo se.
Bože, od koga svako dobro dobiva početak, i uvijek napredujući nabolje prima rast: ✝ podaj, molimo, nama koji prosimo; * da ono čemu smo pristupili na slavu tvoga Imena, darom tvoje vječne mudrosti bude privedeno kraju. Po Kristu Gospodinu našemu. R. Amen.)

Zatim celebrant stojeći na istome mjestu, stavlja i blagoslivlja tamjan, a nakon što đakon u sredini oltara izmoli "Munda cor meum", okreće se njemu i daje mu blagoslov, pruža mu ruku da poljubi i evanđelje kako se to čini na svečanoj Misi.

Đakon pjeva Evanđelje (Mt 6, 24-33):

"U ono vrijeme, reče Isus svojim učenicima: Nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu. Zato vam kažem: Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela? Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih? A tko od vas zabrinutošću može svome stasu dodati jedan lakat? I za odijelo što ste zabrinuti? Promotrite poljske ljiljane, kako rastu! Ne muče se niti predu. A kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu poljsku, koja danas jest a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas, malovjerni? Nemojte dakle zabrinuto govoriti: ‘Što ćemo jesti?’ ili: ‘Što ćemo piti?’ ili: ‘U što ćemo se obući?’ Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo Božje i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati."

Nakon Evanđelja i kađenja, celebrant se okreće oltaru i na strani poslanice pjeva ferijalnim tonom:

V. Justus germinabit sicut lilium.
R. Et florebit in aeternum ante Dominum.
V. Domine, exaudi orationem meam.
R. Et clamor meus ad te veniat.
V. Dominus vobiscum.
R. Et cum spiritu tuo.
Oremus.
Deus, Creator et Conservator generis humani, sanctae puritatis amator, dator gratiae spiritualis, et largitor aeternae salutis, ✝ benedictione tua sancta, bene ☩ dic haec lilia, quae pro gratiis exsolvendis, * in honorem sancti Antonii Confessoris tui, supplices hodie praesentamus, et petimus benedici. Infunde illis, salutari signaculo sanctissimae ☩ Crucis, rorem caelestem; ✝ tu benignissime, qui ea ad odoris suavitatem depellendasque infirmitates, humano usui tribuisti, tali virtute reple et confirma, ut, quibuscumque morbis adhibita, seu in domibus locisque posita, vel cum devotione portata fuerint, * intercedente eodem famulo tuo Antonio, fugent daemones, continentiam salutarem inducant, languores avertant, tibique servientibus pacem et gratiam concilient. Per Christum Dominum nostrum. R. Amen.

(V. Pravednik će pupati kao ljiljan.
R. I cvast će dovijeka pred Gospodinom.
V. Gospodine, usliši molitvu moju.
R. I vapaj moj k tebi da dođe.
V. Gospodin s vama.
R. I s duhom tvojim.
Pomolimo se.

Bože, Stvoritelju i Uzdržavatelju ljudskoga roda, ljubitelju svete čistoće, djelitelju duhovne milosti i davaoče vječnoga spasenja, ✝ blagoslovom svojim svetim blago ☩ slovi ove ljiljane, koje ti na čast svetoga Antuna ispovijedaoca tvoga danas ponizno prikazujemo i za koje molimo, da ih blagosloviš. Izlij na njih po spasonosnom znaku presvetoga ☩ križa nebesku rosu; ✝ ti najdobrostiviji, koji si ih dao ljudima za porabu, da ugodno mirišu i odgone nemoći, napuni ih i pokrijepi takvom snagom, da za koje god bolesti posluže, ili se postave u kuće i mjesta ili se budu pobožno nosili, * po zagovoru istoga sluge tvoga Antuna odgone zle duhove, potiču na spasonosnu uzdržljivost, suzbijaju slabosti i podaju mir i milost službenicima tvojim. Po Kristu Gospodinu našem. R. Amen.)

Stavivši tamjan u kadionicu, celebrant poškropi ljiljane blagoslovljenom vodom govoreći "Asperges me", bez psalma; zatim ih tri puta okadi, ne govoreći ništa. Nakon toga se dijele ljiljani i počinje procesija s ljiljanima (slično kao procesija sa svijećama na Svijećnicu).
Za vrijeme procesije pjeva se poznata pjesma sv. Antunu: Si quaeris miracula.

Nakon procesije, dvojica pjevača zapjevaju:

V. Ora pro nobis, beate Antoni.
R. Ut digni efficiamur promissionibus Christi.

(V. Moli za nas, blaženi Antune.
R. Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.)

I celebrant stojeći pred najnižom stepenicom oltara, dodaje:

Oremus.
Subveniat plebi tuae, quaesumus, Domine, praeclari Confessoris tui beati Antonii devota et jugis deprecatio: ✝ quae in praesenti nos tua gratia dignos efficiat, * et in futuro gaudia donet aeterna. Per Christum Dominum nostrum. R. Amen.

(Pomolimo se.
Neka pomogne puku tvojemu, molimo, Gospodine, prejasnoga tvoga ispovjednika Antuna predan i postojan zagovor: ✝ koji neka nas učini u sadašnjem životu dostojnima tvoje milosti, * i u budućem nam dade vječne radosti. Po Kristu Gospodinu našemu. R. Amen.)

Kao što vidite, blagoslov ljiljana je koristan, lijep i sadržajan obred. Trebalo bi ga vratiti gdje god je to moguće.
Rimsko-serafski obrednik iz 1931. možete preuzeti ovdje: Rituale Romano-Seraphicum.

Pouke iz tradicije pavlinskoga reda

Papa Urban IV. daje odobrenje pavlinskoga reda bl. Euzebiju Ostrogonskom; pokraj njega stoji sv. Toma Akvinski, ključni podržavatelj priznanja

Od svih redova u Crkvi možemo mnogo toga naučiti. Što dalje gledate u njihovu prošlost, to bliže dolazite do njihovog izvornog žara. Do onog početnog zanosa, koji je vodio njihove utemeljitelje, i koji je nadahnuo naraštaje svetih redovnika u duhovnoj borbi, koju svaki katolik - a posebice redovnik - mora proći na zemlji. U arhivima samostana, među starim spisima, krije se velika katolička baština, koja je danas, nažalost, većini vjernika skrivena.
A upravo se u tim starim knjigama i zapisima kriju skrivene snage katolicizma, koje još nismo dovoljno upoznali, a kamoli iskoristili za duhovnu obnovu našega naroda.

To, dakako, vrijedi za baštinu svih redovničkih zajednica u Hrvatskoj, ali ima jedan red na koji se to posebno odnosi: pavlini. Pavlinski je red bio jedan od najutjecajnih redova u sjevernoj i srednjoj Hrvatskoj, tamo od srednjega vijeka, pa do 1786. godine kad ih ukida car Josip II. u svom "prosvjetiteljskom" udaru na redovništvo. Time je car Josip II. učinio nemjerljivu štetu vjerskom životu u Hrvatskoj, Mađarskoj, Austriji i cijeloj srednjoj Europi, što je svakako pripremilo tlo za revolucije koje će ubrzo uslijediti.
Pavlinski red je ipak opstao u Poljskoj, odakle se kasnije opet širio, ali nikada nije ni približno dosegao svoju staru snagu i veličinu.

No, unatoč svemu, ostalo nam je mnogo toga iz pavlinske baštine. Ostale su prekrasne crkve koje su pavlini izgradili, ostale su knjige koje su napisali, primjeri svetosti... Ono što nam je od toga dostupno, može nam itekako pomoći za podizanje vjerskog života našeg naroda na višu razinu.

U ovom ću se tekstu poslužiti sa tri pavlinska izvora:
- Konstitucijama pavlinskog reda (izdanje iz 1725. god.);
te sa kronikama dvojice istaknutih pavlinskih pisaca koji su djelovali u našim krajevima:
- p. Andrija Eggerer - Fragmen panis corvi proto-eremitici, 1663. god.
- p. Nikola Benger - Annalium eremi-coenobiticorum s. Pauli, vol. II., 1743. god.


Prvo što ćete primijetiti jest svojevrsna etno-kulturalna pozicija tog reda. Pavlinski red imao je izrazito srednjoeuropski identitet. U njemu su bile službeno priznate četiri nacije: Mađari, Poljaci, Hrvati i Nijemci. Štoviše, na generalnom kapitulu pavlinskoga reda 1702. god. određeno je da se mjesta definitora uvijek trebaju birati tako da sve četiri nacije budu zastupljene.

Pavlinski kroničar Nikola Benger ovako piše o toj odluci (Annalium eremi-coenobiticorum s. Pauli, str. 355.):

"Simul etiam hujus Capituli decursu universali placito conventum, atque inter leges acceptum est: ita imposterum definitoratus generalis honores intra memoratas quatuor nationes partiri debere, ut semper unus ex provincia Hungariae, unus Poloniae, unus nationis Germanicae, quae Austriae Sueviaeque provincias complectitur, et unus demum pro parte nationis Croaticae, cui pariter copulatur Istriaca veniant eligendi."

("Istovremeno je tijekom ovoga kapitula, uz opće slaganje, dogovoreno i prihvaćeno među zakone: da se ubuduće treba tako dijeliti čast generalnog definitora među četiri spomenuta naroda, da uvijek kad dolaze na izbore jedan bude iz ugarske provincije, jedan iz Poljske, jedan njemačke narodnosti, koja obuhvaća provincije Austrije i Švapske, i napokon jedan sa strane hrvatskog naroda, kojoj se jednako pridružuje i istarska [provincija].")

Za vrijeme zajedničke Hrvatsko-njemačke pavlinske provincije bila je izričito određena rotacija po nacionalnoj osnovi na rukovodećim položajima. To je bilo izričito propisano u dekretu rimske Kongregacije za širenje vjere od 12. siječnja 1701., koji određuje:

"...officiorum alternativa inter patres Germanos et Croatas perpetuo attendenda; ut nempe una vice provincialis eligendus sit Croata, vicarius vero Germanus, altera autem vice Germanus eligatur in provincialem, Croata in vicarium."

("...naizmjeničnu službu između otaca Nijemaca i Hrvata treba uvijek paziti; da naime jedan put za provincijala bude izabran Hrvat, a za vikara Nijemac, a drugi put neka se Nijemac izabere za provincijala, a Hrvat za vikara.")

Kasnije su njemački pavlini tražili osnivanje svoje vlastite provincije. Pa je 1710. g. zajednička provincija podijeljena na njemačku i hrvatsku. Hrvatski pavlini rado su pristali na njemačku molbu, jer su hrvatski samostani bili samoodrživi i bez tuđe pomoći (što su isticali još 1696. kad je počeo proces odvajanja hrvatske provincije od ugarske).

Nikola Benger o tome piše (Annalium eremi-coenobiticorum s. Pauli, str. 429.):

"Placidis igitur animis in propositam separationem patres Croatae, una cum reverendissimo patre Capituli praeside, suum consensum dedere, tum ob fraternae pacis bonum, tum quod et ipsi ad peculiares provinciae subsistentiam sufficiente conventuum numero gaudeant: Lepoglavensi nimirum pluribus aequivalente, utpote in quo ordinarie quinquaginta religiosi incolae residerent, et theologicum simul ac philosophicum studium haberetur; dein Remetensi, Chaktornensi, Szveticensi, Ulimiensi, Crisiensi et residentia Kamenszkensi. Nihilominus in limine hujusce tractatus aliquae conditiones adjectae, et consensu partium taliter applacidatae sunt, ut Provinciae Croaticae honor precedentiae competat, eidemquae coenobium Ulimiense indisputabiliter maneat incorporatum..."

("Mirnih su stoga duša oci Hrvati, zajedno s velečasnim ocem predsjednikom Kapitula, dali svoj pristanak, kako zbog dobra bratskoga mira, tako i zbog toga što su i oni sami raspolagali s dovoljnim brojem prikladnih konvenata za vlastitu provinciju: štoviše, lepoglavski [samostan] može stajati za više njih, jer u njemu uobičajeno boravi pedeset redovnika, i ima teološki zajedno s filozofskim studijem; zatim remetski, čakovečki, svetički, olimski, križevački i rezidencija u Kamenskom. Ipak, na rubu ove rasprave dodani su i neki uvjeti, i suglasnošću stranaka tako prihvaćeni, da je hrvatskoj provinciji prikladna čast prvenstva [honor precedentiae], i da joj nedvojbeno ostaje pritjelovljen olimski samostan...")

Vidimo po tome koliko je bio snažan taj hrvatski faktor u pavlinskom redu. Ovo također govori o utjecaju pavlinskoga reda u tadašnjoj Hrvatskoj. Spomenuto je da je samo samostan u Lepoglavi imao uobičajeno 50 redovnika. To su brojke koje danas dosiže rijetko koja samostanska zajednica.

Zato nas zanima pitanje: Što je činilo pavlinski red toliko uspješnim?
Odgovor na to pitanje pronaći ćemo ćemo u Konstitucijama pavlinskog reda, koje je odobrio i potvrdio papa Urban VIII. 1643. godine. U ovom ću se tekstu koristi proširenim izdanjem pavlinskih Konstitucija iz 1725. godine.
Imate ih i na internetu: Constitutiones religionis sancti Pauli primi Eremitae.

Izdvojio bih četiri važne stavke iz tih konstitucija:
1. inzistiranje na doktrinarnoj jasnoći
2. inzistiranje na točnom obdržavanju rubrika
3. molitva za povećanje i zaštitu reda
4. sjećanje na zaslužne dobročinitelje i pomoć njihovim dušama

Te su četiri stvari i danas prijeko potrebne za napredak i širenje svakog crkvenog reda, pa ćemo ih zato ukratko pregledati.

1) Inzistiranje na doktrinarnoj jasnoći

Konstitucije pavlinskog reda izričito su tražele od svih profesora i ostalih pripadnika reda da u nauku izbjegavaju novotarije i neuobičajena mišljenja. A kao siguran jamac teološke jasnoće, traže od svih da se drže učenja sv. Tome Akvinskoga (Constitutiones, p. I., cap. XI., 2.):

"Professores, aliique omnes Ordinis nostri, quicumque ii fuerint, opiniones minus communes, et novitatum praeseferentes reliquant. Doctrinam vero Ecclesiae doctoris sancti Thomae Aquinatis, ejusque inconcussa tutissimaque dogmata, tam in theologicis, quam in philosophicis sequantur."

("Profesori, i svi ostali pripadnici našega Reda, bez obzira tko su, neka napuste manje uobičajena mišljenja i ona koja pronose novotarije. A neka slijede nauk naučitelja Crkve svetoga Tome Akvinskoga i njegova nepokolebljiva i najsigurnija učenja, kako u teološkim, tako i u filozofskim pitanjima.")

Inače, pavlinski je red jako štovao sv. Tomu Akvinskoga, jer je taj crkveni naučitelj uvelike pomogao da red dobije priznanje Svete Stolice. Naime, kad je prvi pavlinski provincijal bl. Euzebije Ostrogonski doputovao u Rim 1263. god. kako bi tražio od pape odobrenje prelaska reda na samostanski život, sv. Toma Akvinski mu se velikodušno stavio na raspolaganje i posredovao kod pape kako bi red dobio priznanje.

Povjesničar pavlinskoga reda, Andrija Eggerer, ovako opisuje te događaje (Fragmen panis corvi proto-eremitici, str. 77.-78.):

"Praeerat tunc Ecclesiae Urbanus IV. Pontifex singulari zelo catholicae religionis, vigilantiaequae praeditus. Romam ergo cum appulisset Eusebius, ante omnia liminibus Apostolorum salutatis, negotium Ordinis pertractandum aggreditur. Aderat in eadem Urbe, fato quodam bono d. Thomas Aquinas, Doctor Angelicus, qui cum gratia multa apud Summum Antistitem, pro merito doctrinae et sanctitatis polleret, visum est patri Eusebio, sui quoque propositi rationem, adeo s. Doctori altius exponere, qui perbenigne ab eodem exceptus, cognitisque negotii sui rationibus majores Eusebio addidit animos; atque ad Regulam D. Augustini pro Ordine S. Pauli primi Eremitae, petendam adductis, quod optimum fore censuit argumentis, cohortabatur, quin imo operam suam illi sociisque detulit, atque, ut Ferrarius loquitur, pro 'Sanctis Sanctus ipse laborans', Summo Pontifici, postulata ejusdem de meliore nota commendanda, in se suscepit... In cujus grati animi significationem, sacra religio nostra quotannis Natalem S. Thomae Aquinatis 7. Martii, ex praecepto Constitutionum singulari cultu prosequitur."

("Predvodio je tada Crkvu Urban IV., prvosvećenik, osobito zauzet gorljivošću katoličke vjere i budnošću. Kad je, dakle, Euzebije doputovao u Rim, prije svega pozdravivši pragove Apostola, pristupio je rješavanju stvari Reda. Bio je u istome gradu, svom srećom, sv. Toma Akvinski, anđeoski učitelj: pa se činilo ocu Euzebiju da sv. Naučitelju treba uzvišeno objasniti razloge svoga prijedloga, budući da je bio u velikoj milosti kod Vrhovnog svećenika, zaslugom svojeg nauka i svetosti, a on je dobrostivo primio i, spoznavši razloge njegovog zadatka, ohrabrio Euzebija i potaknuo ga da zatraži Pravilo sv. Augustina za Red sv. Pavla prvog Pustinjaka, što je objasnio najboljim argumentima, štoviše, mnogo je pomogao njemu i suradnicima i, kako kaže Ferrari, za 'svece je radio sam Svetac', uzeo je sebi zadaću da ih što bolje preporuči vrhovnom svećeniku... U veliku zahvalu za ovo, naš sveti red svake godine osobitim štovanjem slavi [nebeski] rođendan sv. Tome Akvinskoga, 7. ožujka, po odredbi Konstitucija.")

Tako je i tomistička jasnoća bila naglašena u teološkoj pouci, koju su dobivali madići u pavlinskim samostanima. A to je svakako primjer, koji bi trebalo i danas slijediti.

2) Inzistiranje na točnom obdržavanju rubrika

Konstitucije pavlinskog reda isticale su veliku važnost pridržavanja rubrika misala i brevijara. Traži se od redovnika da i u svoje slobodne vrijeme proučavaju rubrike liturgijskih knjiga, kako bi ih se za vrijeme obreda točno pridržavali (Constitutiones, p. I., cap. XV., 7.):

"Caeremonias ad altare et chorum praescriptas in rubricis Missalis et Breviarii Romani saepius legant et ad unguem observent."

("Ceremonije koje su propisane za službu žrtvenika i kora u rubrikama Rimskog misala i brevijara neka često čitaju i obdržavaju do zadnjeg detalja ["ad unguem" - "do nokta"].")

Predviđene su i sankcije za one koji nemarno obavljaju obrede (Constitutiones, p. I., cap. XVIII., 7.):

"Errantes in caeremoniis priventur ordinaria recreatione, ac jubentur illas attente legere, ac in illis se exercere. Superior si ipse non poterit, constituat aliquem ex patribus discretiorem, qui notet defectus in concione, Missa, aliisque caeremoniis ecclesiasticis omissis, ad corrigendum."

("Onima koji griješe u ceremonijama neka se uskrati uobičajena okrepa, i neka im se naredi da ih [rubrike] pozorno čitaju i da se u njima vježbaju. Poglavar, ako to sam ne može, neka odredi nekoga od pažljivijih otaca, koji će zabilježiti nedostatke u propovijedi, misi i drugim propustima u crkvenim ceremonijama, kako bi se ispravili.")

Ima li išta što nam je danas potrebnije od ovoga? To je upravo ono na čemu treba inzistirati svatko kome je istinski stalo liturgije.

3) Molitva za povećanje i zaštitu reda

Poglavari redovničkih zajednica, koje se muče s nedostatkom zvanja, danas pitaju (ili bi se trebali pitati): Koje molitve moliti za povećanje reda? I ovdje treba pogledati kako je to bilo prije.

Pavlini su običavali svakodnevno moliti Mali oficij Blažene Djevice Marije (pored redovite molitve časoslova) upravo za povećanje, rast, svojega reda. Tako izričito određuju Konstitucije (p. I., cap. XV., 4.):

"Beatae Virginis Officium, juxta rubricas Breviarii Romani quotidie pro incremento Ordinis nostri cum Missa post Primam cantari, vel legi solita, secundum Religionis nostrae consuetudinem recitetur."

("Oficij Blažene Djevice, prema rubrikama Rimskoga brevijara, neka se recitira po običaju naše redovničke zajednice svakodnevno za rast našega Reda, sa misom koja se običava pjevati ili čitati nakon prvog časa.")

Kad su neki redovnici sredinom 17. stoljeća počeli zanemarivati svoju dužnost da svakodnevno mole Mali oficij Blažene Djevice Marije, odlučno je reagiralo vodstvo reda.
Tadašnji general pavlinskog reda, Pavao Ivanović, 1666. god. ponovno potvrđuje ovu obvezu. Njegovu odredbu ovako opisuje Benger (Annalium eremo-coenobiticorum s. Pauli, str. 63.):

"Ad felicitandos Ordinis progressus per potentissimam gloriosae Virginis Deiparae intercessionem, reverendissimus p. generalis ut zelosissimus Mariani cultus promotor, in generali congressu Capituli Intermedii, hac parte anni ad festa Pentecostes celebrati, talem pro inviolabili observantia, cum religioso Senatu suo condidit ordinationem: 'Suspecti sunt nonnulli, illis diebus, quibus officium Beatae Mariae Virginis non dicitur, illud extra chorum, vel in parte, vel in toto omittere, contra usum sacrae Religionis semper proprium, et ab antiquo servatum. Ideo Venerabile Definitorium omnes paterne hortatur, et ad persolvendum obligatos pronuntiat.' Noverat sane piissimus ille Mariophilus, totam Religionis universae sortem in manibus positam Mariae..."

("Za pospješenje napretka Reda po najmoćnijem zagovoru slavne Djevice Bogorodice, velečasni o. general, kao najrevniji promicatelj Marijinog štovanja, na generalnoj skupštini posrednog kapitula, koji je u ovom dijelu godine održan oko blagdana Duhova, ovakvu je odredbu donio sa svojim redovničkim vijećem za nepovredivo obdržavanje: 'Osumnjičeni su neki da u one dane kad se ne govori oficij Blažene Marije Djevice, propuštaju izmoliti isti izvan kora, bilo u dijelu ili u cijelosti, protiv običaja uvijek vlastitoga [našem] svetom redu, i obdržavanom od starine. Stoga časni definitorij očinski potiče sve i oglašuje da su obvezni ispuniti tu dužnost.' Znao je zasigurno taj najpobožniji ljubitelj Marije da se cijela budućnost reda nalazi u rukama Marije...")

Neka pokušaju nešto naučiti iz ovoga sve one moderne redovničke zajednice, koje godinama nemaju novih kandidata. Ali, isto tako, i oni koji ih imaju, kako bi ih bilo još više.

4) Sjećanje na zaslužne dobročinitelje i pomoć njihovim dušama

Iako je za rast reda sigurno najpotrebnija molitva ("Ako Gospodin ne gradi kuću, uzalud se trude graditelji" - Psal. 126, 1), ipak je potrebna i određena podrška vjernika. Nijedan se crkveni red ne može širiti bez podrške vjernika-laika, niti je ikada bila ijedna redovnička zajednica koja je uspjela ostvariti neki vidljivi utjecaj na društvo bez potpore vjernika. Jer, samostani se ne grade sami od sebe. Za to je potrebna materijalna podrška darežljivih vjernika.

Pavlinski je red imao veliku podršku ugarskih i poljskih kraljeva (i drugih velikaša), koji su svojom darežljivošću omogućili brzo širenje reda po srednjoj Europi. U Hrvatskoj je usto imao i podršku mnogih hrvatskih banova.

Kralj Ludovik I. Anžuvinac (vladao od 1342. do 1382.) i njegova žena Elizabeta (inače, kći bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića) bili su veliki podržavatelji pavlinskog reda. Toliko, da ih se red uvijek sa zahvalnošću sjećao. I još stotinama godina nakon smrti kralja Ludovika pavlini su mu redovito na godišnjicu smrti služili Requiem i molili Oficij za pokojne sa sve tri noćnice.

To je bila jedna od godišnjica koja je obvezivala sve pavline i bila je izričito propisana u Konstitucijama (p. I., cap. XVIII., 5.):

"In virtute sanctae obedientiae praecipitur, ut anniversaria mox declaranda, ubilibet fuerint patres nostri persolvant cum Missa pro defunctis et Officio novem lectionum. Et primo quidem die decima octava Julii, pro fratribus nostri Ordinis defunctis. Secundo, die undecima Septembris pro Ludovico Primo Hungariae rege, parentibus ejus et liberis. Tertio die decima octava Septembris pro benefactoribus et familiaribus Ordinis, et demum die vigesima Octobris pro parentibus fratrum nostrorum, dummodo praedicti dies non sint impediti, alias prima quaque die non impedita."

("U kreposti svete poslušnosti određuje se, da godišnjice koje će naskoro biti objavljene, naši oci obavljaju, bez obzira gdje se nalazili, sa Misom za pokojne i Oficijem s devet čitanja. I prvo, naime, osamnaestog dana srpnja za svu preminulu braću našega reda. Drugo, jedanaestoga dana rujna za Ludovika Prvoga, ugarskoga kralja, njegove roditelje i djecu. Treće, osamnaestoga dana rujna za dobročinitelje i službenike reda, i napokon dvadesetoga dana listopada za roditelje naše braće, dok god spomenuti dani nisu zapriječeni, inače prvoga dana koji nije zapriječen.")

Zanimljivo je da pavlinske samostane nisu obdarivali samo laici, nego i drugi svećenici - i to sa istim ciljem - da pavlini mole za njihove duše.
U Bengerovoj kronici čitamo kako su 1675. kanonici prvostolne crkve zagrebačke darivali pavlinski samostan u Remetama (Benger, Annalium eremo-coenobiticorum s. Pauli, str. 134.)

"Nam imprimis Conventui Beatae Mariae Virginis de Remeta triplex accessit summa altaristica: una centum telerorum seu imperialium, ab admodum reverendo domino Georgio Brezarich archi-diacono Dubicensi, et canonico Zagrabiensi legata, sub onere absolvendi quotannis die 12. Julii, unius anniversarii cantati, cum Officio defunctorum unius nocturni. Altera pariter centum talerorum, ab admodum reverendo domino Christophoro Kupinich, archi-diacono Varasdinensi, cathedralis ecclesiae Zagrabiensis canonico et ordinis nostri confratre, tali sub conditione, patribus Remetensibus enumeratorum: ut iidem pro praefato benefactore, quousque in vivis extiterit, sacra quatuor ad impetrandam felicem mortem legere; ubi vero e vita decesserit, anniversarium unum in cantu, cum recitatione unius nocturni Officii defunctorum, absolvere in perpetuum teneantur.
Tertiam summam florenorum Rhenensium trecentorum vi testamentariae dispositionis legavit, et contulit generosus dominus Petrus Huhovics, illustrissimi episcopi Zagrabiensis castellanus; adjecta itidem obligatione, ut patres Conventus de Remeta singulis annis pro refrigerio animae suae unum sacrum de Requiem anniversarium dicere et persolvere sint adstricti."

("Naime, prije svega, konventu Blažene Marije Djevice u Remetama stigla je trostruka svota za oltare: jedna od stotinu talira ili imperijala udijeljena od velečasnog gospodina Jurja Brezarića, arhiđakona dubičkoga, pod obvezom da se svake godine, 12. srpnja, služi jedna pjevana godišnjica s Oficijem za pokojne, jedne noćnice. Druga također od stotinu talira dodijeljena remetskim ocima od velečasnog gospodina Kristofora Kupinića, arhiđakona varaždinskoga, kanonika zagrebačke crkve i subrata našega reda, pod takvim uvjetom: da oni za spomenutog dobročinitelja, dok god je živ, čitaju četiri mise kako bi mu izmolili sretnu smrt; a nakon što premine, dužni su mu zauvijek služiti jednu pjevanu godišnjicu, uz recitaciju jedne noćnice Oficija za pokojne.
Treću svotu od tristo rajnskih florena udijelio je i podario kao oporučno raspolaganje, velikodušni gospodin Petar Huhović, kaštelan presvijetloga biskupa zagrebačkoga; dodavši isto tako i obvezu da su oci konventa u Remetama obvezni svake godine govoriti i služiti jednu misu, godišnjicu de Requiem za pokoj njegove duše.")

Evo još jedan primjer iz 1696. godine (Benger, str. 308.):

"Idem coenobium Remetense favore suo prosecutus est a.r. dominus Thomas Augustich, Zagrabiensis ecclesiae canonicus, et archidiaconus Camarcensis, collata eidem summa florenorum Rhenensium quingentorum, tali sub onere altaristico, ut per eodem singulis mensibus sacrum unum lectum persolvatur, idque eo in vivis superstite de Beatissima Dei Genitrice, ipso autem satis functo de Requiem. Atque insuper unum anniversarium in cantu, cum Officio defunctorum unius nocturni et Placebo."

("Isti samostan remetski obdario je svojom naklonošću vlč. gospodin Toma Augustić, kanonik zagrebačke crkve i arhiđakon kamarački, kome je udijelio svotu od pedeset rajnskih florena, pod takvom oltarskom obvezom, da se za njega svakoga mjeseca služi jedna čitana misa, i to dok je na životu o Preblaženoj Bogorodici, a kad premine - Requiem. I povrh toga, jednu pjevanu godišnjicu sa Oficijem za pokojne jedne noćnice i Placebo.")

Spomenuo sam na početku da su i hrvatski banovi podržavali pavlinski red. Najbolji primjer je Ivaniš Korvin, sin kralja Matije Korvina, koji je obnašao dužnost hrvatskog bana u dva navrata: 1495.-1498., te 1499.-1504. god. Cijelo se to vrijeme iscrpljivao u stalnim borbama s Turcima (koji su tada neprekidno napadali Hrvatsku i otkidali od nje dio po dio), zbog čega je i umro mlad, u 31. godini.

O odnosu bana Ivaniša Korvina prema pavlinskom redu, najbolje govori sljedeći zanimljivi događaj, koji opisuje p. Andrija Eggerer (Fragmen panis corvi proto-eremitici, str. 272.):

"Princeps profecto pientissimus, de Religione Proto-Eremitica optime meritissimus, cuius beneficia repetita crambe enarrare supervacaneum existimo hoc tamen in suae liberalitatis et avitae simplicitatis nostrae testimonium latere nolim. Narrant enim Illustrissimum Principem ex occasione itineris aliquando divertisse ad Monasterium Beatae Virginis de Rhemetha, ubi considerata morum integritate, simul paupertate religiosa inhabitantium Fratrum Superiorem loci accersiri faciens, explicata fronte ultro rogaret, ea confidenter peteret, quae loci ad subditorum adminiculo fore arbitraretur; actis de prona voluntate gratiis, coactoque Fratrum senatu Superior singulorum tentat animos, quid a liberalissimo Principe, e bono reipublicae petendum ducerent: omnibus autem silentium tenentibus, unicus e Fratrum Conversorum numero Cocus prodit, ollarum se necessitate teneri insuans. Quod ubi Ioanni Duci relatum, tantum abfuit indignis eorum postulationibus commoveri, ut singularem potius laetitiam ex columbina Fratrum simplicitate hausisse visus, ollas stammeas, quae de more ducalem culinam sequebantur, Coco Monasterii in usum sui officii relinquendas praeceperit, quarum nonnullae ad Seniorum Patrum usque tempora asservatae, imo una earum nostra adhuc memoria deperdita."

("Vladar zacijelo najpobožniji, veoma zaslužan za prvopustinjački red, čija opetovana dobročinstva smatram da bi bilo suvišno naširoko opisivati, ali ovo za svjedočanstvo njegove darežljivosti i prirođene jednostavnosti ne želim skrivati. Pripovijedaju, naime, da je presvijetli vladar jednom u prolasku svratio do samostana Blažene Djevice u Remetama, gdje je promotrivši neporočnost vladanja zajedno s redovničkim siromaštvom braće koja su tamo boravila, pozvao brata nadglednika i otkrivši glavu ispitivao, i povjerljivo tražio, što smatra da je potrebno za pomoć podložnika toga mjesta; nadglednik je zahvalio na njegovoj spremnosti za pomoć i sazvavši vijeće braće, propitivao svakoga što da zatraži od najdarežljivijeg vladara iz državnog dobra: kad su oni svi šutjeli, istupio je samo jedan od braće laika, kuhar, govoreći da su im potrebni lonci. Kad je to javljeno hercegu Ivanišu, nije se smeo njihovim nedostojnim molbama, nego se vidjelo da je istinski sretan zbog golublje jednostavnosti braće, i naredio da se kositreni lonci, koji su po običaju pratili vojvodsku kuhinju, ostave kuharu samostana za upotrebu u njegovom poslu, od kojih [lonaca] su poneki sačuvani sve do vremena starijih otaca, jedan od njih sve do našega slabog pamćenja.")

Ivaniš Korivin je umro 1504. god. i pokopan je u (tada pavlinskoj) crkvi Blažene Djevice Marije u Lepoglavi, ispred glavnog oltara, o čemu svjedoči natpis:

Anno Domini millesimo quingentesimo quarto.
Octobris duodecima die, hora undecima nocturnali,
Haeres ultimos dies, Ioannes Corvinus clausit extremos.
Sub humo corpus ad Claustrum Lepoglava tumulare iussit.
Aspice rem caram bini hinc inde cingunt gloriosae Virginis aram.
Dux Ioannes, et filius eius Christophorus, quibus assint gaudia trina.
Et sequitur, dum licuit, tua dum viguit res, o Ioannes potestas,
Fraus latuit pax in regno isto tuo tempore firma fuit, regnavitque honestas.

(Godine Gospodnje tisuću petsto četvrte.
Dvanaestog dana listopada, jedanaeste noćne ure,
Posljednji nasljednik Ivaniš Korvin, završio je zadnje dane.
Naredio je da se pokopa tijelo pod zemlju kod klaustra Lepoglave.
Pogledaj ovu divnu stvar: dva - ovdje i ondje - okružuju žrtvenika slavne Djevice.
Herceg Ivaniš, i njegov sin Kristofor, kojima nek bude trostruka radost.
I slijedi, dok je mogao, tvoja je trajala moć, o potestate Ivanišu,
Nesreća se skrivala, mir je u ovom kraljevstvu za tvoga vremena bio čvrst, i kraljevala je čestitost.)

Natpis se nalazi lijevo od glavnog oltara...

Ban Ivaniš Korvin prikazan je u oklopu i ratnoj opremi...

 Bliži pogled na natpis...

Ovaj drugi natpis (desno) odnosi se na Ivaniševog sina Kristofora, koji je umro samo godinu dana nakon svog oca, sa samo 6 godina. I on je ovdje pokopan. Grobnica je ispred glavnog oltara.

U pavlinskim crkvama pokapali su se i drugi hrvatski banovi. Ban Ivan Karlović, istaknuti borac protiv Turaka (obnašao bansku čast 1521.-1524., te 1527.-1531.) pokopan je u Remetama. Glava sigetskoga junaka Nikole Zrinskoga, koju su Turci odsjekli nakon njegove herojske smrti, pokopana je u pavlinskoj crkvi sv. Jelene u Čakovcu. Tamo je pokopan i njegov praunuk istoga imena Nikola Zrinski, koji je bio hrvatski ban od 1647. do 1664., a poznat je po svojoj zimskoj vojni protiv Turaka 1664. godine, kad je spalio znameniti Sulejmanov most kod Osijeka.

Iz svega ovoga vidimo da je vrlo važna podrška koju su vlastodršci, ali i drugi utjecajni laici, davali redovničkim zajednicama. Pa, naše stare crkve sigurno ne bi bile toliko lijepe da ih nisu bogati laici materijalno pomagali... Oni su upravo tražili da budu lijepe, ne gledajući koliko će zbog toga izgubiti novca. I to nipošto nije bilo nekakvo "razbacivanje novaca", jer su time izgrađene crkve za buduće naraštaje. Crkve koje stoje stoljećima i svjedoče o ljepoti katoličke vjere.

Vidjeli smo također da su motivi pomaganja redovničkim zajednicama sasvim konkretni. Time vjernik dobiva crkve u kojima će se i za njega služiti mise kad umre. Cijela zajednica vjernika dobiva veliku pomoć u molitvama i žrtvama redovnika.
Duše u čistilištu dobivaju pouzdane pomagatelje, koji neće propustiti za njih služiti Requiem i izmoliti Oficij za pokojne.

U tom smislu, kad vjernik troši svoj imetak na pomaganje redovnicima, stječe onu vrstu prijatelja o kojoj govori evanđelje: "Stecite sebi prijatelje nepravednim bogatstvom, da, kada klonete, prime vas u vječne stanove." (Lk 16, 9).

Sv. Ivan Kapistran - "Speculum clericorum"

Misa sv. Ivana Kapistrana

Nedavno je bila godišnjica čudesne obrane (tada ugarskog grada) Beograda od Turaka 1456. god., čime je barem za neko vrijeme zaštićena južna Ugarska i istočna Slavonija od turskih prodora.
Sv. Ivan Kapistran je u toj obrani imao ključnu ulogu. No, on nije bio samo vojskovođa, nego prije svega - franjevac i svećenik.

Ne samo da je bio izrazito savjestan svećenik, nego je i drugim svećenicima propovijedao koliko je važno da budu na visini svog zadatka. Jedno od najznačajnijih djela sv. Ivana Kapistrana nosi naziv Speculum clericorum (Ogledalo klerika).
To je zapravo govor održan kleru u Trentu, 22. travnja 1439.

Taj je govor danas naročito potreban, jer su mnogi katolici, pa i svećenici, zaboravili na dostojanstvo i uzvišenost svećeništva. Mnogi danas, izgleda, uopće ne razumiju što je svećenstvo, zbog opće zbunjenosti nastale uslijed pokoncilskog razvodnjavanja, reformi, modernizma i protestantizacije. Uslijed tog razvodnjavanja, mnogi svećenici olako prelaze preko dužnosti da nastoje oko svoga posvećenja. Zato je danas potrebno svojevrsno "otriježnjenje".

Sv. Ivan Kapistran je kao glavni moto svog govora uzeo riječi iz Knjige izlaska (19, 22):

"Sacerdotes quoque, qui accedunt ad Dominum sanctificentur, ne percutiam eos."
("Svećenici naime, koji pristupaju Gospodinu, neka se posvete, da ih ne udarim.")

Na početku trećeg dijela govora, sv. Ivan Kapistran objašnjava spomenutu rečenicu Svetoga pisma:

"Ad tertiam igitur et ultimam partem postremo veniens, quam dicebam continere extremae poenalitatis improperium perniciosum, cum dicit Angelus: 'ne percutiam eos'. 'Sacerdotes quoque', inquit, 'qui accedunt ad Dominum, ut sanctificentur, ne percutiam eos', ubi supra q. d. si deficient a sanctitate percutientur poenalitate... cum comminando subdit 'ne percutiam eos' quasi dicat, pro firmissima orationis meae conclusione tenete, quod nisi perseveratis in sanctitate continua, percutiam vos Imperio summi Regis. Ad vos ergo est verbum hoc, o sacerdotes!"

("Dolazeći naposljetku do trećeg i posljednjeg dijela, za koji sam rekao da sadrži opasnu prijetnju krajnje kazne, jer kaže anđeo, 'da ih ne udarim'. 'Svećenici naime', kaže, 'koji pristupaju Gospodinu, neka se posvete, da ih ne udarim', o čemu je prije objašnjeno, što će reći: ako odstupe od svetosti, bit će udareni kaznom... kad prijeteći dodaje 'da ih ne udarim', kao da kaže: za najčvršći zaključak moga govora držite da ako ne ustrajete u postojanoj svetosti, udarit ću vas vlašću višnjega Kralja. Vama je, dakle, upućena ova riječ, o svećenici!")

Na jednom drugom mjestu u tom govoru, sv. Ivan Kapistran jasno naglašava da je nastojanje oko svetosti svećenika težak i naporan posao, ali da nema alternative:

"Certe nostis, venerandi patres, quoniam absque labore gravi nulla munera magna dantur. Maximum igitur sanctitatis munus cum lachrymis et sudore imploremus a Domino Salvatore, qui quotidie nobis intonat a vertice coeli dicens: 'Sancti estote, quia ego sanctus sum Dominus Deus vester' (Lev. 19, 1); 'Sanctificamini et estote sancti, quia ego Dominus Deus vester, custodite praecepta mea et facite ea, ego Dominus qui sanctifico vos' (Lev. 20, 7-8); et infra: 'Eritis sancti mihi, quia sanctus sum ego Dominus, et separavi vos a ceteris populis, ut essetis mei' (Lev. 20, 26) et Levitici 21. de sacerdotibus dicit: 'Sancti erunt Deo suo et non polluent nomen eius: incensum enim Domini et panes Dei sui offerunt et ideo sancti erunt'.
Sancti igitur, sine terrena vanitate, vel cupiditate, aut lubricitate; puri, firmi, casti, religiosi, integri, sinceri et immaculati in ministerio Christi, Domino famulemur, sicut elegit nos in ipso ante mundi constitutionem, ut essemus sancti et immaculati in conspectu eius in charitate, ut dicit Apostolus ad Ephesios 2, 4-5."

("Sigurno znate, poštovani oci, da se bez teškoga rada ne daju nikakvi veliki darovi. Stoga za najveći dar svetosti sa suzama i znojem molimo Gospodina Spasitelja, koji nas svakodnevno opominje s vrha nebesa govoreći: 'Sveti budite, jer sam ja svet Gospodin Bog vaš' (Lev 19, 1); 'Posvetite se i budite sveti, jer sam ja Gospodin Bog vaš, čuvajte moje zapovijedi i vršite ih; ja sam Gospodin koji vas posvećuje' (Lev 20, 7-8); i dalje: 'Bit ćete mi sveti, jer sam svet ja Gospodin, i odvojio sam vas od ostalih naroda, da budete moji' (Lev 20, 26) i u Levitskom zakonu 21. o svećenicima kaže: 'Bit će sveti Bogu svomu i neće oskvrnuti njegovo ime: naime, prinosit će Gospodinu kad i kruhove Boga svoga, i stoga će biti sveti'.
Sveti dakle, bez zemaljske ispraznosti, ili požude, ili varljivosti; čisti, čvrsti, čedni, pobožni, postojani, iskreni i neporočni u službi Krista, služimo Gospodinu kako nas je odabrao u Njemu prije postanka svijeta, da budemo sveti i neporočni u njegovim očima u ljubavi, kako kaže Apostol Efežanima 1, 4-5.")

A kako će postići svetost? Ovdje opet mogu tražiti uzora upravo u sv. Ivanu Kapistranu.
Poznati njemački kroničar iz 15. stoljeća, Hartmann Schedel, koji je osobno vidio sv. Ivana Kapistrana dok je propovijedao u Nurembergu, ovako opisuje dnevni red sv. Ivana:

"Vitam in hunc modum duxit: vestitus dormire, ante lucem surgere, matutinum laudes, primam, tertiam orare, divina deinde celebrare, deinde his peractis sermonem ad populum Latine pronuntiare, post haec interpres, quae dicta sunt ab eo, quantum capax fuit, populo exponere; finito sermone ad coenobium ordinis sui reverti, ac sexta et nona completis infirmos visere, diu apud ipsos morari manus omnibus imponere, biretum s. Bernardini... Exinde coenare, demum, qui se accedebant, audientiam praebere. Mox vesperas dicere, his completis, ad infirmos reverti, atque cum his usque ad noctem se exercere. Cumque demum completorio, et alias delectis precibus, corpus quieti daret, minimum esset, quod somno, fere nihil. Ad revisuros Sacrae Scripturae codices pusillum furari temporis, sic homo quasi coelestem vitam agere in terris immaculatam absque sorde."

("Vodio je život na ovaj način: spavati odjeven, ustati prije izlaska sunca, izmoliti Matutinum Laudes, Primu, Terciju, zatim slaviti bogoslužje, onda dovršivši to, održati propovijed puku na latinskom jeziku, a zatim bi prevoditelj objasnio puku što je rečeno koliko je mogao; nakon propovijedi, vratio bi se u samostan svoga reda, a nakon što bi dovršio šesti čas i deveti čas, pohodio bi bolesnike, dugo bi se kod njih zadržao, polagao na njih ruke, biret sv. Bernardina...
Zatim bi blagovao, pa ako bi ga tko pohodio, saslušao bi ga. Ubrzo bi rekao Vespere, nakon završetka, vratio bi se bolesnicima i s njima se bavio sve do noći. I naposljetku, nakon što bi dovršio kompletorij i druge molitve, predao bi tijelo odmoru, malo je spavao, gotovo ništa. Uzeo bi nešto vremena za ponovno čitanje knjiga Svetoga pisma; tako kao da je čovjek vodio nebeski život na zemlji, neoskvrnjen i bez mrlje.")

Evo, dakle, uzora za redovnički i svećenički život.
Na kraju, potičem vas da potražite djela sv. Ivana Kapistrana, naročito po arhivima franjevačkih samostana sjeverne Hrvatske.

Kako obnoviti disciplinu u franjevačkom redu?

Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda osnovana je 1900. godine, obuhvativši hrvatske samostane koji su se dotada nalazili u tri različite provincije: Hrvatsko-kranjskoj sv. Križa, podunavskoj sv. Ivana Kapistrana i Provinciji sv. Ladislava sa središtem u Zagrebu.

Najstarija od ovih je bila Hrvatsko-kranjska provincija sv. Križa, koja je nastala u 16. stoljeću, najprije sa sjedištem na Trsatu, a zatim u Ljubljani. Članovi provincije su po narodnosti većinom bili Hrvati i Slovenci.
U Hrvatskoj je provincija obuhvaćala važnije samostane u Samoboru, Jastrebarskom, Trsatu, Klanjcu, Karlovcu...

Na interentu su već dugo dostupni službeni statuti te provincije iz 1871. godine, pod nazivom: Statuta provinciae sanctae Crucis Croatiae-Carniolae.

Čitajući te statute, odmah shvatite što danas nedostaje franjevačkom redu, ali i drugim crkvenim redovima, jer je ukinuto ili nestalo u reformama redovničkih pravila nakon Drugoga vatikanskog koncila.

Trebalo bi vratiti mnogo toga što je bilo propisano u tim statutima, jer je neophodno za održavanje discipline u redu. Na kraju krajeva, sve su to stvari koje je propisao sam sv. Franjo. Statuti na neki način samo pojašnjavaju i stavljaju u praksu ono što je odredio sv. Franjo u Reguli.

Tako, na primjer, kažu odredbe o postu (Statuta, cap. III., § 3.):

"Cum in Ecclesia Christi jejunia animabus corporibusque sanandis salubriter instituta sint, seraphicus noster fundator s. Franciscus Ecclesiae spiritum secutus varia instituti sui professoribus praescripsit jejuniorum tempora, videlicet a festo omnium sanctorum usque ad Nativitatem Domini, et quadragesimam ante Resurrectionem Dominicam omnibus christianis catholicis communem, atque singulas ferias sextas totius anni. Nam magna vis jejunio ad placandum Deum et impetranda ab eo beneficia inest; propterea canit Ecclesia: 'Deus, qui corporali jejunio vitia comprimis, mentem elevas, virtutem largiris et praemia'.

Utamur ergo parcius

Verbis, cibis et potibus

Somno, jocis et arctius

Perstemus in custodia.

Praedicta igitur jejunia in sacra, quam profitemur Regula praescripta omnes patres et fratres quantum fragilitas eorum admittit, axacti et hilari animo observent, memores moniti Christi: 'Cum jejunatis, nolite fieri sicut hypocritae tristes' (Matth. 6, 16).
Volumus item, ut jejunia, quae in oppidis aut civitatibus, in quibus conventus nostri existunt, ex voto, vel consuetudine, aut ex alia quacunque ratione vigerent, a nostris etiam religiosis ibidem commorantibus observentur. Qui statutis jejuniorum diebus absque necessitate et legitima causa jejunium violasse inventus fuerit, superioris arbitrio graviter puniatur."

("Kako su u Crkvi Kristovoj postovi korisno uvedeni za ozdravljenje duša i tijela, naš je serafski utemeljitelj sv. Franjo, slijedeći duh Crkve, propisao razna vremena posta za one koji slijede njegovu uredbu, i to: od blagdana Svih svetih sve do Porođenja Gospodnjega, i četrdesetnicu prije Uskrsnuća Gospodnjega - koji su [postovi] zajednički svim kršćanima katolicima, i svakog petka cijele godine. Naime, velika je moć posta da umilostivi Boga i izmoli od njega milosti; zbog toga pjeva Crkva: 'Bože, koji tjelesnim postom suzbijaš opačine, uzdižeš dušu, dijeliš kreposti i nagrade'.

'Utamur ergo parcius

Verbis, cibis et potibus

Somno, jocis et arctius

Perstemus in custodia.'

[iz korizmenog himna u Rimskom brevijaru]

Neka stoga svi oci i braća spomenute postove, koji su propisani u svetom Pravilu koje ispovijedamo, obdržavaju koliko im dopušta njihova slabost, točno i vesele volje, sjećajući se opomene Kristove: 'Kad postite, ne budite žalosni kao licemjeri' (Mt 6, 16).
Želimo, nadalje, da se postovi, koji se obdržavaju iz zavjeta ili običaja ili nekog drugog razloga u mjestima ili gradovima u kojima se nalaze naši konventi, obdržavaju i od naših redovnika koji ondje borave. Tko u određenim posnim danima bude zatečen da je kršio post bez nužde ili zakonitog razloga, neka se po odluci nadređenoga teže kazni.")

Uz česte postove, ovdje je i drugo temeljno sredstvo duhovnog života: molitva.
Pravila određuju da redovnici svaki dan izmole u koru cijeli dnevni oficij - dakle, svih osam časova tradicionalnog časoslova.

Statuti daju veliku važnost da se revno obavlja ta obveza (Statuta, c. III., §1., 14-15.):

"In choro nulla appareat difformitas in vocibus, sed omnes eatenus sese accommodent in elevando et deprimendo tono juxta directionem alicujus periti. In gestibus corporis pariter se conforment; unde omnes simul ad eandem partem se vertant, simul stent, simul sedeant, simul genuflectant, simulque capita inclinent ad Gloria Patri, et alios quosdam jam notos versiculos. Ad Verbum caro factum est in recitatione Salutationis Angelicae terram osculentur. Te ergo quaesumus et Sacrosanctae junctis manibus, clerici ad terram prostrati et sacerdotes profunde inclinati dicant.
Intrantes chorum tempore orationis meminerint se intrare locum, in quo actu divina Majestas fideles suos servos, ipsam orantes, auscultat, adeoque ita modeste, lente et silentiose incedant, ut vix percipiantur ingressi."

("U koru neka se ne pojavljuje nikakav nesklad u glasovima, nego neka se svi tako usklađuju u podizanju ili spuštanju tona prema upravljanju nekoga iskusnoga. Neka se isto tako usklade u gestama tijela; stoga neka se svi istodobno okrenu u istu stranu, istodobno ustaju, istodobno sjedaju, istodobno pokleknu, istodobno naklone glavu na Slava Ocu, i ostale neke već poznate stihove. Neka na 'Verbum caro factum est' u recitaciji Anđeoskog pozdrava, poljube zemlju. Neka govore 'Te ergo quaesumus' i 'Sacrosanctae' sklopljenih ruku, klerici prostrti na zemlju, a svećenici duboko naklonjeni.
Kad ulaze u kor, neka se sjete da ulaze u mjesto u kojem Božansko Veličanstvo sluša svoje vjerne sluge kako mu se mole, stoga neka tako čedno, mirno i tiho ulaze, da se jedva poznaje da su ušli.")

Smatram da je osobito važno što se naglašavala obilna pomoć za duše u čistilištu, naročito za pokojnu braću redovnike i članove njihovih obitelji.
Propisani su točno određeni dani kad su svećenici morali za njih služiti Requiem, a ostali klerici - tj. đakoni i podđakoni - moliti Službu za mrtve (Officium defunctorum - Oficij za pokojne), dok su braća laici, ako ne znaju latinski, morali za te duše izmoliti sto puta Oče naš, Zdravo Marijo i Pokoj vječni.
Tako su svi u samostanu, prema svojim najboljim mogućnostima, pomagali dušama u čistilištu.

Poslušajmo što kažu Statuti (cap. III., § 2., 1-2.):

"Praecipimus superioribus localibus, ut perpetuis temporibus die commemorationem omnium fidelium defunctorum immediate sequenti pro animabus omnium Provinciae fratrum defunctorum eadem peragi curent, sicut in ipsa die praecedenti omnium fidelium defunctorum; sacerdotes pro eis celebrent, clerici officium defunctorum orent, et laici centum Pater noster et Ave dicant, cum totidem Requiem aeternam etc.
Mandamus insuper ut singulis mensibus die proxime non impedita Officium defunctorum in choro recitetur, et Missa de Requiem solemniter decantetur, vel ubi id fieri nequit, legatur pro universis nostrae Provinciae fratribus, superioribus generalibus, parentibus, propinquis, benefactoribusque nostris vita functis, praeter illa quinque officia ex Constitutionibus generalibus dici solita; videlicet tria generalia, primum post Dominicam Septuagesimae, secundum circa festum s. Mariae Magdalenae, et tertium ante festum s. Michaelis Archangeli, dein ante Adventum pro defunctis parentibus omnium fratrum nostrorum, et tandem post festum omnium sanctorum trium ordinum sancti patris nostri Francisci fiat officium generalissimum cum solemni Requiem pro defunctis fratribus et sororibus trium ordinum, nec non pro ipsorum et ipsarum parentibus, benefactoribus, ac pro omnibus qui in ecclesiis et caemeteriis Ordinis in pace quiescunt..."

("Naređujemo mjesnim poglavarima da se zauvijek na dan koji slijedi Spomendan svih vjernih mrtvih, brinu da se obavi za duše sve preminule braće Provincije sve ono kao i prethodnog dana na Spomendan svih vjernih mrtvih; neka svećenici za njih celebriraju, neka klerici mole Oficij za pokojne, a laici neka izmole sto puta Oče naš i Zdravo Marijo, sa isto toliko Pokoj vječni itd.
Određujemo nadalje da se svakoga mjeseca na najbliži dan koji nije zapriječen, recitira u koru Oficij za pokojne, i neka se svečano pjeva Misa de Requiem, ili da se tamo gdje se to ne može obaviti, čita [sv. Misa] za svu preminulu braću Provincije, više poglavare, [njihove] roditelje i bližnje, te dobročinitelje, osim onih pet službi koje se običavaju govoriti prema Generalnim konstitucijama; to jest, prvu nakon nedjelje sedamdesetnice, drugu oko blagdana sv. Marije Magdalene, i treću prije blagdana sv. Mihovila Arkanđela, potom prije došašća za preminule roditelje sve naše braće, i napokon poslije blagdana svih svetih triju redova svetoga oca našega Franje, neka bude najopćenitija služba uz svečani Requiem za preminulu braću i sestre triju redova, također i za njihove roditelje, dobročinitelje, i za sve koji u crkvama i grobljima Reda počivaju u miru...")

Potom slijedi posebna napomena o pomoći koju se treba pružiti dušama braće koja preminu (Statuta, cap. III., §2., 3.):

"Pro fratribus nostris in hac provincia ex hac vita migrantibus in singulis conventibus dicantur vigiliae et Missa cantetur; sacerdotum quilibet unam Missam... Fratres clerici Officium defunctorum integrum et laici centum Pater et Ave cum totidem Requiem aeternam persolvant."

("Za našu braću koja preminu u ovoj provinciji, neka se u svim konventima govore vigilije [matutin Oficija za pokojne] i neka se pjeva Misa; svaki svećenik po jednu Misu... Braća klerici neka izmole cijeli Oficij za pokojne, i laici sto puta Oče naš i Zdravo Marijo sa isto toliko Pokoj vječni.")

Iste ili vrlo slične odredbe možete naći i u municipalnim statutima provincije sv. Ivana Kapistrana iz 1829., koje je prema još starijim izvorima objelodanio fra Grgur Čevapović: Statuta municipalia provinciae sancti Joannis a Capistrano.

Ovo bi trebali čitati oni kojima je doista stalo do obnove redovničkog života u Hrvatskoj. Primjeri odredaba koje sam gore naveo, pokazuju samo neke od stvari koje pod hitno treba vratiti u hrvatske samostane. Ima toga još puno... A najbolje bi bilo da se jednostavno sve vrati na pravila prije Drugoga vatikanskog koncila.

Pa, valjda vam je jasno da ne može biti istinskog, autentičnog, redovničkog života uz pokoncilski liberalizam i minimalizam, a koji neki još uvijek zovu "obnovom"!?
Ne možemo nazvati "obnovom" ukidanje postova i molitava, skraćivanje časoslova i slično. To nije bila obnova, nego rušenje! Uništavanje! Laicizacija i posvjetovnječenje.

Prava obnova, kakvu su u kritičnim trenucima u prošlosti promicali sveci-obnovitelji redova, uvijek se očitovalau u povratku na izvornu strogoću redova... Na post, molitvu, samozataju, pokoru - a ne na njihovu ukidanju!


No, realno gledajući današnju situaciju, možemo lako zaključiti što bi se dogodilo nekom redovniku koji bi recimo želio obnoviti staru disciplinu redovničkih zajednica. Vjerojatno bi mu se dogodilo isto ono što se dogodilo franjevcima Bezgrješne u Italiji.

Franjevci Bezgrješne su nastojali ostvariti izvornu strogoću franjevačkog reda, uz povratak tradicionalnoj misi i tradicionalnom časoslovu. No, jedna skupina redovnika (manjina) kojima se to nije svidjelo, žalila se i pokrenula onu kontroverzu koja je završila sa izvanrednom upravom, zatvaranjem i izolacijom poglavara, zatvaranjem sjemeništa i ostalim nemilim stvarima koje smo mogli pratiti još od 2013. godine.

Hipotetski govoreći, kad bi u nekoj redovničkoj zajednici u Hrvatskoj netko pokušao obnoviti tradicionalnu disciplinu, vjerojatno bi se dogodilo isto to. Pobunili bi se modernisti (kojima odgovara lijenost, slaba disciplina i opća razvodnjenost) i nastojali u korijenu onemogućiti bilo kakvu obnovu reda. A u tome bi im svesrdno pomogli modernisti iz vrha hijerarhije, kao što je to bio slučaj i kod franjevaca Bezgrješne.

ČASOSLOV OPATICE ČIKE - Kako su molile hrvatske redovnice u doba kraljeva Petra Krešimira IV. i Dmitra Zvonimira?

Mi Hrvati znamo ponekad biti malo nedosljedan narod. Hvalimo se pred strancima s našom tisućljetnom pismenošću, pokazujemo im naše stare kodekse, liturgijske i druge knjige i isprave - a sami ih ne čitamo!
Znaju li naši ljudi uopće što u njima piše?
Koliko ima među nama ljudi koji bi znali nešto više reći o ovim prvorazrednim spomenicima naše kulture, osim njihovog naziva?

Evo, ja sam se ovih dana potrudio da pročitam časoslov opatice Čike, koji je napisan u skriptoriju benediktinske opatije sv. Krševana u Zadru oko 1065. godine.
Naime, Hrvatski državni arhiv je u suradnji s KS i Maticom hrvatskom objavio još 2002. fototipsko izdanje tog rukopisa, kao i suvremeni prijepis prema latinskom izvorniku. Osim toga, objavljena je i doktorska disertacija M. Grgića iz 1976. koja daje detaljnu analizu tog časoslova.

Bilo bi vrijeme da se i na ovom blogu ponešto kaže o tom časoslovu, koji ima toliko vrijednih poruka za katoličke vjernike u Hrvatskoj. No, prije toga, trebamo nešto reći o opatici Čiki, za koju je pisan ovaj časoslov.

Ona je vrlo dobro poznata osoba iz tog vremena. Kralj Petar Krešimir IV. je u jednoj svojoj povelji iz 1066. doslovno naziva "soror mea Cicca" ("sestra moja Čika"). To je potaknulo rasprave među povjesničarima (koje traju do danas) u kakvom su oni točno rodbinskom odnosu bili (bratić i sestrična, neki daljnji rod ili pak pravi brat i sestra?).
Ja se s tim pitanjem neću baviti, jer nije važno za temu o kojoj ću danas govoriti.

Čika je utemeljila benediktinski samostan sv. Marije u Zadru. Osnivačka povelja je zabilježena u prastarom Kartularu samostana sv. Marije (inače, jednom od važnijih izvora za stariju hrvatsku povijest). A glasi ovako:

"Anno incarnationis Domini nostri Iesu Christi millesimo sexagesimo VI., Cresimiro rege regnante Chroatiae et Stephano Iaderae praesulante ac Drago ibidem priorante. Ego Cicca, filia Doimi et Vekenegae, neptis Madii prioris, uxor Andreae, filii Pape, post interfectionem mariti cum duabus remanens filiabus in viduitate, videlicet Domnanna et Vekenega, coepi corde perpendere, qualiter istius caducae vitae non perderem hereditatem et futuram non ammiterem perpetuitatem sicque mihi salubrius aestimans consilium, ut ego cum maiori filia scilicet Domnanna Deo dicarer monacha, minorem vero Vekenae maritali subderem iugo. Huius vero consilii fratrem germanum et consanguineos, quos habebam propinquos, feci mihi conscios Stephanum episcopum et Drago priorem et Crinam totius mei actus cooperatores ac providos ordinatores et quae dictanda sunt adiutores. At postquam eis utilis est visa mea tractatio, ipsi communi cum concivibus habito consilio ac Petrum, sanctissimum abbatem sancti Chrisogoni, cum omnibus monachis huic innectentes meditationi donaverunt mihi ecclesiolam sanctae Mariae minoris ante portam Bellate, ut ibi monasterium..."

("Godine utjelovljenja Gospodina našega Isusa Krista tisuću šezdeset VI., dok je u Hrvatskoj vladao kralj Krešimir, i u Zadru bio biskup Stjepan, a Drago u istom mjestu bio prior. Ja Čika, kćer Dujma i Vekenege, unuka priora Madija, žena Andrije, sina Pape, nakon ubojstva supruga ostala udovica s dvije kćeri, Domnanom i Vekenegom, počela sam u srcu razmišljati kako da ne izgubim nasljedstvo ovog prolaznog života i vječnost budućeg života, i tako sam trijezno procijenila zamisao, da se ja sa starijom kćeri, to jest Domnanom, posvetim Bogu kao redovnica, a da mlađu, to jest Vekenegu, podložim bračnom jarmu. O ovoj zamisli obavijestila sam svog rođenog brata i rođake, koje sam imala bližnje, biskupa Stjepana i priora Dragu i Krinu, suradnike mojih djela i brižne usmjeritelje i pomagatelje u onome što sam rekla. I nakon što se njima učinilo korisnim moje izlaganje, oni su mi nakon savjetovanja sa svim građanima, i Petrom, presvetim opatom svetoga Krševana, sa svim redovnicima koji su sudjelovali u tom promišljanju, darovali manju crkvicu svete Marije pred vratima Belate, da tamo samostan..." [ovdje je isprava znatno oštećena, pa se ne može dalje čitati])

U istom je kartularu zabilježena i povelja kralja Petra Krešimira IV., kojom on uzima u zaštitu samostan sv. Marije i daje mu "kraljevsku slobodu" ("regia libertas"). Inače, ova je isprava poznata po tome što se u njoj prvi put spominje grad Šibenik (zato se Šibenik naziva Krešimirovim gradom).
Glasi ovako:

"Anno incarnationis Domini nostri Iesu Christi millesimo sexagesimo VI., Dukyzi Constantinopoleos imperante. Ego Cresimir, rex Chroatiae et Dalmatiae, filius Stephani regis, concessione Laurentii, Spalatensis archiepiscopi, omniumque nostri regni episcoporum et laudatione nostri ducis Stephani caeterorumque Chroatiae comitum, do regiam libertatem monasterio sanctae Mariae Iadrensis, quod soror mea Cicca fabricavit, sic quidem, ut, si aliquis protervus in aliquo praedicto monasterio contraire voluerit vel vi aliquid abstulerit, ecclesiae quadruplum restituat et sua omnia regali iure subiaceant. Hoc quae ab archiepiscopo et ab omnibus episcopis confirmatum canonice, ac ab universo coetu conlaudantum est. Laurentius archiepiscopus laudo. Stephanus, episcopus Iaderae, laudo. Rainerius, episcopus Chroatiae, laudo. Iohannes, Traguriensis episcopus, laudo. Dabro, Belgradensis episcopus, laudo. Drago, Arbensis episcopus, laudo. Petrus, Absarensis episcopus, laudo.
In die natali Domini in Sibiniquo coram omnibus praedictae abbatissae Cicke haec scripta data sunt."

("Godine utjelovljenja Gospodina našega Isusa Krista tisuću šezdeset VI., dok su Carigradom vladali Duke. Ja Krešimir, kralj Hrvatske i Dalmacije, sin kralja Stjepana, po dopuštenju Lovre, splitskog nadbiskupa, i svih biskupa našega kraljevstva, i po odobrenju našega vojvode Stjepana i ostalih knezova Hrvatske, dajem kraljevsku slobodu samostanu svete Marije u Zadru, koji je izgradila moja sestra Čika, i to tako da, ako bi bilo koji besramnik htio u bilo čemu ići protiv rečenoga samostana ili ako mu silom nešto oduzme, neka vrati crkvi četverostruko, i sva njegova imovina neka pripadne kraljevskom pravu. Ovo je kanonski potvrđeno od nadbiskupa i svih biskupa, i od svega zbora zajednički odobreno. Lovro nadbiskup, odobravam. Stjepan, biskup zadarski, odobravam. Rajnerije, biskup Hrvatske, odobravam. Ivan, biskup trogirski, odobravam. Dabro, biskup biogradski, odobravam. Drago, biskup rapski, odobravam. Petar, biskup osorski, odobravam.
Na dan porođenja Gospodnjega, u Šibeniku pred svima spomenutoj opatici Čiki dan je ovaj spis.")

A sad dolazimo do naše današnje teme: Čikinog časoslova. Već sam spomenuo da je napisan u skriptoriju sv. Krševana u Zadru oko 1065. godine. Opatica Čika ga je unijela u samostan sv. Marije prilikom njegova osnutka, gdje se koristio dugi niz godina.
Danas se čuva u Oxfordu.

To je tip tzv. osobnog časoslova, koji je vlasnici služio u njenim privatnim pobožnostima. Sastoji se od četiri zavjetna oficija, te niza raznih drugih molitava.

Na početku se nalaze pobožnosti klanjanja sv. Križu, koje su se obavljale svaki petak. Imaju sljedeći naslov:

"Incipiunt orationes ad sanctam Crucem adorandam"
("Počinju molitve za klanjanje svetome Križu")

Ta pobožnost klanjanja sv. Križu sastoji se od osam molitava:
1. (Oratio) - Deus, qui crucem ascendisti
2. alia (oratio) - Domine Iesu Christe, Nazarene rex Angelorum
3. alia oratio - Domine Iesu Christe, Filius Dei vivi, gloriosissime Conditor mundi
4. antifona - Tuam crucem adoramus - Adoramus te, Christe - quia per crucem tuam
5. alia oratio - Christe, qui pro nobis patibulum crucis
6. (preces) Kyrie eleison - Pater noster - Capitulum: "Ego dixi, Domine, miserere mei"
7. molitva sv. Grgura Velikoga: "Domine Iesu Christe, adoro te in crucem ascendentem"
8. oratio - Domine Iesu Christe, fili Dei vivi, qui ad infirma


Sve su molitve vrlo lijepe, sadržajne i bogate. Kao primjer navodim 3. molitvu:

"Domine Iesu Christe, Filius Dei vivi, gloriosissime Conditor mundi, qui cum sis splendor gloriae, coaeternus et aequalis Patri Sanctoque Spiritui, dignatus es carnem immaculatam ex Virgine sumere, et innocentes ac gloriosas tuas palmas in crucis patibulum permisisti configere, ut claustra dissipares inferni et humanum genus liberares de morte, miserere mihi, miserere et oppesae gravi facinorum pondere, multarum nequitiarum sordibus lapsae, et noli me derelinquere, piissime Domine, sed indulge misericordiam mihi quod impie gessi et quae perverse feci. Exaudi me, quaeso, clementissime Iesu, Deus bonus et benigne, prostratam ante gloriosissimam tuam crucem, ut in his sanctis diebus et semper merear assistere munda et tuis iugiter placere conspectibus, quatinus liberata a malis omnibus, tuo sim semper adiutorio consolata, Salvator mundi, qui vivis et regnas..."

("Gospodine Isuse Kriste, Sine Boga živoga, preslavni Stvoritelju svijeta, koji iako si odsjaj slave, zajedno vječan i jednak Ocu i Svetome Duhu, udostojao si se uzeti bezgrješno tijelo od Djevice, i dopustio da tvoji nedužni i slavni dlanovi budu probodeni na vješalu križa, kako bi razbio vrata pakla i oslobodio ljudski rod od smrti: smiluj mi se, smiluj se [meni] i opterećenoj teškim teretom zlodjela, paloj u mnoge prljavštine opačina, i nemoj me napustiti, preblagi Gospodine, nego mi udijeli milosrđe za sve što sam opako sagriješila i što sam pokvareno učinila. Usliši me, molim te, premilosrdni Isuse, Bože dobri i blagi, mene koja klečim ničice pred preslavnim tvojim križem, da ti u ove svete dane i uvijek zaslužim pristupiti čista i da uvijek ugodim tvome pogledu, tako da oslobođena od svih zala, budem uvijek tvojom pomoću utješena, Spasitelju svijeta, koji živiš i kraljuješ...")

Evo kako izgleda ta molitva u samom rukopisu:

Nakon molitava klanjanja sv. Križu, slijedi zavjetni oficij Presvetog Trojstva.

Sadrži dijelove oficija za nedjelju i svaki pojedini dan u tjednu. Nedjeljni dio obuhvaća jutarnju s tri noćnice, laudes, prvi, treći, šesti i deveti čas, večernju i kompletorij.
Broj psalama u pojedinim časovima slijedi uobičajena načela tradicionalnog časoslova: u jutarnjoj svaka noćnica (nokturn) ima po tri psalma, Laudes imaju pet psalama i Benedictus (Canticum Zachariae - Lk 1, 68-79), svi manji časovi (prvi, treći, šesti i deveti) imaju po tri psalma, Večernja ima pet psalama i Magnificat (Lk 1, 46-55), kompletorij ima četiri psalma i Nunc dimittis (Canticum Simeonis - Lk 2, 29-32).

Psalmi su označeni početnim riječima, pa je netko tko je koristio Čikin časoslov morao uz sebe imati i psalterij (koji je u ono vrijeme još bio u zasebnoj knjizi).

Na kraju prvog časa moli se i Atanazijevo vjerovanje, koje Čikin časoslov zove "Quicumque vult", prema njegovim početnim riječima:

"Quicumque vult salvus esse, ante omnia opus est ut teneat catholicam fidem. Quam nisi quisque integram inviolatamque servaverit, absque dubio in aeternum peribit."

("Tko god želi biti spašen, prije svega je potrebno da drži katoličku vjeru. Koju ako netko ne sačuva cjelovitu i nepokvarenu, bez sumnje propast će zauvijek.")

A nakon Atanazijevog vjerovanja slijedio je Pavlov usklik (1 Tim 1, 17): 

"Regi saeculorum, immortali et invisibili, soli Deo honor et gloria, in saecula saeculorum. Amen." 

("Kralju vjekova, besmrtnome, nevidljivome, jedinome Bogu, čast i slava u vijeke vjekova. Amen.").

Osim što se molilo cijelo Atanazijevo vjerovanje na kraju prvog časa, pojedine su značajne rečenice iz tog vjerovanja bile raspoređene po drugim dijelovima oficija kao antifone.

Tako je nedjeljom u prvom času antifona za psalam 53. glasila:

"Patri et Filio et Spiritui Sancto una est divinitas, aequalis gloria, coeterna maiestas."
("Ocu i Sinu i Duhu Svetome jedno je božanstvo, jednaka slava, jednako vječno veličanstvo.")

Velik je broj molitava usmjeren naglašavanju one ključne istine, koja je u Atanazijevom vjerovanju izražena ovom rečenicom:

"Et in hac Trinitate nihil prius aut posterius, nihil maius aut minus: sed totae tres personae coaeternae sibi sunt et coaequales."

("U tom Trojstvu ništa nije prije ili poslije, ništa više ili manje, nego su sve tri osobe u sebi jednako vječne i jednako velike.")

To je jedna od najvažnijih istina katoličke vjere: Otac nije stariji od Sina, niti od Duha Svetoga, nego su sve tri božanske osobe jednako vječne.
Ovo uvijek treba naglašavati, zato što to ne shvaćaju mnogi nevjernici i neupućeni, jer razmišljaju suviše ovozemaljski. Zbog toga je razumljivo zašto su u starim časoslovima, kao i općenito u staroj liturgiji, tolike molitave usmjerene upravo na naglašavanje te važne istine: Sve su tri božanske osobe jednako vječne, jednako svemoguće, sveznajuće, premudre i predobre, jer su sve tri osobe - jedan Bog - jedan vječni, svemogući, sveznajući Bog. Sve su tri božanske osobe: Stvoritelj ovoga svijeta i svega što je stvoreno.


U Čikinom je časoslovu zanimljivo također i to što se pojedine rečenice predslovlja Presvetoga Trojstva (koje se u tradicionalnoj misi koristi i u nedjelje tijekom godine koje nemaju vlastitog predslovlja), na isti način javljaju kao antifone za pojedine psalme u ovom oficiju.

Tako u jutarnjoj u utorak dolazi sljedeća antifona za psalam 23.:

"Deus Pater cum unico Filio suo et Spiritu Sancto; unus Deus est: non in unius singularitate personae, sed in unius Trinitate substantiae." 

A srijedom u jutarnjoj, antifona za psalam 28. glasi:

"Igitur in verae et sempiternae Deitatis confessione, et proprietas in personis et in essentia unitas, et in maiestate Trinitatis veneratur aequalitas."

Nakon zavjetnog oficija Presvetoga Trojstva, u Čikinom časoslovu dolazi Oficij Blažene Djevice Marije.
Ovdje prvo trebamo istaknuti da su prije unifikacije tog oficija u 13. stoljeću (nakon čega se u više-manje jedinstvenom obliku očuvao do danas), postojale mnoge lokalne varijante i velika raznolikost prema različitim biskupijama i crkvenim redovima.

Tako i u Čikinom časoslovu ovaj oficij u pojedinim dijelovima pokazuje velike razlike u odnosu na današnji Mali oficij, ali opet... u nekim drugim dijelovima mu je posve identičan.

Pa čak i u onim dijelovima gdje je različit, dolaze neke molitve, antifone i čitanja koja su ista kao u današnjem Malom oficiju.

Na primjer, antifona:
"Gaude, Maria Virgo: cunctas haereses sola interemisti in universo mundo."
("Raduj se, Djevice Marijo, sva si krivovjerja sama uništila u cijelome svijetu.")

Evo dokaza, da su Hrvati molili tu molitvu još u vrijeme narodnih vladara. A tako bih mogao navoditi i ostale poznate molitve, koje su se do danas očuvale u Malom oficiju.


Nakon oficija Blažene Djevice Marije, u Čikinom časoslovu dolazi jedan skup molitava, koje znanstvenici zovu "Anđeoski oficij". To je zapravo stari, predbenediktinski, "Officium per ferias" sa psalamskim kolektama.

Spomenut ću još samo da Čikin časoslov donosi vrlo dugačke molitve prije i poslije pričesti. Izgleda da je bilo propisano da se prije pričesti izmole i pokornički psalmi.
I to devet psalama... Osim uobičajenih pokorničkih psalama, dodani su još i psalmi 41., 85. i 102., ali se ne navodi psalam 129. (De profundis).


Iz svega navedenoga, možemo zaključiti kako je izgledao život jedne prosječne hrvatske redovnice u doba narodnih vladara.
Bio je to život ustrajne molitve i ponizne pokore. Pokornički element je posebno dolazio do izražaja petkom u pobožnostima klanjanja sv. Križu.
Bio je to također život beskompromisnog ispovijedanja katoličke vjere, koje se osobito izražavalo čestim recitiranjem Atanazijevog vjerovanja i molitvom zavjetnog oficija Presvetoga Trojstva.
Važno je bilo i štovanje Presvete Bogorodice, svakodnevnom molitvom oficija Blažene Djevice Marije.
Napokon, Čikin časoslov otkriva i kolika se važnost pridavala dostojnom primanju svetih sakramenata, što se vidi po vrlo dugim molitvama priprave za sv. pričest i zahvale poslije pričesti.

"Apsolutno je inkompatibilno s redovničkim životom da redovnik ide kamo hoće, da radi što hoće i da razgovara s kim hoće"

Prenosim glavni dio članka mons. Čedomila Čekade "Pred problemom koncilske adaptacije redovničkog života" objavljen u listu "Služba Božja" 1969. god., u kojem piše o pokoncilskom posvjetovnječenju redovničkih zajednica.

Ne moramo se složiti sa svime što Čekada ovdje piše. Sigurno će vam zasmetati to što on, kritizirajući revolucionare, ističe isključivo ono što je u dokumentima Drugoga vatikanskog koncila u skladu s crkvenom tradicijom, dok zatvara oči nad onime što je u tim dokumentima revolucionarno i protivno tradiciji (a u praksi se gotovo jedino to provodilo!).

Ipak, članak je vrijedan jer točno identificira problematične promjene koje su nakon Drugoga vatikanskog koncila uvedene u pravila i konstitucije većine redovničkih zajednica:
- skraćivanje obveznih molitava
- uklanjanje gotovo svih pokorničkih odredaba
- ukidanje obveznih postova
- "relaksacija" redovničke discipline
- dokidanje vremena obvezne šutnje
- dopuštanje civilne odjeće
- ukidanje kontrole ulazaka i izlazaka iz samostana
- isticanje aktivizma u svijetu, na štetu razmatranja i molitve.

Ukratko, sekularizacija i laicizacija! 
Čekada je izgleda mislio da su te promjene samovoljno unesene u redovnička pravila od strane modernističkih poglavara u zapadnim zemljama (a od tamo uvezene i u Hrvatsku). No, te promjene sigurno ne bi mogle biti samo tako uvedene, da to nije barem djelomično bila intencija pisaca dekreta "Perfectae caritatis".  U suprotnom, zašto bi nadležni dopustili takvu sekularizaciju redovničkih pravila?
A pojedine (blage) reakcije na neke radikalne revolucionarne prijedloge modernista (koji bi zapravo uništili redovništvo kao takvo), ne mogu opravdati odobravanje ostalih promjena koje su praktički dokinule disciplinu u redovničkim zajednicama.

...
...