utorak, 5. ožujka 2019.

"I kad bih sav svoj imetak razdijelio za hranu siromasima... a ljubavi ne bih imao, ništa mi ne bi koristilo" (1 Kor 13, 3)

Nedjelja Pedesetnice u Rimskom misalu iz 1962. godine


Prošle nedjelje po tradicionalnom je rimskom obredu bila nedjelja Pedesetnice. Na tu posljednju pretkorizmenu nedjelju, u poslanici se čita hvalospjev ljubavi sv. Pavla Apostola (1 Kor 13, 1-13). Riječi koje se tamo čitaju izrazito su važne za razumijevanje katoličkog nauka o zaslugama dobrih djela. Važno je da shvatimo da čovjek mora biti u stanju milosti, kako bi njegova dobra djela bila zaslužna. Ključna je ova poruka sv. Pavla:
"I kad bih imao dar proroštva i razumio sva otajstva i sve spoznanje, i kad bih imao toliku vjeru da bih i planine premještao, a ljubavi ne bih imao, bio bih ništa. I kad bih sav svoj imetak razdijelio za hranu siromasima, i svoje tijelo predao da se sažeže, a ljubavi ne bih imao, ništa mi ne bi koristilo." (1 Kor 13, 2-3)

Katolički teolozi već stoljećima ističu da to govori o (ne)vrijednosti dobrih djela čovjeka koji se nalazi u stanju smrtnog grijeha, tj. bez ljubavi. Ovdje se poglavito misli na ljubav prema Bogu, tj. na bogoslovsku krepost ljubavi, po kojoj se mora ljubiti Boga više nego bilo što drugo, a bliženjega kao samoga sebe. Ta se ljubav gubi po smrtnom grijehu.

Dovoljan je samo jedan smrtni grijeh da se izgubi ljubav. Tako, na primjer, kaže sv. Toma Akvinski (Summa theologica, II-II, q. 24., a. 12.):
"per peccatum mortale fit homo dignus morte aeterna, secundum illud (Rom. 6, 23): 'stipendia peccati mors'. Sed quilibet habens caritatem habet meritum vitae aeternae, dicitur enim (Ioan. 14, 21): 'si quis diligit me, diligetur a Patre meo, et ego diligam eum, et manifestabo ei meipsum'; in qua quidem manifestatione vita aeterna consistit, secundum illud (Ioan. 17, 3): 'haec est vita aeterna, ut cognoscant te, verum Deum et quem misisti, Iesum Christum'. Nullus autem potest esse simul dignus vita aeterna et morte aeterna. Ergo impossibile est quod aliquis habeat caritatem cum peccato mortale. Tollitur ergo caritatis per unum actum peccati mortalis."

("po smrtnom grijehu čovjek postaje dostojan vječne smrti, prema onoj (Rim 6, 23): 'plaća je grijeha smrt'. Ali tko god ima ljubav ima zaslugu života vječnoga, kaže se naime (Iv 14, 21): 'ako me tko ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega, i njemu ću se očitovati'; a u tom očitovanju se sastoji život vječni, prema onoj (Iv 17, 3): 'ovo je život vječni, da spoznaju tebe, istinitoga Boga i koga si poslao, Isusa Krista'. A nitko ne može istovremeno biti dostojan vječnoga života i vječne smrti. Zato je nemoguće da netko ima ljubav sa smrtnim grijehom. Oduzima se, dakle, ljubav po jednom činu smrtnoga grijeha.")

Malo kasnije, sv. Toma objašnjava:
"Quilibet autem actus peccati mortalis contrariatur caritati secundum propriam rationem, quae consistit in hoc quod Deus diligatur super omnia, et quod homo totaliter se illi subiiciat, omnia sua referendo in ipsum. Est igitur de ratione caritatis ut sic diligat Deum quod in omnibus velit se ei subiicere, et praeceptorum eius regulam in omnibus sequi, quidquid enim contrariatur praeceptis eius, manifeste contariatur caritati."

("Svaki se, naime, čin smrtnoga grijeha suprotstavlja ljubavi po vlastitom razlogu, koji se sastoji u tome da se Boga ljubi iznad svega, i da mu se čovjek u potpunosti podloži, usmjeravajući sve svoje prema njemu. Stoga je i prema razlogu ljubavi da tako ljubi Boga, da se u svemu želi njemu podložiti, i u svemu slijediti pravilo njegovih zapovijedi: jer što se god protivi njegovim zapovijedima, očito se protivi ljubavi.")


Posebno je važno to što sv. Pavao kaže: "i kad bih svoje tijelo predao da se sažeže, a ljubavi ne bih imao, ništa mi ne bi koristilo". Ovdje se očito misli na to da čak ni mučeništvo ništa ne koristi, ako je učinjeno izvan ljubavi. Na temelju tih riječi, sveti su oci i crkveni naučitelji isticali da se heretici i raskolnici, koji su poginuli u vjerskim progonima, nikako ne mogu smatrati mučenicima.

Tko je izvan Crkve, taj nema ljubav - kako objašnjava sv. Augustin (Ep. 185.):
"Ecclesia Catholica sola corpus est Christi, cuius ille caput est Salvator corporis sui (Eph. 5, 23). Extra hoc corpus neminem vivificat Spiritus Sanctus, quia sicut ipse dicit Apostolus: 'Caritas Dei diffusa est in cordibus nostris per Spiritum Sanctum qui datus est nobis' (Rom. 5, 5). Non est autem particeps divinae caritatis, qui hostis est unitatis. Non habent itaque Spiritum Sanctum, qui sunt extra Ecclesiam. De illis quippe scriptum est: 'Qui seipsos segregant, animalia, Spiritum non habentes' (Iud. 19)."

("Katolička Crkva jedina je tijelo Kristovo, čija je on glava Spasitelj njezina tijela (Ef 5, 23). Izvan tog tijela nikoga ne oživljuje Duh Sveti, jer kao što kaže sam Apostol: 'Ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan' (Rim 5, 5). A nije dionik božanske ljubavi, onaj koji je neprijatelj jedinstva. Nemaju, dakle, Duha Svetoga, oni koji su izvan Crkve. O njima je naime pisano: 'Koji se odvajaju, sjetilnici koji nemaju Duha' (Jud 19).")

Da raskolnici ne mogu biti mučenici, naročito je isticao sv. Ciprijan (De unitate Ecclesiae):
"Tales etiam si occisi in confessione nominis fuerint, macula ista nec sanguine abluitur. Inexpiabilis et gravis culpa discordiae, nec passione purgatur. Esse martyr non potest, qui in Ecclesia non est: ad Regnum pervenire non poterit, qui eam quae regnatura est, dereliquit. Cum Deo manere non possunt, qui esse in Ecclesia Dei unanimes noluerunt. Ardeant licet flammis et ignibus traditi vel obiecti, bestiis animas suas ponant: non erit illi fidei corona, sed poena perfidiae..."

("Takvi čak i ako budu ubijeni radi ispovijesti imena, ova im se ljaga ni krvlju neće isprati. Nepomirljiva i teška krivnja nesložnosti, ne čisti se ni mučenjem. Ne može biti mučenik, onaj koji nije u Crkvi: ne može doći u Kraljevstvo, koji je napustio onu koja će kraljevati. Ne mogu ostati s Bogom, oni koji ne žele jedinstveno biti u Crkvi Božjoj. Pa makar gorjeli u plamenu, i predani ili bačeni ognju, dali i zvijerima svoje živote: neće mu to biti kruna vjere, nego kazna nevjere...")

U objašnjavanju ove istine, na riječi sv. Pavla iz hvalospjeva ljubavi pozvao se, primjerice, i sv. Pacijan (Ep. 2. ad Sympronianum):
"Extra Ecclesiae pacem, extra concordiam, extra eam Matrem, cuius portio debet esse, qui martyr est? Audi Apostolum: 'Et si habuero omnem fidem, ita ut montes transferam, caritatem non habeam, nihil sum. Et si in cibos pauperum divisero omnem substantiam meam, et si tradidero corpus meum ad comburendum, caritatem autem non habeam, nihil mihi prodest'."

("Izvan mira Crkve, izvan sloge, izvan one Majke, čiji je trebao biti dio, tko može biti mučenik? Čuj Apostola: 'I kad bih imao svu vjeru, tako da i planine premještam, a nemam ljubavi, ništa sam. I kad bih razdijelio sav svoj imetak za hranu siromasima, i kad bih predao svoje tijelo da se spali, a ne bih imao ljubavi, ništa mi ne bi koristilo'.")

Ove nas riječi potiču na razboritost, naročito kad danas procjenjujemo vijesti sa Bliskog istoka. Nažalost, danas neki nerazboriti vjernici čim čuju vijest da su islamisti negdje na Bliskom istoku pobili neku skupinu "kršćana" (koji ne pripadaju Katoličkoj Crkvi), odmah ih proglašavaju mučenicima, bez ikakvih kriterija. Uopće se ne obaziru na činjenicu da su crkveni oci jasno naučavali da nekatolici ne mogu biti mučenici.

I općenito, dobra djela učinjena izvan jedinstva Katoličke Crkve, nemaju zasluge!
Sjetimo se evanđelja na nedjelju Sedamdesetnice (Mt 20, 1-16), o radnicima u vinogradu. Uočite da su radnici koji su radili u vinogradu (to jest, u Crkvi) dobili plaću, svaki po denar. Nitko izvan vinograda (to jest, izvan Crkve) nije dobio nikakvu plaću.

Jedino unutar Katoličke Crkve može čovjek izvršiti dobro djelo s plodom i zaslugom za vječni život, kako kaže sv. Grgur Veliki (Moralium in Job, lib. 35., cap. 6.):
"Sola est, in qua opus bonum fructuose peragitur, unde et mercedem denarii non nisi qui intra vineam laboraverant, acceperunt. Sola est, quae intra se positos valida caritatis compage custodit. Unde et aqua diluvii arcam quidem ad sublimiora sustulit, omnes autem quos extra arcam invenit, extinxit. Sola est, in qua superna mysteria veraciter contemplemur. Unde et ad Moysen Dominus dicit: 'Est locus apud me, et stabis super petram' (Exod. 33, 21). Et paulo post: 'Tollam manum meam, et videbis posteriora mea' (Exod. 33, 23). Quia enim ex sola Catholica Ecclesia veritas conspicitur, apud se esse locum Dominus perhibet, de quo videatur."

("Jedina je, u kojoj se dobro djelo izvršava plodonosno; zato i plaću denara nisu dobili nikoji osim onih koji su radili unutar vinograda. Jedina je, koja one koji su unutar nje čuva snažnom svezom ljubavi. Zato je i voda Potopa podignula korablju naviše, a uništila sve one koje je našla izvan korablje. Jedina je, u kojoj istinski promatramo višnja otajstva. Zato je i Mojsiju rekao Gospodin: 'Ima mjesta uza me, i stat ćeš na stijenu' (Izl 33, 21). I malo kasnije: 'Maknut ću svoju ruku, pa ćeš me s leđa vidjeti' (Izl 33, 23). Jer se, naime, samo iz Katoličke Crkve vidi istina, Gospodin je pokazao da je kod njega mjesto sa kojega se vidi.")

No, osim što je potrebno biti u Crkvi, da bi dobra djela imala zasluge, potrebno je također da čovjek bude u stanju milosti: to jest, da bude bez smrtnoga grijeha dok vrši to dobro djelo. Dobra djela učinjena u stanju smrtnoga grijeha, nisu zaslužna "de condigno". I u tom smislu možemo gledati riječi sv. Pavla: "I kad bih sav svoj imetak razdijelio za hranu siromasima... a ljubavi ne bih imao, ništa mi ne bi koristilo."

Poučava nas, naime, sv. Toma Akvinski (Summa theologica, I-II, q. 114., a. 2.):
"Cum enim peccatum sit quaedam Dei offensa excludens a vita aeterna, ut patet per supradicta; nullus in statu peccati existens potest vitam aeternam mereri, nisi prius Deo reconcilietur, dimisso peccato, quod fit per gratiam. Peccatori enim non debetur vita, sed mors, secundum illud (Rom. 6, 23): 'stipendia peccati mors'."

("Budući da je grijeh određena uvreda Boga, koja isključuje od vječnoga života, što je očito iz prije rečenoga; nitko tko se nalazi u stanju grijeha ne može zaslužiti vječni život, ako se prije toga ne pomiri s Bogom, otpuštenjem grijeha, što će biti po milosti. Jer grešniku se ne duguje život, nego smrt, prema onoj (Rim. 6, 23): 'plaća je grijeha smrt'.")

Iz svega ovoga vidimo da se trebamo truditi da svoja dobra djela činimo u stanju milosti. Zbog toga se preporučuje vjernicima da prije svojih glavnih molitava i ostalih dobrih djela, pobude u sebi čin kajanja za grijehe.
Ta nije slučajno da se na početku sv. mise moli Confiteor!
Također se preporučuje da se i više puta tijekom dana pobudi čin vjere, ufanja i ljubavi (dakako, po tradicionalnim obrascima).
Svakako, treba nastojati što češće postići savršeno pokajanje. Pri tome treba uzeti u obzir ono o čemu sam pisao na temi: Savršeno pokajanje.

  

2 komentara: