Sv. Franjo Saleški protiv protestantizma i modernizma

 

Sveci koji su nam ostavili znamenita pisana djela, zaslužuju da se o njihovim mislima i stajalištima govori na temelju njihovih vlastitih riječi, a ne na temelju nekakvih modernih konstrukcija. Dakle, prije nego što počnete govoriti o svetim crkvenim naučiteljima, trebate proučiti njihova djela.

Danas je to posebno važno, jer se u javnosti širi velik broj manipulacija o stajalištima i djelovanju pojedinih svetaca. Naime, pripadnici raznih modernih struja pokušavaju svece prikazati kao svoje istomišljenike.

Nakon Drugoga vatikanskog koncila, u krugovima "modernizatora" javilo se nastojanje da se "retuširaju" životopisi pojedinih poznatih svetaca, kako bi stvorio dojam da je njihovo djelovanje bilo u skladu s postkoncilskim novostima i reformama ili da su čak bili "prethodnici" tih reforma.

Tako je na portalu "Svjetlo riječi" 31. kolovoza 2025. objavljen tekst pod nazivom "Put čišćenja – život sv. Franje Saleškoga", u kojem autor kaže:

"Franjo, kao plemenit, inteligentan, pobožan i hrabar svećenik, uspješno je obavio svoj zadatak – obratio je većinu stanovništva na katoličku vjeru i uspostavio mnoge katoličke župe. Držao se ovoga principa u teološkim raspravama: pokazivao je veliko poštovanje prema svojim protestantskim protivnicima ali se čvrsto držao katoličke vjere. U tome je, pored ostaloga, bio preteča ekumenskoga duha Drugoga vatikanskog sabora."

Ovdje moramo prvo uvidjeti neke nelogičnosti. Autor kaže da je sv. Franjo obratio većinu stanovništva tog područja na katoličku vjeru, a zatim ga naziva "pretečom ekumenskog duha Drugoga vatikanskog sabora".
Pa, zar pobornici ekumenizma ne govore stalno da svrha ekumenizma nije obraćenje drugih na katoličku vjeru?

Mislim da bi oni djelovanje sv. Franje prije nazvali "prozelitizmom". A kao što je rekao jedan poznati hrvatski ekumenist: "Prozelitizam je atentat na ekumenizam."

No, osvrnuo bih se na tvrdnju iz članka koja kaže: "pokazivao je veliko poštovanje prema svojim protestantskim protivnicima".

Ta tvrdnja uporno se ponavlja u modernim životopisima, vjerojatno s ciljem da ga se prikaže kao "prethodnika ekumenizma". No, tko uzme i pročita izvorna djela sv. Franje, vidjet će da je istina sasvim drugačija.

Sv. Franjo Saleški se pitanjem protestantizma bavi u svojem djelu Kontroverzije (Les controverses). Tko nije pročitao to djelo, ne može objektivno govoriti o odnosu sv. Franje Saleškoga prema protestantima i ostalim krivovjercima. A koliko vidim, članak na portalu "Svjetlo riječi" nigdje ne spominje to važno djelo.

Možemo li u tom djelu pronaći "poštovanje" o kojem se danas često govori?
Povucimo prvo jednu važnu razliku. Prema ljudima u zabludi možete pokazati sažaljenje i blagost, ali ne i prema samoj zabludi. Treba razlikovati obične sljedbenike nekog pokreta i same pokretače i začetnike tog pokreta. Nije ista krivnja pokretača protestantske "reformacije" i onih koji su, nesrećom, odrasli i odgojeni u protestantizmu.

Sv. Franjo Saleški izričito reformatore naziva prevarantima. Ističe da su protestanti dvostruko mrtvi: mrtvi ljubavi po raskolu, a mrtvi vjeri po krivovjerju.

Mislim da nije slučajnost da Kontroverzije sv. Franje Saleškoga nose isti naziv kao glavno djelo sv. Roberta Bellarmina. Dok je Bellarmin učenim i opširnim teološkim raspravama opovrgnuo zablude i hereze protestantizma, sv. Franjo Saleški je isto napravio u sažetom djelu pisanim pučkim jezikom.

Ustalom, to djelo sadrži jednu od najvažnijih obrana temelja katoličke vjere, koja je ikada napisana. Zato su knjigu Kontroverzija veoma cijenili pape Aleksanar VII., bl. Pio IX. i Pio XI.

Papa bl. Pio IX. u dokumentu Dives in misericordia Deus (16. studenoga 1877.) kojim je proglasio sv. Franju Saleškoga crkvenim naučiteljem, ovako hvali njegove Kontroverzije:

"Porro ad retundendam haereticorum sui temporis pervicaciam confirmandosque Catholicos, non minus feliciter ac de Asceticis rebus 'Controversiarum' librum in quo plena Catholicae fidei demonstratio est, aliosque tractatus, concionesque de veritatibus fidei, itemque 'Vexillum Crucis' conscripsit, quibus adeo strenue pro Ecclesiae causa certavit, ut innumeram perditorum hominum multitudinem ad ejus sinum reduxerit, fidem in tota Caballiacensium provincia, longe lateque, restituerit."

("Nadalje, kako bi suzbio tvrdoglavost krivovjeraca svojega vremena i učvrstio katolike, napisao je s ništa manje sreće nego kad je pisao o asketskim temama, knjigu 'Kontroverzija' u kojoj se nalazi zorno prikazivanje katoličke vjere, i druge rasprave i propovijedi o istinama vjere, kao i 'Zastavu Križa', u kojima se tako snažno borio za stvar Crkve da je nebrojeno mnoštvo upropašćenih ljudi vratio u njezino krilo, i obnovio vjeru nadaleko i naširoko po čitavoj pokrajini Chablais.")

Papa Pio XI. u enciklici Rerum omnium perturbationem (26. siječnja 1923.) koja je izdana povodom 300. godišnjice smrti sv. Franje Saleškoga, hvaleći djela ovog svetog crkvenog naučitelja, ovako govori o Kontroverzijama:

"...facere non possumus quin Controversiarum librum memoremus, in quo, sine ulla dubitatione, plena catholicae fidei demonstratio habetur."

("...ne možemo a da ne spomenemo knjigu Kontroverzija u kojoj se bez ikakve dvojbe nalazi zorno prikazivanje katoličke vjere.")

Imate, dakle, poticaj s najviše razine da uzmete Kontroverzije u ruke i počnete čitati.

Faksimil rukopisa Kontroverzija sv. Franje Saleškoga

U Kontroverzijama sv. Franjo Saleški ne raspravlja s protestantskim službenicima, nego se izravno obraća puku koji je zaveden protestantizmom.

I što on prvo govori tom puku?
Prvo mu dokazuje da protestantski službenici i pastori nemaju nikakvo božansko poslanje i da oni nemaju nikakvo pravo da propovijedaju.

Sv. Franjo zato spočitava tamošnjem puku kako je mogao dopustiti da ga takvi ljudi zavedu, kako se mogao dati povesti za propovjednicima protestantizma:

"Jer oni nikada ne mogu dokazati nikakvo pravo na službu koju uzurpiraju; nikada ne mogu pokazati nikakvo legitimno pozvanje. A kako će onda propovijedati? Nitko se ne može prijaviti pod zapovjedništvo nekog kapetana bez odobrenja svojeg kneza: kako ste se onda tako spremno stavili pod zapovjedništvo ovih prvih službenika, bez dopuštenja svojih redovnih pastira, i otišli toliko daleko da ste napustili stanje u kojem ste rođeni i odrasli, a to je Katolička Crkva?"

Sv. Franje jasno ističe krivnju i na strani protestantskih službenika i na strani puka koji ih je slijedio:

"Oni su krivi u tome što su izazvali ovaj nered vlastitim autoritetom, a vi u tome što ste ih slijedili, u čemu ste neispričivi."

Dakako, sv. Franjo ističe da ta krivnja nije jednaka:

"Takav je dakle prvi razlog koji čini vaše službenike, a i vas, neispričivima, iako nejednako, pred Bogom i ljudima u tome što ste napustili Crkvu."

Bilo bi strašno napustiti Crkvu i na nagovor "dobrih ljudi", a kamoli na nagovor ljudi poput Luthera i Calvina, koji se nisu odlikovali nikakvim kreposnim životom.
Sv. Franjo Saleški ističe da je to krivnja koja se može popraviti jedino velikim obraćenjem, kajanjem i pokorom, na koju poziva taj zavedeni puk:

"Jer, napustiti Crkvu i zanemariti njezine zapovijedi znači zauvijek postati poganinom i carinikom, pa makar to bilo na nagovor anđela ili serafa. Ali, na nagovor ljudi koji su bili grešnici najvećih razmjera protiv drugih privatnih osoba, koji su bili bez autoriteta, bez odobrenja, bez ikakve kvalitete potrebne propovjednicima ili prorocima, osim pukog poznavanja određenih znanosti, prekinuti sve veze najreligioznije obveze poslušnosti koja postoji na svijetu, naime one koja se duguje Crkvi kao Zaručnici našeg Gospodina! To je krivnja koja se ne može pokriti osim velikim pokajanjem i pokorom, na koju vas pozivam u ime živoga Boga."

Kasnije kaže tom puku:

"Izvucite se iz ruku tih ljudi koji grade bez pravila, koji ne prilagođavaju svoje zamisli vjeri, nego vjeru svojim zamislima. Dođite i prikažite se Crkvi, koja će vas, ako joj ne priječite, smjestiti u nebesku građevinu, prema istinskom pravilu i omjeru vjere."

Zašto danas nemamo misionare koji nasljeduju primjer sv. Franje?

Kada biste vi danas nasljedovali sv. Franju Saleškoga, onda ne biste vodili "ekumenski dijalog" s protestantskim pastorima, nego biste se izravno obratili običnom puku, koji je zaveden protestantizmom, i poručili mu: "Ovi vaši pastori nemaju nikakav legitimitet pred Bogom. Oni nemaju božansko poslanje. Oni nemaju nikakvo pravo da propovijedaju. Oni su zavodnici koji vas drže u krivovjerju. Maknite se od njih i obratite se na katoličku vjeru."

Isto tako, kada biste nasljedovali sv. Franju Saleškoga, onda ne biste vodili "ekumenske razgovore" s predstavnicima SPC-a, nego biste izravno poručili srpskom puku: "Srpski patrijarh, biskupi i svećenici nemaju legitimitet koji prisvajaju. Oni vas drže u raskolu i krivovjerju, koje je pogubno za vaše duše. Obratite se na katoličku vjeru."

Dakle, važno je u ovim stvarima prije svega postaviti pitanje o običnom puku koji se nalazi u vrtlogu vjerskih prijepora. Kao što smo vidjeli, sv. Franjo Saleški dotiče pitanje krivnje puka koji se dao zavesti od krivovjeraca.

Nema nikakve dvojbe da, primjerice, Luther ničime nije dokazao pred pukom da ima božansko poslanje za osnivanje nekog vjerskog pokreta.

Naime, kada netko tvrdi da ima neko izvanredno poslanje u vjerskim pitanjima, onda to treba i dokazati izvanrednim sredstvima, to jest čudima. A Luther nije učinio nikakvo čudo. On ničime nije dokazao da ima božansko poslanje da "reformira Crkvu". On je djelovao samovoljno i neovlašteno.

Stoga, svi oni obični ljudi, koji su slijedili Luthera, postupali su izrazito nerazborito. Njihovo se ponašanje ne može ničime opravdati.

Osim toga, narod je trebao uvidjeti da su "reformatori" sumnjivi već samim time što iznose gledišta koja su suprotna katoličkoj tradiciji.

Sv. Franjo Saleški kaže zavedenom puku: "Niste im smjeli tako olako vjerovati."

"Da ste bili razboriti u svojem načinu djelovanja, vidjeli biste da nisu iznosili Božju Riječ, već svoje vlastite prikrivene ideje."

Nadalje, sv. Franjo Saleški kaže da je i sam naziv "reformirana crkva" obična blasfemija.

"...naziv reformirana je hula protiv Gospodina našega, koji je tako savršeno oblikovao i posvetio svoju Crkvu u svojoj krvi, da ona nikada ne smije poprimiti drugi oblik nego što je oblik njegove preljubne Zaručnice, stupa i uporišta istine. Mogu se reformirati narodi pojedinačno, ali ne Crkva ili religija. Ona je ispravno oblikovana; promjena formacije naziva se hereza ili bezbožnost."

Mogao bih ovdje još danima navoditi citate u kojima sv. Franjo Saleški dokazuje besmislenost i bezbožnost protestantizma. No, mislim da će biti korisnije navesti pojedine citate u kojima naš sveti crkveni naučitelj opovrgavajući zablude protestanata, istodobno opovrgava i zablude današnjih modernista.

Nije nikakva tajna da su modernisti preuzeli mnoge svoje ideje od protestanata. Zato u raspravi s njima možemo koristiti iste argumente koje je koristio sv. Franjo Saleški.

Evo, na primjer, što sv. Franjo kaže o prevođenju Svetog pisma na sve narodne jezike i o narodnom jeziku u liturgiji:

"Pa ipak, ovdje je jedna od najuspješnijih smicalica koje je usvojio neprijatelj kršćanstva i jedinstva u našem dobu, kako bi privukao ljude. Znao je za znatiželju ljudi i koliko svatko cijeni vlastiti sud; i zato je naveo svoje sektaše da prevedu Sveto pismo, svatko na jezik pokrajine u kojoj se nalazi, a da održe ovo nečuveno mišljenje: da je svatko sposoban razumjeti Pisma, da ih svi trebaju čitati i da se javne službe trebaju slaviti i pjevati na pučkom jeziku svakog okruga."

Sv. Franjo Saleški ovako tumači odredbe Tridentskog koncila o liturgijskom jeziku:

"Koncil također nalaže da se javne službe Crkve ne slave na pučkom jeziku, već na ustaljenom jeziku, svaka prema drevnim obrascima koje je odobrila Crkva. Ovaj dekret crpi svoje razloge iz onoga što sam već rekao; jer ako nije svrhovito tako na svakom koraku, pokrajinu po pokrajinu, prevoditi časni tekst Svetog pisma, onda najveći dio, a možemo reći i sve, što je u oficijima preuzeto iz Svetog pisma, također nije prikladno davati na francuskom."

Sv. Franjo ističe da sveopća Crkva mora imati i sveopći jezik:

"U svakom slučaju, mi koji smo katolici, ne smijemo nipošto svesti svoje svete službe na pučke jezike; nego, budući da je naša Crkva univerzalna u vremenu i prostoru, trebala bi i javne službe slaviti na jeziku koji je univerzalan u vremenu i prostoru, kao što je latinski na Zapadu, grčki na Istoku. U suprotnom, naši svećenici ne bi mogli služiti misu, niti bi ih drugi razumjeli, izvan njihovih vlastitih zemalja. Jedinstvo i velika rasprostranjenost naše braće zahtijevaju da svoje javne molitve izgovaramo na jeziku koji će biti zajednički svim narodima."

Kao što možete vidjeti, sv. Franjo stoji čvrsto na poziciji katoličke liturgijske tradicije. Njegovi su stavovi potpuno suprotni stavovima liturgijskih reformatora iz 1960-ih.

No, pogledajmo što sv. Franjo Saleški kaže o koncilima.
Ako pažljivo čitate što sv. Franjo piše o koncilima, možete lako uvidjeti koliko se Drugi vatikanski koncil razlikuje od svih prethodnih koncila.

Prvo, svrha koncila.
Što je svrha općih koncila? Evo kako kaže sv. Franjo Saleški:

"Jer koji su glavni razlozi zašto se sazivaju opći koncili, nego da se svrgnu i izbace heretik, raskolnik, sablaznitelj, kao vukovi iz ovčinjaka? - kao što se onaj prvi sabor održao u Jeruzalemu kako bi se oduprli onima koji su pripadali herezi farizeja."

Dakle, svrha koncila je definirati nauk i osuditi krivovjerje.
Nikada u povijesti nije sazvan koncil sa svrhom da "prilagođava Crkvu svijetu" ili da "modernizira Crkvu", kako novotari shvaćaju Drugi vatikanski koncil.

Zatim, kanoni.
Kanoni koje su donijeli prethodni koncili izlažu nepromjenjivi nauk Crkve. Sv. Franjo Saleški izričito ističe njihovu nepromjenjivost:

"Što se tiče odredbi o doktrinama vjere, one su nepromjenjive; ono što je jednom istinito, takvo je zauvijek; a koncili ono što u tome određuju nazivaju kanonima (tj. pravilima), jer su to nepovrediva pravila za našu vjeru."

I ovdje vidimo veliku razliku između Drugoga vatikanskog koncila i svih prethodnih koncila. Drugi vatikanski koncil nije donio nijedan kanon, nije izrekao nijednu anatemu, nije dao nijednu definiciju.

Sve što smo naveli u ovom članku dovoljno je da se vidi kako su neutemeljene tvrdnje onih koji kažu da je sv. Franjo Saleški "prethodnik reformi Drugoga vatikanskog koncila."

Treba istaknuti da nove koncepcije, koje se javljaju u dokumentima Drugoga vatikanskog koncila, doista imaju svoje prethodnike, ali ne u Katoličkoj Crkvi, nego izvan Katoličke Crkve.

Na primjer, moderna ideja ekumenizma nije nastala u Katoličkoj Crkvi, nego izvan Katoličke Crkve, i to u protestantizmu. Naime, ekumenizam je nastao početkom 20. stoljeća kao pokret za ujedinjenje raznih protestantskih sekti.

Isto tako, ideja vjerske slobode nije nastala u Katoličkoj Crkvi, nego izvan Katoličke Crkve, i to u liberalnim političkim pokretima, koji se još od vremena Prosvjetiteljstva šire po zapadnom svijetu. Štoviše, ne samo da je ideja vjerske nastala izvan Katoličke Crkve, nego je izvornim nositeljima te ideje jedan od glavnih ciljeva bilo ograničavanje utjecaja Crkve na javni život.

Dobro je poznato što su o tim idejama i pokretima naučavali pretkoncilski pape. A upravo u djelima crkvenih naučitelja poput sv. Franje Saleškog vidimo da je nauk pretkoncilskih papa čvrsto utemeljen na katoličkoj tradiciji, koju su sveci tako žarko propovijedali i branili. 

Izvornik Kontroverzija sv. Franje Saleškoga možete preuzeti ovdje: Oeuvres de saint François de Sales.

Engleski prijevod iz 1886. godine imate ovdje: St. Francis de Sales - The Catholic Controversy.

 

Sveti kardinal o pošasti protunaravnih opačina

Svi problemi današnjice postojali su u ovom ili onom obliku u prošlosti. Svi neprijatelji ljudskog spasenja, koji danas djeluju, djelovali su i u prošlim vremenima. Čak im se i metode djelovanja nisu mnogo promijenile. Zato je važno znati kako se Katolička Crkva u prošlim vremenima borila protiv napada njezinih neprijatelja i podmuklih pokušaja potkopavanja kršćanskog morala.

Budući da su se današnji modernisti uvelike povezali s ideologijom sodomitizma, tj. pokretima za davanje nekakvih "prava" zlodjelima sodomije, potrebno je znati što crkveni naučitelji kažu o tom zlodjelu.

Crkveni naučitelj i kardinal sv. Petar Damiani napisao je knjigu pod nazivom Liber Gomorrhianus (Gomorska knjiga) u kojoj objašnjava strahotu sodomije i traži odlučnu borbu protiv te opačine. Knjiga je upućena papi sv. Leonu IX., koji joj je i napisao predgovor.

Izvornik tog djela možete pronaći u: Migne, Patrologia latina 145, 159-190.

U njoj sveti naučitelj označava sodomiju najgorom od svih opačina. Sodomija je potpuno suprotna ljudskom dostojanstvu i srozava čovjeka ispod razine nerazumnih životinja. Zlodjelo koje je izrazito štetno i za pojedinca i za društvo u cjelini.

Sv. Petar Damiani ovako piše o izopačenosti tog grijeha (cap. XVI.):

"Hoc sane vitium nulli prorsus est vitio conferendum, quod omnium immanitatem superat vitiorum. Hoc siquidem vitium mors est corporum, interitus est animarum, carnem polluit, mentis lumen exstinguit, Spiritum Sanctum de templo humani pectoris ejicit, incentorem luxuriae diabolum introducit, mittit in errorem, subtrahit deceptae menti funditus veritatem, eunti laqueos praeparat, cadenti in puteum, ne egrediatur oppilat, infernum aperit, paradisi januam claudit, coelestis Jerusalem civem tartareae Babylonis facit haeredem, de stella coeli, stipulam exhibet ignis aeterni, abscindit membrum Ecclesiae, et in vorax projicit gehennae aestuantis incendium. Hoc vitium supernae patriae muros conatur evertere, et rediviva exustae Sodomae satagit moenia reparare."

("Zaista, ovu opačinu ne može se uopće usporediti ni sa jednom drugom opačinom, jer nadilazi strahotu svih opačina. Naime, ova opačina je smrt tijela, propast duša, okaljava tijelo, gasi svjetlo uma, izbacuje Duha Svetoga iz hrama ljudskih prsa, uvodi đavla poticatelja bludnosti, baca u zabludu, u potpunosti uskraćuje istinu prevarenom umu, pripravlja zamke onomu koji ide tim putem, sprječava onoga koji je pao u jamu da odatle izađe, otvara pakao, zatvara vrata raja; građanina nebeskog Jeruzalema čini građaninom mračnog Babilona, od nebeske zvijezde čini slamku vječnog ognja, odsijeca ud Crkve i baca ga u gorući plamen pakla. Ova opačina nastoji srušiti zidove višnje domovine, a obnoviti zidine spaljene Sodome.")

Kasnije daje usporedbu grijeha blasfemije i sodomije (cap. XXV.):

"Illud etiam addimus, quia si pessima est blasphemia, nescio, in quo sit melior sodomia. Illa enim facit hominem errare; ista perire. Illa a Deo animam dividit; diabolo ista conjungit. Illa de paradiso ejicit; ista in tartarum mergit. Illa mentis oculos caecat; in ruinae voraginem ista praecipitat. Et si subtiliter indagare satagimus, quod utriusque criminis in statera divini examinis gravius penset, inquisita sacra Scriptura plenius docet. Ubi siquidem filii Israel, qui Deum blasphemantes, idola coluerunt, in captivitatem ducti; Sodomitae autem coelestis ignis, et sulphuris reperiuntur incendio devorati.

("Dodajemo i to da ako je blasfemija najgora, ne znam po čemu je sodomija bolja. Ona odvaja dušu od Boga; ova je združuje s đavlom. Ona izbacuje iz raja, ova potapa u bezdnu. Ona osljepljuje oči duše, ova strovaljuje u ponor propasti. I ako bismo nastojali potanko istražiti koji bi od ova dva zločina bio ocijenjen težim na vagi božanskog suda, istraživanje Svetog pisma potpunije o tom poučava. Naime, ondje kad su sinovi Izraelovi štovali idole, huleći na Boga, odvedeni su u ropstvo; a Sodomci su progutani ognjem plamena s neba i sumporom.")

Sv. Petar ističe da sodomija uništava sve kreposti:

"Haec namque pestis fidei fundamentum evacuat, spei robur enervat, charitatis vinculum dissipat, justitiam tollit, fortitudinem subruit, temperantiam eximit, prudentiae acumen obtundit."

("Ova, naime, kuga ispražnjava temelj vjere, oslabljuje snagu nade, raskida vez ljubavi, uklanja pravednost, potkopava jakost, oduzima umjerenost, otupljuje oštrinu razboritosti.")

Zato sodomiti (i podržavatelji sodomije) nemaju nikakve kreposti, niti ih mogu imati, sve dok se ne odreknu tog zla.

Poznato je da čovjek koji počini smrtni grijeh, gubitkom posvetne milosti, gubi i sve ulivene kreposti. Ostaju samo vjera i nada, ali neoblikovane (fides informis, spes informis). No, današnji podržavatalji sodomitizma otvoreno negiraju i same temelje vjerskog i moralnog nauka, pa očito kod njih nema ni vjere ni nade, čak niti neoblikovane. 

Naime, riječ je o pokretu koji otvoreno negira katolički nauk o sakramentu ženidbe. Dakle, to je stvarno krivovjerni pokret. Stoga, potpuna je besmislica izraz "LGTB vjernici". Ta je ideologija protivna vjeri; i ne samo vjeri, nego i samom naravnom razumu.

Treba imati iskreno sažaljenje zbog zlog puta kojim lutaju ti ljudi.
I sv. Petar Damiani je plakao nad njima (cap. XVII.):

"Ego, ego te, infelix anima, defleo, atque ex intimo pectore de tuae perditionis sorte suspiro. Defleo te, inquam, miserabilis anima immunditiae sordibus dedita, toto nimirum lacrymarum fonte lugenda."

("Ja, ja tebe, nesretna dušo, oplakujem i iz dubine srca jecam zbog tvoje kobne propasti. Oplakujem te, kažem, jadna dušo predana prljavštinama nečistoće, nad kojom treba plakati čitavim izvorom suza.")

Međutim, nije dovoljno samo plakati, nego treba ozbiljno upozoravati pristaše tog svjetonazora o njihovu zlu putu.
Tako sv. Petar Damiani otvoreno upozorava (cap. XVIII.):

"Vae tibi, infelix anima! de cujus interitu tristantur angeli, insultant plausibus inimici; facta es praeda daemonum, rapina crudelium, spolium impiorum: Aperuerunt super te os suum omnes inimici tui; sibilaverunt, et fremuerunt dentibus, et dixerunt: Devorabimus eam: en ista est dies, quam exspectabamus: invenimus, vidimus (Lam. 2, 16)."

("Jao tebi, nesretna dušo! Radi čije propasti anđeli tuguju, neprijatelji se obijesno rugaju. Postala si lovina demona, grabež okrutnih, plijen bezbožnika: Na tebe su otvorili usta svi neprijatelji tvoji; zviždali su, škripali zubima i govorili: Proždrijet ćemo je. Evo, ovo je dan za kojim čeznusmo: doživjesmo, vidjesmo (Tuž 2, 16).")

Dakako, treba ih prvo pozvati da prestanu sa zlodjelima; da se iskreno pokaju i čine pokoru.
Sv. Petar Damiani ih jasno upozorava da bez prave pokore nikada neće biti dostojni sv. pričesti u ovom životu, a nebeskog kraljevstva u drugom životu (cap. XXII.):

"Et, ut breviter cuncta concludam, quisquis quolibet eorum modo, quos supra distinximus, nefandae turpitudinis se contagione foedaverit, nisi fructuosae poenitentiae fuerit satisfactione purgatus, nunquam habere Dei gratiam poterit, nunquam Christi corpore et sanguine dignus erit, nunquam coelestis patriae limen intrabit, quod apostolus Joannes in Apocalypsi manifeste declarat, qui dum de coelestis regni gloria loqueretur, addidit, dicens: Non intrabit in illam aliquis coinquinatus, et faciens abominationem (Apoc. 21, 27)."

("I da ukratko sve zaključim: tko god se okaljao na bilo koji način ljagom sramotne nečistoće, koje smo gore naveli, ako se ne očisti zadovoljštinom plodonosne pokore, nikada neće moći imati Božju milost, nikada neće biti dostojan Kristova tijela i krvi, nikada neće ući na vrata nebeske domovine, što je apostol Ivan očigledno izjavio, dok je on govorio o slavi nebeskog kraljevstva, dodao, govoreći: U nj neće ući nijedan okaljan i tko čini gadost (Otk 21, 27).")

Žalosno, dakle, izgleda situacija pojedinca koji se odao tom zlodjelu. Poseban je problem kad se to počne širiti na razini društva, pogotovo danas u vidu organiziranih medijsko-političkih pokreta za promociju ideologije sodomitizma.

Jasno je da se to ne može riješiti bez primjerenog kažnjavanja nositelja i promicatelja tog zla.

Sv. Petar Damiani je u svoje vrijeme kritizirao poglavare koji ili odobravaju ili ne žele kazniti taj užasni zločin, citirajući poslanicu sv. Pavla Rimljanima: "Znaju za odredbu Božju – da smrt zaslužuju koji takvo što čine – a oni ne samo da to čine nego i povlađuju onima koji čine" (Rim 1, 32).

Podržavatelji ideologije sodomitizma, posebno oni koji je aktivno promiču u zakonodavstvu, školstvu i medijima, sudionici su ovih zlodjela. Ali, nisu bez krivnje ni oni koji sve to pasivno prihvaćaju, npr. oni koji kažu da "nemaju ništa protiv toga", ili koji kažu: "neka svatko radi što želi". Odobravanje tuđeg grijeha jest grijeh sam po sebi (vidi nauk o devet tuđih grijeha).

Sv. Petar Damiani upućuje molbu papi da odlučno djeluje protiv sodomije:

"Annuat omnipotens Deus, reverendissime Pater, ut tempore apostolatus vestri, et hujus vitii monstrum prorsus intereat, et jacentis Ecclesiae status undique ad sui vigoris jura resurgat."

("Neka podari svemogući Bog, prečasni oče, da se u vrijeme vašeg apostolata i nakaza ove opačine u potpunosti iskorijeni, i da stanje potištene Crkve posvuda uskrsne do pune snage svojih prava.")

To je poruka i današnjim crkvenim i državnim poglavarima. Jer, nijedno društvo u kojem se tolerira sodomitizam i ostale protunaravne i protuobiteljske ideologije, ne može dugoročno opstati. To se danas dobro vidi po izumiranju Zapada.