Stjepan Bakšić: Kraljevstvo Kristovo i svetkovina Krista kralja

 

Blagdan Krista Kralja je jedan od onih blagdana koji imaju vrlo snažno izraženu teološku pozadinu, slično kao blagdan Presvetog Trojstva, Tijelovo, blagdan Bezgrješnog Začeća... Ako čovjek ne poznaje njihovo teološko značenje, tj. istine katoličke vjere na kojima se blagdani temelje, neće znati ni objasniti drugima "što zapravo slavimo". Pogledajte, na primjer, novinske izvještaje o blagdanu Tijelova ili pak odgovore ljudi na televiziji kad ih novinari pitaju "što za vas znači ovaj blagdan". 

Ili, na primjer, pogledajte propovijedi pojedinih modernih svećenika na blagdan Presvetog Trojstva, u kojima samo govore kako je riječ o "neshvatljivoj tajni", a apsolutno ništa ne kažu o tome što su točno vjernici dužni vjerovati o Presvetom Trojstvu ili što katolički dogmatski nauk govori o Presvetom Trojstvu: o jedinstvu božanske biti, o trojstvu osoba, o odnosima između pojedinih božanskih osoba… Ništa, ni riječi. Kao da govore agnostici. Kao da Crkva nema definiran nauk o tom i drugim pitanjima; kao da nemamo objavu koja čovjeka precizno uči što točno mora vjerovati kako bi se spasio. Tako da se čovjek pita znaju li moderni propovjednici išta o tome i što su uopće o tome učili u postkoncilskom neomodernističkom programu KBF-a.

Nažalost, ovakav je danas slučaj i s propovijedima na blagdan Krista Kralja, kao i izvještajima "vjerskih medija" na taj veliki blagdan. Malo tko danas jasno govori o pravom teološkom značenju tog blagdana. Naravno, jer je prilično nezgodan za liberale, laiciste, multireligijske sinkretiste i ekumeniste.

Zato opet moramo posegnuti za djelima naših starijih teologa (da izostavimo ovaj put strane autore). I ovdje nam opet pomaže prof. Stjepan Bakšić, vjerojatno najveći hrvatski dogmatski teolog 20. stoljeća.

Stjepan Bakšić je 1926. godine objavio članak "Kraljevstvo Kristovo i svetkovina Krista kralja" (Bogoslovska smotra, Vol. 14 No. 4) u kojem detaljno objašnjava teološko značenje tada novouvedenog blagdana Krista Kralja. Mislim da će nam biti korisno da pročitamo nekoliko pasusa iz tog članka.

Prvo treba istaknuti temeljnu istinu: Isus Krist je kralj i kao Bog i kao čovjek. Svakom razumnom čovjeku je očito da je Krist kao Bog zaista pravi kralj, pa to i ne treba potanko dokazivati. Stoga, Bakšić o tome kaže samo par riječi:

"Kao Bog on je bez svake sumnje apsolutni gospodar svega, te je sve stvorenje u potpunom, apsolutnom vezu ovisnosti o njegovu bitku, njegovim zakonima i providnosti. U toj su ovisnosti sva razumna i nerazumna stvorenja. Ovaj karakter apsolutne ovisnosti o Kristu kao Bogu treba tek napose naglasiti s obzirom na čovječanstvo. Kristovu naime božansku vlast i kraljevstvo treba da priznaje i pojedinac i državne zajednice kao organizirane cjeline. Razlozi su očiti. U državnu zajednicu ulazi čovjek po nagonu prirodnog zakona, koji se čovjeku očituje kao razumna težnja, da u proširenoj zajednici zadovolji onim potrebama intelektualnoga, moralnoga i fizičkoga života, koje ne može ostvariti ni kao pojedinac ni kao član obitelji. Jer je pak čitava narav čovječja sa svim svojim težnjama od Boga, očito je, da su i državne zajednice upravo kao takove od Boga i da su kao takove dužne iskazivati Bogu i Kristu potpunu kraljevsku čast i poštovanje. Ove izvode naravnog umovanja potvrđuju i riječi objave. Sv. Pavao otvoreno kaže: Nema vlasti nego od Boga. Prema tome svu vlast i auktoritet, kojim vrhovni upravnici naroda vrše u puku najvišu zakonodavnu, sudačku i kaznenu vlast, imadu ti upravnici ne od sebe ili naroda, nego od Boga, u čije ime upravljaju i vladaju. Isus Krist dakle u koliko je Bog, jest u pravom smislu: Rex regum et Dominus dominantium." 

No, Krist je kralj i kao čovjek, a ta činjenica zahtijeva detaljnije teološko obrazloženje. Stoga, Bakšić gotovo cijeli članak posvećuje toj temi. 

Kristovu kraljevsku čast dokazuje iz Staroga zavjeta: proroštva izražena u psalmima 2., 109., 71., 88., pa u djelima proroka Izaije, Danijela, Zaharije. Zatim iz Novog zavjeta: Lk 1, 31; 1 Kor 15, 23; Heb 2, 5-8; Otk 1, 4-5; Otk 19, 14-16.

Osim onih mjesta gdje se u Svetom pismu Krista izričito naziva kraljem, važna su i ona mjesta gdje mu se jasno pripisuje zakonodavna, izvršna i sudska vlast. Ako usporedite Kristovu vlast s vlašću u današnjim liberalno-demokratskim državama, uočit ćete mnogo važnih razlika. Naime, u današnjim liberalnim državama, čija politička filozofija potječe iz revolucija krajem 18. stoljeća (Francuska revolucija i Američka revolucija), kao temeljno državno načelo ističe se trodioba vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku. U liberalnoj ideologiji ove bi tri vlasti trebale biti međusobno neovisne.

No, kod Krista Kralja nema ove razdvojenosti između različitih grana vlasti. Krist ima i zakonodavnu, i izvršnu, i sudsku vlast. Ovdje su vrlo važna zapažanja prof. Bakšića:

"Krist je dakle, kako nas uče nesumnjivi izvori objave, pravi kralj, u najpotpunijem smislu značenja. No za istinitost i dokaz prave, stvarne Kristove kraljevske vlasti pruža nam sv. Pismo ne samo one svoje izvore, gdje se Kristu izričito i s posebnom emfazom pridijeva kraljevsko dostojanstvo, nego i ona mnogobrojna mjesta, gdje mu se pripisuje vrhovna društvena vlast: zakonodavna, sudačka i izvršna. Ova je naime trostruka vlast sastavni dio kraljevske časti, koja i nije ništa drugo nego najviši stupanj te trostruke vlasti. Prema vrelima objave Krist je dakle izvršivao najvišu državnu vlast. U potkrepu ćemo iznijeti nekoja mjesta.
Kao zakonoša bio je Krist već prorečen po Isaiji 33, 22: 'Gospodin je naime naš sudac, Gospodin je zakonoša naš, Gospodin je kralj naš, koji će nas spasiti'. Tu je službu vršio Krist u potpunom smislu. Prema punini vlasti, koju je primio, on stvara svoje zakone: 'Ako me ljubite, držite moje zapovijedi' (Iv. 14, 15). 'Ako moje zapovijedi uzdržite, ostat ćete u mojoj ljubavi' (Iv. 15, 10). Apostolima govori, neka idu svijetom 'učeći ih da drže sve, što sam vam zapovijedio' (Mat. 28, 20). U besjedi pak na gori opetovano prema starom zakonu ističe svoj riječima: 'ja vam kažem...' Apostol pak Pavao u poslanici Galaćanima piše: 'Nosite bremena jedan drugoga i tako ćete ispuniti zakon Kristov' (Gal. 6, 2). Krist je nadalje puninu zakonodavne vlasti pokazao, kad je osnovao svoju crkvu odredivši temeljne zakone, koji treba da prožimlju njezin društveni uređaj i unutarnji život. Ova čvrsta istina objave nalazi svjedočanstvo u crkvenom učiteljstvu. Koncil tridentinski definirao je protiv protestanata: 'Ako tkogod kaže, da nam je Isus Krist dan od Boga kao otkupitelj, u koga se treba uzdati, a ne također kao zakonoša, kome se moraju pokoravati, neka je proklet'."

Zatim, o Kristovoj sudskoj vlasti Bakšić ističe:

"Sudačka je Kristova vlast također jasno istaknuta u sv. Pismu. Čitamo kod Ivana: 'Jer Otac ne sudi nikomu nego je sav sud dao Sinu, da svi poštuju Sina kao što poštuju Oca' (Iv. 5. 22.). Ta se sudačka vlast odnosi i na ljude u ovome životu: 'Jer zato Krist umrije i uskrsnu i oživi da zavlada i mrtvima i živima' (Rim. 14, 9). Očito je, da se ovdje osobito kod Iv. 5, 22., radi o univerzalnoj sudačkoj vlasti Krista, u koliko je čovjek. Isključivu naime vlast sam suditi može imati jedino kao čovjek, jer kao Bog imade svu vlast zajedno s Ocem. Sv. Toma jednako, obazirući se na gore spomenuto mjesto iz sv. Ivana 5, 22., dokazuje, da se ondje radi o sudačkoj vlasti Krista kao čovjeka. Njegovo se izvođenje oslanja na tome, što već samo gledanje Boga sačinjava naše blaženstvo. Kad bi se dakle Bog u vlastitoj naravi pojavio pred grješnicima da ih sudi, već bi grješnici, time što bi ga pogledali, postali blaženi. Stoga će se na sudu pojaviti samo Sin, koji jedini imade uzetu ljudsku narav. (In. Ioan. lect. 4)."

O Kristovoj izvršnoj vlasti:

"Konačno Kristova sudačka vlast imade i izvršnu snagu. Ta, on će na dan suda reći pravednicima: 'Dođite blagosloveni', a prokletnicima: 'Odlazite od mene u oganj vječni'. Ta će se osuda odmah izvršiti, jer će ovi, kako govori pismo 'otići u vječne muke, a pravednici u vječni život'. Kod Ivana 14, 2-3. govori Gospodin apostolima: 'U kući oca moga mnogi su stanovi. A da nije tako kazao bih vam; jer idem da vam pripravim mjesto. I kad otiđem i pripravim vam mjesto, opet ću doći i uzet ću vas k sebi, da i vi budete gdje sam ja'. Napose sv. Apostol Pavao obećaje pravednicima: 'A vama, koje muče, pokoj s nama, kad se objavi Gospodin Isus s neba s anđelima Sile svoje, u ognju plamenomu. Tada će kazniti one, koji ne poznaju Boga, i koji se ne pokoravaju evanđelju Gospodina našega Isusa. Oni će trpjeti kazan, propast vječnu, da budu zabačeni od lica Gospodnjega i od silnoga veličanstva njegova.' (II. Solunj. 1, 7-9). U apokalipsi konačno čitamo za Krista: 'Ja sam prvi i posljednji i živi. I bio sam mrtav, ali eto sam živ u vijeke vijekova i imam ključeve od smrti i podzemlja' (Apok. 1, 17-18.)."

Značajna su i Bakšićeva zapažanja o pojedinim osobinama Kristova kraljevstva. Kako bi ih se pak shvatilo, potrebno je prvo razumjeti terminologiju i institute rimskog prava, koju su klasični teolozi izvrsno poznavali i koristili u svojim djelima (a o kojoj postkoncilski autori praktički ništa ne znaju). Srećom, prof. Bakšić uvijek prvo definira pojmove kojima se koristi u svojim raspravama:

"No još ostaje neriješeno pitanje, da li Krist imade i direktnu, neposrednu vlast nad svim ljudskim činima i zemaljskim stvarima. Prije nego odgovorimo na pitanje, treba da objasnimo neke pojmove i dademo dobar status quaestionis.

Ponajprije treba razlikovati direktnu vlast, jurisdikciju i direktno, neposredno vlasništvo sviju stvari: dominium jurisdictionis i dominium proprietatis.

Jurisdikcija uopće jest pravo, koje se odnosi na slobodne ljudske čine. Pravo pak vlasništva, jus proprietatis (proprietas in genere) jest pravo, koje se odnosi na stvari.

Jus proprietatis jest ili jus in re ili jus in rem.
Jus in rem imademo u onom slučaju, kad dužnost pada na neku osobu, da nam dade stvar, koja nam pripada. Jus in re jest pravo nad stvari, koja je već u našoj vlasti, tako, da s njom možemo raspolagati po slobodnoj svojoj volji. Jus in re zove se dominium proprietatis kao što se jurisdikcija, koja se odnosi na čine vlastitih podložnika naziva dominium jurisdictionis.

Izloživši u kratko ove pravne pojmove nastaje dvostruko pitanje:
1. da li Krist kao čovjek imade direktno pravo jurisdikcije nad svim ljudima i zemaljskim poglavarstvima;
2. da li kao čovjek imade direktno pravo vlasništva (dominium proprietatis) nad svim zemaljskim stvarima.

Postavimo ponajprije pitanje s obzirom na Kristovu jurisdikciju. No hoćemo li da na to pitanje dademo tačan odgovor, treba da za ispravno shvaćanje vlasti nad ljudskim činima (dominium jurisdictionis) dademo još jednu distinkciju.

U pravu naime jurisdikcije treba razlikovati: dominium jurisdictionis in actu primo ili vlast, jurisdikciju u korjenu i dominium jurisdictionis in actu secundo, t.j. izvršivanje same vlasti.

Što se tiče izvršivanja vlasti saglasno je mišljenje sviju bogoslova, da je Krist nije htio u svome životu izvršivati. U tom je smislu čovjeku, koji ga je molio: 'UčiteIju, reci bratu mome, da podijeli sa mnom baštinu', odgovorio Krist ovako: 'Čovječe, tko je mene postavio sucem ili dijeljiteljem nad vama'? (Luk. 12, 13, 14). U tom smislu pjeva i Crkva u jednom himnu na Bogojavljenje: 'Ne otima mrtvih stvari onaj, koji daje nebeske'. To jest iako nad njima ima pravo u korjenu (dominium jurisdictionis radicale) nije htio da ljudima uzme ni uporabu tih stvari, niti da poništi bliže, ljudsko pravo, po kojemu bi inače, neovisno naime od pozitivnog Kristovog prava, te stvari pripadale zemaljskim kraljevima i vlasnicima.

Stoga, kako piše Molina, 'Krist kao čovjek u tom smislu nije imao vlasništvo svijeta, što drugima nije oduzeo i sebi prisvojio vlasništvo kraljevstva i drugih stvari, nego je svatko ostao s pravima i vlasništvom kraljevstva i drugih stvari upravo kao da on nije došao. I to nije po Kristovom darovanju u koliko je čovjek, kao da ih (vlasništva) je on najprije bio primio, a onda ih razdijelio ljudima, nego kao što je prezreo upravljane i posjedovanje drugih zemaljskih stvari, tako je i sama kraljevstva i druge stvari ostavio njihovim gospodarima' (Molina, De justitia et jure, tom. 1. tr. 2. d. 28).

U pitanju pak, da li Krist imade neposredno i t.zv. vlast u korjenu nad svim kraljevima i stvarima (dominium jurisdictionis in actu primo ili radicale) slažu se uz malene iznimke općenito svi katolički bogoslovi i mladi i stariji, te uz Molinu, Suareza, Vasqueza i De Luga to pravo drže nesumnjivim. Kristu dakle ne pripada samo indirektno pravo na zemaljske stvari, u koliko je to naime potrebito za postignuće cilja, koji imade duhovno Kristovo carstvo - njegova Crkva, nego i direktno pravo tako, da je Krist mogao i mogao bi još uvijek bez povrede ičijega prava da si prisvoji sva kraljevstva svijeta, da skine sve kraljeve, jednom riječi; da raspolaže sa svim svijetom i njegovim stvarima snagom moći i prava, koje imade nad svim stvarima. Krist je dakle i kao čovjek gospodar svijeta i kralj nad kraljevima. Njemu su kao čovjeku podložne sve stvari. On je glava i gospodar sviju stvari. 'Jer držim' - zgodno ovdje primjećuje Molina - 'da, kao što je Bog, u koliko je Bog, universalni Gospodar sviju stvari, a s tim gospodstvom nijesu u protimbi partikularna vlasništva, koja je Bog dao stvorovima obdarenim slobodnom voljom, da je tako i Kristu u koliko je čovjek dao Bog apsolutno pravo i moć nad svim stvarima'.

Ova nauka, protiv koje su tek nekoji bogoslovi i to, kako primjećuje Pesch, više zbog nesporazumka u riječima nego u samoj stvari, imade čvrste oslone u sv. Pismu, gdje se Kristu pripisuje potpuna, apsolutna i universalna vlast nad svim stvarima. Spomenimo tek nekoja mjesta: 'Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji' (Mat. 28, 18). 'Riječ posla Bog sinovima Izraelovim, propovijedajući mir po Isusu Kristu, ovaj je Gospodin svima' (Djela A. 10, 36). 'Jer je sve pokorio pod noge njegove. A kad veli, da je sve njemu pokoreno, jasno je, da je osim onoga, koji je njemu sve pokorio' (1. Kor. 15, 27). Nadalje se Krist u Otkrivenju naziva 'Knez nad kraljevima zemaljskima' (1, 5) i 'KraIj kraljeva i gospodar gospodara' (19, 16). U poslanici Hebrejima naziva ga apostol 'baštinikom svega, po kojemu stvori i svijet' (1, 2). Nema nikoje sumnje, da ova svjedočanstva sv. Pisma, ako se uzmu u potpunoj snazi riječi, pridijevaju Kristu ne samo vrhovnu duhovnu vlast nego također i vremensku."

Ovo je važno znati, jer danas mnogi pogrešno tumače Kristove riječi: Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Evo kako ih tumači Bakšić:

"U tom svijetlu treba u prvom redu tumačiti Kristove riječi: 'KraIjevstvo moje nije od ovoga svijeta'. To jest ono de facto ne stoji u upravljanju zemaljskim stvarima niti mu je izvor u pravima, koja izviru iz ljudske prirode. Ne znači pak, da Krist mimo duhovno kraljevstvo nije imao pravo osnovati i drugo - vremenito kraljevstvo. Ako sada uzmemo, da dostojanstvo, odliku i čast neke osobe čini ne upotreba ili izvršivanje vlasti, nego vlast sama, jasno je, zašto vrhovna vlast nad svim zemaljskim stvarima može biti u Kristu bez stvarnog izvršivanja realnoga prava. Krist dakle imade dominium jurisdictionis nad čitavim svijetom. No unatoč toga, da opet ponovno naglasimo, zemaljski se kraljevi i vladari ne mogu zvati ni nametnicima ili uzurpatorima, jer je Krist ne posluživši se svojim pravom ostavio kraljeve u svoj vlasti, koju oni imadu po naravnom pravu. Ali oni se ne mogu zvati ni formalni zamjenici Kristovi u toj vlasti, jer on nije ni na koji način izvršivao svjetovnu vlast niti proveo njezine organizacije, pa dosljedno nije u tom izvršivanju postavio ni svojih zamjenika, kao što je to učinio u organizaciji svoga duhovnog kraljevstva - Crkve."

Napokon, i da nešto izdvojimo o Kristovom kraljevanju nad ljudskim društvom i državom, što je jedna od najvažnijih tema svetkovine Krista Kralja.

"Iz ovog pojma Kristovog suvereniteta nad čovječanstvom slijede i za pojedinca i za obitelj i za državne zajednice neke nužne obveze. Ponajprije svaki treba da prizna Krista kao suverenog vladara Crkve, koja je osnovana da nastavlja Kristovo djelo otkupljenja. I kao što se nitko ne može spasiti bez milosti Kristovog križa i neovisno od Crkve, u kojoj su te milosti pohranjene, tako se nitko ne može oteti obvezi da prizna suverenu vlast Krista kao vladara, vođe i osnivača Crkve. Krist nadalje imade, kako vidjesmo, i suverenu vlast u socialnom i političkom životu. On se je izvršivanja te vlasti odrekao. No iako Krist ne će da izvršuje svoja suverena društvena prava kao što to čini u Crkvi, t. j. da direkte po pozitivnim zakonima i svojim zamjenicima siže u upravu zemaljskih stvari, ipak slijedi, da su Kristovu suverenu kraljevsku čast dužni priznavati svi. Jer s jedne strane čast potpunog suvereniteta ostaje u Kristu iako se on s njime ne služi, a s druge strane pod uplivom duhovnog Kristovog kraljevstva stoji sav ljudski život u svim svojim oblicima i izražajima. Kristov zakon naime treba da prožima sav život: 'Držite moje zapovijedi' (Iv. 14, 15).

Ljudsko življenje treba da se odsele ravna ne prema zakonu Mojsijevu, nego prema novom Kristovom zakonu: 'A to ja vama kažem' (Dj. V. 44.); 'Novu vam zapovijed dajem' (Iv. 13, 34). Kristov zakon treba prema tome da bude pravilo čitavoga života. Ali baš zato, jer Kristovo kraljevstvo treba da potpuno zavlada ljudskim dušama t. j. njihovom spoznajom, voljom i čuvstvom, očito je, da je i socijalni život i političko djelovanje, u kojima se odrazuje djelatnost ljudskog duha, bitno pod uplivom gospodstva Krista kralja. Dosljedno međusobni odnošaji, temelj i napredak ljudskoga društva može da nađe zdravi izvor jedino u Kristovom zakonu.

Kad govorimo o dužnosti zajednice prema Kristu, nesmijemo zaboraviti ni da je za svu ljudsku djelatnost jedan sudac Krist, čija je sudačka vlast bez granica. 'Otac ne sudi nikoga, nego je sav sud predao Sinu, da svi štuju Sina košto poštuju Oca' (Iv. V. 22). Budući dakle da nema za koje ljudsko djelo drugoga suca do Krista, očito je, da će pred njegovim licem biti ispitivano sve, ne samo individualno djelovanje, nego i socijalni kolektivni rad i političke akcije. Tako nam evo i universalni karakter Kristovog suđenja opravdava zahtjev, da Krista kao kralja priznadu i poštuju svi: ne samo pojedini nego i zajednice."

Cijeli članak prof. Bakšića možete pronaći ovdje: Stjepan Bakšić - Kraljevstvo Kristovo i svetkovina Krista kralja.

 

Časopis "Miles Immaculatae" krajem 1930-ih: vrijedne pouke i borbeni katolički aktivizam

Sv. Maksimilijan Kolbe osnovao je Vojsku Bezgrješne (Militia Immaculatae) 1917. godine radi obrane Crkve i obraćenja grešnika, krivovjeraca, židova, raskolnika, neprijatelja vjere i napose masona. Vojska Bezgrješne izdavala je vrlo vrijedan list Miles Immaculatae (Vojnik Bezgrješne ili Vitez Bezgrješne).

Pored izdanja na narodnom jeziku, list Miles Immaculatae imao je i međunarodno izdanje na latinskom jeziku. U tom su izdanju svi tekstovi pisani latinskim jezikom, te su tako bili pristupačni katoličkom kleru u čitavom svijetu.

Na internetu su dostupni brojevi iz 1938. i 1939. godine. Smatram da će nam biti korisna jedna kratka analiza sadržaja ovog časopisa, koji donosi mnoštvo članaka vrijednih naše pozornosti. Isto tako, u sivilu današnjih depresivnih vremena, pravo je osvježenje vidjeti borbeni katolički duh i gorljivost za spasenje duša, koja je obilježavala život i rad sv. Maksimilijana i njegovih suradnika (većinom franjevaca konventualaca), kao i njihovu klasičnu obrazovanost i veliku erudiciju (koja je također u službi spasenja duša).

Časopis se tiskao u samostanu Niepokalanów u Poljskoj, gdje je sv. Maksimilijan Kolbe bio gvardijan. U ono vrijeme, to je bio najveći samostan na svijetu s preko 700 redovnika.

U zimskom broju 1938. godine, časopis Miles Immaculatae predstavio je međunarodnom čitateljstvu samostan Niepokalanów ovim riječima (uz istaknute fotografije):

"In imaginae supra expressa habetur generalis aspectus in Niepokalanów, in quo 'Miles Immaculatae' typis editur. Niepokalanów est nationale centrum 'Piae Unionis Militiae Mariae Immaculatae' cujus finis est: Quaerere conversionem peccatorum, haereticorum, schismaticorum, judeorum etc., et praesertim massonum et sanctificationem omnium sub patrocinio B. M. V. Immaculatae Eaque mediante."

("Na gore istaknutoj slici imamo opći pogled na Niepokalanów, u kojem se tiska 'Miles Immaculatae'. Niepokalanów je nacionalni centar 'Pobožnog udruženja Vojske Marije Bezgrješne' čiji je cilj: Tražiti obraćenje grešnika, krivovjeraca, raskolnika, židova itd., a osobito masona, te posvećenje svih pod zaštitom Bl. Dj. Marije Bezgrješne i po Njezinu posredništvu.")

  

 U poruci čitatelju u br. II. god. 1938., ističe se:

"Iam per viginti annos filialem Mariae inter fideles amorem spargere atque omnes peccatores, haereticos, iudaeos, paganos, praesertim massones ad Christum revocare sub auspiciis ac tutela Immaculatae conamur. Ipsa Virgo Immaculata fideles ad se attrahit atque vitam eorum tum privatam, tum domesticam et socialem regit, suam specialem missionem hodiernis temporibus multis miraculis comprobans."

("Već dvadeset godina nastojimo širiti među vjernicima sinovsku ljubav prema Mariji i pod vodstvom i zaštitom Bezgrješne pozivati Kristu sve grešnike, krivovjerce, židove, pogane, osobito masone. Sama Bezgrješna Djevica privlači vjernike sebi i vlada njihovim životom, kako privatnim, tako i domaćim i društvenim, potvrđujući mnogim čudima svoju posebnu misiju u današnjim vremenima.")

 

 

Kao motiv za izdavanje ovog lista, uredništvo ističe:

"Et nos ad agendum, ut Maria magis ab omnibus cognoscatur, impellimur, quia ipsi scimus et videmus, quid Illa apud Deum valeat. Finis ergo, qui nos ad edendum typis hunc 'Militem Immaculatae' movit, est, ut Immaculata Virgo altius ab omnibus agnoscatur et abundantius hisce turbulentis temporibus huic mundo gratiam suam infundat. Viribus unitis, speciali protectione Mariae Immaculatae, quae serpentis caput virgineo pede contrivit, suffulti, eamus laeti, nos sacerdotes, victoriam ex animarum hoste relaturi."

("I nas potiče na djelovanje, kako bi svi bolje poznavali Mariju, jer sami znamo i vidimo što ona može kod Boga. Dakle, cilj koji nas pokreće da tiskom izdajemo ovaj 'Vitez Bezgrješne' jest to da svi uzvišenije spoznaju Bezgrješnu Djevicu i da u ovim burnim vremenima obilnije izlije svoju milost na ovaj svijet. Udruženim snagama, pod posebnom zaštitom Marije Bezgrješne, koja je djevičanskom nogom satrla glavu zmije, pođimo radosni, mi svećenici, kako bismo izvojevali pobjedu nad neprijateljem duša.")   

Nakon što smo upoznali motive koji stoje iza časopisa Miles Immaculatae, pristupimo analizi njegova sadržaja.
Tekstovi u listu mogu se podijeliti u tri skupine:
1) pouke o važnosti štovanja Blažene Djevice Marije;
2) vijesti iz života Crkve;
3) tekstovi o Vojsci Bezgrješne.

Držat ćemo se ovog redoslijeda u našem pregledu sadržaja lista.

 

1) Pouke o važnosti štovanja Blažene Djevice Marije

Časopis Miles Immaculatae imao je sjajan spoj doktrinarnih rasprava i poticajnih pobožnih tekstova, dajući time čitateljima do znanja da se naša pobožnost mora temeljiti na ispravnom katoličkom nauku. 

Izdvojio bih tekst iz br. II. god. 1938. pod nazivom "De Immaculata Beatae Mariae Virginis Conceptione relate ad omnium gratiarum mediationem" ("O Bezgrješnom Začeću Blažene Djevice Marije u odnosu na posredništvo svih milosti"). Kao što i sam naslov kaže, članak govori o odnosu dogme o Bezgrješnom Začeću s učenjem o Marijinom posredništvu svih milosti. 

 

Članak podsjeća čitatelje na međusobnu povezanost dogma katoličke vjere. Treba imati u vidu da je u sustavu katoličkog nauka sve potpuno skladno. Stoga, na temelju jedne istine mogu se izvesti zaključci o drugim istinama.

"Svima nama poznata je ona najuža sveza između istina kršćanskog nauka. Naime, katoličke dogme rađaju se jedna iz druge i međusobno se usavršavaju. U toj stvari mogu biti primjer oci Efeškog koncila, koji su jedino oslanjanjem na katolički nauk o hipostatskom sjedinjenju božanske i ljudske naravi u Osobi Riječi, proglasili Marijino božansko Majčinstvo.
Spoznavši, naime, odnos između Isusa i njegove Majke Marije, svanula je katolička vjera koja Majku Spasitelja drži slobodnom od istočnog grijeha. Katolici se nisu usuđivali ni pomisliti da bi Marija makar samo u jednom trenutku vremena ostala u đavolskom ropstvu. Također, iz prejasne misije Bl. Djevice Marije i njezine neizrecive združenosti s Duhom Svetim (Bezgrješno Začeće) potekla je zadivljujuća nada među vjernicima da će primiti ljupku Marijinu zaštitu.
Već je očigledno da naš odnos u ekonomiji otkupljenja prema Mariji Suotkupiteljici i Djeliteljici milosti nije od početka jednako savršeno shvaćan. No, u sadašnje vrijeme naša vjera u posredništvo Bl. Djevice Marije svakim danom sve više i više raste. Ovim kratkim člankom želimo pokazati što dogma o Bezgrješnom Začeću Bl. Djevice Marije donosi dogmi o Marijinom posredništvu."

O štovanju Blažene Djevice Marije možemo mnogo naučiti iz primjera svetaca.
U br. I. (siječanj-ožujak) 1939. objavljen je tekst o tome kako je Blaženoj Djevici Mariji služio sv. Ljudevit Marija Grignon, jedan od najvećih promicatelja pobožnosti prema Majci Božjoj.

Zanimljivo je da se u tekstu najviše govori o velikim patnjama kroz koje je sv. Ljudevit prošao u svojem životu. Ovo je dobra pouka onima koji od pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji očekuju samo zemaljske probitke (zdravlje, karijera, uspjeh u poslu, školi...).
Malo je tko bio pobožniji prema Blaženoj Djevici Mariji od sv. Ljudevita M. Grignona, a ipak, njegov bi život vanjskom promatraču izgledao kao niz neprekidnih udaraca, poteškoća i neuspjeha.

"Etiam sacerdos factus in omni fere gradu difficultatibus et doloribus premebatur, Maria enim b. Ludovico minime pepercit, quominus affligeretur. Quo fidelius Ei deditus erat, eo diligentius Illa animam eius doloribus duriorem et politiorem reddere, voluntatem rebus adversis firmari, cor ab omnibus terrae rebus abripi et ad Sui immaculati Cordis exemplar conformari studebat. Itaque ipse bene expertus haec scripsit: 'Quos Maria maxime dilexit, maximos illis cruciatus parabit. In falso essemus, si, qui Matrem Dei invenisset, eum crucibus doloribusque vacari arbitraremur; immo atrocius aliis illum premi neccesse est, nam Maria, mater viventium, omnibus suis liberis particulam ex arbore vitae impertitur. Ita haec bona Mater crucem, quam Deus animam portare destinavit, non aufert, sed gratiam largitur, ut eam patiens atque etiam laeta gestet'. Atque laetus angelorum patientiam exhibuit ille Vir Divinus in tam multis tantisque crucibus portandis, quibus a Deo oneratus est."

("I nakon što je postao svećenikom, na svakom su ga koraku pritiskale poteškoće i boli; naime, Marija nipošto nije štedjela bl. Ljudevita od trpljenja. Što joj se vjernije predavao, to je ona brižnije nastojala bolima učiniti njegovu dušu čvršćom i uglađenijom, protivštinama utvrditi njegovu volju, otrgnuti srce od svih zemaljskih stvari i suobličiti ga primjeru svojega Bezgrješnog Srca. Tako je on dobro prokušan ovo napisao: 'Onima koje Marija najviše ljubi, priredit će najveća trpljenja. Bili bismo u krivu kada bismo smatrali da će onaj tko pronađe Majku Božju biti bez križeva i boli. Štoviše, nužno je da ga oštrije pritisnu nego druge, jer Marija, majka živih, svoj svojoj djeci pruža djelić sa stabla života. Tako ova dobra Majka ne oduzima križ, koji je Bog namijenio duši da ga nosi, nego udjeljuje milost da ga strpljivo, pa i radosno, nosi.' I taj je sveti muž radosno iskazivao anđeosku strpljivost u nošenju tolikog broja velikih križeva, koje mu je Bog odredio.")

Znamo da se ova istina pokazala i u životu samog sv. Maksimilijana, koji je prošao kroz brojna trpljenja i napokon podnio okrutnu smrt u logoru Auschwitz.

Dakle, štovatelj Blažene Djevice Marije treba biti spreman na trpljenje. Osim toga, on mora imati čvrstu volju da isključi barem smrtne grijehe iz svojeg života.

U br. III. (srpanj-rujan) 1939. godine nalazimo tekst "O osobinama prave pobožnosti prema Preblaženoj Djevici" ("De verae devotionis erga Beatissimam Virginem proprietatibus") u kojem se kao temelj pobožnosti ističe izbjegavanje grijeha (evitatio peccatorum).

 

Sasvim je logično da čovjek kojemu je uzor Bezgrješna Djevica mora brižno izbjegavati sve grijehe, a osobito smrtne grijehe.

"Vera devotio erga Deiparam sancta est. Principium nostrae pietatis et devotionis erga Dei Genitricem est amor, qui in omni prorsus peccatorum evitatione, atque in vita virtutum plena, quarum Beatissima Virgo exemplar existit, fundatur."

("Prava pobožnost prema Bogorodici jest sveta. Počelo naše pobožnosti i odanosti prema Bogorodici jest ljubav, koja se temelji na posvemašnom izbjegavanju svih grijeha i na životu punom kreposti, kojima je Preblažena Djevica bila primjer.") 

Danas se u vjerskim medijima mnogo govori o svetosti, a da pritom malo tko od modernih autora razumije što je svetost i što je potrebno za svetost.
Pogledajte, stoga, što u ovom članku govori list Miles Immaculatae:

"Sanctitas consistit in amore, cuius essentia est voluntatem amantis adaptare voluntati amati, ut sit: unum velle, unum nolle. Peccatum autem est aliquid contrarium voluntati Iesu Christi, inde et voluntati Mariae, quae Domino Iesu arctissime congruit. Verus Mariae cultor sincere promittit saltem peccata mortalia vitare; et tempore tentationis, ne peccet, firmiter obsistit. Verus Matris Dei cultor tota sua voluntate avertit se a peccato, abhorret ab eo, odio illud prosequitur utpote maximum malum, quod Deum offendit, Matrem Dei dolore afficit et animam gratia sanctificante, virtutibus infusis necnon donis Spiritus Sancti, omnibus meritis et iure beatitudinis coelestis privat."

("Svetost se sastoji u ljubavi čija je bit volju onoga koji ljubi prilagoditi volji ljubljenoga, tako da bude: jedno htjeti, jedno ne htjeti. Grijeh je pak nešto suprotno volji Isusa Krista, pa zato i volji Marije, koja je u najužem skladu s Gospodinom Isusom. Pravi štovatelj Marije iskreno obećava da će izbjegavati barem smrtne grijehe; a u vrijeme napasti, čvrsto se odupire kako ne bi sagriješio. Pravi štovatelj Majke Božje sa svom se svojom voljom odvraća od grijeha, gnuša se nad njim, proganja ga s mržnjom kao najveće zlo, koje vrijeđa Boga, nanosi bol Majci Božjoj, a dušu lišava posvetne milosti, ulivenih kreposti, kao i darova Duha Svetoga, svih zasluga i prava na nebesko blaženstvo.")

I nije dovoljno samo izbjegavati grijeh, nego i više od toga: grijeh treba mrziti; nad grijehom se treba gnušati.

"Principale fundamentum devotionis erga Deiparam Virginem est interna abominatio peccati, sine qua omne fundamentum et consequenter ipsamet devotio in tali fundamento innixa debilis et apparens erit, quia Mater Dei non potest praestitam sibi pietatem, quae peccatum non excludit, cum complacentia accipere."

("Prvotni temelj pobožnosti prema Bogorodici Djevici jest unutarnje gnušanje nad grijehom, bez čega je svaki temelj i posljedično sama pobožnost, koja se upire na takav temelj, slaba i prividna, jer Majka Božja ne može kao milu primiti pobožnost, koja joj se iskazuje, a koja ne isključuje grijeh.")

U časopisu Miles Immaculatae često se donose citati svetih otaca i crkvenih naučitelja o Blaženoj Djevici Mariji.
Evo jedan primjer u članku "Quid patres Ecclesiae in suis scriptis de B. V. Maria censeant" ("Što crkveni oci u svojim spisima drže o Bl. Dj. Mariji") u kojem se navode citati sv. Lovre Brindizijskog, sv. Bonaventure, sv. Alberta Velikog, pape Inocenta III., pape sv. Leona Velikog.

 

Naravno, časopis Miles Immaculatae nije izostavio ni nauk novijih papa. Tako je u br. II. god. 1939. povodom smrti pape Pija XI. objavljen članak o pobožnosti tog velikog pape prema Blaženoj Djevici Mariji i njegovim doprinosima crkvenom nauku o Majci Božjoj.

Objavljivana su i svjedočanstva pojedinih ljudi koji su se obratili po zagovoru Bezgrješne. Dojmljivi su i tekstovi o ulozi Blažene Djevice Marije u povijesti naroda, napose poljskog naroda. 

No, vijesti u časopisu nisu bile ograničene samo na Poljsku, nego su doista obuhvaćale cijeli svijet. To će vam postati očito iz sljedećeg poglavlja. 

  

2) Vijesti iz života Crkve

Kako biste dobili pogled na način kojim je časopis Miles Immaculatae donosio vijesti iz svijeta, izabrao sam tri zanimljiva primjera.

U br. III. (srpanj-rujan) 1938. nalazimo vijest o nacionalnom marijanskom kongresu u francuskom gradu Boulogne-sur-Mer na kojem je obnovljen zavjet Ljudevita XIII. Naime, francuski kralj Ljudevit XIII. (Louis XIII.) je 1638. godine svečanim zavjetom posvetio svoje kraljevstvo Blaženoj Djevici Mariji. 

 

U istom broju nalazimo vijest o ređenju 45 svećenika u Londonu. Usporedite to s brojem svećeničkih ređenja u postkoncilskim vremenima u Engleskoj.

 

U broju I. (siječanj-ožujak 1939.) vidimo vijest o prvoj javnoj misi u katalonskom gradu Tarragona nakon njegova oslobođenja u siječnju 1939. godine. Tarragona je tijekom gotovo cijelog Španjolskog građanskog rata bila u rukama ljevičara-republikanaca, koji su proganjali Crkvu.

 
Osim vijesti iz sveopće Crkve, časopis Miles Immaculatae je često donosio i prijepise dokumenata Svete Stolice, odluke raznih rimskih kongregacija, obavijesti o knjigama koje su stavljene na Indeks zabranjenih knjiga itd. Tako je ovaj list ujedno bio i glasnik Rima.

Ipak, kao službeni list Vojske Bezgrješne, posebnu je pozornost pridavao apostolatu ovog tada vrlo aktivnog udruženja vjernika. Nemojmo zaboraviti da je to bilo vrijeme Katoličke akcije pape Pija XI., kada su mnoga društva angažiranih katolika energično radila na suzbijanju sekularizma i liberalizma, te povratku katoličkih načela u javni život.
 

3) O Vojsci Bezgrješne

Tekstovi o Vojsci Bezgrješne vrijedni su posebice iz razloga što pokazuju izvorni (bojovni i beskompromisno antiliberalni) duh udruženja sv. Maksimilijana. To je, dakako, potpuno suprotno od onoga što se u udruženju tog imena javlja nakon Drugoga vatikanskog koncila.

U broju za srpanj-rujan 1939. nalazimo članak sv. Maksimilijana o počecima Vojske Bezgrješne pod nazivom "Ad Ecclesiam defendendam - sub signo Immaculatae" ("Na obranu Crkve - pod znakom Bezgrješne"). U tom tekstu sv. Maksimilijan iznosi već poznate motive za osnivanje Vojske Bezgrješne: reakcija na demonstracije slobodnih zidara u Rimu.

Sv. Maksimilijan Kolbe je smatrao da je glavna strategija neprijatelja katoličke vjere u širenju nemorala putem tiska i umjetnosti:

"Eo consilio multis variisque societatibus utuntur, quae eis auctoribus rerum divinarum inscientiam propagant moresque corrumpunt; quod Liberi Caementarii praecipue curant hoc consilio: 'Rem Catholicam non ratiocinatione, sed moribus corruptis vinci posse'. Itaque animos hominum eo genere litterarum atque artium obruunt quo facilius morum castorum sensus destruatur inque omnes vitae humanae partes morum sordes propagant; hominum ingenia quae fortia erant debilitantur, familiae rumpuntur cordibus maculatis, maeror insanus crescit."

("S tim naumom, koriste se brojnim i raznolikim društvima, koja pod njihovim vodstvom promiču neznanje o božanskim stvarima i kvare običaje [moral]; što slobodni zidari osobito nastoje ovim naumom: 'Katoličku stvar može se poraziti ne racionaliziranjem, nego pokvarenim običajima'. Stoga, duše ljudi zasipaju takvom vrstom literature i umjetnosti kojom će se što lakše uništiti osjećaj za čisto vladanje, te u svim dijelovima ljudskog života promiču prljave običaje; slabe se stavovi ljudi, koji su prije bili čvrsti, obitelji se raspadaju okaljanim srcima, raste luda žalost.")

U broju za siječanj-ožujak 1939. godine nalazimo tekst o marijanskoj pobožnosti u Belgiji pod nazivom "Belgium Marianum", koji potpisuje franjevac konventualac P. H. Nicefors.
Taj autor iznosi jedno stajalište koje bi danas moglo nekoga iznenaditi:

"Ultimis temporibus ab unoquoque et ubique de regimine dictaturae loquitur. Etiam nos in nostra natione dictaturam erigere volumus. At dictatura Christi et Immaculatae erit. Arma nostra nequaquam sanguinea, immo et fortiora et efficaciora omnibus armis sunt."

("U zadnje vrijeme svatko i svugdje govori o vladavini diktature. I mi želimo podići diktaturu u našoj naciji. Ali, to će biti diktatura Krista i Bezgrješne. Naše oružje nipošto nije krvoločno; štoviše, ono je jače i učinkovitije od svakog oružja.")

 

 

Nicefors kao najveći društveni problem označava "neutralne" (liberalne) škole zbog kojih, kako kaže, bezbrojni mladi ne znaju ništa o moralu ili o katoličkoj vjeri, osim prigovora koji su odavno odbačeni. Glavnu zadaću Vojske Bezgrješne vidi u borbi protiv masonske sekte.

"Erectionem Militiae M. I. in nostris regionibus recipimus ut 'aciem ordinatam' in sectam massonicam quae clam at non minus vehementer animam catholicam nationis depravare conatur, et incuriam spiritualem excitat. Consolatio quam magna, cum quotidie novi milites nostro exercitui pacifico nomen dant."

("Podizanje vojske M. I. u našim krajevima primili smo kao 'dobro uređeni bojni red' protiv masonske sekte koja potajno, ali ništa manje žustro, nastoji pokvariti katoličku dušu nacije, i potiče duhovni nemar. Kako je velika utjeha kada se svakodnevno novi vojnici pridružuju našoj miroljubivoj vojsci.")

 

U svim brojevima časopisa Miles Immaculatae nalazimo podsjetnik o ciljevima i sredstvima borbe Vojske Bezgrješne. Borba se vodila pod dva poznata mota iz Svetog pisma i liturgije, koji govore o pobjedi Blažene Djevice Marije nad đavlom:

"Ipsa conteret caput tuum."
("Ona će satrti tvoju glavu.")

"Cunctas haereses sola interemisti in universo mundo."
("Sva si krivovjerja sama uništila po čitavom svijetu.")

 

Dakle, ovim se redom obrazlažu cilj, uvjeti rada i sredstva rada Vojske Bezgrješne.

Cilj ili svrha:

I - Finis: Quaerere conversionem peccatorum, haereticorum, schismaticorum, iudaeorum etc. et praesertim massonum et sanctificationem omnium, sub patrocinio B. M. V. Immaculatae Eaque mediante. 

I - Cilj: Tražiti obraćenje grešnika, krivovjeraca, raskolnika, židova itd., a osobito masona, te posvećenje svih pod zaštitom i po posredništvu Bl. Dj. Marije Bezgrješne.

Uvjeti rada i borbe:

II - Conditiones: 1) Totalis suimetipsius B. M. V. Immaculatae oblatio, tamquam instrumenti in immaculatis Eius manibus. 2) Gestare Numisma Miraculosum.

II - Uvjeti: 1) Potpuno predanje samoga sebe Bl. Dj. Mariji Bezgrješnoj kao sredstva u njezinim bezgrješnim rukama. 2) Nositi Čudotvornu medaljicu.

Sredstva rada i borbe:

III. Media: 1) In quantum fieri potest, saltem semel quotidie Immaculatam iaculatoria oratiuncula: 'O Maria sine peccato concepta, ora pro nobis, qui ad Te recurrimus et pro omnibus, qui ad Te non recurrunt et praesertim pro massonibus', exorare.

III. Sredstva: 1) Ako se to može obaviti, barem svakoga dana obratiti se Bezgrješnoj strelovitom molitvicom: 'O Marijo bez grijeha začeta, moli za nas, koji se tebi utječemo i za sve one koji se tebi ne utječu, a osobito za masone.'

U drugoj točki nalazimo sljedeće pojašnjenje o sredstvima:

2) Zelo et prudentiae singulorum relinquitur, ut unusquisque secundum conditiones status et temporis promoveat finis assecutionem; praesertim vero commendatur Numisma Miraculosum.
N. B. 1) Media (sub nr. III) habent solum vim consilii; solo amore sine limite erga Sacratissimum Cor Jesu, ut Ei quam plurimas animas quam strictissime per Immaculatam uniamus, moveamur.

2) Revnosti i razboritosti pojedinaca ostavlja se da svatko prema uvjetima svojega staleža i vremena promiče postignuće cilja; ali posebno se preporuča Čudotvorna medaljica.
N. B. 1) Sredstva (pod br. III.) imaju samo snagu savjeta; neka nas pokreće samo bezgranična ljubav prema Presvetom Srcu Isusovu, kako bismo s njime što uže sjedinili što više duša po Bezgrješnoj.

Kao što možete vidjeti, donosi se i tekst molitve posvećenja Bezgrješnoj:

O Immaculata coeli et terrae Regina, Refugium peccatorum et Mater nostra dilectissima, Tu cui Deus totum ordinem misericordiae committere voluit, ego N.N. indignus peccator ad pedes Tuos me provolvo suppliciter petens, ut me totum et totaliter tamquam rem et proprietatem Tuam assumere, et secundum tuam voluntatem cum omnibus facultatibus animae et corporis, cum tota vita, morte et aeternitate mea, disponere digneris. Utaris etiam, si hoc Tibi placet, me totum et totaliter ad hoc quod de Te dictum est „Ipsa conteret caput tuum“ et ,,Cunctas haereses sola interemisti in universo mundo“ exequendum, ut in Tua Immaculata et misericordissima manu aptum sim instrumentum ad gloriam Tuam in tot deviatis et tepidis animis introducendam et quam maxime augmentandam et ita dulcissimum Regnum Sacratissimi Cordis Jesu quam maxime extendendum, ubi enim Tu intras ibi gratiam conversionis et sanctificationis impetras; per Tuas enim manus omnes ad nos gratiae ex Corde Sacratissimo Jesu perveniunt.
Dignare me laudare Te, Virgo Sacrata.
Da mihi virtutem contra hostes Tuos.

(O Bezgrješna Kraljice neba i zemlje, Utočište grešnika i naša preljubljena Majko, Ti kojoj je Bog htio povjeriti čitav red milosrđa, ja N. N., nedostojan grešnik padam pred tvoje noge, smjerno moleći da me cijeloga i potpuno uzmeš kao Svoju stvar i vlasništvo, i udostojiš se prema Tvojoj volji raspolagati svim mojim sposobnostima duše i tijela, čitavim mojim životom, smrću i vječnošću. Upotrijebi me također, ako Ti se tako sviđa, u cijelosti i potpuno za izvršenje onoga što je o Tebi rečeno: „Ona će ti satrti glavu“ i „Sva si krivovjerja sama uništila po čitavom svijetu“, kako bih u Tvojoj Bezgrješnoj i premilosrdnoj ruci bio prikladno sredstvo za uvođenje i što je moguće veće umnažanje Tvoje slave u tolikim zastranjenim i mlakim dušama, te tako postao sredstvo za što veće proširenje preslatkoga Kraljevstva Presvetoga Srca Isusova; naime, gdje Ti uđeš, ondje i izmoliš milost obraćenja i posvećenja, jer po Tvojim rukama svima nama dolaze milosti iz Presvetoga Srca Isusova.
Učini me dostojnim da Te hvalim, Djevice Presveta.
Daj mi jakost protiv neprijatelja Tvojih.)

 

Ako netko od čitatelja možda želi moliti ovu molitvu, evo latinski tekst s naglascima (radi pravilnog izgovora) i hrvatski prijevod. 

 

Mislim da ta molitva odlično sažima sve što nam je sv. Maksimilijan Kolbe htio poručiti, čitav njegov apostolat i program njegove životne borbe za proširenje Božjega kraljevstva na zemlji po posredovanju Blažene Djevice Marije. Ovo je ukratko i program časopisa Miles Immaculatae. 

Na kraju bih samo još napomenuo da digitalizirane brojeve časopisa Miles Immaculatae iz 1938. i 1939. godine možete pronaći na stranicama Jagielonskog sveučilišta u Poljskoj: Miles Immaculatae.

 

Marija - naša posrednica

Fra Karlo Balić, Kroz Marijin perivoj, 1931., 28*, ilustr. 44.

  

Prošlog tjedna na portalu "Vjera i djela" objavljen je tekst mons. Ratka Perića pod nazivom "Suotkupiteljica i Posrednica", u kojem bivši mostarski biskup govori o teološkim raspravama oko ovih naslova Blažene Djevice Marije. Iz teksta se može zaključiti da mons. Perić ne odobrava ove naslove.

Najveći problem u Perićevom tekstu jest to što nijednom riječju nije spomenuto ono što su predkoncilski pape govorili o ovoj temi... Kao da sve počinje i završava s Drugim vatikanskim koncilom, ili pak s mišljenjima koncilskih i postkoncilskih ekumenista (kojima je glavna briga da "ne uvrijede protestante").

Potpuno je zanemareno ono što su pape Leon XIII., sv. Pio X., Benedikt XV. i Pio XI. govorili o spomenutim Marijinim naslovima, i to ne kao privatni teolozi, nego kao pape u službenim dokumentima Svete Stolice.

Treba početi od liturgije, jer je liturgija uvijek imala središnje mjesto u životu Crkve.

Na zamolbu belgijskih biskupa, Sveta Stolica je 1921. godine odobrila posebnu misu i oficij na čast Marije posrednice svih milosti. Određeno je da se 31. svibnja slavi blagdan kojemu je službeni naziv: "Beatae Mariae Virginis omnium gratiarum Mediatricis" ("Blažene Djevice Marije posrednice svih milosti").

Dakako, blagdan nije ograničen samo na Belgiju. Papa Benedikt XV. odredio je da Kongregacija za obrede može svim biskupima dozvoliti da ga uvedu u svoje biskupije. Taj su blagdan usvojile i brojne redovničke zajednice: isusovci, dominikanci, franjevci, karmelićani, premonstranci...

U tradicionalnom Rimskom misalu možete pronaći taj blagdan među misama "pro aliquibus locis".

Rimski misal iz 1947. godine

U Rimskom misalu iz 1962. blagdan Marije Posrednice svih milosti premješten je na 8. svibnja, jer se 31. svibnja slavi blagdan Marije Kraljice, koji je 1954. uveo papa Pio XII.
U Družbi Isusovoj blagdan je premješten na 15. prosinca.

Drevno pravilo glasi: Lex orandi, lex credendi. Pogledajmo, stoga, što poručuje liturgija blagdana Marije posrednice svih milosti.

Zborna molitva ovog blagdana glasi:

"Domine Jesu Christe, noster apud Patrem mediator, qui beatissimam Virginem matrem tuam, matrem quoque nostram et apud te mediatricem constituere dignatus es: concede propitius, ut quisquis ad te beneficia petiturus accesserit; cuncta se per eam impetrasse laetetur: Qui vivis et regnas cum eodem Deo Patre..."

("Gospodine Isuse Kriste, naš posredniče kod Oca, koji si se udostojao preblaženu Djevicu, majku svoju, postaviti i za našu majku i posrednicu kod tebe: milostivo podaj da se svaki koji tebi pristupa kako bi molio za tvoja dobročinstva, raduje da je sve po njoj isprosio: Koji živiš i kraljuješ s istim Bogom Ocem...")

U evanđelju (Iv 19, 25-27) čita se kako je Gospodin na Križu dao svoju majku cijelom ljudskom rodu u osobi sv. Ivana Evanđelista:

"Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: Ženo, evo ti sina! Zatim reče učeniku: Evo ti majke!"

U prvoj večernjoj, antifona za Magnificat glasi:

"Ecce Dominus meus omnia mihi tradidit, nec quidquam est quod in mea non sit potestate, vel non tradiderit mihi."

("Evo, Gospodin moj sve mi je predao, i nema ničega što nije u mojoj vlasti ili što mi nije predao.")

Tako je, dakle, Crkva desetljećima pjevala o moći i vlasti Blažene Djevice Marije.

Antiphonale sacrosanctae Romanae Ecclesiae pro diurnis horis iz 1924. godine

Kako je govorila liturgija, tako su propovijedali i svećenici. Štoviše, pojedini sveti svećenici, koji su živjeli u tom vremenu, smatrali su svojom posebnom dužnošću da propovijedaju o milosnom posredništvu Blažene Djevice Marije. Na primjer, bl. Edward Poppe (1890.-1924.) nakon savjetovanja sa svojim duhovnim vođom, položio je privatni zavjet na godinu dana u kojem se obvezao sub levi da će u svakoj svojoj propovijedi barem nešto reći o milosnom posredništvu Blažene Djevice Marije.

Prije Drugoga vatikanskog koncila, štovanje Marije posrednice svih milosti bilo je općenito prihvaćeno i u kleru i u puku. Tom štovanju protivili su se praktički jedino modernisti i ekumenisti, jer su smatrali da preveliko isticanje i štovanje Bogorodice smeta protestantima i ostalim krivovjercima.

No, ta manjina je na II. vatikanskom koncilu imala veći utjecaj od ogromne većine kršćanskog puka. Zapravo, to je vrlo slično onome što se danas događa na Sinodi o sinodalnosti.

Odakle dolaze nesporazumi i prijepori u ovim teološkim pitanjima?
Protestanti i modernisti imaju potpuno pogrešna gledišta o samim pojmovima otkupljenja, zadovoljštine, zasluga, milosti i posredovanja. Zato oni ne mogu shvatiti ulogu Blažene Djevice Marije.

Potrebno je, stoga, čitati katoličke teologe čije je pravovjerje neupitno i koji nisu opterećeni "ekumenskom" željom za ugađanjem nekatolicima. Drugim riječima, nužno je proučiti što su pisali teolozi koji su živjeli prije ovog nesretnog vremena "političke korektnosti", filoprotestantizma i neomodernizma.

Srećom, i Hrvati imaju klasične teologe koji su studiozno pisali temi posredništva Blažene Djevice Marije. Među njima treba istaknuti jednog od najznačajnih hrvatskih teologa 20. stoljeća, prof. Stjepana Bakšića.

U razdoblju od 1927. do 1929. godine Stjepan Bakšić je u Bogoslovskoj smotri objavio niz od sedam opširnih članaka pod nazivom "Marija - naša posrednica".
Kako bismo ih lakše čitali, objedinio sam tih sedam članaka u jedan dokument.

Bakšić je u tim člancima analizirao ovu temu u svim njezinim aspektima, i to strogo na temelju Svetoga pisma, crkvene tradicije, spisa svetih otaca, naučitelja i papinskih dokumenata. Dao je vrlo jasne odgovore na sve prigovore protivnika, pa tako i na argumente koje mons. Perić iznosi u tekstu koji smo spomenuli na početku.

Riječ je o temi koja je važna za svakog vjernika. Uzmite si, stoga, malo vremena i proučite ove članke: Dr. Stjepan Bakšić: Marija - naša posrednica.

Tradicionalne molitve prije i poslije jela

 

Vjerojatno ste već vidjeli ovu fotografiju koja prikazuje bl. Alojzija Stepinca i krašićkog župnika vlč. Josipa Vranekovića kako mole kod objeda. No, jeste li se ikada pitali koje su točno molitve u tom trenutku govorili bl. Alojzije i vlč. Josip?

Kao i u drugim aspektima svakodnevnog života, crkvena tradicija propisuje svećenicima i redovnicima posebne molitve kod objeda. Poznate su pod nazivom Benedictio mensae, a obuhvaćaju blagoslov prije objeda i zahvalu nakon objeda. Mogu se i pjevati, ali za to je potreban veći broj ljudi, kao u sjemeništima i samostanima.

Te molitve su vrlo stare. Možete ih pronaći u gotovo identičnom obliku već u srednjovjekovnim rukopisima.

Zanimljivo je da se u crkvenoj tradiciji govori samo o doručku (prandium) i večeri (cena). Nitko ne spominje ručak. U stara vremena se očito jelo dva puta dnevno ili ručak nije smatran osobito važnim objedom. Dakako, ručak i večera mogu se smatrati jednim objedom, ako uzimate samo jedan obrok poslijepodne. U tom slučaju, koristit ćete obred blagoslova večere.

Kako bi ove molitve svećeniku uvijek bile pri ruci, redovito su tiskane na kraju Rimskog brevijara kao poseban dodatak.

Benedictio mensae u Rimskom brevijaru iz 1898. godine

Jasno je da trebamo sve katoličke tradicije malo-pomalo obnavljati, pa tako ne smijemo zaboraviti ni ove molitve. Priredio sam, stoga, latinski tekst tih molitava i njihov prijevod. Možete ga preuzeti na kraju ovog teksta.

Ako se pak pitate kako su te molitve zaboravljene u velikom dijelu postkoncilskog klera, onda odgovor trebate potražiti u revolucionarnom mijenjaju svih obreda (sv. misa, sakramenti, blagoslovi, časoslov...). Mijenjanje glavnih obreda povuklo je za sobom i čitav niz manjih obreda i molitava koje su obilježavale svakodnevni život katolika, osobito svećenika i redovnika.

Mnogi ne shvaćaju da su postkoncilske reforme oborile cjekupan dotadašnji molitveni život Crkve.

No, uklanjanje tradicionalnih molitava i blagoslova stvorilo je očitu prazninu, koju postkoncilski autori nastoje popuniti svojim izumima. Moderni molitvenici donose neke nove molitve prije i poslije jela, koje odražavaju teološka shvaćanja njihovih autora, a ne stoljetnu tradiciju Crkve.

Tako već više od 35 godina, liberalna izdavačka kuća "Kršćanska sadašnjost" na svojim policama nudi knjižicu Marie-Luc Kerrmans "Molitve prije i poslije jela". Već godinama gledam kod sebe jedno izdanje te knjižice iz 1988. godine, ali sam ga donedavno zanemarivao. Neki dan sam otvorio tu knjižicu... i dočekalo me iznenađenje već u uvodu.

Naime, uvod toj knjižici napisao je belgijski liturgičar Adrien Nocent (1913.-1996.), jedan od vodećih ideologa postkoncilske liturgijske reforme. U tom uvodu, Nocent tvrdi da je blagoslov u početku značio "čin zahvalnosti", pa da su svi blagoslovi stvorenih stvari nepotrebni. Prema njegovu mišljenju, valjda su svi blagoslovi koje nalazimo u Rimskom obredniku nepotrebni. Čovjek bi se mogao pitati: Je li taj liturgičar uopće prihvaćao nauk Crkve o blagoslovinama (sakramentalima)?

Nocent je otvoreno tvrdio da je Crkva stoljećima bila u krivu: da su liturgičari sv. Pija V. krivo shvatili riječ "blagoslov".

I ne zaustavlja se samo na tridentinskom razdoblju, nego kritizira latinske liturgijske knjige od prije tisuću godina, govoreći: "Dosta je prelistati sadržaj latinskih liturgijskih knjiga onamo od 10. stoljeća: zapazit ćemo čudnovati postupno umnažanje različitih blagoslova svih stvari."

Vidi se da Nocentu posebno smeta element egzorcizma nad stvarima koji nalazimo u mnogim tradicionalnim blagoslovima: "...kao da bi one, sve redom, bile zle pa treba iz njih tjerati zloduha..."

A pritom nije spomenuo da slične molitve nalazimo i u blagoslovima istočnih kršćanskih obreda.
U svim se kršćanskim tradicijama u blagoslovima stvari posebno moli za zaštitu od đavla i đavolskih utjecaja. Toga nema jedino u novim obredima koje su iskonstruirali modernistički liturgičari.

No, upravo ovi primjeri jasno pokazuju da je bespredmetno govoriti o "kontinuitetu" između tradicionalnih obreda i novih obreda.

Kako može biti "kontinuiteta" kad su nove obrede sastavili otvoreni protivnici tradicionalnih obreda Crkve? Dakle, ljudi koji su otvoreno tvrdili da je Crkva stoljećima bila u krivu, a da su je tek revolucionari iz 1960-ih odveli na pravi put.

Prema tome, mišljenje nekih današnjih konzervativnih autora, koji kažu da postkoncilske reforme treba tumačiti "u svjetlu Tradicije" jest protivno stajalištu samih sastavljača novih obreda, koji su imali izričitu namjeru da uvedu obrede koji nemaju nikakve sličnosti s dotadašnjim obredima Crkve.

Stoga, umjesto da konzervirate djela nimalo konzervativnih modernih "stručnjaka", vratite se stoljetnim katoličkim molitvama i obredima. 

Tradicionalne molitve prije i poslije jela stvarno su izvrstan primjer života sa crkvenom godinom. Mogu vam pomoći i da bolje shvatite značenje pojedinih dijelova Svetoga pisma koji su posebno utjecali na molitvu Crkve. Pogledajte koji se psalmi uzimaju u pojedinim razdobljima crkvene godine.

U božićnom vremenu moli se psalam 97., u kojem vidimo riječi:

"Vidérunt omnes términi terræ salutáre Dei nostri."
("Vidješe svi krajevi zemlje: spasenje Boga našega.")

U vremenu Bogojavljenja moli se psalam 71., zbog stiha:

"Reges Tharsis, et ínsulæ múnera ófferent: reges Arabum et Saba dona addúcent. Et adorábunt eum omnes reges terræ: omnes gentes sérvient ei."

("Kraljevi Tarza i stanovnici otoka prikazat će darove: kraljevi Arapa i Sabe donijet će poklone. I klanjat će mu se svi kraljevi zemlje: svi će mu narodi služiti.")

U uskrsnoj osmini moli se psalam 117., u kojem vidimo riječi:

"Lápidem, quem reprobavérunt ædificántes: hic factus est in caput ánguli."
("Kamen koji odbaciše graditelji: on postade kamen zaglavni.")

U vremenu Uzašašća Gospodnjega moli se psalam 46., zbog stiha:

"Ascéndit Deus in júbilo: et Dóminus in voce tubæ."
("Uzađe Bog uz klicanje: i Gospodin uz glas trublje.)

I današnje generacije katolika mogu uskladiti svoj život sa crkvenom godinom, ako ih se dobro pouči i uputi, umjesto da ih se ostavlja u neznanju i lutanju. 

Na kraju, trebam napomenuti da navedene molitve prije i poslije jela slijede standardno izdanje Rimskog brevijara. Napominjem da pojedine redovničke zajednice imaju svoje vlastite molitve, koje se u nekim aspektima razlikuju od rimskog obreda, npr. dominikanci. Stoga, ako pripadate Redu propovjednika, ne možete koristiti tekstove molitava iz Rimskog brevijara, već trebate uzeti predkoncilski dominikanski brevijar i ondje potražiti molitve prije i poslije jela.

No, ako ste dijecezanski svećenik onda je ovo prava stvar za vas. Mogla bi se pokazati posebno korisnom prilikom zajedničkih objeda svećenika i laika.

Preuzmite: Tradicionalne molitve prije i poslije jela.

Dekret o izopćenju komunista iz 1949. godine

 

Dokument koji je postao poznat po nazivu Dekret o izopćenju komunista zapravo je odgovor na dvojbe (dubia) koje su 1949. godine bile postavljene Svetom Oficiju glede (ne)dopustivosti učlanjenja katolika u komunističke stranke, čitanja komunističkih novina, pripuštanja komunista svetim sakramentima i napokon njihova izopćenja iz Crkve.

Crkva je osudila ideologiju komunizma još u 19. stoljeću, čim se pojavio komunistički pokret. Više od godinu dana prije nego što su Marx i Engels objavili svoj Komunistički manifest, papa bl. Pio IX. je u enciklici Qui pluribus (9. studenoga 1846.) nazvao nauk komunizma "užasnim i protivnim samom naravnom pravu". Zatim, u enciklici Nostis et nobiscum od 8. prosinca 1849. doslovno kaže "perversa Socialismi et Communismi systemata" ("izopačeni sustavi socijalizma i komunizma"). Opet, u alokuciji Quibus luctuosissimis od 5. rujna 1851. ukazuje na "funestissimos quosque ac perniciosissimos Socialismi et Communismi errores" ("krvoločne i najpogubnije zablude socijalizma i komunizma").

Istim su putem nastavili i njegovi nasljednici. Papa Leon XIII. u enciklici Quod apostolici muneris (28. prosinca 1878.) osuđuje komunizam i socijalizam zajedno s liberalizmom, nihilizmom i ostalim modernim zabludama. Vrhunac papinskih osuda komunizma jest enciklika Divini Redemptoris pape Pija XI. koji jasno ističe da je komunizam u sebi opak ("intrinsecus sit pravus"). Dakle, komunizam je zao i kao teorija, a ne samo kao praksa.

Nakon tolikih osuda komunizma od strane Svete Stolice, kako je uopće ijednom katoliku moglo pasti na pamet da se učlani u komunističku organizaciju?

A ipak, u Hrvatskoj su se tisuće i tisuće krštenih ljudi bez ikakvih skrupula pridružili Komunističkoj partiji/Savezu komunista u vrijeme druge Jugoslavije.

Dakako, većina njih se pridružila iz običnih materijalnih razloga (jer je to bio preduvjet za napredovanje u karijeri), a ne zato što su bili uvjereni u istinitost Marxovih teorija. Možete ih usporediti s ljudima koji su u vrijeme turske vladavine prelazili na islam kako bi ostvarili neke povlastice. Kako bi narod rekao: "Prodali vjeru za večeru."

Zapravo, to je sasvim analogno ljudima koji danas u zapadnim zemljama prihvaćaju liberalnu ideologiju, jer znaju da im je bez toga nemoguć napredak u državnim institucijama, akademiji, politici itd. Pa, ako baš hoćete, to je vrlo slično fenomenu klerika koji u postkoncilskim vremenima prihvaćaju modernizam, jer znaju da bez toga ne mogu napredovati u trenutnoj konstelaciji snaga.

Da hrvatski komunisti u najvećem dijelu nisu bili stvarno uvjereni u istinitost Marxovih načela, najbolje se vidjelo po lakoći s kojom su odbacili Marxa kad se komunistički sustav raspao kao kula od karata 1990. godine. Mnogi su od njih potom prihvatili ideologiju liberalizma na isti način kako su dotada prihvaćali ideologiju komunizma.

No, ovdje treba naglasiti da je liberalizam gori od komunizma, jer na daleko suptilniji i (nažalost) uspješniji način uništava vjeru i moral jednog naroda.

To je prepoznao još bl. Ivan Merz, koji je u svojem dnevniku 18. travnja 1920. napisao ove riječi:

"Po mom mnijenju liberalne su stranke isto tako jak, što više jači neprijatelj od komunista. Liberalizam nam razara moral, truje polagano narod, dok komunisti bezobzirno uništavaju materijalnu kulturu misleći da će time uništiti i našu vjeru. Oni imaju jasan program pa se može lako predvidjeti, dođe li do prevrata, da će nam razbiti naše tiskare, uništiti sistem našeg zadrugarstva i postrijeljati naše vođe. No, time će nas samo ojačati."

Komunizam nikada nije mogao nanijeti toliko dugoročne štete našem narodu koliko mu nanosi liberalizam, ali ipak mora se priznati da je izazvao vrlo velika zla od kojih se ova zemlja još nije oporavila. Stoga, svi oni koji su sudjelovali u komunističkom sustavu itekako nose svoj dio odgovornosti, bez obzira na pitanje jesu li djelovali iz marksističkih uvjerenja ili iz prizemnih materijalnih pobuda.

Naravno, komunisti su prije svega nanijeli štetu samima sebi. Dekret Svetog Oficija od 1. srpnja 1949., koji je potvrdio papa Pio XII., jasno kaže da oni koji ispovijedaju ili promiču komunistička načela ipso facto upadaju u izopćenje prema Zakoniku kanonskog prava iz 1917. godine.

Evo tekst i prijevod spomenutog Dekreta...

Treba reći da su i prije ovog dekreta kanonski pravnici i moralni teolozi isticali da komunisti upadaju u izopćenje po kanonu 2335. prema kojem i članovi masonskih loža upadaju u izopćenje.

Evo, primjerice, kako piše Dominik Prümmer u svojem vodiču kroz moralnu teologiju (Vademecum theologiae moralis, str. 836.):

Ova tema je vrlo važna za ispovjednike, jer im na ispovijed dolaze i (bivši) članovi komunističke partije. Stoga, postavlja se pitanje bi li se oni danas trebali ponašati kao da se ništa nije dogodilo... kao da nisu bili članovi organizacije koja se aktivno borila protiv vjere i Crkve?

Nauk je Crkve, potvrđen na Tridentskom koncilu, da se pokora mora određivati prema broju, vrsti i težini grijeha. Grijesi krštenih ljudi teži su nego grijesi nekrštenih. Nije ista stvar ako se neka nekrštena osoba pridruži komunističkoj partiji ili ako to učini katolik.

Ako je položaj komunista analogan položaju masona, onda bi se možda i komunistima trebale određivati pokore koje je Sv. Pokorničarna svojedobno odredila za obraćene masone. Govorim načelno, ne miješajući se u pojedinačne slučajeve koji sigurno imaju svoje specifičnosti.

Prümmer na kraju svojeg priručnika navodi sažetak odredbe Sv. Pokorničarne glede pokore obraćenih masona (Vademecum, str. 1086.-1087.):

Opširnije: D. Prümmer OP - Vademecum theologiae moralis