utorak, 30. travnja 2019.

Zar nije moglo ostati ovako?



Crkvica sv. Martina u Splitu sadrži vrlo značajne spomenike iz ranije hrvatske povijesti. Kapelica je smještena u šupljini zida Dioklecijanove palače. Nalazi se unutar nekadašnjeg uskog stražarskog prolaza iznad zidova Zlatnih vrata. Crkvica je poznata po oltarnoj pregradi iz 9. stoljeća, kao i po drugim starim dijelovima, koji sadrže drevne i vrijedne natpise.
U kasnijim je stoljećima kapela došla u vlasništvo sestara dominikanki.


Natpis na arhitravu ulaznih vrata u crkvicu glasi (po čitanju don Frane Bulića):
"Rex benedicte Deus, laudis decus imperi virtusque! Hanc ecclesiam constituit sub honorem beati Martini, humiliter haec atque potens presbyter Dominicus. Salve, pater Martine, tibi per nostri pectoris antra coli."

("Blagoslovljeni Kralju Bože, Tebi slava, čast i moć! Ovu je crkvu utemeljio na čast Blaženog Martina, skromno i prema svojim sredstvima svećenik Dominik. Zdravo, oče Martine, dopusti da te iz dubine duše i srca štujemo u ovoj špiljskoj rupici.")




Središnji prostor crkvice podijeljen je na dva dijela oltarnom pregradom na prostor oko oltara namijenjen kleru i lađu namijenjenoj laicima. Na zabatu oltarne pregrade, nalazi se natpis s posvetom crkve Majci Božjoj, sv. Grguru Velikom i sv. Martinu:
"Hoc in templo patrocinia in honorem beati Martini ac Genetricis Dei Mariae san(c)tique Gregorii pape"

("U ovom su hramu zaštite na čast blaženoga Martina i Bogorodice Marije i svetoga Grgura pape")




Vidjeli smo već gore da je ovu crkvu utemeljio svećenik imenom Dominik. Smatra se da je to onaj isti svećenik Dominik, koji je pored svećenika Martina, potpisan kao kapelan kneza Trpimira u Trpimirovoj darovnici iz 852. godine.

Crkvica sv. Martina je dugo bila zapuštena. Otkrio ju je 1890. godine don Frane Bulić tijekom istraživačkih radova u Dioklecijanovoj palači. On se svim srcem založio za njezinu obnovu i ponovno stavljanje u liturgijsku fuknkciju. Kapelica je uređena 1898.-1899. god. Tom prilikom postavljen je novi oltar i novi pločnik.

Evo, kako don Frane Bulić opisuje popravak i uređenje kapele, u svom članku iz 1919. godine o Crkvici sv. Martina:
"Ovu ovako staru crkvicu trebalo je popraviti, urediti i povratiti svojoj prvobitnoj svrsi, što su i časne sestrice Dominikanke željele, pa da s vremenom ne bude opet zapuštena. I ona bi g. 1898/99. popravljena na državni trošak te sada služi Dominikankama kao kućna kapelica. Popravak je bio ograničen na uzdržanje crkvice i na pridodatak onih predmeta, koji su neophodno bili potrebiti za vršenje službe Božje. Pošto nije bilo oltara, bi napravljen novi od mramora sa šiljastim učelkom u stilu IX. vijeka, a u njegovom trokutu bi postavljena nova slika sv. Martina, biskupa Tourskoga, sa svojim atributom, guskom. Na sam oltar bi postavljena jedna starinska slika Majke Božje, pošto je do tada opstojeća slika na platnu sv. Martina na konju bila sasvim trošna."



Složit ćete se da je bila vrlo lijepo uređena.  Na tom je oltaru don Frane Bulić služio svoju dijamantnu misu.

Dobro pogledajte oltar, zidove, pločnik...






Dostojno i lijepo, zar ne? E pa, neki ljudi su smatrali da sve to treba skinuti (kao što su činili i u drugim crkvama tijekom postkoncilskih "renovacija"). 
U nizu "preuređenja", maknuto je doslovno sve što je tamo postavljeno u Bulićevo vrijeme za dostojno služenje sv. mise.

Pogledate li sadašnji izgled kapelice, vidjet ćete da je to nešto sasvim drugo. 






I sad se postavlja pitanje: Zašto? Zašto je uklonjeno sve što je stavljeno tijekom obnove u Bulićevo vrijeme (oltar, pločnik, postaje križnoga puta...)?
Zašto je to učinjeno? Neki će možda kao razlog navesti želju renovatora da daju crkvici arhaičan izgled. Ali, to je učinjeno na posve umjetan način, zapostavivši glavnu svrhu crkve.
Svrha svake crkve i kapele jest u tome da se što dostojnije služi sveta misna žrtva, a ne da se pokazuje ovome ili onome.


1 komentar: