Tko su "liberalni katolici"?

Kad je 30. travnja prošle godine na Facebook i Twitter stranici Ureda za mlade Hrvatske biskupske konferencije objavljena poruka pape bl. Pija IX.: "Liberalni katolici su najgori neprijatelji Crkve", pojavile su se brojne reakcije onih koji su se valjda osjećali prozvanima tom objavom. Među njima je bilo i članova nekih stranaka. Na nekim su se portalima pojavile i oštre reakcije na te objave.

Međutim, iz većine komentara bilo je vidljivo nerazumijevanje termina "liberalni katolik". Po svemu sudeći, ni onima iz Ureda HBK za mlade, koji su objavili ovu poruku, nije baš jasno na koga je Pio IX. mislio pod izrazom "liberalni katolici".

Inače, često se po internetu navode te riječi pape Pija IX.
Odlučio sam stoga potražiti u dokumentima i govorima Pija IX. što je on točno rekao; na koga je konkretno mislio pod "liberalnim katolicima". U ovom ću tekstu ukratko iznijeti rezultate.

Liberalizam - najpogubnija kuga

Pio IX. vrlo često u brojim dokumentima, govorima i pismima upozorava na opasnost od prikrivene ili otvorene liberalne infiltracije u Crkvu, te takozvanih "liberalno-katoličkih" stajališta. Sveta Stolica je i u službenim dokumentima govorila o "najpogubnijoj kugi liberalizma" ("liberalismi perniciosissima pestis").

Kada je Pio IX. poručio biskupu Nantesa, Félixu Fournieru (27. veljače 1875.) da se u poučavanju teologije i filozofije treba držati nauka sv. Tome Akvinskoga, napominje da je to najučinkovitije sredstvo za pobijanje liberalnih zabluda:

"Nec timendum, quin quousque Clerus ei adhaereat, catholicorum liberalium, uti vocant, placita (quibus nulla deterior pestis) sectetur; populus vero a tali Clero excullus avitam fidem et morum integritatem perpetuo servet."

("Niti se treba bojati, da se neće rasjeći stajališta takozvanih liberalnih katolika (od kojih nema gore kuge); dok god se kler bude držao njega [sv. Tome Akvinskoga], a narod će poučen od takvog klera zauvijek sačuvati djedovsku vjeru i neporočnost običaja.")

Pio IX. je često članovima raznih katoličkih udruga i društava govorio da im jedan od glavnih zadataka mora biti borba protiv liberalnih elemenata koji se infiltriraju u katoličke redove.

U pismu članovima društva sv. Ambrozija u Milanu, 6. ožujka 1873., papa Pio IX. kaže:

"Sed quoniam filii saeculi prudentiores sint filiis lucis, eorum tamen fraudes et violentia minus fortasse proficerent nisi multi, qui catholicorum nomine censentur, amicam eis manum porrigerent. Non desunt enim, qui, veluti iugum cum illis ducturi, societatem nectere conantur inter lucem et tenebras ac participationem inter iustitiam et iniquitatem per doctrinas, quas dicunt 'catholico-liberales', quaeque perniciosissimis frete principiis, laicae potestati spiritualia invadenti blandiuntur, animosque in obsequium, aut saltem tolerantiam iniquissimarum legum perinde inclinant, ac si scriptum non esset 'nemo potest duobus dominis servire' [Matth. 6, 24]. Hi vero periculosiores omnino sunt et exitiores apertis hostibus, tum quia inobservati, et fortasse etiam necopinantes, illorum conatibus obsecundant; tum quia intra certos improbatarum opinionum limites consistentes, speciem quamdam probitatis inculpabilis doctrinae praeferunt, quae imprudentes alliciat conciliationis amatores, et decipiat honestos, qui apertum adversarentur errorum: atque ita dissociant animos, unitatem discerpunt, viresque coniunctim opponendas adversariis infirmant."

("Ali, premda su sinovi svijeta snalažljiviji od sinova svjetla, ipak bi možda manje uspijevale njihove prijevare i nasilja, kad im ne bi mnogi koji se smatraju katolicima, pružali prijateljsku ruku. Naime, ne nedostaje onih koji kao da žele s njima vući jaram, pokušavajući sklopiti zajedništvo između svjetla i tmina, i dioništvo između pravde i bezakonja, po naucima koje zovu 'katoličko-liberalnima', i koji najpogubnijim oholim načelima laskaju laičkoj vlasti koja nasrće na duhovna dobra, i duše isto tako naginju na poslušnost ili barem toleranciju prema najopakijim zakonima, kao da nije pisano: 'nitko ne može služiti dvojici gospodara' [Mt 6, 24]. Ovi su doista mnogo opasniji i pogubniji od otvorenih neprijatelja, kako zbog razloga što neoprezni ljudi, a možda također i nesvjesni, popuštaju njihovim nastojanjima; tako i zbog toga što se postavljaju unutar određenih granica mišljenja, i daju određeni privid neporočnog nauka, koji pridobiva nemudre ljubitelje pomirenja, zavarava čestite koji bi se suprotstavili otvorenoj zabludi, i tako razdvajaju duše, razdiru jedinstvo, i oslabljuju snage koje bi se trebale zajednički suprotstaviti protivnicima.")

Iste godine, 8. svibnja 1873., papa Pio IX. piše katoličkim društvima u Belgiji, potičući ih na borbu protiv utjecaja "liberalnih katolika":

"Et in hoc quidem religiosissimo coepto vestro illud maxime commendamus, quod, uti fertur, aversemini principia 'catholico-liberalia', eaque pro viribus e mentibus evadere conemini. Qui enim iis sunt imbuti, licet amorem praeferant et observantiam in Ecclesiam, licet ei tuendae ingenium operamque impendere videantur; doctrinam tamen eius et sensum pervertere nituntur et, pro diversa animorum cuiusque comparatione, inclinare in obsequium vel Caesaris, vel assertorum falsae libertatis iurium; rati hanc omnino iucundam esse rationem ad auferendam discordiarum causam, ad conciliandum cum evangelio praesentis societatis progressum, ad ordinem tranquillitatemque restituendam; perinde ac si lux cum tenebris copulare valeret, et veritas natura sua privaretur vix ac violenter inflexa nativo vigore suo exuatur. Profecto si oppugnare nitamini insidiosum hunc errorem eo periculosiorem aperta simultate, quo speciosiore zeli caritatisque velo obducitur, et simplices ab eo retrahere sedulo curetis, funestam extirpabitis dissidiorum radicem, efficacemque dabitis operam compingendae fovendaeque animorum coniunctioni."

("I u ovom zaista najpobožnijem vašem nastojanju, najviše preporučujemo to što se, kako kažu, suprotstavljate 'katoličko-liberalnim' načelima, i njih nastojite koliko možete iščupati iz duša. Naime, oni koji su u njih uronjeni, makar pružali ljubav i poslušnost Crkvi, makar se činilo da koriste nadarenost i djela kako bi je zaštitili; no, nastoje izokrenuti njezin nauk i shvaćanje, i prema raznim sklonostima svakoga od njih, nagnati je ili u službu Caru, ili onih koji proglašavaju prava lažne slobode; uvjereni da je ovo posve ugodan način da se ukloni razlog nesporazuma, za pomirenje napretka sadašnjega društva s evanđeljem, za obnovu reda i mira; prema tome, kao da se može združiti svjetlo s tminama, i da se istina neće lišiti svoje naravi ubrzo nakon što joj se, nasilno savijenoj, skine njezina urođena snaga. Zaista, ako se nastojite boriti protiv ove podmukle zablude, koja je to opasnija od otvorenog neprijateljstva, koliko se ljepše zastire velom revnosti i ljubavi; i [zato] postojano nastojite odvratiti jednostavne ljude od toga, iskorijenit ćete pogubni korijen nesloga, i dati učinkovit doprinos za sklapanje i njegovanje zajedništva duša.")

Zatim Pio IX. nastavlja sljedećim poticajem:

"Hisce profecto monitis vos non indigetis, qui adeo obsequenter et absolute adhaeretis documentis omnibus huius Apostolicae Sedis, a qua liberalia principia toties reprobata vidistis; sed ipsum desiderium expeditioris et uberioris proventus laborum vestrorum nos compulit ad refricandam vobis rei adeo gravis memoriam. Ceterum bonum certamen susceptum alacriter certare pergite, et quotidie magis bene mereri contendite de Ecclesia Dei; coronam spectantes ab Ipso vobis reddendam."

("Ovakve opomene zaista vama ne trebaju, koji se toliko poslušno i potpuno pridržavate svih dokumenata ove Apostolske Stolice, od koje ste vidjeli da je toliko puta osudila liberalna načela; ali sama želja za uspješniji i obilniji ishod vašeg rada navela nas je da vam ponovimo spomen ove toliko važne stvari. Uostalom, dobar boj koji ste prihvatili, nastavite gorljivo vojevati, i svakodnevno nastojite sve više biti zaslužni za Crkvu Božju, gledajući na vijenac kojim će vam On uzvratiti.")

Dva mjeseca kasnije, 28. srpnja 1873., papa Pio IX. piše biskupu i vjernicima biskupije Quimper u Francuskoj:

"Moneo itaque, Venerabilis Frater, catholicae societatis sodales, Nos, dum saepe liberalium opinionum sectatores redarguimus, non de Ecclesiae osoribus egisse, quos supervacaneum fuisset indicare; sed de modo designatis, qui latens liberalium principiorum virus cum lacte haustum retinentes ac defendentes, utpote potente non foedatum malitia, et religiosis rebus, uti censent, innoxium, illud facile mentibus ingerunt, atque ita semina propagant earum perturbationum, quibus iamdiu quatitur orbis. Insidias hasce si vitare curent sodales, et praecipuas vires suas in insidiosum hunc hostem convertere nitantur, optime certe merebunt de religione et patria."

("Opominjem stoga, časni brate, pripadnike katoličkog društva, jer mi, dok smo često korili sljedbenike liberalnih mišljenja, nismo mislili na progonitelje Crkve, na koje bi bilo suvišno upozoravati, nego na ove sada naznačene, koji drže i brane otrov liberalnih načela ispijen s mlijekom, kao da nije previše okaljan zloćom, i kao da je bezopasan, kako misle, za vjerske stvari; lako će ga narinuti dušama, i tako promiču sjemenje onih nereda kojima se već toliko dugo trese svijet. Ako članovi društva odluče izbjegavati takve zasjede, i svoje naročite sile nastoje okrenuti protiv tog lukavog neprijatelja, zasigurno će steći velike zasluge za vjeru i domovinu.")

Iz svih ovih poticaja možemo dobro vidjeti kako je papa Pio IX. smatrao borbu protiv liberalizma iznimno važnom dužnošću i klerika i laika (katoličkih udruga i društava).

A sada dolazimo do pitanja: Što je uopće liberalizam?
Na što je točno mislio papa Pio IX. pod pojmom liberalizma, kojega se svaki katolik mora kloniti?

Što je liberalizam? 

Precizan odgovor na to pitanje daje Syllabus errorum, koji je papa Pio IX. objavio kao dodatak enciklici Quanta cura (8. prosinca 1864.). U Syllabusu je osuđeno ukupno 80 zabluda.

Zadnje poglavlje Silaba nosi naziv "Zablude koje se odnose na današnji liberalizam".
U njemu su osuđene sljedeće četiri zalude:

■ 77. "U ovom našem vremenu nije više potrebno držati katoličku vjeru kao jedinu vjeru države, a da svi ostali oblici štovanja budu isključeni."

■ 78. "Pohvalno je stoga u nekim nominalno katoličkim zemljama, zakonom određeno da ljudi koji se tamo useljavaju smiju javno izražavati vlastitu [nekatoličku] vjeru."

■ 79. "Neistina je da sloboda svakog štovanja i svakome dano potpuno dopuštenje da bilo kakve stavove i mišljenja javno iskazuje, lako dovodi do kvarenja običaja naroda, i promicanja kuge indiferentizma."

■ 80. "Rimski prvosvećenik može se i treba prilagoditi i pomiriti s progresom, liberalizmom i suvremenom uljudbom."

H. Denzinger, Enchiridion symbolorum et definitionum, ed. IX., 1900. god., str. 386.

Dakle, ljudi koji drže navedene četiri zablude jesu liberali, bez obzira smatraju li oni sebe takvima ili ne. Po tome vidimo da su i mnogi koji danas sebe smatraju "konzervativnima" zapravo liberali, jer smatraju, primjerice, da bi država trebala dati punu slobodu svakoj religiji ili da bi svatko trebao imati "slobodu govora" (bez obzira koliko bile gnusne stvari koje govori).

U prikazanom izvatku iz Denzingera možete vidjeti da je ispod svake od četiri osude naveden dokument iz kojega je uzeta, odnosno u kojem je papa Pio IX. detaljnije objasnio zašto su spomenute propozicije osuđene.

Zadržat ćemo se danas na zadnjoj propoziciji, jer sam o ostalima (vjerska sloboda, sloboda govora) već dosta puta pisao na ovom blogu. Osim toga, ona zaslužuje iscrpno objašnjenje, zbog problematičnog ponašanja brojnih današnjih (liberalnih) prelata.

Crkva se ne smije nikada pomiriti s liberalizmom

Posljednja propozicija u Silabu Pija IX. odnosi se na ono toliko aktualno pitanje prilagođavanja svijetu, a u njoj se osuđuje sljedeća teza:

"Romanus pontifex potest ac debet cum progressu, cum liberalismo et cum recenti civilitate sese reconciliare et componere."

("Rimski prvosvećenik se može i treba prilagoditi i pomiriti s progresom, liberalizmom i suvremenom uljudbom.")

Što je papa Pio IX. htio poručiti, osuđujući svaku ideju pomirbe s liberalizmom, detaljno je objasnio u govoru Iamdudum cernimus, 18. ožujka 1861.
U nastavku ću navesti dijelove tog govora, koji mi se čine posebno važnima i koji najbolje pokazuju zašto je apsolutno neprihvatljiva ideja o prilagodbi Crkve liberalizmu.

No, prvo jedna mala jezična napomena. Pio IX. s određenom ironijom koristi termin "hodierna civilitas", kako bi obuhvatio ukupnost (liberalnih) promjena u suvremenom društvu. Ja ću taj izraz prevoditi kao "današnja uljudba", u nedostatku boljeg termina.


Papa Pio IX. počinje govor riječima:

"Iamdudum cernimus, Venerabiles Fratres, quo misero sane conflictu ob invicem pugnantia inter veritatem et errorem, inter virtutem et vitium, inter lucem et tenebras principia, hac miserrima nostra praesertim aetate civilis exagitetur societas. Namque alii ex una parte tuentur quaedam modernae, uti appellant, civilitatis placita, alii ex altera iustitiae sanctimoniaeque nostrae religionis iura propugnant. Ac primi postulant, ut Romanus Pontifex cum 'Progressu', cum 'Liberalismo', uti vocant, ac recenti civilitate se reconciliet et componat."

("Već dugo opažamo, časna braćo, kakvim se zasigurno otužnim sukobom između načela istine i zablude, između kreposti i opačine, između svjetla i tmina, naročito u ovim našim žalosnim vremenima muči građansko društvo. Naime, s jedne strane, neki podržavaju određena moderna, kako ih zovu, mišljenja o uljudnosti, dok se drugi s druge strane bore za pravdu i prava naše presvete vjere. A prvi traže da se rimski prvosvećenik pomiri i složi sa 'napretkom', sa 'liberalizmom', kako ga zovu, i suvremenom uljudbom.")

Papa upućuje sljedeće pitanje onima koji predlažu pomirenje s liberalizmom:

"Iam vero ab iis, qui pro religionis bono Nos ad hodiernae civilitati dexteram porrigendam invitant, quaerimus utrum facta talia sint, quae Christi hic in terris Vicarium ab Ipso ad caelestis suae doctrinae puritatem tuendam, atque ad agnos ovesque eadem doctrina pascendas et confirmandas divinitus constitutum possint inducere, ut sine gravissimo conscientiae piaculo, et maximo omnium scandalo se cum hodierna civilitate consociet, cuius opera tot unquam satis deploranda eveniunt mala, tot teterrimae opiniones errores et principia promulgantur, quae catholicae religioni eiusque doctrinae omnino adversantur?"

("A sada one, koji nas za dobro vjere pozivaju da pružimo desnicu današnjoj uljudbi, pitamo stoje li tako stvari da bi namjesnik Kristov ovdje na zemlji, koji je od Njega odozgo postavljen da čuva čistoću Njegovog nebeskog nauka i da istim naukom pase i utvrđuje janjce i ovce, da bi se mogao bez teške nelagode u savjesti, i najvećom sablazni za sve, udružiti s današnjom uljudbom, iz čijih djela izviru tolika zla, koja se ne mogu dovoljno oplakati, tolike se zablude mišljenja i načela proglašavaju, koje su u potpunosti suprotstavljene katoličkoj vjeri i njezinom nauku?")

Dakle, Pio IX. je smatrao da bi bila najveća sablazan da se papa "pomiri" s liberalnim društvom.
Zatim Pio IX. nabraja razloge zašto je ta "moderna civilitas" neprihvatljiva za Crkvu. Zanimljivo je da među najgorim problemima navodi uvođenje ravnopravnosti za nekatoličke religije:

"Haec autem moderna civilitas dum cuique acatholico cultui favet, ipsosque infideles a publicis muneribus obeundis minime prohibet, et catholicas scholas illorum filiis recludit, irascitur adversus Religiosas Familias, adversus Instituta catholicis scholis moderandis fundata, adversus quamplurimos cuiusque gradus ecclesiasticos Viros amplissima etiam dignitate insignitos, quorum non pauci vitam in exilii incerto aut in vinculis misere agunt, et adversus etiam spectatos laicos viros, qui Nobis et huic Sanctae Sedi addicti religionis iustitiaeque causam alacriter defendunt. Haec civilitas dum acatholicis institutis ac personis subsidia largitur, catholicam Ecclesiam iustissimis suis possessionibus spoliat, et omnia adhibet consilia ac studia ad salutarem ipsius Ecclesiae efficaciam imminuendam. Insuper dum omnem tribuit libertatem quibusque verbis et scriptis, quae Ecclesiam omnesque ipsi ex corde devotos adversantur, ac dum licentiam animat, alit ac fovet, eodem temopre se omnino cautam moderatamque exhibet in reprehendenda violenta et immiti interdum agendi ratione contra eos adhibita, qui optima vulgant scripta; et omnem in puniendo exercet severitatem..."

("Ova naime moderna uljudba, dok pogoduje svakom nekatoličkom kultu, i samim nevjernicima ne zabranjuje da obnašaju javne dužnosti, i otvara katoličke škole njihovim sinovima, divlja protiv redovničkih zajednica, protiv instituta na kojima su utemeljene suvremene katoličke škole, protiv tolikih crkvenih ljudi svih redova, također i onih s najvećim dostojanstvom, od kojih nemali broj provodi jadan život u nesigurnosti progonstva ili u okovima, i također protiv istaknutih laika, koji odani Nama i ovoj Svetoj Stolici gorljivo brane stvar vjere i pravde. Dok ova uljudba dijeli pomoć nekatoličkim ustanovama i osobama, Katoličku Crkvu lišava njezinih najpravednijih posjeda, i ulaže sve napore i snage kako bi umanjila spasonosni utjecaj iste Crkve. Osim toga, dok pruža svu slobodu svakoj riječi ili spisu, kojima se protivi Crkva i svi koji su joj od srca odani, i dok potiče, hrani i pomaže raspuštenosti, u isto vrijeme se pokazuje pozornom i pažljivom u nasilnom suzbijanju primjenom okrutnih sredstava protiv onih koji objavljuju najbolje spise; i u njihovom kažnjavanju iskazuje svu strogost...")

I sad Pio IX. postavlja ključno pitanje - Može li se ikada jedan papa pomiriti s takvom situacijom u društvu?

"Huiusmodi igitur civilitati posset ne unquam Romanus Pontifex amicam protendere dexteram, et cum ea foedus concordiamque ex animo inire?"

("Ovakvoj, dakle, uljudbi može li ikada rimski prvosvećenik pružiti prijateljsku desnicu, i s njom sklopiti iskreni savez i zajedništvo?")

I daje jasan odgovor:

"At cum civilitatis nomine velit intelligi systema apposite comparatam ad debilitandam ac fortasse etiam delendam Christi Ecclesiam, nunquam certe quidem haec Sancta Sedes et Romanus Pontifex poterunt cum huiusmodi civilitate convenire. 'Quae enim', uti sapientissime clamat Apostolus, 'participatio iustitiae cum iniquitate, aut quae societas luci ad tenebras? Quae autem conventio Christi ad Belial?' [II. Cor. 6, 14-15]"

("Ali, kako se pod imenom uljudbe misli na sustav koji je upravo tako uređen kako bi slabio i možda također uništio Crkvu Kristovu, zasigurno se nikada neće moći ova Sveta Stolica i rimski prvosvećenik složiti s takvom uljudbom. 'Ta što ima', kako vrlo mudro kliče Apostol, 'pravednost s bezakonjem? Ili kakvo zajedništvo svjetlo s tamom? Kakvu slogu Krist s Belijalom?' [2 Kor 6, 14-15].")

Kako ne bi bilo nikakve sumnje, papa Pio IX. svečano izjavljuje da se Crkva nema s kim pomiriti:

"Cum porro ita se res habeant, antequam loquendi finem faciamus, coram Deo et hominibus clare aperteque declaramus, nullam prorsus adesse causam quare cum quopiam Nos reconciliari debemus. Quoniam vero, licet immerentes, Illius hic in terris vice fungimur, qui pro transgressoribus rogavit veniamque petiit, probe sentimus a Nobis parcendum iis qui Nos oderunt, ac pro ipsis orandum ut divinae gratiae auxilio resipiscant, atque ita illius, qui Christi hic in terris vicarium gerit operam, benedictionem promereantur."

("Kada, dakle, tako stvari stoje, prije nego što završimo govor, jasno i otvoreno izjavljujemo pred Bogom i ljudima, da nema nikakvog razloga zašto bismo se s ikim trebali pomiriti. Budući da, iako bez zasluga, ovdje na zemlji zamjenjujemo službu Onoga koji je molio i tražio oproštenje za prijestupnike, s pravom smatramo da trebamo oprostiti onima koji nas mrze, i za njih moliti da se obrate uz pomoć Božje milosti, i tako zasluže blagoslov od onoga koji ovdje na zemlji obavlja službu Kristova namjesništva.")

Dakle, ne treba Crkvi nikakvo "pomirenje sa svijetom", već molitva da se taj svijet obrati. Svijet mora prihvatiti katolički moral, a ne da se katolički moral mijenja i "prilagođava" prema ukusima svijeta.
Zar ovo nije osuda onog "prilagođavanja" iz 1960-ih?

Iz svega navedenoga vidimo da je papa Pio IX. pod nazivom "liberalni katolici" mislio upravo na one skupine koje će stotinjak godina kasnije odigrati presudnu ulogu na Drugom vatikanskom koncilu i postkoncilskim reformama.

Riječ je o skupinama koje su predkoncilski pape smatrali najvećom opasnošću za Crkvu. To su one težnje i stajališta koja je papa Leon XIII. osudio pod nazivom amerikanizma. I koja je sv. Pio X. osudio pod imenom modernizma.
I ne samo pape, nego i biskupi, i obični svećenici, pa i angažirani katolički laici (poput bl. Ivana Merza), upozoravali su na veliku opasnost od liberalne infiltracije u katoličke redove.

Crkva je čak i mladež školske dobi upozoravala na opasnost od liberalizma i "liberalnog katolicizma".

Dovoljno je podsjetiti kako na opasnost od "liberalnog katolicizma" upozorava vjerski priručnik za mladiće Katolički đak iz 1926. godine.

Potpuno isti tekst je i u priručniku za djevojke Katolička učenica.

Počnimo od početka

Nakon proteklih predsjedničkih izbora (koji su, nažalost, prošli tako kako su prošli), ostala su brojna pitanja na koja bi trebalo odgovoriti. No, jedno je sigurno: ni u prvom, ni u drugom krugu izbora, nije bilo nijednog kandidata za koga bi se mirne duše moglo reći: Ovaj kandidat potpuno zastupa katoličke pozicije.

Postizborne rasprave u vjerničkim krugovima uglavnom su se svodile na prepirke, zašto je i kako lijevi kandidat mogao dobiti većinu. I onda, razna mozganja o pitanju što se moglo učiniti da se to spriječi... Pa onda zagovaranja neprincipijelnih "okupljanja desnice", da se to spriječi u budućnosti.

No, za iskrenog katolika temeljnu poteškoću stvara tužna okolnost da je tako teško pronaći stranku koja zaista zastupa katolička načela. Katolička načela, od kojih bi trebala izvirati svaka dobra politika. Počnimo od početka: od temelja, izvora, korijena.

Glavni je problem što danas vlada široko neznanje o pitanju kakva bi stajališta trebao zastupati jedan katolički političar. Mislim da je zato potrebno uputiti sve zainteresirane na djelo bl. Ivana Merza "Načela katoličke političke akcije".

Inače, tijekom proteklih smo izbora mogli vidjeti brojne manipulacije pojedinim citatima bl. Ivana Merza, u svrhu pridobivanja glasova za "manje zlo". Uzroci tih manipulacija nisu samo u vađenju riječi iz konteksta, nego i u nesistematičnosti kojom su posloženi blaženikovi tekstovi na službenim stranicama postulature (u kategoriji Bibliografija), gdje su članci često stavljeni bez njihovog izvornog reda.

Zato bih preporučio svima: Kada citirate tekstove bl. Ivana Merza, koristite se radije njegovim sabranim djelima, nego tekstovima koji su objavljeni na stranicama postulature.

Potičem sve zainteresirane za katoličku politiku da pogledaju V. svezak Sabranih djela bl. Ivana Merza, koji donosi cijelu knjigu "Načela katoličke političke akcije", a kojoj su urednici dali naziv "Načela političkog djelovanja katolika". Djelo se u ovom izdanju proteže na više od 200 stranica.

To je zapravo kompilacija citata iz dokumenata Svete Stolice, crkvenih naučitelja, raznih biskupa, knjiga i članaka, koje je Merz skupio i razvrstao po tematskim cjelinama, davši im naslove i podnaslove.

Evo, kako urednici Sabranih djela opisuju tu knjigu:

"Radi se o zaista originalnu djelu koje na hrvatskom jeziku nitko prije Merza ni poslije njega nije priredio. Merz je uz puno truda, ali i umješnosti prikupio i na hrvatski preveo izvatke iz raznih papinskih i ostalih crkvenih dokumenata te izjave biskupa i katoličkih teologa o aktivnu sudjelovanju vjernika katolika u političkom životu. Koristio je u tu svrhu čak sto dvadeset autora i njihovih dokumenata kao što je naveo u Bibliografiji na kraju ove knjige. Opširniji prikaz sadržaja knjige te kome i zašto je namijenjena, Merz je dao u svom Predgovoru, kao i u promidžbenom letku koji je sam sastavio. Čitatelj ostaje upravo zadivljen s koliko je revnosti, mara i ljubavi Merz napisao ovo djelo kako bi unio u hrvatsku katoličku javnost jasne pojmove o vjeri i politici, a što ga je stajalo sigurno ne malena truda."

Ovdje vam leži odgovor na pitanje zašto u ovim temama navodim baš djela bl. Ivana Merza. Ne pozivamo se na Merza samo zato što je blaženik, nego ga navodimo kao stručnjaka! Navodimo ga kao osobu koja je savršeno poznavala dokumente Svete Stolice, u čije je proučavanje uložio velik trud i vrijeme. 

Iz njegovih "Načela političkog djelovanja katolika" danas bih istaknuo dva poglavlja, koja nose sljedeće naslove:
- "Katolici se ne smiju međusobno udruživati na 'neutralnoj', 'laičkoj', 'interkonfesionalnoj' bazi" (Sabrana djela V., str. 96.-102.).
- "Za kojega kandidata možemo glasovati, a za koga ne smijemo?" (Sabrana djela V., str. 172.-177.)

Prvo mi se čini važnim zbog onih ljudi na "desnici" koji, pokušavajući proširiti svoju biračku bazu, rade okvir koji bi bio prihvatljiv i pripadnicima drugih religija, pa tako često nesvjesno upadaju u zamku interkonfesionalizma. Mnogi i u pro-life pokretu nastoje da se ne ističe previše katolicizam, kako bi pokretu privukli nekatolike.

A sad pogledajte što bl. Ivan Merz izdvaja iz dokumenata crkvenog učiteljstva o takvim pitanjima (Sabrana djela V., str. 96.-102.).

 

Drugo pitanje koje bih danas htio dotaknuti, pitanje je koji su kandidati prihvatljivi katoličkim glasačima na izborima.
Bl. Ivan Merz ističe da takvi kandidati moraju biti otvoreni protivnici: a) rastave braka, b) revolucionaraca, c) bezvjeraca, d) masona.
A pristaše: a) od države priznate nerazrješivosti braka, b) vjeronauka u državnim školama, c) državnih potpora za konfesionalne katoličke škole.

Rekao bih da je to neki minimum za kandidata kojega možemo smatrati dobrim kandidatom. Sve ispod tih kriterija bilo bi biranje "manjeg zla".

No, pogledajmo kako se izrazio sam bl. Ivan Merz i koje citate navodi u prilog svog stajališta (Sabrana djela V., str. 172.-177.).

Na kraju bih samo još jednom poteknuo sve da prouče cijeli rad bl. Ivana Merza "Načela političkog djelovanja katolika" u V. svesku Sabranih djela bl. Ivana Merza.

U shvaćanju podrijetla vlasti razlikuju se katolici od liberalaca

Bez autoriteta, poslušnosti i stege ne može postojati nijedno dobro uređeno društvo

Preduvjet uspješnog katoličkog djelovanja u društvu, pa i politici, jest poznavanje crkvenog nauka o vlasti i autoritetu. Ako društveni odnosi i državni zakoni ne odražavaju taj nauk, onda vas ne treba čuditi da i u drugim pitanjima padaju u moralnu dekadenciju.

Svaki pravni sustav ima određenu filozofsku i ideološko-političku pozadinu. Kada čitate ustave suvremenih država, morate biti svjesni da je gotovo svaki članak nastao pod utjecajem određene filozofije, pa čak i oni koji se površnom promatraču možda čine "neutralnima". Mnogi vjernici nisu svjesni koliko je tih temeljnih ustavnih odredaba u direktnoj suprotnosti s naukom Crkve.

U političkim raspravama danas gotovo nitko ne otvara ova pitanja. Ljudi se bave posljedicama, a ne uzrocima problema. U tome se krije jedan od glavnih razloga za česte neuspjehe onih koji se bore za kršćanske vrijednosti.
Kako ćete se boriti za kršćanske vrijednosti u okvirima koje su zadali oni koji su se borili protiv Crkve?
Nažalost, mnogi koji se danas izjašnjavaju kao "borci za kršćanske vrijedosti" nisu na čistu o tome što jest kršanska vrijednost, a što nije.

Jedna je od takvih situacija kada se pozivaju na članak 1. Ustava RH, koji kaže:

"U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana."

 
Ovu formulaciju su autori Ustava RH doslovno prepisali iz ustava drugih država s objašnjenjem da je uobičajena kod "svih demokratskih država".
A sama ideja zapravo vuče korijene od "prosvjetiteljskih" teoretičara poput Johna Lockea (prozvanog "otac liberalizma"), koji su razlagali koncepcije o društvenom ugovoru. Posebno ju je proširio J. J. Rousseau svojim djelom O društvenom ugovoru. U političku je praksu uvedena tijekom Francuske revolucije, kad je usvojena u francuskom ustavu iz 1791. godine. Odatle se ta ideja proširila drugdje po Europi. Njezini su nositelji bile liberalne snage, koje su radile svim silama na rušenju "starog društva".

Kako to onda da danas pojedini konzervativni aktivisti uzvikuju taj isti slogan: "vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu!"?

A što kaže Sveto pismo? Vlast dolazi od Boga!

"Jer nema vlasti doli od Boga: koje postoje, od Boga su postavljene."
(Rim 13, 1)

Nauk Katoličke Crkve o vlasti i autoritetu službeno je izrazio papa Leon XIII. u enciklici Diuturnum illud (29. lipnja 1881.). Bez poznavanja te enciklike ne možemo uopće ni razgovarati o kršćanskoj politici.

Leon XIII. odmah na početku naglašava da govori ex cathedra, naučavajući što katolici trebaju vjerovati:

"Quapropter cum regendae Ecclesiae catholicae, doctrinarum Christi custodi et interpreti, Dei beneficio praepositi simus, auctoritatis Nostrae esse iudicamus, Venerabiles Fratres, publice commemorare quid a quoquam in hoc genere officii catholica veritas exigat..."

("Zbog toga, jer smo Božjim dobročinstvom postavljeni da upravljamo Katoličkom Crkvom, čuvaricom i tumačiteljicom nauka Kristovih, prosudili smo da spada u našu vlast, časna braćo, javno spomenuti što od svakoga u ovoj vrsti službe traži katolička istina...")

Prvo papa objašnjava kako liberalne ideje da "vlast dolazi od naroda" imaju podrijetlo u onoj poplavi novotarija tijekom protestantske pobune protiv zakonite vlasti tijekom 16. stoljeća, a dobile su konačni oblik kod "prosvjetiteljskih" filozofa 18. stoljeća.

"Verum si fieri non potuit, ut e mediis civitatibus politica potestas tolleretur, certe libuit omnes artes adhibere ad vim eius elevandam, maiestatemque minuendam: idque maxime saeculo XVI, cum infesta opinionum novitas complures infatuavit. Post illud tempus non solum ministrari sibi libertatem largius, quam par esset multitudo contendit; sed etiam originem constitutionemque civilis hominum societatis visum est pro arbitrio confingere. Immo recentiores perplures, eorum vestigiis ingredientes qui sibi superiore saeculo philosophorum nomen inscripserunt, omnem inquiunt potestatem a populo esse; quare qui eam in civitate gerunt, ab iis non uti suam geri, sed ut a populo sibi mandatam, et hac quidem lege, ut populi ipsius voluntate, a quo mandata est, revocari possit. Ab his vero dissentiunt catholici homines, qui ius imperandi a Deo repetunt, velut a naturali necessarioque principio."

("Zaista, ako se nije moglo postići da se iz država ukloni politička vlast, zasigurno je trebalo svim mogućim umijećima ukloniti njezinu snagu i umanjiti njezino veličanstvo: i to najviše u XVI. stoljeću, kad su pogibeljne novotarije mišljenja mnoge zaludile. Nakon toga vremena, ne samo da su si mnoštva nastojala prisvojiti veću slobodu negoli je prikladno, nego su po samovolji nastojali preurediti također i podrijetlo i ustroj građanskoga ljudskog društva. Štoviše, mnogi noviji sljedbenici njihovih stopa, koji su si tijekom prošloga stoljeća pripisali ime filozofa, tvrde da je sva vlast od naroda; stoga oni koji je obnašaju u državi, vrše je ne kao svoju, nego kao povjerenu od naroda, i to sa zakonom, da se može opozvati voljom istoga naroda od koga je povjerena. No, s time se ne slažu katolici, koji vraćaju da je pravo na vladanje od Boga, kao od prirodnoga i nužnoga izvora.")

A ovo je ocjena pape Leona XIII. o liberalnim doktrinama o političkoj vlasti:

"...inventae a recentioribus de potestate politica doctrinae magnas iam acerbitates hominibus attulerunt, metuendumque ne extrema malorum afferant in posterum. Etenim ius imperandi nolle ad Deum referre auctorem, nihil est aliud quam politicae potestatis et pulcherrimum splendorem velle deletum et nervos incisos. Quod autem inquiunt ex arbitrio illam pendere multitudinis, primum opinione falluntur, deinde nimium levi ac flexibili fundamento statuunt principatum."

("...doktrine o političkoj vlasti, izmišljene od suvremenih mislilaca, već su nanijele velike muke ljudima, i za bojati se da ne bi kasnije nanijele i krajnja zla. Naime, odbijati priznati Boga početnikom prava na vladanje, nije ništa drugo nego željeti izbrisati političku vlast i njezin lijepi sjaj, i presjeći veze. A to što tvrde da ona ovisi o volji mnoštva - prvo, griješe u mišljenju, zatim, stavljaju vladu na suviše nestalan i sagibljiv temelj.")

Zanimljivo je kako Leon XIII. objašnjava neprekinuti niz nereda u Europi, od protestantske "reformacije" u 16. stoljeću do modernih dekadentnih ideja poput komunizma:

"Revera illam, quam Reformationem vocant, cuius adiutores et duces sacram civilemque potestatem novis doctrinis funditus oppugnaverunt, repentini tumultus et audacissimae rebelliones, praesertim in Germania, consecutae sunt; idque tanta cum domestici deflagratione belli et caede, ut nullus pene locus expers turbarum et cruoris videretur. - Ex illa haeresi ortum duxit saeculo superiore falsi nominis philosophia, et ius quod appellant novam, et imperium populare, et modum nesciens licentia, quam plurimi solam libertatem putant. Ex his ad finitimas pestes ventum est, scilicet ad Communismum, ad Socialismum, ad Nihilismum, civilis nominum societatis teterrima portenta ac pene funera."

("Uistinu, ono što zovu Reformacijom, čiji su podržavatelji i vođe novim naucima iz temelja porušili svetu i građansku vlast, slijedili su iznenadni neredi i najdrskije pobune, napose u Njemačkoj, i to s takvim planućem rata i pokolja, da se činilo da nijedno mjesto nije izuzeto od buna i prolijevanja krvi. Iz tog krivovjerja vuče podrijetlo lažna filozofija prošloga stoljeća, i pravo koje nazivaju novim i vlašću naroda, i raspuštenost koja ne zna za mjeru, koju mnogi smatraju samom slobodom. Od njih je došlo do posljednjih kugâ, to jest, do komunizma, do socijalizma, do nihilizma, nakazama i gotovo grobnicama građanskoga društva.")

Leon XIII. se pritom prisjetio i borbe svojih prethodnika protiv novotara. Izrijekom hvali postupanje Klementa VII., Klementa XII., Benedikta XIV. i Leona XII.

"Quamobrem egregie Pontifices Romani communi utilitati servisse iudicandi sunt, quod Novatorum frangendos semper curaverunt tumidos inquietosque spiritus; ac persaepe monuerunt, quantum ii sint civili etiam societati periculosi."

("Zbog toga, treba priznati da su izvrsno rimski prvosvećenici služili općem dobru, jer su uvijek nastojali slomiti ohole i uzburkane duhove novotara; i vrlo su često opominjali koliko su oni opasni također i za građansko društvo.")

U najvažnijem dijelu enciklike, papa Leon XIII. objašnjava nauk Crkve o podrijetlu vlasti na temelju Svetoga pisma i svetih otaca:

"Revera humani potentatus in Deo esse fontem, libri Veteris testamenti pluribus locis praeclare confirmant. Per me reges regnant... per me principes imperant, et potentes decernunt iustitiam (Prov. VIII, 15,16). Atque alibi: Praebete aures vos qui continetis nationes... quoniam data est a Deo potestas vobis, et virtus ab Altissimo (Sap. VI, 3, 4). Quod libro Ecclesiastici idem continetur: In unamquamque gentem Deus praeposuit rectorem (Eccl. XVII, 14). — Ista tamen, quae Deo auctore didicerant, paullatim homines ab ethnica superstitione dedocti sunt; quae sicut veras rerum species et notiones complures, ita etiam principatus germanam formam pulchritudinemque corrupit. Postmodo, ubi Evangelium christianum affulsit, veritati vanitas cessit, rursumque illud dilucere coepit, unde omnis auctoritas manat, nobilissimum divinumque principium. — Prae se ferenti atque ostentanti Praesidi romano absolvendi condemnandi potestatem, Christus Dominus, non haberes, respondit, potestatem adversus me ullam, nisi tibi datum esset desuper (Ioan. XIX, 11). Quem locum s. Augustinus explanans, Discamus, inquit, quod, dixit, quod et per Apostolum docuit, quia non est potestas nisi a Deo (Tract. CXVI in Ioan. n. 6). Doctrinae enim praeceptisque Iesu Christi Apostolorum incorrupta vox resonavit tamquam imago. Ad Romanos, principum Ethnicorum, imperio subiectos, Pauli est excelsa et plena gravitatis sententia: Non est potestas nisi a Deo; ex quo tamquam ex caussa illud concludit: Princeps Dei minister est (Ad Rom. XIII, 1, 4)."

("Uistinu, da je izvor ljudske vlasti u Bogu vrlo jasno potvrđuju knjige Staroga zavjeta na mnogo mjesta. 'Po meni kraljevi kraljuju... Po meni knezovi vladaju, i odličnici uređuju pravdu.' (Izr 8, 15-16). I drugdje: 'Poslušajte, vi koji upravljate narodima... jer dana vam je vlast od Boga, i moć od Svevišnjega' (Mudr 6, 3-4). Što je također sadržano i u knjizi Crkvenice [Sirah]: 'Svakomu je narodu Bog postavio vladara' (Crkve. 17, 14). — Ovo naime, što su od Boga kao autora naučili ljudi, malo-pomalo su napuštali pod utjecajem poganskog praznovjerja, kao što su napustili i mnoge druge istinite spoznaje o stvarima, tako se također pokvario i izvorni oblik i ljepota vladavine. Nakon toga, gdje je zasjalo kršćansko Evanđelje, ispraznost je ustupila mjesto istini, i opet je počelo svjetliti ono, odakle potječe svaka vlast, najplemenitije i božansko počelo. — Krist Gospodin je odgovorio rimskom uravitelju koji mu je iznosio svoju vlast da ga može pustiti ili osuditi: 'Ne bi imao nada mnom nikakve vlasti da ti nije dano odozgor.' (Iv 19, 11). Tumačeći ovo mjesto, sv. Augustin kaže: 'Učimo što je rekao, što je naučavao i po Apostolu, da nema vlasti osim od Boga' (Tract. CXVI in Ioan. n. 6). Naime, nauk i zapovijedi Isusa Krista odražava nepokvareni glas Apostola kao slika. Rimljanima, podloženima vlasti poganskih vladara, upućena je visoka poruka i puna ozbiljnosti: 'Nema vlasti doli od Boga'; iz čega kao od uzroka zaključuje ovako: 'Vladar je Božji službenik' (Rim 13, 1, 4).")

Nauk Crkve o vlasti ne odnosi se samo na političku vlast, nego i na duge oblike vlasti, npr. vlast svećenika nad vjernicima, zatim vlast oca obitelji nad ukućanima - i ta vlast dolazi od Boga.
Papa Leon XIII. tako kaže:

"Eam, quae in sacerdotibus est, proficisci a Deo tam est cognitum, ut ii apud omnes populos ministri et habeantur et appellentur Dei. Similiter potestas patremfamilias expressam retinet quamdam effigiem ac formam auctoritatis, quae est in Deo, a quo omnis paternitas in caelis et in terra nominatar (Ad Ephes. III, 15). Isto autem modo diversa genera potestatis miras inter se habent similitudines, cum quidquid uspiam est imperii et auctoritatis, eius ab uno eodemque mundi opifice et domino, qui Deus est, origo ducatur."

("Da ona [vlast] koja je u svećenicima, potječe od Boga toliko je poznato, da se oni i smatraju i nazivaju službenicima Božjim. Slično, i vlast oca obitelji zadržava određenu sliku i oblik autoriteta, koja je u Bogu, 'od koga se imenuje svako očinstvo na nebu i na zemlji' (Ef 3, 15). Na taj način razne vrste vlasti imaju čudesne sličnosti, budući da što je god od vlasti i autoriteta, izvodi podrijetlo od jednog i istog Gospodara i Stvoritelja svijeta, koji je Bog.")

Nasuprot mišljenjima nekih neupućenih komentatora, enciklika Diuturnum illud nije načelno usmjerena protiv demokracije i republikanskog uređenja države. Leon XIII. izričito kaže da ljudi mogu legitimno odabrati i republikanski oblik vladavine, ako im više odgovara. No, i u takvom se tipu države mora priznati da vlast dolazi od Boga.


U Hrvatskoj se za širenje katoličkog nauka o vlasti naročito zalagao bl. Ivan Merz. Naš se blaženik gorljivo zauzimao za širenje svijesti o enciklici Leona XIII. Diuturnum illud. Čak je ulazio i u javne polemike s liberalnim tiskom o tim pitanjima. A pisao je o tim temama i u privatnim pismima.

U jednom pismu 3. kolovoza 1927., bl. Ivan Merz piše:

"Napokon kako je sav naš sadanji politički sustav bitno loš, jer je sazdan na herezi, da sva vlast dolazi od naroda da je narod izvor svih prava, da je svaki pojedinac autonoman te iz tih premisa izvodi opće pravo glasa. Katolički sociolozi tvrde obratno, a pogotovo ističu, da se država ne sastoji od pojedinaca već od organskih (ne mehaničkih) jedinica, koje imadu svoj zaseban život i svoju autonomiju: obitelj, općine, staleži itd. Katolički sociolozi stoga smatraju sadanje opće pravo glasa, koje zbacuje norme jedinice, kao veoma nesavršeno."

Na stranici postulature bl. Ivana Merza već su nekoliko godina javno dostupna za preuzimanje sabrana djela bl. Ivana Merza. Ako pogledate VI. svezak, naići ćete na jedan blaženikov tekst pod nazivom "Vlast i poslušnost" (str. 248.-257.), gdje se obrađuje enciklika Leona XIII. Diuturnum illud.
Bl. Ivan Merz je isticao da orlovska organizacija (kao i općenito cijela Katolička akcija) mora širiti katolički nauk o vlasti i autoritetu, nasuprot liberalnim nazorima o vlasti.

Izdvajam jedan dio teksta (str. 248.- 255.) da vidite kako pravi katolički intelektualac razmišlja o pitanjima vlasti.

Usporedba kralja Davida i cara Teodozija Velikoga

U knjizi sv. Roberta Bellarmina De officio principis christiani, o kojoj smo govorili prošli put, ima jedno poglavlje koje iznosi detaljnu usporedbu kralja Davida i rimskoga cara Teodozija Velikoga. To mi se poglavlje čini posebno važnim, kako bi se dala ispravna ocjena života i djelovanja ove dvojice uistinu svetih ljudi - i svetih vladara.

Nažalost, danas se nerijetko mogu čuti potpuno proizvoljne i neprimjerene ocjene o njima od strane nepozvanih i neukih ljudi: modernista, pseudo-bibličara, pa i kojekakvih polupismenih osoba, koje samo zato što su (površno) prolistale Bibliju, misle da si mogu uzeti za pravo da iznose ocjene o kralju Davidu.

Kao i uvijek, treba pogledati što kažu crkveni naučitelji. Još od sv. Ambrozija, često se uspoređuju kralj David i car Teodozije. Lako je uočiti mnoge sličnosti između njihova života i vladanja.

Što im je bilo zajedničko? Navode se četiri stvari:
1. obojica su bili uspješni ratnici
2. obojica su bili poznati po poniznosti i pobožnosti
3. obojica su zabranili lažne religije na području kojim su vladali
4. obojica su u jednom trenutku svog života počinili veoma težak grijeh, ali su ga okajali teškom i dugotrajnom pokorom

Davidov grijeh je bio preljub i ubojstvo. Teodozijev grijeh je bilo ono što bismo danas nazvali "prekomjerna upotreba sile". Naime, kad je izbila pobuna u Solunu 390. god., pobunjenici su na ponižavajući način ubili javne službenike. Teodozije je u srdžbi naložio upotrebu sile za gušenje pobune. Ubrzo je promijenio mišljenje, i poslao naredbu kojom je opozvao prijašnju odluku. Ali, nova je naredba prekasno stigla, i vojnici su napravili pokolj u gradu, tako da su zajedno s krivcima stradali i mnogi nevini ljudi.

Čim je sv. Ambrozije čuo što se dogodilo, zabranio je Teodoziju ulazak u crkvu.
Car se pokajao, a sv. Ambrozije mu je naložio javnu i tešku pokoru. Inače, to je jedan od najpoznatijih primjera javne pokore u povijesti Crkve. No, najvažnije je to što se car Teodozije tom teškom pokorom uspio posve očistiti od počinjenog grijeha.

U tome je njegova najveća sličnost s kraljem Davidom.
Sv. Robert Bellarmin je to sjajno objasnio u poglavlju, koje i nosi naziv:
"Collatio Theodosii cum Davide" - "Usporedba Teodozija sa Davidom".

Iznijet ću, korak po korak, sadržaj tog važnog poglavlja. Na početku Bellarmin navodi sličnosti i zajedničke crte kralja Davida i cara Teodozija:

"Rectissime Theodosius Imperator cum Davide Rege conferri posse videtur. Uterque bellator felicissimus fuit, uterque pietati in Deum addictissimus, uterque peccatum grande commisit, uterque ita serio peccatum suum lacrymis lavit, ut cor utriusque super nivem dealbatum fuisse videatur. Multa praelia fecit David et semper victor evasit, quia non in gladio et arcu confidebat, sed in Deo vivo et vero, qui est Dominus exercituum. Sic noster Theodosius multa praelia fecit... Itaque tam Theodosius quam David, divina protegente dextera, in omni praelio victor evasit."

("Najprikladnije se vidi da se car Teodozije može usporediti s kraljem Davidom. Obojica su bili najuspješniji ratnici, obojica najodaniji pobožnosti prema Bogu, obojica su učinila veliki grijeh, obojica su tako ozbiljno isprali svoj grijeh suzama da se srce obojice činilo bjeljim od snijega. Mnoge je bojeve vodio David i uvijek je izišao kao pobjednik, jer se nije uzdao u svoj mač i luk, nego u Boga živoga i istinitoga, koji je Gospodin nad vojskama. Tako je i naš Teodozije vodio mnoge bojeve... I tako je Teodozije, kao i David, uz zaštitu božanske desnice, iz svakog boja izišao kao pobjednik.")

David i Teodozije su slični i po tome što nisu tolerirali lažne religije na prostoru kojim su vladali:

"De pietate et fide David testimonium habemus ab Ecclesiastico, qui loquens de regibus Testamenti veteris, scribit, omnes reges illos peccavisse, praeter Davidem, Ezechiam et Iosiam (Eccli. 49, 5); reliqui omnes vel idolatrae fuerunt, vel idololatriam permiserunt. Idem nos de Theodosio dicere possumus, si comparetur ad imperatores qui ante illum fuerunt, uno excepto Philippo, qui tamen idololatriam non sustulit, nec prohibuit. Deinde Constantinus Magnus et eius filii, ut etiam Iovianus et Valentinianus cum filiis idololatriam prohibuerunt, sed non everterunt; quin potius Valens imperator eam liberam esse voluit, et Iulianus Apostata eamdem exercuit et fovit. Primus, qui cultum inanium deorum severe prohibuit, et fana ac templa deorum evertit, et idololatriam funditus extirpavit, Theodosius fuit, ut Theodoretus testatur."

("O pobožnosti i vjeri Davida imamo svjedočanstvo Crkvenice [Knjiga Sirahova se u Vulgati naziva "Ecclesiasticus", hrv. "Crkvenica", op. AC], koja govoreći o kraljevima Staroga zavjeta, piše da su svi kraljevi sagriješili osim Davida, Ezekije i Jošije (Crkve. 49, 5); svi su ostali bili ili idolopoklonci ili su dopuštali idolopoklonstvo. Isto možemo reći o Teodoziju, ako se usporedi sa carevima koji su bili prije njega, s jednom iznimkom Filipa, koji ipak nije uklonio idolopoklonstvo, niti zabranio. Nadalje, Konstantin Veliki i njegovi sinovi, kao također Jovijan i Valentinijan sa sinovima, zabranili su idolopoklonstvo, ali ga nisu iskorijenili; štoviše, car Valens je želio da bude slobodno, a Julijan Apostat ga je držao i njegovao. Prvi koji je strogo zabranio štovanje lažnih bogova, i srušio svetišta i hramove bogova, i temeljito iskorijenio idolopoklonstvo, bio je Teodozije, kako svjedoči Teodoret.")

O poniznosti Davida i Teodozija:

"Ad haec, rex David mitis et humilis fuit, et arguentes se patienter audiebat, ut intelligi potest ex increpatione Nathan Prophetae: noster quoque Theodosius non solum mitis et humilis, sed sacerdotibus Domini obedientissimus fuit. Iussit illum aliquando sanctus Ambrosius exire de sanctuario, et cum reliqua plebe consistere: paruit continuo, et gratias egit, quod ab Ambrosio didicisset differentiam inter sacerdotes et laicos, quam differentiam apud Constantinopolim discere non potuerat. Et tamen hic non erat unus ex regibus, sed Imperator Orientis et Occidentis universi."

("Na to, kralj David je bio krotak i ponizan, i ponizno je slušao one koji su ga prekoravali, kao što se može shvatiti iz opomene proroka Natana: a naš Teodozije, ne samo da je bio krotak i ponizan, nego je svećenicima Gospodnjim bio najposlušniji. Jednom mu je sveti Ambrozije naredio da izađe iz svetišta i stoji s ostatkom puka: odmah se pokorio, i zahvalio što je od Ambrozija naučio razliku između svećenika i laika, koju razliku u Carigradu nije mogao naučiti. A on nije bio tek jedan od kraljeva, nego car čitavoga Istoka i Zapada.")

Usporedba grijeha i pokore Davida i Teodozija:

"Venio ad comparationem peccati et poenitentiae. David peccavit adulterans alienam uxorem et maritum eius occidi procurans: qua occasione non ille solum, sed permulti alii perierunt, ut intelligi potest ex libro secundo Regum. Theodosius iratus, quod apud Thessalonicam seditione facta magistratus publici lapidibus obruti fuissent, iussit a militibus suis occidi obvios quosque de populo, et caedes ascendit ad numerum septem millium hominum. Admonitus postea David a Nathan Propheta, poenitentiam egit: admonitus Theodosius ab Ambrosio Episcopo, simili modo poenitentiam egit."

("Dolazim do usporedbe grijeha i pokore. David je sagriješio počinivši preljub s tuđom ženom i pobrinuvši se da njezin muž pogine: kojom prilikom nije samo on poginuo, nego i mnogi drugi, kako se može shvatiti iz Druge knjige o kraljevima. Teodozije je gnjevan što su u Solunu tijekom pobune javni službenici kamenovani, naredio svojim vojnicima da pogube koga sretnu iz naroda, i pokolj je dosegao brojku sedam tisuća ljudi. Opomenut poslije David od proroka Natana, činio je pokoru; opomenut Teodozije od biskupa Ambrozija, sličnim je načinom činio pokoru.")

Malo bliži pogled pokazuje da je zapravo Davidov grijeh bio teži od Teodozijevog:

"Comparemus nunc peccatum cum peccato et poenitentiam cum poenitentia. Peccatum Regis David ex concupiscentia carnis, peccatum Imperatoris Theodosii ex iracundia originem duxit. Sed peccatum David fuit geminatum, adulterium videlicet cum aliena coniuge, et occisio multorum innocentium sine ulla causa iusta: peccatum Theodosii fuit unum, et ex iusta causa, ultionis videlicet iniuriae in publicos Magistratus. Itaque peccatum Theodosii in eo solum positum fuit, quod iracundia vehemens effecit, ut ultionis iustae metas excideret. Addit autem sanctus Ambrosius in Oratione de obitu Theodosii, flevisse illum peccatum, quod ei aliorum fraude obrepserat: quae certe circumstantia culpam illius non parum extenuat."

("Usporedimo sada grijeh s grijehom i pokoru s pokorom. Grijeh kralja Davida ima izvor u požudi tijela, a grijeh cara Teodozija u srdžbi. No, Davidov grijeh je bio dvostruk, to jest, preljub s tuđom ženom i pogibija mnogih nevinih bez ikakvog opravdanog razloga; a Teodozijev grijeh je bio jedan, i to iz opravdanog razloga, to jest, kazne za uvrede nanesene javnim službenicima. Dakle, Teodozijev grijeh je bio samo u tome što ga je srdžba silno ponesla da je prešao granice pravedne kazne. Dodaje, naime, sveti Ambrozije u govoru o preminuću Teodozija, oplakao je taj grijeh, koji ga je zatekao zbog prijevare drugih: koja okolnost zasigurno nemalo umanuje njegovu krivnju.")

Bellarmin također dodaje i sljedeću konstataciju:

"Huc accedit, quod Deus ipse videtur peccatum Davidis gravius iudicasse quam peccatum Theodosii: Davidi enim per Nathan significari iussit, filium ex adulterio natum paulo post moriturum, et gladium ex eius domo non recessurum, et uxores eius publice violandas, quae vaticinia brevi adimpleta sunt omnia: Theodosio nostro post peractam poenitentiam, omnia prospere evenerunt. Poenitentia Davidis sine dubitatione ulla, seria et gravis, et diuturna fuit, sed tamen privata, inter domesticos parietes, in gemitu et lacrymis: at poenitentia Theodosii non solum seria, et gravis, et diuturna, sed etiam publica fuit. Primum per menses octo, sancti Ambrosii iussu ab ingressu templi, communicatione Sacramentorum abstinuit; quod totum tempus in lacrymis et dolore consumpsit. Deinde publice in templo coram populo humi stratus, pavimentum lacrymis lavit, frontem percussit, capillos sibi evulsit: ita Deo, sacerdotibus et toti Ecclesiae satisfecit. Et, quod argumentum est verissimae et maximae poenitentiae, toto vitae tempore peccatum illud postea deflevit. Sic enim loquitur sanctus Ambrosius in Oratione paulo ante commemorata: 'Neque ullus postea dies fuit, quo non illum doleret errorem, quod utique a sancto Davide didicisse videtur, qui ait in Psalmo, quem proprie scripsit ob peccatum homicidii cum adulterio coniunctum: Peccatum meum contra me est semper (Psal. 50, 5)'."

("Ovome dodajmo da se čini i da je sam Bog strože sudio Davidov grijeh, nego Teodozijev grijeh. Naime, Davidu je preko Natana dao do znanja da će mu sin rođen iz preljuba za malo vremena umrijeti, i da mač neće odstupiti od njegova doma, i da će njegove žene biti javno obeščašćene, a ta su se proročanstva ubrzo sva ispunila. Našem je pak Teodoziju, nakon izvršene pokore, sve išlo po dobrome. Davidova je pokora bez ikakve dvojbe bila ozbiljna i teška, i bila je duga, ali je bila privatna, unutar kućnih zidova, u jecanju i suzama; a Teodozijeva je pokora bila ne samo ozbiljna i teška i dugotrajna, nego također i javna. Prvo se osam mjeseci, po odredbi svetoga Ambrozija, suzdržavao od ulaska u hram i pristupa sakramentima, a to je cijelo vrijeme proveo u suzama i boli. Zatim je javno u hramu pred pukom ležao na tlu i suzama prao pod, udarao se u čelo, čupao si kosu: i tako je zadovoljio Bogu, svećenicima i cijeloj Crkvi. I, što je pokazatelj najistinitije i najveće pokore, cijeli je svoj život poslije oplakivao taj grijeh. Ovako, naime, kaže sveti Ambrozije u Govoru koji smo malo prije spomenuli: 'I nije bio kasnije nijedan dan, da se nije kajao za tu pogrešku, što je, čini se, zasigurno naučio od svetoga Davida, koji kaže u Psalmu kojeg je sam napisao zbog grijeha ubojstva spojenog s preljubom: Grijeh je moj uvijek protiv mene (Psal. 50, 5)'.")

Zbog svega navedenoga, Bellarmin zaključuje da i David i Teodozije trebaju biti uzori svim katoličkim vladarima:

"Sic igitur David pariter cum Theodosio, et Theodosius cum Davide speculum fidei, iustitiae, humilitatis, religionis et poenitentiae omnibus regibus, aliisque principibus; ut cum regnum temporale dimiserint, regnum adipiscantur aeternum."

("Tako je, dakle, David zajedno s Teodozijem, i Teodozije s Davidom ogledalo vjere, pravde, poniznosti, pobožnosti i pokore svim kraljevima i drugim vladarima, da, kad napuste prolazno kraljevstvo, dostignu vječno Kraljevstvo.")

Navedimo i ono što je još na početku Teodozijevog životopisa, Bellarmin napisao o carevom postignuću vječnoga života:

"Post Constantinum, celeberrimus et religiosissimus Theodosius fuit, quem sanctus Ambrosius non dubitat inter eos connumerare, qui statim ab obitu in caelum ascendunt. Sic enim loquitur in Oratione funebri de eius laudibus habita ad populum: 'Convertere', inquit, 'anima mea in requiem tuam (Psal. 114, 7), in quam festinavit ingredi Theodosius'. Et paulo infra: 'Absolutus igitur dubio certamine, fruitur nunc augustae memoriae Theodosius luce perpetua', et infra: 'Manet ergo in lumine Theodosius, et sanctorum coetibus gloriatur'. Et quoniam potuisset illi obiici peccatum caedis Thessalonicensis, respondit in eodem loco idem sanctus Ambrosius, dicens: 'Dilexi virum qui magis arguentem quam adulantem probaret. Stravit omne quo utebatur insigne regium, deflevit in Ecclesia publice peccatum suum, quod ei aliorum fraude obrepserat. Gemitu et lacrymis oravit veniam. Quod privati erubescunt, non erubuit Imperator publice agere poenitentiam. Neque ullus postea dies fuit, quo non illum doleret errorem.' Sancto Ambrosio sanctum adiungimus Augustinum. Hic in libro quinto De civitate Dei miris laudibus effert fidem et pietatem Imperatoris Theodosii, quem dicit in bello magis orando quam feriendo pugnasse..."

("Nakon Konstantina, najslavniji i najpobožniji [car] bio je Teodozije, koga se sveti Ambrozije nije dvoumio pribrojiti među one, koji odmah nakon smrti uzlaze u nebo. Tako naime kaže u sprovodnom govoru narodu o njegovim pohvalama: 'Vrati se', kaže, 'dušo moja u pokoj tvoj (Psal. 114, 7), u koji je požurio ući Teodozije'. I malo dalje: 'Odriješen stoga od dvojbene borbe, uživa sada uzvišene uspomene Teodozije vječno svjetlo', i dalje: 'Ostaje, dakle, Teodozije u svjetlosti i slavi se u četama svetih'. A jer mu se moglo prigovoriti zbog grijeha solunskog pokolja, odgovara na tom mjestu isti sveti Ambrozije, govoreći: 'Volio sam čovjeka, koji se više priznao pokornikom nego udvornikom. Odložio je sve što je imao znamenito kraljevsko, javno je u Crkvi oplakivao svoj grijeh, koji ga je zatekao zbog prijevare drugih. Jecanjem i suzama molio je milost. Ono što se srame činiti privatni ljudi, car se nije sramio javno činiti pokoru. Niti je bio ijedan dan poslije, u kojem nije žalio zbog one pogreške.' Svetome Ambroziju pridružujemo svetoga Augustina. On u petoj knjizi De civitate Dei zadivljujućim hvalama iznosi vjeru i pobožnost cara Teodozija, za koga kaže da se u ratu više borio molitvom nego udaranjem...")

Završavam ovaj tekst s Bellarminovim usklikom:

"Utinam multos haberemus Theodosios, et multos simul Ambrosios!"
("Da berem imamo mnogo Teodozija, i istovremeno mnogo Ambrozija!")

O službi kršćanskoga vladara

Prije ravno 400 godina, početkom 1619. god., sv. Robert Bellarmin napisao je važnu knjigu De officio principis christiani (O službi kršćanskoga vladara). Možemo raći da je to svojevrstan vjerski priručnik za katoličke vlastodršce. Knjiga je posvećena tadašnjem poljskom prijestolonasljedniku (a kasnije kralju) Vladislavu IV., sinu poljskog kralja Sigismunda III., istaknutog podupiratelja protureformacije, poznatog osobito po podršci Družbi Isusovoj u njenoj borbi protiv protestantskog krivovjerja.

Budući da se nalazimo u izbornoj godini, kad će nam opet sa svih strana dolaziti poruke kakav bi nam to predsjednik trebao, potreban nam je određeni putokaz, da se ne izgubimo u svim silnim prijedlozima i mišljenjima o nužnim karakteristikama svjetovnih vođa. Ne trebamo lutati, jer su o tom pitanju crkveni naučitelji već sve rekli.

Iz Bellarminove bi knjige i današnji vlastodršci mogli mnogo toga naučiti, ali i svi oni koji dolaze s njima u kontakt, posebice svećenici kojima se političari ispovijedaju.

Knjiga je podijeljena na tri dijela (tri knjige). U prvom dijelu, sv. Robert Bellarmin obrađuje dužnosti kršćanskog vlastodršca iz različitih perspektiva: njegove dužnosti kao Božjeg službenika, dužnosti prema papi, prema vlastitom biskupu, prema svom ispovjedniku, prema narodu, vojnicima itd.
Drugi dio donosi povijest i primjere osmorice svetih vlastodržaca u Starom zavjetu: Josipa Egipatskog, Mojsija, Jošue, Davida, Ezekije, Jošije, Jošafata i Jude Makabejca.

Treći pak dio donosi povijest desetorice odabranih kršćanskih vladara:
1) rimski car Teodozije Veliki (koji je proglasio katoličku vjeru jedinom vjerom Carstva)
2) bizantski car Tiberije iz 6. stoljeća
3) češki knez sv. Vjenceslav (907.-935.)
4) rimsko-njemački car sv. Henrik II. (973.-1024.)
5) ugarski kralj sv. Stjepan (975.-1038.)
6) engleski kralj sv. Eduard Ispovjednik (1003.-1066.)
7) sv. Leopold Austrijski (1073.-1136.)
8) francuski kralj sv. Ljudevit IX. (1214.-1270.)
9) bl. Amadej Savojski (1435.-1472.)
10) poljski kraljević sv. Kazimir (1458.-1484.)

U ovoj je knjizi opet došlo do izražaja Bellarminovo sjajno poznavanje povijesti. Upravo zadivljujuće poznavanje povijesnih izvora. Sve životopise navedenih svetih kraljeva prenio je direktno iz izvora: iz srednjovjekovnih kronika i isprava. Zamislite koja je to širina znanja: kad netko savršeno poznaje vrela za lokalnu povijest europskih naroda: od Engleske do Poljske i Češke.
Nađite mi ijednog današnjeg povjesničara s tolikom širinom znanja!
Danas, naprotiv, prevladava diletantizam, gdje nam o povijesti govore osobe koje nikada u životu nisu pročitale nijedan izvor, nijednu staru kroniku ili ispravu iz razdoblja o kojem govore!

To je samo još jedan razlog više zašto su nam potrebne ovakve knjige.
No, svrha ove Bellarminove knjige nije samo znanstveno proučavanje života uzornih katoličkih vladara iz europske povijesti, nego predstavljanje živih uzora koji i danas govore svim vlastodršcima kako bi trebali postupati u svom političkom i privatnom životu.

Knjiga je dostupna na internetu: De officio principis christiani

U prvom dijelu, sv. Robert Bellarmin obrađuje, između ostaloga, stožerne kreposti (razboritost, pravednost, umjerenost i jakost) s gledišta katoličkog vladara. Kako se u djelovanju jednoga vlastodršca očituju stožerne kreposti?

Ovdje treba navesti jedan primjer, koji nerado čuju uši "modernog vjernika", zaraženog liberalnim zabludama.

Govoreći o kreposti kršćanske jakosti, sv. Robert Bellarmin ističe i aktivnu ulogu svjetovnih vladara u borbi protiv krivovjerja i krivovjeraca:

"In hoc igitur bello spirituali debent principes christiani non minus Ecclesiam Christi iuvare, quam in bello corporali provincias suas vel regna protegere. De qua re scribit sanctus Augustinus in epistola ad Vincentium Donatistam, ubi ostendit, iuste paganos et haereticos puniri a principibus temporalibus. Scribit etiam sanctus Gregorius in epistola ad praefectum Africae Pantaleonem, ut Donatistas haereticos comprimat; et in epistola ad Mauritium Imperatorem, et in alia ad Brunichildem reginam Francorum, ut idolatras et haereticos persequantur."

("U tom, dakle, duhovnom ratu kršćanski vladari nisu ništa manje dužni pomagati Crkvi Kristovoj, nego braniti svoje pokrajine ili kraljevstva u tjelesnom ratu. O toj stvari piše sveti Augustin u pismu Vincentu donatistu, gdje pokazuje da je pravedno što se pogani i heretici kažnjavaju od svjetovnih vladara. Piše također i sveti Grgur u pismu Pantaleonu, prefektu Afrike, da suzbije heretike donatiste; i u pismu caru Mauriciju, i u drugome Brunhildi, kraljici Franaka, da proganjaju idolopoklonce i heretike.")

Vezano uz stožernu krepost pravednosti, Bellarmin je već prije pojasnio da pravedne kazne protiv krivovjeraca i drugih zločinaca - nikako nisu u suprotnosti s kršćanskom poniznošću i blagošću. Ovdje iznosi primjere iz Svetoga pisma, posebice primjere dvojice najponiznijih svetih ljudi iz Staroga zavjeta - Mojsija i Davida - koji se, uz svu svoju poniznost, nisu ustručavali kazniti zločince.

"Iam vero quod attinet ad redditionem poenae iis qui male agunt, iustitia quidem vindicativa necessaria est Reipublicae, ut ex poena unius multi desistant ab iniuriis inferendis, et sic fiat opus iustitiae pax et tranquillitas (Isai. 32, 17). Et quidem rigor iustitiae non est contrarius lenitati et mansuetudini, quando nascitur, non ex crudelitate erga homines, sed ex zelo erga Deum. Moyses mitissimus erat super omnes homines, qui morabantur in terra (Num. 12, 3), et tamen ex zelo honoris Dei, iussit occidi multa millia hominum, qui vitulum aureum adoraverant (Exod. 32, 26-28), et rursum alias suspendit omnes principes populi in patibulis (Num. 25, 3-5), et iussit occidi multa millia ex plebe, ob aliud peccatum idolatriae. Et David tantae mansuetudinis erat, ut de eo scriptum est: 'Memento, Domine, David, et omnis mansuetudinis eius' (Psal. 131, 1); et tamen ipse de se dicit: 'In matutino interficiebam omnes peccatores terrae, ut disperderem de civitate Domini omnes operantes iniquitatem' (Psal. 100, 8). Itaque non pugnat zelus iustitiae cum mansuetudine; neque pugnat etiam cum misericordia. Quamvis enim iustitia et misericordia contrariae videantur: tamen sic unitae inter se sunt, ut sorores amantissimae dici possint."

("A sad što se tiče izvršenja kazne nad onima koji čine zlo, vindikativna pravda potrebna je državi, da se zbog kažnjavanja jednog [zločinca] mnogi suzdrže od nanošenja štete, i tako djelo pravde postaje mir i spokoj (Iz 32, 17). I štoviše, strogost pravde nije protivna blagosti i krotkosti, kad se rađa - ne iz okrutnosti prema ljudima - nego iz revnosti prema Bogu. Mojsije je bio najponizniji od svih ljudi, koji su boravili na zemlji (Br 12, 3), a ipak je iz gorljivosti za čast Božju, naredio da se smaknu mnoge tisuće ljudi koji su se klanjali zlatnom teletu (Izl 32, 26-28), i opet, drugi put je objesio sve prvake naroda na vješala (Br 25, 3-5), i naredio da se smaknu mnoge tisuće iz naroda zbog drugog grijeha idolopoklonstva. I David je bio tolike krotkosti, da je o njemu pisano: 'Spomeni se, Gospodine, Davida i sve njegove krotkosti' (Psal. 131, 1); a ipak on sam za sebe kaže: 'Ujutro ću ubijati sve grešnike zemlje, da iskorijenim iz grada Gospodnjega sve koji čine bezakonje' (Psal. 100, 8).
Dakle, gorljivost za pravdu nije u protivnosti s krotkošću, niti je u protivnosti s milosrđem. Iako se, naime, pravda i milosrđe čine suprotnima: toliko su međusobno ujedinjenje, da se mogu nazvati ljubljenim sestrama.")

Sv. Robert Bellarmin osobito potiče kršćanske vladare da kažnjavaju blasfemiju. To je jedno zlo prema kojemu nikada i nigdje ne smiju pokazivati toleranciju:

"Unum est peccatum, in quo severissime puniendo, ego quidem valde optarem, ut christiani principes omnes maximo zelo exardescerent. Blasphemia est peccatum de quo loquor: hoc enim crimen ex sententia s. Thomae, doctoris vere angelici, est peccatum maximum: quod ille probat, quia 'opponitur confessioni fidei, et ideo habet in se gravitatem infidelitatis; et aggravatur peccatum si superveniat detestatio voluntatis, et adhuc magis si prorumpat in verba: sicut et laus fidei augetur per dilectionem et confessionem. Unde cum infidelitas sit maximum peccatum, secundum suum genus, consequens est, quod etiam blasphemia sit peccatum maximum ad idem genus pertinens, et ipsum aggravans' (Summa theologica, II-II, q. 13., a. 3.). Haec sanctus Thomas, ex cuius ratione sequitur, ut blasphemia sit peccatum quodammodo maius maximo, quia pertinet ad genus infidelitatis, quae est peccatum omnium maximum, ut idem docet (Summ. theol., II-II, q. 10., a. 3.), et. illud etiam aggravat, cum illi addat detestationem voluntatis."

("Jedan je grijeh, za čije bih najstrože kažnjavanje želio da se svi kršćanski vladari raspale najvećom gorljivošću. Blasfemija je grijeh o kojem govorim: taj je, naime, zločin - po mišljenju sv. Tome, učitelja zaista anđeoskoga - najveći grijeh: što on dokazuje, jer se 'protivi ispovijesti vjere, i stoga u sebi sadrži težinu nevjere; i čini težim grijeh ako nadolazi prezir volje, i još težim ako izbija u riječima; kao što se i hvala vjere povećava po ljubavi i ispovijesti. Stoga, kako je nevjera najveći grijeh, prema svojoj vrsti, slijedi da je također i blasfemija najveći grijeh, koji pripada istoj vrsti i čini ga težim' (Summa theologica, II-II, q. 13., a. 3.). Tako kaže sveti Toma, iz čijeg razlaganja slijedi da je blasfemija grijeh koji je na neki način veći od najvećega, jer pripada vrsti nevjere, koja je najveći od svih grijeha, kao što isto naučava (Summ. theol., II-II, q. 10., a. 3.), i još ga čini težim, jer mu dodaje prezir volje.")

Nakon navođenja kakve su kazne propisane u Svetom pismu za huljenje, pa u zakonodavstvu cara Justinijana, te u kanonskom pravu, napokon zaključuje što je dužnost suvremenog kršćanskog vlastodršca:

"Neque dubium esse potest, quin si principes statuerent hoc vitium exterminare, facillime id assequerentur. Si enim populi intelligerent, hoc esse principi omnino decretum, nemo auderet linguam ad blasphemandum solvere: cum nihil inde lucri, nihil utilitatis, nihil voluptatis, nihil honoris accedat; et contra certo sciant, vel facile scire possint, Deum per hoc vitium ad iracundiam maxime provocari, et ab eius iustitia supplicia nimis horrenda blasphemis omnibus esse parata."

("I ne može biti dvojbe, ako vladari odluče iskorijeniti ovu opačinu, vrlo lako bi to postigli. Ako, naime, narodi shvate da je to u cijelosti vladareva odredba, nitko se ne bi usudio razvezati jezik za blasfemiju: kad odatle nemaju nikakav dobitak, nikakve koristi, nikakvog zadovoljstva, nikakve časti; i baš naprotiv, zasigurno znaju ili lako mogu spoznati, da se tom opačinom najviše izaziva gnjev Božji, i da su od njegove pravde pripravljene veoma strašne kazne za sve hulitelje.")

I sad se postavlja pitanje: Čine li vlastodršci grijeh ako zakonski ne zabrane blasfemiju?
Možemo i proširiti temu: Čine li vladajući grijeh ako dopuštaju bilo koju vrstu teške povrede katoličke vjere i morala? Evo, na primjer: političar koji nema ništa protiv toga da je u zakonu dopušten razvod braka, iako zna da je to protivno katoličkoj vjeri. - Što s njim?

Ovo su važna pitanja i za svećenike kojima se političari ispovijedaju. Znamo da svećenik ne smije dati odrješenje osobi koja se ne kaje za svoje grijehe.
Bi li se današnji svećenik usudio uskratiti odrješenje političaru, koji nema ništa protiv protukršćanskih zakona? Za to treba hrabrosti, ali tko nema te hrabrosti, bolje je da i nije išao u svećenike.

Evo što o tome kaže sv. Robert Bellarmin:

"Quod si confessarius non audet absolutionem negare tam magno viro, audiat Spiritum Sanctum clamantem: 'Noli fieri iudex, nisi valeas virtute irrumpere iniquitatem, ne forte extimescas faciem potentis' (Eccli. 7, 6); quod idem in multis aliis peccatis locum habebit. Sic etiam non potest confessarius absolvere poenitentem, nisi confessionem integram faciat: non autem est integra confessio principis, si peccata confiteatur, quae ad ipsum, ut privatum hominem, pertinent, ut peccata gulae, luxuriae, invidentiae, et alia id genus; peccata vero quae fecit ut princeps, forte non agnoscat."

("Jer ako se ispovjednik ne usudi uskratiti odrješenje tako velikom mužu, neka čuje Duha Svetoga koji kliče: 'Ne traži da budeš sudac, ako nemaš snage iskorijeniti bezakonje, da ne bi popustio pred moćnikom' (Crkve. 7, 6); to bi isto moglo naći mjesto i u vezi mnogih drugih grijeha. Tako također ne može ispovjednik odriješiti pokornika, ako nije izvršio cjelovitu ispovijed: a nije cjelovita ispovijed vladara, ako ispovijeda grijehe koji se tiču njega kao privatnog čovjeka - kao grijehe proždrljivosti, bludnosti, zavisti i druge te vrste - a grijehe koje je učinio kao vladar možda i ne prepoznaje.")

To su problemi o kojima se malo govori. O tim se temama danas gotovo isključivo raspravlja u kontekstu političara koji odobravaju pobačaj... Ali, nije jedini grijeh koji političar može učiniti (kao političar) odobravanje pobačaja ili zakona koji omogućuju pobačaj.
Što je s drugim antikršćanskim zakonima i zakonskim odredbama? Što je sa zakonima koji odobravaju razvod braka, ili koji dopuštaju nemoralne i protuprirodne veze?
Što je s apsolutiziranom "vjerskom slobodom" koja daje i najgorim sektama da zavode naivne?
Što s državom u kojoj je pod egidom "slobode govora" dopuštena blasfemija?

Zašto ćete danas teško pronaći političara sa izgrađenim i jasnim stavovima oko ovih pitanja? Zato što bi se jasnim istupom protiv blasfemije, razvoda itd. vjerojatno zamjerio polovici biračkog tijela, koje je ogrezlo u grijesima. A kako bi to učinili političari kojima je jedini cilj: vlast pod svaku cijenu?
Čovjek se treba znati zamjeriti drugima, kad su u pitanju ove teme.

Ako naši političari uistinu žele biti katolički političari, potrebno je da se vrate onom načinu razmišljanja koji je izrazio još sv. Ivan Zlatousti riječima: Neka nevjernici vide da kršćani upravljaju ovom državom.