Prije nego što je postao vrhbosanskim nadbiskupom, dr. Josip Stadler bio je sveučilišni profesor na Nadbiskupskom liceju u Zagrebu, koji je 1874. godine prerastao u Katolički bogoslovni fakultet. U toj službi, Stadler je napisao na latinskom jeziku udžbenik za fundamentalnu teologiju pod nazivom Theologia fundamentalis: tractatus de vera religione, de vera Christi Ecclesia et de Romano Pontifice complectens (Zagreb, 1880. godine). Drugi dio objavio je kao nadbiskup u Sarajevu: Theologia fundamentalis: tractatus de traditione, Scriptura et analysi fidei complectens (1884. godine).
U ovom tekstu pogledat ćemo kako Stadler u prvom dijelu svoje Fundamentalne teologije objašnjava zašto se islam i današnje židovstvo trebaju smatrati lažnim religijama.
To je izrazito važno u današnje vrijeme kad modernisti manipulacijama terminom "abrahamske religije" insinuiraju da su sve religije, koje se pozivaju na Abrahama, legitimne i dobre. Zato treba uzeti u ruke knjige pravih katoličkih teologa i vidjeti kako nepobjedivim argumentima obaraju takve zablude.
Osim toga, ako želimo današnje katolike naučiti kako razumno braniti katoličku vjeru protiv svih napada na intelektualnom polju, onda je neophodna obnova tradicionalne fundamentalne teologije. Trebamo, stoga, ponovno otkriti autore poput Josipa Stadlera, osobito ona njegova djela u kojima najviše dolazi do izražaja njegova teološka erudicija.
Modernisti, koji su zauzeli naše teološke fakultete nakon Drugoga vatikanskog koncila, smatraju Stadlerova djela prošlošću. Oni govore o Stadlerovoj ostavštini kao o jednoj "prevladanoj fazi". No, oni slično govore o svakom pravom katoličkom teologu. Zapravo, oni tako govore o cjelokopnoj pravovjernoj katoličkoj teologiji, jer se modernistička stajališta i katolička stajališta međusobno isključuju.
Stadlerova teologija nije prošlost, nego sadašnjost. Stadler brani vječne istine katoličke vjere, koje nijedan modernist ne može promijeniti. Štoviše, Stadler nas u svojoj Fundamentalnoj teologiji poučava kako da branimo istinu upravo protiv zabluda tih liberala i "multireligičara", koji kažu da su sve religije dobre.
Danas mnogi dobronamjerni ljudi misle da vjeru treba braniti samo od ateista. Ali, to je ograničen i nepotpun pogled na pitanje obrane vjere. Stoga, treba naglasiti da istinitost katoličke vjere treba braniti od svih onih koji je osporavaju: i od ateista, i od muhamedanaca, i od židova, i od protestanata, i od istočnih raskolnika, i od pogana, a najviše od modernista.
U tom smislu, Stadler razlučuje dijelove fundamentalne teologije tako da prvi dio brani istinitost božanske objave (i opovrgava zablude ateista, panteista, naturalista...), drugi dio dokazuje istinitost kršćanske religije nasuprot zabludama Židova, muhamedanaca i svih ostalih nevjernika, a treći dio brani istinitost Katoličke Crkve nasuprot svim "lažnim crkvama", tj. krivovjerskim i raskolničkim zajednicama.
Pogledajmo Stadlerove riječi (str. 4.-5.)
"Theologia fundamentalis seu generalis sponte sua in quatuor partes dividitur:
Prima pars praeliminaris, quae philosophica est et atheos, pantheistas, naturalistas etc. oppugnat, rationalem de religione et revelatione theoriam evolvit, per quam ad religionem divinitus revelatam et agnoscendam et accipiendam praeparamur.
Secunda pars, quae veritatem religionis christianae probat et ethnicos, judaeos, muhamedanos et omnis generis infideles refutat, de ipsa revelatione agit, cujus veram existentiam probat.
Tertia pars, quae veritatem Ecclesiae catholicae defendit et contra omnes haereticos seu spuriae ecclesiae asseclas dirigitur, exhibet nobis authenticum et infallibilem revelationis interpretem ac fidei controversiarum judicem in Ecclesia a Christo instituta, quam recte cognoscere, et ab omni alia ecclesia falsa secernere docet.
Quarta pars fontes Ecclesiae verae concreditos assignat, in quibus saluberrima doctrina divinitus patefacta continetur, quosque Ecclesia conservat et interpretatur."
("Fundamentalna ili opća teologija se sama po sebi dijeli na četiri dijela:
Prvi uvodni dio, koji je filozofski i opovrgava ateiste, panteiste, naturaliste itd., razvija razumnu teoriju o religiji i objavi, po kojoj se pripravljamo i na spoznaju i na prihvaćanje božanski objavljene religije.
Drugi dio, koji dokazuje istinitost kršćanske religije i opovrgava pogane, židove, muhamedance i nevjernike svih vrsta, govori o samoj objavi, čije istinsko postojanje dokazuje.
Treći dio, koji brani istinitost Katoličke Crkve i usmjerava se protiv svih krivovjeraca ili sljedbenika lažne crkve, pokazuje nam da se autentični i nepogrešivi tumač objave i sudac u vjerskim prijeporima nalazi u Crkvi, koju je ustanovio Krist, i uči kako nju [Crkvu] ispravno spoznati i razlikovati od svake druge lažne crkve.
Četvrti dio popisuje izvore povjerene pravoj Crkvi, u kojima je sadržan božanski objavljeni spasonosni nauk, i koje Crkva čuva i tumači.")
Stadler je istaknuo kao svrhu svoje Fundamentalne teologije sljedeći cilj (str. 160.):
"Scopus totius hujus tractatus fuit: ostendere religionem christianam vere esse revelatam, nec aliam esse praeter eam, quae sibi revelationis divinae dignitatem vindicare possit. Et obtentus est iste scopus. Demonstravimus enim, non tantum possibilem sed et moraliter necessariam esse revelationem. Unde deduximus, hominem indifferentem manere non posse, quum revelatio aliqua ut divina ipsi proponitur."
("Cilj je čitave ove rasprave bio: pokazati da je kršćanska religija uistinu objavljena, i da nema nijedne druge osim ove koja bi mogla prisvojiti dostojanstvo božanske objave. I taj je cilj postignut. Pokazali smo, naime, da je objava ne samo moguća, nego i nužna. Odatle smo izveli da čovjek ne može ostati indiferentan kad mu se neka objava predlaže kao božanska.")
Stadler otvoreno i jasno kaže (str. 161.):
"Nullam aliam in orbe terrarum religionem existere, neque judaicam hodiernam, neque mahumetanam, neque ullam ex gentilium religionibus, quae divinam originem probare possit, aut non certas habeat falsitatis notas."
("Ne postoji nijedna druga religija na čitavoj zemlji - ni današnja židovska religija, ni muhamedanska, ni bilo koja od poganskih religija - koja bi mogla dokazati božansko podrijetlo ili koja ne bi imala sigurne oznake lažnosti.")
U čemu je razlika između prave religije i lažnih religija ovako objašnjava (str. 8.):
"Religio demum potest esse tum vera, tum falsa. Religio vera ea est, quae veram de Deo existimationem et fidem habet, verumque ac legitimum cultum ipsi exhibet: contra falsa religio ea dicenda est, quae falsa de Deo docet et ipsi illegitimum cultum rependit."
("Napokon, religija može biti ili istinita ili lažna. Istinita religija jest ona koja ima istinitu predodžbu o Bogu i vjeru, te istinito i zakonito bogoslužje [kult]: nasuprot tome, lažnom religijom treba nazvati onu koja naučava pogrešne stvari o Bogu i koja mu iskazuje nezakonito štovanje.")
U idućoj točki ističe da je apsurdna tvrdnja da su sve religije "jednako istinite":
"Religio objective vera, id est talis, qualem eam juxta suam ideam esse oportet, manifeste potest tantum una esse; sicut enim una est tantum veritas, ita una tantum potest esse vera Dei cognitio unusque tantum verus cultus eidem conformis; uni rei una nonnisi notio unique ac certae relationi nonnisi unum officium respondet. Unde absurda est assertio, plures dari religiones aeque veras."
("Objektivno istinita religija, to jest takva kakva treba biti prema svojoj ideji, očito može biti samo jedna. Naime, kao što je samo jedna istina, tako može biti samo jedna istinita spoznaja Boga i samo jedno štovanje koje je mu dolikuje; jednoj stvari odgovara samo jedan pojam i izvjesnom odnosu odgovara samo jedna služba. Zato je apsurdna tvrdnja da postoji više religija koje su jednako istinite.")
Promotrimo sada pojedinačne slučajeve zajednica nevjernika, kako bismo shvatili zašto ih trebamo smatrati lažnim religijama.
Prema Stadleru, samom činjenicom što je dokazana istinitost kršćanske religije, očita je neistinitost drugih religija (str. 152.-153.):
"Si certum est, ut omnis generis argumentis probavimus, religionem christianam divinam habere originem: simul demonstratum est, reliquas omnes hoc charactere penitus destitui. Deus enim sibi contradicere non potest, nec veritas cum veritate pugnare. Hoc solo argumento omnium religionum, quae a christiana dissident, falsitas apparet."
("Ako je sigurno, kao što smo dokazali svim vrstama argumenata, da kršćanska religija ima božansko podrijetlo: istodobno je pokazano da svim ostalim religijama to obilježje u potpunosti nedostaje. Naime, Bog ne može proturječiti samom sebi, niti se istina može boriti s istinom. Samim ovim argumentom očituje se lažnost svih religija koje odstupaju od kršćanske.")
Kad govorimo o židovstvu, trebamo dobro razlikovati izvornu Mojsijevu religiju (koja je trajala do Kristova dolaska) i današnje židovstvo (koje odbacuje Krista):
"Religionem mosaicam, quam Judaei colebant, divinitus revelatam esse, solidis argumentis probatum est. Religionem vero, cui modo Judaei addicti sunt, ut falsam rejiciendam esse, facile probari potest. Judaei enim post promulgatum evangelium
I. novam a Deo datam revelationem contemnunt,
II. antiquam vere a Deo factam corrumpunt; ac proinde hodierna eorum religio
III. externis revelationis characteribus penitus destituta est."
("Čvrstim argumentima dokazano je da je Mojsijeva religija, koju su Židovi [nekoć] štovali, božanski objavljena. Ali, može se lako dokazati da religiju na koju su Židovi danas navezani, treba odbaciti kao lažnu. Naime, Židovi nakon proglašenja Evanđelja:
I. preziru novu objavu koju je Bog dao;
II. kvare staru objavu, koju je Bog podao, pa je zato njihova današnja religija:
III. u potpunosti lišena vanjskih obilježja objave.")
Nadalje, Stadler podsjeća da je u Starom zavjetu obećan dolazak Spasitelja Isusa Krista, koga nevjerni Židovi ne žele prihvatiti:
"In veteris testamenti revelatione, quam Judaei venerantur Messias ceu novae revelationis praeco novaeque legis auctor promissus et praenuntiatus fuit, quem Judaei audire et sequi ab ipso Moyse jussi sunt (Deut. XVIII. 18, 19). Messiam autem actu jam advenisse, et nullum alium esse, nisi Jesum Nazarenum, argumenta invicta ostendunt. Hunc ergo audire, ipsiusque doctrinam et legem evangelicam relictis caeremonialibus Moysis sequi oportet. Longe ergo aberrant Judaei a veritate, ipsamque legem mosaicam gravissime violant, dum Jesum Nazarenum ceu Messiam sive Christum non agnoscunt, plenam revelationis lucem ab ipso allatam spernunt, et mosaismo jam abrogato obstinate inhaerent. Nam usque in hodiernum diem, cum legitur Moyses, velamen positum est super cor eorum (II. Cor. III. 15.)"
("U objavi Starog zavjeta, koju su Židovi štovali, obećan je i najavljen Mesija ili glasnik nove objave i autor novog zakona: Židovima je sam Mojsije zapovjedio da ga slušaju i slijede (Pnz 18, 18-19). A nepobjedivi argumenti pokazuju da je Mesija stvarno već stigao, i da on nije nitko drugi nego Isus Nazarećanin. Dakle, njega treba slušati, njegov nauk i evanđeoski zakon treba slijediti, ostavivši Mojsijeve obredne propise. Dakle, Židovi su daleko zabludjeli od istine, te najteže krše i sam Mojsijev zakon dok ne priznaju Isusa Nazarećanina kao Mesiju ili Krista, odbacuju puno svjetlo objave koje je on donio, i tvrdokorno se drže mojsijevstva koje je već dokinuto. Naime, sve do današnjega dana dok se čita Mojsije, zastor je postavljen na njihovo srce (2 Kor 3, 15).")
O čemu je ovdje riječ? Naime, i sam sv. Mojsije je u Petoknjižju na mnogo mjesta naglasio i prorekao dolazak Spasitelja. Posebno se ističe upozorenje u Ponovljenom zakonu:
"Proroka od tvojega naroda i od tvoje braće, poput mene, podignut će ti Gospodin Bog tvoj: njega slušaj; kako si tražio od Gospodina Boga svojega, na Horebu, kada je okupljen zbor, kada si govorio: 'Ne mogu više slušati glas Gospodina Boga svojega, niti gledati ovaj silni oganj, da ne umrem!' I reče mi Gospodin: 'Dobro su sve rekli. Podignut ću im proroka između njihove braće, sličnoga tebi: i postavit ću svoje riječi u njegova usta i govorit će im sve što mu zapovjedim. Onomu pak tko ne posluša njegove riječi, koje će govoriti u moje ime, ja ću biti osvetnik'." (Pnz 18, 15-19)
Dakle, već samim time što odbijaju priznati i prihvatiti Isusa Krista, Židovi krše Mojsijev zakon. To je i sam Isus Krist rekao Židovima:
"Vaš je tužitelj Mojsije u koga se uzdate. Uistinu, kad biste vjerovali Mojsiju, i meni biste vjerovali: ta o meni je on pisao." (Iv 5, 45-46)
Ovu važnu istinu ističe i sv. Petar u svojem govoru Židovima, koji je naveden u Djelima apostolskim:
"Mojsije tako reče: Proroka poput mene od vaše braće podignut će vam Gospodin Bog vaš. Njega slušajte u svemu što vam god reče. I svaka duša koja ne posluša toga proroka, neka se iskorijeni iz naroda." (Dj 3, 22-23)
U Vulgati, ova zadnja rečenica glasi:
"Omnis anima, quae non audierit prophetam illum, exterminabitur de plebe."
("Svaka duša koja ne posluša tog proroka, istrijebit će se iz naroda.")
Prema tome, nevjerni Židovi, koji ne priznaju Isusa Krista, nipošto se ne mogu smatrati Božjim narodom.
Osim toga, današnja židovska religija se u mnogo toga razlikuje od židovske religije kakva je bila prije uništenja jeruzalemskog hrama 70. godine. Nakon uništenja hrama, u židovstvu je prestalo žrtveno bogoslužje. Nestankom žrtvenog bogoslužja nestalo je i hijerarhijsko svećenstvo.
U današnjem židovstvu nema više ni svećeničkih poglavara ni velikog svećenika, kako je to bilo prije uništenja jeruzalemskog hrama. Nakon pada Jeruzalema, vodstvo židovske zajednice preuzeli su rabini, "učitelji Zakona", nasljednici farizeja. Rabinsko židovstvo razvilo se iz farizejstva. Ta njihova verzija židovstva kodificirana je kasnije u Talmudu.
Stadler o tome kaže:
"Religio judaica, quae jam ante Christum per sectas Pharisaeorum et Sadducaeorum corrumpi coepit, multo magis post excidium hierosolymitanum gentisque dispersionem per Thalmudistas corrupta fuit. Hi enim, arbitrarias sacrorum librorum expositiones et spurias traditiones secuti, religioni suae crassos errores addiderunt."
("Židovska religija, koja se već prije Krista počela kvariti po sektama farizeja i saduceja, nakon uništenja Jeruzalema i raseljenja naroda, još je mnogo više pokvarena po talmudistima. Naime, ovi su, sljedeći samovoljna tumačenja svetih knjiga i podmetnute predaje, dodali svojoj religiji teške zablude.")
Kod muhamedanstva je pak zadatak dokazivanja njegove neistinitosti daleko lakši, jer je njegovo lažno podrijetlo još jasnije. Ili, da se jednostavno izrazimo Stadlerovim riječima: "religio mahumetana divinitus revelata esse non potest" ("muhamedanska religija ne može biti božanski objavljena").
Stadler ističe da je lažnost islama očita iz samog ponašanja njegova utemeljitelja Muhameda:
"Persona Mahumetis nullis sanctitatis notis insignita est, quae legatum divinum sive prophetam ad emendandam religionem a Deo missum decent; ostendit enim indomitam ambitionem, quae ob fines suos promovendos fraudibus et caedibus non parcit. Quantum libidini deditus fuerit, probat uxorum multitudo et singularis illa, quam sibi tamquam prophetae et Dei ministro attribuit, praerogativa, tot quot vellet uxores assumere, quum asseclas suos ad quatuor restringeret."
("Muhamedova osoba nije obilježena nikakvim značajkama svetosti, koje dolikuju božanskom poslaniku ili proroku kojega je Bog poslao da ispravi religiju. Naime, [Muhamed] pokazuje neobuzdanu ambiciju, koja radi promicanja svojih ciljeva ne preza ni od prijevara i ubojstava. Koliko je bio odan pohoti dokazuje mnoštvo žena, i naročito ona prerogativa, koju je pripisao sebi kao proroku i Božjem službeniku, da može uzeti koliko god hoće žena, dok je svoje sljedbenike ograničio na četiri žene.")
To nas zajedno s drugim obilježjima islama dovodi do zaključka:
"Mahumetana ergo religio nec divina est, quum nullas divinae originis notas habeat; nec divina esse potest, quum multa evidenter falsa, absurda et contradictoria contineat et contradicat revelationi, cujus divinitas invicte probata est."
("Dakle, muhamedanska religija niti je božanska, jer nema nikakva obilježja svetosti; niti može biti božanska, jer sadrži mnogo toga što je očito lažno, apsurdno i kontradiktorno, i proturječi objavi kojoj je božansko obilježje neoborivo dokazano.")
Na kraju ovog teksta, želim istaknuti da ovakvo jasno isticanje istine nije nekakav "napad" na obične ljude koji su imali nesreću da su rođeni u lažnoj religiji. To treba naglasiti, jer ljudi znaju takve stvari shvatiti previše osobno.
No, upravo zbog činjenice što su čitavi narodi vezali svoje nacionalne identitete uz pojedine lažne religije, nastaju velike teškoće u nastojanjima da im se pokaže i dokaže istina. Naime, svaki pokušaj njihova obraćenja shvaća se kao "napad na identitet", koji izaziva agresivne reakcije.
Stoga, potrebno je prije svega moliti za obraćenje nevjernika. Moliti onako kako nam pokazuje naša katolička tradicija. Božja milost može obratiti i najokorjelija srca.
Ali, istodobno potrebno je jasno govoriti istinu, pa i kad je neugodna ušima ovoga svijeta.
A kako bismo znali braniti istinu, čitajmo knjige klasičnih katoličkih teologa. Knjigu dr. Josipa Stadlera možete preuzeti ovdje: Josip Stadler - Theologia fundamentalis.
Nema komentara:
Objavi komentar