U južnoj Italiji i na Siciliji od davnina je uz rimski obred prisutan i bizantski obred. Ovi su prostori dugo bili pod bizantskom vlašću, pa je to ostavilo trag i na crkvenom području.
Nekada je u Italiji bilo i mnogo bazilijanskih samostana. Najpoznatiji je opatija Grottaferrata nedaleko od Rima, osnovana 1004. godine.
Ovi pripadnici bizantskog obreda uvijek su bili u neprekinutom zajedništvu sa Svetom Stolicom. A Sveta Stolica im je uvijek priznavala pravo da koriste bizantski obred i žive prema istočnoj crkvenoj disciplini. Štoviše, neki od najstarijih sačuvanih rukopisa i spomenika bizantske liturgije čuvaju se upravo u opatiji Grottaferrata.
Zbog opadanja utjecaja Bizanta na Mediteranu, kao i zbog drugih povijesnih okolnosti, s vremenom se u južnoj Italiji smanjivao broj vjernika bizantskog obreda.
No, u 15. stoljeću dolazi do preokreta. Turci osvajanjima na Balkanu izazivaju velike migracije stanovništva prema zapadu. Velik broj Albanaca, kršćana istočnog obreda, izbjegao je preko mora u južnu Italiju. Tako je u južnoj Italiji opet procvjetao bizantski obred.
Prije Drugoga vatikanskog koncila, ovi talijansko-albanski grkokatolici imali su liturgiju isključivo na grčkom jeziku - izvornom jeziku istočne crkvene tradicije. Jeziku na kome su pisali veliki crkveni oci: sv. Atanazije, sv. Bazilije Veliki, sv. Ivan Zlatousti i mnogi drugi.
Taj grčki jezik nije narodni jezik ni Albancima, ni Talijanima. Ali, tamošnji grkokatolici stoljećima su ga brižno čuvali u liturgiji kao blago neprocjenjive vrijednosti. Jednako kako su katolici zapadnog obreda čuvali latinski jezik u liturgiji.
I kao što su katolici zapadnog obreda imali male misale za puk, koji donose red mise usporedno na latinskom i narodnom jeziku; tako su i ovi istočni katolici imali priručnike s usporednim tekstom liturgije na grčkom i narodnom jeziku.
Na internetu možete pronaći odličan priručnik za bizantsku liturgiju koji je sastavio p. Damiano Como 1959. godine za grkokatolike biskupije Piana degli Albanesi na Siciliji.
Svrha je priručnika da olakša vjernicima plodonosno sudjelovanje u bizantskoj liturgiji i drugim službama po istočnom obredu, te da, kako autor kaže u uvodu, bolje iskuse njihovu ljepotu neprocjenjive vrijednosti. Autor također kaže u uvodu da želi olakšati i rimokatolicima sudjelovanje na bizantskoj liturgiji.
Priručnik se sastoji od četiri dijela. U prvom dijelu nalaze se svakodnevne molitve. Drugi dio donosi liturgiju i velike dijelove časoslova (jutarnja, večernja, povečerje). Treći dio sadrži službe za sve nedjelje u godini prema bizantskom kalendaru, a četvrti dio ostale česte službe za različite okolnosti.
Sve molitve, koje se govore glasno, donose se usporedno na grčkom i talijanskom jeziku.
Na primjer, jutarnje molitve...
Kod liturgije se, osim molitava, iznose i kratka objašnjenja pojedinih obreda.
Kao što možete vidjeti, donose se i slike pojedinih liturgijskih čina.
Na primjer, Mali ulaz...
Čitanje Evanđelja...
Veliki ulaz...
Anafora je u bizantskoj liturgiji ono što je u rimskoj liturgiji kanon mise...
Na početku anafore, svećenik pozove vjernike: "Gore srca!" Zbor odgovara: "Imamo kod Gospodina." Svećenik: "Zahvalimo Gospodinu." Zbor odgovara: "Dostojno je i pravedno klanjati se Ocu i Sinu i Svetomu Duhu -Trojstvu istobitnom i nerazdjeljivom."
Zanimljiv je i blagoslov s Presvetim Sakramentom nakon sv. pričesti.
Svećenik blagoslivljajući narod, kaže: "Spasi, Bože, narod svoj i blagoslovi baštinu svoju." Zbor odgovara: "Vidjeli smo svjetlost istinsku, primili smo Duha nebeskoga, našli smo istinitu vjeru, klanjamo se nerazdjeljivom Trojstvu, jer ono nas je spasilo."
Sad ćemo malo pogledati crkvenu godinu. Priručnik donosi službe za sve nedjelje i blagdane u godini, te za mnoge spomendane svetaca... Tako da praktički svaki dan u godini možete doći na bizantsku liturgiju s ovim priručnikom.
Evo, na primjer, mesopusna nedjelja... Ta nedjelja dolazi kad je u tradicionalnom rimskom obredu nedjelja šezdesetnice.
Na mesopusnu nedjelju, u bizantskom je obredu spomen Posljednjega suda.
Vidimo tropar koji pjeva:
"Kada siđeš, Bože, na zemlju u slavi, i kada čitav svijet uzdrhta i kada poteče ognjena rijeka pred sudištem, te se knjige rastvore i tajne objave, tada izbavi mene od ognja neugasiva, i udostoj me da stanem s desne strane tvoje, o Suče pravedni."
Zanimljivo je koliko su bizantske molitve na mesopusnu nedjelju slične porukama u latinskom himnu Dies irae i ostalim molitvama u liturgiji za pokojne. Tradicionalni obredi (i istočni i zapadni) ozbiljno i sa strahopoštovanjem govore o Posljednjem sudu - i to je jedna od mnogih stvari koja ih razlikuje od novog obreda mise iz 1969. god.
Još jedan primjer iz crkvene godine... Prva nedjelja Velikoga posta: nedjelja pravovjerja.
Cvjetna nedjelja...
Veliki petak...
Sad ćemo malo pogledati blagdane svetaca...
Sv. Andrija.
Sv. Nikola.
Blagdan Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije.
30. lipnja, zbor dvanaestorice apostola, koji se u bizantskom obredu slavi dan nakon blagdana sv. Petra i Pavla.
Četvrti dio priručnika donosi ostale značajne službe, koje također imaju važno mjesto u životu vjernika.
Služba za pokojne...
Kao što ste mogli vidjeti u ovom kratkom pregledu, priručnik doista donosi sve što je jednom vjerniku potrebno da bi mogao djelatno sudjelovati u svim javnim obredima istočne tradicije. Dakle, uopće nije postojala nikakva potreba da se uvodi narodni jezik u liturgiju.
Kao na Zapadu, i na Istoku se pokazalo da forsiranjem narodnih jezika u liturgiji, vjernici nisu dobili ništa, a izgubili su mnogo.
Izgubili su onaj neposredni dodir s jezikom svoje liturgijske baštine. Štoviše, i sa samim jezikom Evanđelja. Nemojmo zaboraviti da je na tom grčkom jeziku izvorno napisan Novi zavjet. Svakako je interesu cijele Katoličke Crkve da imamo barem neke crkve u kojima se liturgija služi tim jezikom. Zamjena tog jezika modernim jezicima sigurno ne ide u prilog katolicizmu.
Kao što sam na početku spomenuo, tim grčkim jezikom pisali su i veliki (istočni) crkveni oci: sv. Atanazije, sv. Bazilije Veliki, sv. Ivan Zlatousti... Grčka liturgija povezuje vjernike s velikim nasljeđem istočnih otaca.
Isto se može reći i o latinskoj liturgiji, koja povezuje vjernike s baštinom zapadnih crkvenih otaca. Latinskim su jezikom pisali veliki crkveni naučitelji: sv. Augustin, sv. Ambrozije, sv. Jeronim, sv. Grgur Veliki i toliki drugi kroz mnoga stoljeća.
Gubitak kontakta s liturgijskim jezikom jedan je od uzroka otuđenja moderne generacije od klasične kršćanske kulture. A to je zasigurno i jedan od uzroka današnjeg urušavanja opće kulture i nekontroliranog širenja primitivizma. Kad samo pogledate kakve se danas primitivne teze šire po "vjerskim portalima", morate se zapanjeno pitati: Kako je moguće da takav primitivizam prolazi kod današnjeg vjernika, pa čak i kod crkvenih velikodostojnika?
No, postoji još jedan važan argument u prilog liturgijskim jezicima. Zajednički liturgijski jezik povezuje pripadnike raznih naroda u jednu cjelinu.
Na primjer, s ovim grčko-talijanskim liturgijskim priručnikom, jedan grkokatolik sa Sicilije mogao je bez problema sudjelovati, primjerice, na melkitskoj liturgiji u Svetoj zemlji. Naime, i melkiti (katolici bizantskog obreda na Bliskom istoku) imali su liturgiju na grčkom jeziku, premda je njihov materinji jezik: arapski. No, nakon Drugoga vatikanskog koncila, melkiti su uveli arapski jezik u liturgiju, pa danas jedan grkokatolik iz Europe ne može više tako lako sudjelovati na njihovoj liturgiji.
Slično bi se moglo reći i o situaciji grkokatolika u srednjoj i istočnoj Europi.
Prije Drugoga vatikanskog koncila, crkvenoslavenski jezik bio je jedini liturgijski jezik grkokatoličkih crkava u Slovačkoj, Ukrajini, Hrvatskoj... Isti jezik, iste liturgijske knjige. Jedan grkokatolik iz Hrvatske mogao je s Pavkovićevim molitvenikom u rukama bez problema sudjelovati u liturgiji u bilo kojoj grkokatoličkoj crkvi u Ukrajini, Slovačkoj, Poljskoj, Bjelorusiji itd. Danas to više ne može. U postkoncilskim reformama uvedeni su narodni jezici u liturgiju... A sumnjam da neki Hrvat dovoljno dobro poznaje, primjerice, slovački jezik da bi mogao samo tako doći u neku slovačku crkvu.
Možete to usporediti sa situacijom u zapadnom obredu. Prije Drugoga vatikanskog koncila, jedan katolik zapadnog obreda mogao je s malim latinskim misalom u rukama sudjelovati u liturgiji u bilo kojoj rimokatoličkoj crkvi na svijetu, jer su sve imale isti liturgijski jezik. Bez obzira jesi li u Parizu, Londonu, Varšavi, Osijeku, Varaždinu, Madridu ili New Yorku, u svakoj si rimokatoličkoj crkvi mogao čuti svećenika kako izgovara dobro poznate molitve na istom latinskom jeziku. A ako danas uđeš, na primjer, u crkvu u Mađarskoj, nećeš ništa razumjeti.
Gledajući iz te perspektive, uvođenjem narodnih jezika u liturgiju, vjernici iz raznih zemalja postali su stranci jedni drugima. A možda je to bio i cilj nekima od pobornika narodnih jezika u liturgiji. Nema sumnje da je značajan dio podržavatelja narodnih jezika u liturgiji inspiriran političkim motivima, tj. svojevrsnim nacionalizmom.
Pazite, ne kažem da je svaki nacionalizam sam po sebi loš, ali sve ima svoje vrijeme i mjesto. Liturgija nije mjesto za provođenje nacionalističke politike. Liturgija ne može biti vezana ni za kakve ovozemaljske ciljeve.
Prvenstveni je cilj liturgije: odavanje slave Bogu.
Osim toga, interesi naroda se nipošto ne promiču kršenjem ili dokidanjem liturgijske tradicije. Time se, naprotiv, potkopavaju interesi naroda. Dobrobit naroda ovisi o Božjem blagoslovu, a blagoslov sigurno neće doći narodima koji ne iskazuju Bogu dostojno štovanje, čast i klanjanje.
Uostalom, tradicionalne liturgije - uključujući i liturgijske jezike - važan su dio kulturne baštine kršćanskih naroda. Zato nikako ne može biti "nacionalni interes" izbacivanje ili marginalizacija liturgijskih jezika, jer to znači odsjeći se od vlastite baštine.
A one, koji kažu da su narodni jezici potrebni u liturgiji radi "razumijevanja puka", opovrgavaju pretkoncilski liturgijski priručnici, poput ovog koji sam danas predstavio. U njima su bili predvedeni gotovo svi liturgijski tekstovi: i svaka iole pismena osoba mogla je pratiti liturgiju bez ikakvih teškoća.
Ako pak "liturgijski revolucionari" smatraju da prosječan vjernik ne može zapamtiti desetak rečenica na latinskom ili grčkom jeziku, onda zaista podcjenjuju inteligenciju tog puka, za čiju se dobrobit navodno zalažu.
Vidjeli smo danas kako izgleda jedan pretkoncilski liturgijski priručnik za puk. Sve je bilo objašnjeno. Bilo je potrebno samo malo dobre volje, i svatko je mogao s tim priručnikom u rukama sudjelovati na liturgiji bizantskog obreda (uz potpuno razumijevanje).
Inače, ovaj je priručnik općenito jedan od najboljih resursa za bizantsku liturgiju koji možete naći na internetu. Imate ga ovdje.
Nema komentara:
Objavi komentar