Ranije ovoga mjeseca u tekstu "Čemu stvarno služe sinode?", naveo sam pojedine odluke sinoda Zagrebačke biskupije iz 17. stoljeća, koje pokazuju kako dobre katoličke sinode donose dobre odluke koje poboljšavaju vjerski život zajednice. Međutim, nisam spomenuo najdugovječniju od tih odredaba, a to je odluka Zagrebačke sinode iz 1687. godine o slavljenju blagdana sv. Josipa. Ova odredba je izravno utjecala na odluku Hrvatskog sabora o proglašenju sv. Josipa zaštitnikom Hrvatske.
Ako pažljivo pogledate tu odluku Hrvatskog sabora, onda ćete primijetiti da je tom istom saborskom odlukom donesena još jedna liturgijska odredba. Vigilija (uočnica) blagdana Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije proglašena je danom zapovijedanog posta u tadašnjoj Kraljevini Hrvatskoj.
Vidjet ćemo tu odluku malo kasnije, ali prvo trebamo pogledati što je točno Sinoda Zagrebačke biskupije dana 12. svibnja 1687. odredila o postu vigilije blagdana Bezgrješnog Začeća.
Navodim riječi ove sinodalne odredbe prema ranije spomenutoj knjizi Karla Péterffyja Sacra concilia Ecclesiae Romano-Catholicae in Regno Hungariae (Požun, 1742., str. 400.-401.):
"Praeterea ad contestandam singularem devotionem in gloriosam, et semper immaculatam Genitricem Mariam, quae eidem veluti post Deum summae Patronae, et Dominae haec Dioecesi sese obstrictam, humillime recognoscit; licet passim omnium ejusdem gloriosae Virginis festivitatum pervigilia, a fideli populo jejunio coli consueverint; nihilominus speciali hoc decreto ab omnibus Synodo praesentibus gratissime acceptatur, et constituitur, ut dies pervigilii festi Immaculatae Conceptionis ejusdem sanctissimae Matris, jejunio de praecepto ab omnibus regularibus, et saecularibus utriusque sexus in hac Dioecesi commorantibus observentur."
("Osim toga, kao svjedočanstvo posebne pobožnosti prema slavnoj i uvijek bezgrješnoj Bogorodici Mariji, ova biskupija ponizno priznaje da je njoj nakon Boga najviše obvezna kao vrhovnoj Zaštitnici i Gospodarici. Iako narod obično bez razlike postom štuje sve uočnice blagdana iste slavne Djevice, ipak ovom posebnom odlukom svih prisutnih na Sinodi najradosnije je prihvaćeno i ustanovljeno da dan uočnice blagdana Bezgrješnog Začeća iste presvete Majke, zapovijedanim postom obdržavaju svi redovnici i svjetovnjaci oba spola koji borave u ovoj biskupiji.")
Zagrebačka sinoda iz 1687. godine odredila je također svečanu proslavu blagdana sv. Josipa, a istodobno je uređena i proslava blagdana sv. Kvirina Sisačkoga, sv. Antuna Padovanskoga, sv. Franje Ksaverskoga i sv. Ignacija Lojolskoga.
Sinodalna odredba ovako glasi:
"Quoniam vero divina bonitas in Sanctorum suorum honoribus honoratur, ac novissimis hisce temporibus certorum Sanctorum suorum gloriam veluti ultimum, et diu pro fidelibus suis custoditum contra inimicos suos visibiles, et invisibiles scutum servaverit, eandem gloriam recenter signis manifestando, prout idem in divo Josepho nutritio filii sui, et Genitricis ejusdem sponsae, mirifice declarare voluit; Ideo ejusdem sancti Josephi festum foro, et sancti Quirini Episcopi Szesziensis, et Mart. itidem festum, choro Ecclesiae Cathedralis tantum sub ritu solenni; Sanctorum vero Antonii de Padua, Ignatii de Lojola, et Francisci Xaverii sub ritu festi simplicis, lectionibus, et oratione ex Romano breviario desumendis, et in fine Zagrabiensis breviarii imprimendis, reliquis vero antiphonis, hymnis, et responsoriis ex Zagrabiensi applicandis, celebranda eadem sacra Synodus decrevit."
("Budući da se zaista božanska dobrota časti u čašćenju njezinih svetaca, a za ova zadnja vremena sačuvala je slavu određenih svojih svetaca kao posljednji i dugo čuvani štit za svoje vjernike protiv svojih vidljivih i nevidljivih neprijatelja, te nedavno očitujući znamenjima istu slavu, kao što je htjela čudesno objaviti u svetom Josipu, hranitelju svojega Sina i Majke, njegove zaručnice, zato ista Sinoda određuje da se ubuduće ima slaviti blagdan istoga svetoga Josipa, a isto tako blagdan svetoga Kvirina, biskupa sisačkoga i mučenika, u koru prvostolne crkve samo pod svečanim obredom, a svetoga Antuna Padovanskoga, Ignacija Lojolskoga i Franje Ksaverskoga pod obredom jednostavnog blagdana [simplex], uz čitanja i molitvu koje treba uzeti iz Rimskog brevijara i tiskati ih na kraju Zagrebačkog brevijara, dok im ostale antifone, himne i responzorije treba pridružiti iz Zagrebačkog brevijara.")
Najzaslužniji za ove odredbe zasigurno je sam biskup Martin Borković, koji je svojom pobožnošću utjecao na čitavu Zagrebačku biskupiju. Potrebno je, stoga, upoznati ovog svetog biskupa, kako bismo shvatili kako je njegov autoritet potaknuo prihvaćanje sv. Josipa kao zaštitnika Hrvatske i širenje štovanja Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije u našoj domovini.
Budući da je Borković bio pripadnik pavlinskog reda (štoviše, u dva navrata je bio general pavlinskog reda: 1644.–1651.; 1657.–1663.), najbolje ćemo ga upoznati čitajući pavlinske izvore.
Uzmimo, stoga, u ruke pavlinske kronike i pogledajmo što kažu o biskupu Borkoviću.
Hrvatski pavlin Nikola Benger (1695.-1766.) napisao je nastavak kronike pavlinskog reda, koju je započeo Andrija Eggerer svojim djelom Fragmen panis corvi protoeremitici, 1663. godine.
Benger je pak svoje djelo objavio pod nazivom Annales eremi-coenobiticorum ordinis S. Pauli Primi Eremitae u Požunu 1743. godine.
Na str. 235., Benger ovako opisuje Borkovićevo podrijetlo i djetinjstvo:
"Igitur Martinus Borkovicsius de paupere quidem, nobili tamen parentela ortum habuit ad annum Domini 1597. in Croatia, pago Domagovics a Carlostadiensi Praesidio non longe dissito. Ubi in tenuitate, et ad Christianas leges pie educatus, maturescentibus deinde annis ad perdiscendas latinitatis institutiones Zagrabiam missus, eos in litteris, ac virtutibus progressus faciebat, ut jam tunc futuri aliquando insignis Viri non vana in ipso omina observarentur. Sic probe humanitatis excultus studiis, cum tumidos saeculi fluctus, et fugacia mundi bona considerans, illud ex vero dictum comperisset: Fumus opes, et fumus honos, fumusque voluptas; Virtus perpetuas sola ministrat opes."
("Dakle, Martin Borković, potekao je iz siromašnog, doduše, ali plemenitog roda, rođen godine Gospodnje 1597. u Hrvatskoj, u selu Domagović, koje se nalazi nedaleko od karlovačke tvrđave. Ondje je u djetinjstvu pobožno odgojen u kršćanskim zakonima, zatim je poslan u Zagreb kako bi naučio osnove latinskog jezika; postigavši toliki napredak u književnosti i krepostima, da su se već tada mogle opaziti nemale naznake čovjeka koji će se u budućnosti iskazati. Tako pohvalno izučivši humanističke studije, kad je promatrao nadutost nestalnog svijeta i prolaznost svjetovnih dobara, shvatio je da je istinita ona izreka: Dim je bogatstvo, dim su časti i dim je uživanje; Samo krepost poslužuje vječno bogatstvo.")
Zato je odlučio pridružiti se pavlinskom redu:
"Ad sacrae Religionis portum se recepit, et Lepoglavae Anno salutiferi partus 1629 die 14. Februarii, interposita professione in Eremitico-Paulini Ordinis instituta juravit. Inde ad Olomucensem Academiam missus, Philosophici Magisterii lauream, expleto earum scientiarum curriculo, adeptus est. Romae in Collegio S. Apollinaris postea Theologicis disciplinis pari laude incumbens, ibidem sacerdotali munere authoratus est Anno 1635."
("Pristao je u luku svetog redovništva i u Lepoglavi prisegao položivši zavjet u pustinjačko-pavlinskom redu godine spasonosnog poroda 1629., dana 14. veljače. Odatle je poslan na Akademiju u Olomoucu, gdje je postigao magisterij filozofije, završivi tamošnji znanstveni program. Nakon toga, u Rimu na Kolegiju sv. Apolinara s jednakom se pohvalom dao na teološke discipline i ondje je zaređen za svećeničku službu 1635. godine.")
Borković se ustrajno zalagao za obnovu redovničke discipline u pavlinskom redu. Njegovu revnost prepoznala su i njegova redovnička braća, te su ga izabrali za svojeg generala:
"Cum vero Patri Borkovicsio ad Annum 1644. a generaliter congregatis Ordinis Primoribus suprema candidae Religionis jura, et Generalatus potestas credita essent, tanto efficacius perrexit, temporum injuriis laxatam Monastices disciplinam debito restituere vigori. Hinc annuam votorum renovationem induxit, Novitiorum solicitam in spiritu educationem, Clericorum in Divinioribus scientiis instructionem sedulo promovit: et indefesso fervore veterum Patrum aemulatus zelum, optimis legibus, piissimoque exemplo, sanctae austeritatis cultum studuit communire."
("Kada su pak ocu Borkoviću 1644. godine povjerena vrhovna prava bijeloga reda i vlast generalata, još je učinkovitije nastavio obnavljati dužnu redovničku disciplinu, koja je popustila pod udarcima vremena. Zato je uveo godišnju obnovu zavjeta, brižan duhovni odgoj novaka, ustrajno promicao pouku klerika u bogoslužnim znanostima; i neumornim žarom, slijedeći gorljivost starih otaca, najboljim zakonima i najpobožnijim primjerom nastojao učvrstiti štovanje svete strogoće.")
Borković je postao zagrebačkim biskupom 1667. godine. Kasnije, u dubokoj starosti, 1686. godine, bit će imenovan i naslovnim nadbiskupom kaločkim.
Dakako, najviše nas zanimaju Borkovićeve kreposti, i ovdje nam Benger daje obilje građe za razmišljanje.
Pavlinski kroničar počinje s Borkovićevom pobožnošću:
"Inchoemus igitur a pietate, qua Deo se prorsus deditum Borkovicsius probavit: multa enim oratione in diurnas, nocturnasque horas protracta, Deo colloqui assueverat; Sacrificium Missae singulis diebus, nisi gravi morbo impediretur, offerre non intermisit."
("Počnimo, stoga, od pobožnosti, kojom se Borković dokazao posve predanim Bogu. Naime, provodeći danje i noćne sate u mnogim molitvama, naviknuo se razgovarati s Bogom. U sve dane nije propuštao prikazati Žrtvu Mise, osim kad bi ga spriječila teška bolest.")
Zatim Benger govori o kreposti vjere. Krepost vjere podrazumijeva nepomirljivu borbu protiv krivovjerja, a to se kod Borkovića očitovalo u vrlo snažnim nastupima protiv sljedbenika krivih nauka:
"Ut vero a labe haereseos intaminatum servaret Croatiae, Slavoniaeque Regnum, solicite pravorum dogmatum sectatores eliminandos curabat.
("Kako bi pak očuvao Kraljevstvo Hrvatske i Slavonije neokaljanim od ljage krivovjerja, brižno je nastojao ukloniti sljedbenike opakih nauka.")
Vidjeli smo u ranijem tekstu o sinodama da se među odlukama Zagrebačke sinode 1687. godine nalazi i odredba o kazni Stjepanu Jankoviću, sljedbeniku Lutherovog krivovjerja.
Benger spominje i taj slučaj ističući da je Borković pokušao obratiti Jankovića na katoličku vjeru. Međutim, kad je uvidio Jankovićevu okorjelost, nije preostajalo drugo nego primijeniti zakon Kraljevine Hrvatske koji određuje da nijedan krivovjerac ne može biti vlasnik nekretnina u Hrvatskoj:
"Sed dum induratum cor ejus flecti nolle cerneret, illum tandem, assentientibus Regni Statibus, et authoritate, qua instar Primatis hisce in Regionibus pollebat, et vigore legis municipalis, qua in Regnis Croatiae, et Slavoniae haeretica pravitate infectos, nec possessionum esse capaces, nec aliter tolerari debere, cautum est; illum inquam e Patria depulit, bonisque filio Catholico relictis, exesse jussit."
("Ali, kad je procijenio da ne može saviti njegovo okorjelo srce, uz suglasnost staleža Kraljevstva, i po vlasti koju je imao poput primasa u ovim pokrajinama, te po snazi municipalnog zakona kojim je određeno da u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji oni, koji su zaraženi krivovjerskom zloćom, nisu sposobni posjedovanja, niti se ikako smiju tolerirati; njega je, kažem, istjerao iz domovine i zapovjedio da njegova imovina ostane sinu katoliku.")
Nadalje, biskup Borković spriječio je pokušaj doseljavanja židova u Međimurje:
"Pari zelo, dum improbus quidam Georgius Nagy, Bonorum Insulae Muraköz Zriniano-Fiscalium administrator, perfidam Judaeorum gentem in Chaktornensis Dynastiae plagas introducere, et ex praeconcepta malitia, juxta Coenobium Paulini Ordinis collocare meditaretur, obstitit religiosissimus Praesul: et recursu ad Augustissimum facto, pro sua reverentia exauditus, impetratis seriis inhibitoriis molimen sceleratum repressit."
("Jednakom revnošću, dok je opaki Juraj Nagy, upravitelj zaplijenjenih imanja Zrinskih na međimurskom otoku, mislio uvesti nevjerni židovski narod u krajeve čakovečke dinastije, te iz smišljene pakosti smjestiti ih pokraj samostana pavlinskoga reda, najpobožniji biskup se suprotstavio i obratio preuzvišenom [kralju] i uslišan je radi svoje predanosti, te izmolivši zabrane, zaustavio je zločinački pothvat.")
Danas nam neki kažu da je nemoralno protiviti se doseljavanju pripadnika drugih religija u našu zemlju... A evo, vidimo ovdje kako su zagrebački biskupi aktivno sprječavali doseljavanje protestanata i židova u Hrvatsku.
Uostalom, papa bl. Pio IX. osudio je kao zabludu mišljenje da doseljenicima koji dolaze u katoličke zemlje treba dopustiti ispovijedanje nekatoličkih religija (Syllabus errorum, prop. 78.). O tom pitanju, pogledaj alokuciju bl. Pija IX. Acerbissimum Vobiscum od 27. rujna 1852.
U Hrvatskoj 17. stoljeća veći problem od protestanata i židova bilo je veliko mnoštvo istočnih raskolnika koji su se iz unutrašnjosti Balkana doselili na opustošene granične dijelove Hrvatske. Turska osvajanja u 16. i 17. stoljeću izazvala su velike migracije stanovništva. Dogodilo se ono što danas nazivamo "zamjenom stanovništva". Dok su se Hrvati iseljavali u zapadnu Mađarsku i istočnu Austriju (Gradišće), na ispražnjena područja doselilo se novo stanovništvo s istoka, koje izvori najčešće nazivaju "Vlasima" (bez obzira na njihovo stvarno podrijetlo).
Nikola Benger piše kako je biskup Borković ove "vlaške narode zaražene grčkim raskolom" ("Graecanico autem schismate infectos Valachorum populos") nastojao privesti u krilo Katoličke Crkve ("in Ecclesiae sanctae gremium sensim reducendos perspexerat expedire").
Zagrebački biskupi u 17. stoljeću isticali su da su se ti Vlasi doselili na područje Katoličke Crkve, na područje Zagrebačke biskupije, pa da zato Vlasi nemaju apsolutno nikakvo pravo da uspostavljaju svoju zasebnu crkvenu hijerarhiju neovisnu o Katoličkoj Crkvi i Zagrebačkoj biskupiji. Od doseljenika se, naravno, nije tražilo da napuste bizantski obred, ali se tražilo da se odreknu Focijevih zabluda i raskola, te da prihvate katoličku vjeru i sjedine se s Katoličkom Crkvom. Tako je nastala ideja o grkokatoličkom biskupu koji bi bio sufragan zagrebačkom biskupu ili njegov namjesnik za vjernike istočnog obreda.
Benger piše kako je Borković dao velik doprinos ispravnoj formaciji novog grkokatoličkog klera:
"Quapropter ex Fiscalibus Petro-Zrinianis Dominiis Bonum Pribicse, in pertinentiiis Castri Ozal situatum, a Caesare Leopoldo impetravit pro fundatione aliquot Clericorum graeci ritus, qui sumptibus inde perceptis, in Seminario eisdem Zagrabiae erecto, litteris Latinis, simulque Romanis dogmatibus erudirentur: quatenus et ipsi deinceps congentiles suos lumine salutari imbuere valerent."
("Zbog toga je iz zaplijenjenih dobara Petra Zrinskog izmolio od cara Leopolda dobro Pribić, koje se nalazi na pripadnom području utvrde Ozalj, radi ustanovljenja zaklade za neke klerike grčkog obreda, koji bi se o trošku tamošnjih prihoda obrazovali u sjemeništu, koje je za njih podignuto u Zagrebu, poučavanjem u latinskoj literaturi i istodobno u rimskim dogmama: kako bi i sami mogli svoje sunarodnjake poučiti spasonosnom svjetlu.")
U Borkovićevo vrijeme unija je bila vrlo uspješna:
"Nec fructu caruit insigne hoc Borkovicsiani in Fidem propagandam studii opus: nam inde hactenus jam multi prodiverunt, qui olim Schismatici, nunc strenui Catholicae fidei Professores, Episcopi Shvidnicenses, alias Abbates de Marcsa, et Episcopi Zagrabiensis in ritu graeco Suffraganei: cum quibus etiam de populo magnus accrevit Ecclesiae Catholicae numerus, per Sacerdotes in laudato Seminario sacris scientiis excultos."
("Niti je ostalo bez ploda ovo značajno Borkovićevo nastojanje u širenju vjere. Naime, odatle su već izašli mnogi koji su nekoć bili raskolnici, a sada čvrsti ispovjednici katoličke vjere, svidnički biskupi, poznati i kao marčanski opati i sufragani zagrebačkog biskupa za grčki obred: s njima je i iz naroda porasla brojnost Katoličke Crkve, po svećenicima koji su u hvaljenom sjemeništu odgojeni u svetim znanostima.")
Nakon ovih opisa Borkovićevih zasluga u borbi za vjeru, Benger opet govori o njegovoj redovničkoj gorljivosti.
Borković je svoju pavlinsku subraću poticao da se ne zadržavaju na razini osrednjosti, nego da teže prema asketskom savršenstvu:
"Hinc sui Remetensis incolatus tempore congremialibus cunctis, ut ad sublime Asceticae perfectionis culmen eniterentur, qua verbo, qua exemplo addebat stimulos, paraeneticum illud S. Hieronymi dictum intimo corde gerens impressum: Noli mediocribus esse contentus, totum summum, totum perfectum desidera. Ideoque omnem vanitatem in dictis, factisque, victu, et amictu abhorrebat."
("Stoga, u vrijeme svojeg boravka u Remetama svojoj je subraći i riječju i primjerom davao poticaje da nastoje postići vrhunac asketskog savršenstva, noseći u dubini srca onu poučnu izreku sv. Jeronima: Nemoj biti zadovoljan osrednjošću, priželjkuj ono što je u cijelosti najviše, u cijelosti savršeno. Zato se grozio svake ispraznosti u riječima, djelima, prehrani i odjeći.")
Biskup Borković osobito se isticao pobožnošću prema Majci Božjoj.
"Vigilias festivitatum Marianarum rigidiori jejunio, cilicio, flagrisque se afflictando, celebrabat. Parvum ejusdem gloriosae Virginis Officium, coronamque Rosarii nulla dierum recitare, infirmitatis etiam, ac itinerationis tempore intermittebat. Imo ipsum illud rosariolum, quod in Novitiatu habuerat, pia quadam ratione ductus, usque ad ultimam vitae horam retinuit."
("Vigilije marijanskih blagdana slavio je mrtveći se strožim postom, kostrijeti i bičevima. Nijednoga dana nije propuštao izmoliti Mali oficij iste slavne Djevice i krunicu, pa i u vrijeme bolesti i putovanja. Štoviše, onu istu krunicu koju je imao u novicijatu, vođen određenim pobožnim razlogom, zadržao je do posljednjega časa života.")
Sada dolazimo do odluke Zagrebačke sinode i Hrvatskog sabora iz 1687. godine, kojom je sv. Josip proglašen zaštitnikom Hrvatske, a uočnica blagdana Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije danom zapovijedanog posta.
U pasusu koji je Nikola Benger naslovio riječima "Cultum Immaculatae Conceptionis promovet" ("Promiče štovanje Bezgrješnog Začeća"), ovako se opisuje donošenje te odluke:
"Ut vero sine labe conceptae Virginis cultum promoveret, in publicis Regni Croato-Slavonici comitiis id effecit, quod per universum Regnum sacrae illius Festivitatis pervigilium jejunio de praecepto colatur; prout insertus Regni libro articulus ad Annum 1687. dictat hisce verbis: Ad specialem, et Paternam propositionem Celsissimi et Reverendissimi Domini Martini Borkovich, Archi-Episcopi Colocensis, et Episcopi Zagrabiensis, jejunium Immaculatae Conceptionis gloriosae Virginis Mariae; ita pariter Sanctus Joseph per inclytos Status et Ordines communi omnium voto pro Patrono acceptus, et acceptatum est."
("Kako bi pak promicao štovanje Djevice bez grijeha začete, postigao je u javnim skupštinama Hrvatsko-slavonskog Kraljevstva da se po čitavom Kraljevstvu uočnica njezina svetog blagdana štuje zapovijedanim postom; kao što kaže uneseni članak u knjizi Kraljevstva za 1687. godinu, ovim riječima: Na poseban i očinski prijedlog preuzvišenog i prečasnog gospodina Martina Borkovića, nadbiskupa kaločkoga i biskupa zagrebačkoga, post Bezgrješnog Začeća slavne Djevice Marije; a jednako tako sveti Josip, po odluci slavnih staleža i redova, zajedničkim glasom svih, prihvaćen je za zaštitnika, i prihvaćeno je.")
Kao potvrdu Bengerova svjedočanstva, pogledat ćemo knjigu još jednog pavlinskog kroničara iz tog vremena.
Mađarski pavlin Ignacije Pongrácz objavio je knjigu Triumphus Pauli u Požunu 1752. godine.
U toj knjizi, Ignacije Pongrácz ovako govori o Borkoviću i odluci Sabora iz 1687. godine:
"Sed REVELATA FUIT GLORIA, non solum DOMINI, imo etiam GLORIA MATRIS DOMINI, GLORIA in quam: SANCTISSIMAE DEI GENITRICIS VIRGINIS MARIAE per Borkovichium eotum, quando ut sine labe conceptae Virginis cultum promoveret, in publicis Regni Croato-Slavonicis Comitiis id effecit, quod per universum Regnum sacrae illius festivitatis pervigilium, jejunio de praecepto colatur. Prout insertus Regni libro Articulus ad Annum 1687. dictat hisce verbis: Ad specialem, et Paternam propositionem Celsissimi, et Reverendissimi Domini Martini Borkovich, Archi-Episcopi Colocensis, et Episcopi Zagrabiensis, jejunium Immaculate Conceptionis Gloriosae Virginis Mariae, ita pariter sanctus Joseph per Inclytos status, et Ordines communi omnium voto, pro Paterno acceptus, et acceptatum est."
("Ali, OBJAVLJENA JE SLAVA, ne samo GOSPODINA, nego i SLAVA MAJKE GOSPODINOVE, SLAVA, kažem: PRESVETE BOGORODICE DJEVICE MARIJE po Borkoviću kada je radi promicanja štovanja Djevice bez grijeha začete, u javnim skupštinama Hrvatsko-slavonskog Kraljevstva postigao to da se po čitavom kraljevstvu uočnica njezina svetog blagdana štuje zapovijedanim postom. Kao što kaže uneseni članak u knjizi Kraljevstva za 1687. godinu, ovim riječima: Na poseban i očinski prijedlog preuzvišenog i prečasnog gospodina Martina Borkovića, nadbiskupa kaločkoga i biskupa zagrebačkoga, post Bezgrješnog Začeća slavne Djevice Marije; a jednako tako sveti Josip, po odluci slavnih staleža i redova, zajedničkim glasom svih, prihvaćen je za zaštitnika, i prihvaćeno je.")
Iz navedenih citata vidimo da je izričita namjera biskupa Borkovića bilo promicanje štovanja Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije u hrvatskom narodu.
Danas se hrvatski katolici često pozivaju na odluku Hrvatskog sabora iz 1687. godine kojom je sv. Josip proglašen zaštitnikom Hrvatske, ali gotovo svi zaboravljaju da je tom istom saborskom odlukom proglašen zapovijedani post na vigiliju blagdana Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije.
Zašto današnji Hrvati selektivno uzimaju jedno, a zanemaruju drugo?
Dobro, može se pretpostaviti da laici većinom ne poznaju detalje ove saborske odluke. No, crkveni prelati bi ih trebali poznavati.
Na kraju se postavlja još jedno neizbježno pitanje. Kada je nakon II. vatikanskog koncila tadašnja jugoslavenska biskupska konferencija odlučivala koje će blagdane proglasiti zapovijedanim blagdanima u Hrvatskoj, zašto nije među zapovijedane blagdane uvrstila ni blagdan sv. Josipa ni blagdan Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije?
Vidjeli smo da su naši stari ove blagdane povezali sa zaštitom Hrvatske. Osim toga, ovi su blagdani prije II. vatikanskog koncila bili zapovijedani blagdani u većini hrvatskih biskupija. Koji je onda razlog zašto oni danas više nisu zapovijedani blagdani? Je li to strah da ne bude "previše blagdana"?
Kod postkoncilskih prelata kao da postoji neki strah od "prevelike pobožnosti". Kao da se sve želi svesti na minimalnu mjeru. Minimalizam u svakom pogledu: doktrinarnom, liturgijskom, moralnom, katehetskom...
Bilo kako bilo, mi kao narod moramo uvidjeti važnost ovih blagdana i vratiti im ono mjesto koje su stoljećima imali u našoj domovini.
Kao što ste mogli vidjeti, biskup Martin Borković je kao svoje geslo uzeo riječi sv. Jeronima: "Noli mediocribus esse contentus, totum summum, totum perfectum desidera." - "Nemoj biti zadovoljan osrednjošću, priželjkuj ono što je u cijelosti najviše, u cijelosti savršeno." To bi trebalo biti i naše geslo.
_______________________
IZVORI KORIŠTENI U OVOM TEKSTU:
1) Karlo Péterffy: Sacra concilia Ecclesiae Romano-Catholicae in Regno Hungariae
2) Nikola Benger: Annales eremi-coenobiticorum ordinis S. Pauli Primi Eremitae
3) Ignacije Pongrácz: Triumphus Pauli
Nema komentara:
Objavi komentar