četvrtak, 29. ožujka 2018.

Zašto modernjaci ne mogu razumjeti crkvene naučitelje?



Kad kažem "modernjaci" ne mislim samo na moderniste (koji namjerno iskrivljuju crkveni nauk), već i na sve one koji su bez svoje krivnje uronjeni u moderni sustav. Dakle, na sve one koji su pod utjecajem "nove liturgije", "novog časoslova", "novog katekizma" i "nove biblije" usvojili pogled na svijet koji je u najmanju ruku stran vjekovnom crkvenom nauku.

Ima ovdje i dosta dobronamjernih ljudi, koji nisu krivi što ih trenutni autoriteti drže u neznanju. Nisu oni krivi što su ih njihovi poglavari odsjekli od crkvene tradicije.

Kad takvi ljudi uzmu u ruke djela svetih otaca i crkvenih naučitelja, nađu se u problemima, jer ih ne mogu razumjeti. Nije to samo pitanje poznavanja latinskog i grčkog jezika, već i poznavanja onog temeljnog izvora iz kojega su sveti oci crpili znanje - Biblije.

U središte pozornosti treba staviti stare prijevode Biblije - Septuaginta, Itala i Vulgata - na njima je izgrađena cijela patristika i cijela tradicionalna liturgija: istočna i zapadna. Bez njihovog poznavanja, ne možete razumjeti svete oce, crkvene naučitelje, kao ni ostale kršćanske pisce kroz stoljeća.

Nakon Drugoga vatikanskog koncila, počeli su se po cijelom svijetu širiti novi prijevodi Biblije, koji se (protivno tradicionalnim normama) nisu oslanjali na Septuagintu i Vulgatu, nego su izrađeni prema mazoretskim židovskim tekstovima. Osim toga, modernistički su teolozi i "biblijski kritičari" izvrtali u prijevodima pojedine riječi, pa i cijele rečenice, prema onome što su oni smatrali "pravim značenjem teksta".
U Hrvatskoj je primjer toga Duda-Kaštelanov prijevod iz kraja 1960-ih.

Još je veći problem uvođenje kao službene "Nove Vulgate" (1979.), koja nema puno veze s Jeronimovom Vulgatom, već je jedan sasvim novi prijevod - u cijelosti usklađen s mazoretskim tekstovima. A s njima su usklađena i čitanja i molitve u Novus Ordu, kao i novi časoslov. I upravo zbog toga, Novus Ordo i novi časoslov, čak i kad se obavljaju na latinskom, nose pečat netradicionalnosti.

Zbog svega toga, moderni klerici imaju teškoće s razumijevanjem djela svetih otaca i crkvenih naučitelja. Prvo što im upadne u oči jest poredak psalama: svi crkveni naučitelji citiraju psalme prema poretku iz Septuaginte i Vulgate, dok su modernjaci navikli na poredak iz novih prijevoda (koji slijede mazoretski raspored).

Još je važnija razlika između samih tekstova psalama, što ću pokazati na jednom primjeru.
U Vulgati, Ps. 95, 5 kaže: "omnes dii gentium daemonia" ("svi bogovi narodâ su đavli").
Tako je i u Septuaginti: πάντες οἱ θεοὶ τῶν ἐθνῶν δαιμόνια.
Pod "narodima" misli se na pogane. Značenje je: sva poganska božanstva su đavli.

Upravo taj stih citira sv. Ambrozije u pismu caru Valentinijanu (Epistola XVII.) kao argument zašto vladar ne smije tolerirati poganske religije:
"Cum omnes homines, qui sub ditione Romana sunt, vobis militent imperatoribus, terrarum atque principibus, tum ipsi vos omnipotenti Deo et sacrae fidei militatis. Aliter enim salus tuta esse non poterit, nisi unusquisque Deum verum, hoc est Deum christianorum, a quo cuncta reguntur, veraciter colat; ipse enim solus verus est Deus, qui intima mente veneratur: dii enim gentium daemonia, sicut Scriptura dicit (Psal. 95, 5)."

("Kako svi ljudi, koji se nalaze pod rimskom vlašću, vojuju za vas careve i poglavare zemalja, tako i vi vojujete za svemogućega Boga i svetu vjeru. Drugačije naime ne može biti sigurnoga spasenja, nego tako da svatko iskreno štuje pravoga Boga, to jest Boga kršćanâ, koji svime upravlja, jer on je jedini pravi Bog, koga treba štovati iz dubine duše, a 'bogovi narodâ su đavli', kako kaže Pismo (Psal. 95, 5.).")

I sad, kako da sv. Ambrozija razumije netko tko poznaje samo nove prijevode Biblije, u kojima taj psalmski stih ima bitno drugačije značenje?
U Dudinom prijevodu (gdje je to Ps 96, 5) taj stih glasi. "ništavi su svi bozi narodâ".
U "novoj vulgati" iz 1979. glasi: "omnes dii gentium inania"("svi su bogovi narodâ ispraznost").
Ti novi prijevodi slijede mazoretski tekst koji ima na tom mjestu: כל אלהי העמים אלילים.

Možda bismo mogli zaključiti da novi prijevodi izbjegavaju reći da su poganska božanstva đavli. Je li tu u pitanju "politička korektnost"? 

Čini se da se "moderni prevoditelji" u ovom slučaju nisu ni osvrtali na činjenicu da je još sv. Pavao rekao: "pogani vrazima žrtvuju, a ne Bogu" (1 Kor 10, 20), iz čega je očito koju je on verziju Psalama imao pred očima.


Drugi važan primjer, koji trebamo spomenuti, direktno se tiče svete liturgije.
U tradicionalnom rimskom obredu, ulazna pjesma za misu na Uskrs počinje riječima Psalma 138, 18: "Resurrexi et adhuc tecum sum" ("Uskrsnuo sam i još sam s tobom").
U Septuaginti taj stih ima isto značenje: ἐξηγέρθην καὶ ἔτι εἰμὶ μετὰ σοῦ.

A pazite kako taj stih glasi u "novoj vulgati" iz 1979. (Ps 139, 18): "si ad finem pervenerim, adhuc sum tecum" ("ako dođem do kraja, još uvijek sam s tobom").
A tako i Dudina Biblija: "Dođem li im do kraja, ti mi preostaješ."
Nigdje spomena uskrsnuća!

I kako da sad netko tko je odgojen u tom "novom sistemu" razumije stari usklik kojim od pamtivijeka počinje uskrsna misa: Resurrexi et adhuc tecum sum!


Missale Romanum, 1651. god., str. 287. - iz misnog obrasca za Uskrs


Ovo je, dakako, samo jedan primjer, kakvih ima na desetke..., ali već je ovo dovoljno da vidite koliki jaz stoji između tradicionalne liturgije i "modernih verzija biblije".

Cijela ova stvar povlači čitav niz drugih posljedica. Pitanje "Koju Bibliju čitate?" određuje i kakve će biti vaše pozicije u brojnim moralnim pitanjima.



Utjecaj na pastoral

Novi netradicionalni prijevodi Biblije imaju izravan učinak i na mnoga pastoralna pitanja. Na primjer: Treba li svećenik pozivati ljude da samo promijene svoj život ili da, osim toga, još i aktivno čine pokoru za svoje prošle grijehe?

Kada biste slijedili Dudin prijevod Biblije i ostale nove prijevode, moglo bi vam izgledati kao da evanđelje poziva samo na obraćenje promjenom života:
"Obratite se jer se približilo kraljevstvo nebesko!" (Mt 3, 2)

"Donosite dakle plodove dostojne obraćenja." (Lk 3, 8)

"ako se ne obratite, svi ćete slično propasti" (Lk 13, 3)

"Ovako je pisano: 'Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.' " (Lk 24, 46-47)


Za razliku od Dudinog prijevoda, Vulgata na tim mjestima nema puki "obratite se", nego ima "poenitentiam agite" ("činite pokoru").
U Vulgati navedena mjesta iz evanđelja glase:
Mt 3, 2
"Poenitentiam agite, appropinquavit enim regnum caelorum."
("Činite pokoru, jer se približilo kraljevstvo nebesko.")

Lk 3, 8
"Facite ergo fructus dignos poenitentiae"
("Činite dakle plodove dostojne pokore")

Lk 13, 3
"nisi poenitentiam habueritis, omnes similiter peribitis"
("ako ne budete imali pokoru, svi ćete slično propasti")

Lk 24, 46
"Quoniam sic scriptum est, et sic oportebat Christum pati, et resurgere a mortuis tertia die: et praedicari in nomine eius poenitentiam et remissionem peccatorum in omnes gentes, incipientibus ab Jerosolyma."
("Jer je ovako pisano, i tako je trebalo da Krist trpi i uskrsne od mrtvih treći dan: i da se u njegovo ime propovijeda pokora i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.")
 
Tako su to čitali i shvaćali svi sveti oci i crkveni naučitelji, i na tim su riječima gradili svoja učenja o pokori. Cijela stoljetna praksa i nauk Crkve o pokori dobrim se dijelom oslanja na te evanđeoske poruke. Uostalom, čitajte propovijedi bl. Alojzija Stepinca i vidjet ćete da je i on navodio te citate većinom prema Vulgati, i na njima temeljio svoje propovijedi o pokori.

Dakle, ljudi moji, u pitanju je samo shvaćenje evanđeoske poruke. Ne možete shvatiti evanđeosku poruku onako kako su je shvaćali sveti oci, ako temeljite svoje stavove na "modernim prijevodima" Biblije.

No, osim biblijskih, postoje i neki specifično liturgijski razlozi zbog kojih modernjaci ne razumiju posve nauk Crkve. Zato u nastavku dajem nekoliko primjera.


Nerazumijevanje crkvenog učiteljstva kao posljedica nepoznavanja liturgije
Iako se tradicionalna liturgija mijenjala kroz stoljeća, mnoge su njene karakteristične molitve uvijek bile iste - što pokazuje da potječu iz najstarijih vremena.

Teško da bi netko tko ne poznaje tradicionalnu liturgiju mogao razumjeti u cijelosti sv. Tomu Akvinskoga. On nerijetko kao argumente za dokazivanje pojedinih vjerskih istina navodi liturgijske čine i molitve iz tradicionalnog obreda, koji su se održali sve do Misala iz 1962., a kojih nema u novom obredu mise. I kako da sad sv. Tomu razumije netko tko ne poznaje tradicionalnu misu?

To je još i izraženije npr. kod sv. Antuna Padovanskoga. Njega je apsolutno nemoguće razumjeti bez temeljitog poznavanja tradicionalnih crkvenih obreda. On u svojim glavnim propovijedima uvijek dosljedno slijedi kalendar, misne obrasce i čitanja prema tradicionalnom rimskom obredu. Čak i u sprovodnim obredima pronalazi temelje za neka svoja učenja.

Tako sv. Antun na jednom mjestu (serm. 135. in Psalmos) navodi riječi iz responzorija na 9. čitanje trećega nokturna u Oficiju za pokojne, koji glasi:
R. Libera me, Domine, de morte aeterna in die illa tremenda, *Quando caeli movendi sunt et terra, *Dum veneris iudicare saeculum per ignem. V. Tremens factus sum ego et timeo, dum discussio venerit atque ventura ira. Quando caeli movendi sunt et terra. V. Dies illa, dies irae, calamitatis et miseriae, dies magna et amara valde. - Dum veneris iudicare saeculum per ignem.

(R. Oslobodi me, Gospodine, od smrti vječne u dan onaj strašni, *Kad se potresu nebesa i zemlja, *Kad dođeš suditi svijetu ognjem. V. Zatreptah ja i bojim se zbog istrage što dolazi i iduće srdžbe. Kad se potresu nebesa i zemlja. V. Dan onaj, dan srdžbe, nevolje i bijede, dan velik i vrlo gorak. - Kada dođeš suditi svijetu ognjem.)

Na temelju tih riječi sv. Antun Padovanski propovijeda:
"Erit enim tunc peccatorum discussio, bonorum operum omissorum exprobratio, damnabilis sententiae prolatio. Haec tria notantur in illis tribus versibus, qui cantantur in exequiis defunctorum: 'Tremens factus sum ego et timeo, dum discussio venerit', ecce peccatorum discussio. 'Quid ego miserrimus dicam vel quid faciam' - ecce bonorum operum omissorum exprobratio. 'Dies illa, dies irae, calamitatis et miseriae' - ecce sententiae executio."

("Bit će naime tada istraga grijeha, prekoravanje zbog propuštenih dobrih djela, objava osuđujuće presude. Ovo troje se naglašava u onim trima stihovima, koji se pjevaju u egzekvijama za pokojne: 'Zadrhtao sam ja i bojim se od istrage što dolazi'; eto, istraga grijeha. 'Što da ja jadnik tada kažem ili što da učinim' - eto, prekoravanje zbog propuštenih dobrih dijela. 'Dan onaj, dan gnjeva, nevolje i bijede' - eto, izvršenje presude.")

Može li ovo razumjeti netko tko nikada nije vidio tradicionalni sprovod ili pjevanje oficija za pokojne?
Dakle, stvar je očigledna: ljudi koji ne poznaju ništa osim Novus Orda, ne razumiju i ne mogu razumjeti sv. Antuna Padovanskoga, a ni ostale crkvene naučitelje. Možda se i zato danas tako malo čitaju klasična katolička djela. Dok su istovremeno vjerske knjižare preplavile kojekakve sumnjive knjige samozvanih "stručnjaka za duhovna pitanja".

Osim očitih biblijskih, liturgijskih, obrazovnih i katehetskih razloga: postoji još jedna stvar koja čini prepreku "modernom vjerniku" u razumijevanju crkvenih naučitelja. 
To je cijeli ovaj mentalitet anarhije koji je nastupio nakon Drugoga vatikanskog koncila. Danas su ljudi već navikli da "moderni teolozi" iznose zaprepašćujuće teze koje nikakve veze nemaju s katoličkom vjerom, a nerijetko predstavljaju prava krivovjerja. 
Mladi svećenički kandidati koji se formiraju u toj atmosferi tolerancije prema svemu i svačemu, ne mogu shvatiti zašto su se stari crkveni naučitelji tako žestoko borili za svaku riječ, svaki paragraf, svaku crticu nauka Crkve. Mogli bi se pitati: "Ako je danas dozvoljeno da svatko govori i piše o vjeri što god želi, čemu onda sve one borbe, žrtve i mučeništva za čistoću crkvenog nauka kroz tolika stoljeća?"
Time dolazimo do posljednje teme ovoga teksta.


Kaos, anarhija, zbrka, metež, nered

Ovim riječima mogli bismo opisati trenutno stanje na teološkim fakultetima. Nitko više ne nadzire kakav se tamo "nauk" predaje. Prodor liberalnih načela iz sekularnog civilnog društva, poput "slobode" i "tolerancije", omogućio je da svaki nadobudni profesor neograničeno uvodi novotarije, bez ikakve kontrole.

Neodlučnost autoriteta u Rimu da se suprotstave tim pojavama, dobro je opisala Smiljana Rendić, poznata novinarka Glasa Koncila, u onom svom čuvenom pismu Radovanu Grgecu 1987. godine:
"K tome, sama činjenica da je kardinal Ratzinger o teškim problemima pokoncilske Crkve progovorio u jednom intervjuu, a ne u jednoj vlastitoj knjizi, još manje u jednom službenom dokumentu Kongregacije kojoj je predstojnikom - sama ta činjenica meni daje dojam stanovita manjka hrabrosti. Kao: reći ću što želim reći, ali molim, to je ipak samo jedan intervju, to nije tekst iz mog pera, a kamoli da bi to bio moj službeni dokument kardinala predstojnika Kongregacije za nauk vjere. Takav postupak, Radovane, meni se ne sviđa. Kao da je u Crkvi oslabila katolička hrabrost i na najvišim razinama. Pavao VI. (kojega je veliki talijanski pravnik i humanist prof. Arturo Carlo Jemolo, "posljednji katolički liberal", zvao "golgotski Papa") pustio je da se poslije Koncila šire Crkvom razna teološka i pseudoteološka glavinjanja, znao ih je nazvati njihovim pravim imenom: "il fumo di Satana", a znao je zbog njih gorko i potresno (pa i javno) tugovati, ali ih nije znao zaustaviti: sve do njegove smrti širila se Crkvom "dekompozicija katolicizma". Izraz je od p. Louisa Bouyera, oratorijanca, starog obraćenika s protestantizma; svoju knjigu "La décomposition du catholicisme" objavio je u Parizu 1968., a ja tada, pod ondašnjim terorom samozvanih perjanika "koncilske obnove" u GK, nisam u GK smjela o njoj ni pisnuti..."

Malo kasnije, Rendić nastavlja o neučinkovitosti Kongregacije za nauk vjere i nevoljkosti da se zaustavi širenje hereza po teološkim učilištima tijekom 1970-ih i 1980-ih:
"Nekadašnji Sveti Oficij, koji je bio 'supremum tribunal fidei et haereticae pravitatis', postao je već za pontifikata Pavla VI. i ostaje i pod sadašnjim pontifikatom... samo jednim dikasterijem koji svako toliko pozove na "bratski razgovor" kakva previše bučnog dekompozitora katolicizma, pa taj dekompozitor i nakon "bratskog razgovora" ostaje pri svojim mnijenjima i nastavlja ih širiti, dok rečeni "bratski" dikasterij s vremena na vrijeme izdaje kakvu preobzirno sročenu deklaraciju koju uglavnom nitko ne čita. A ljudi kojima je doista stalo do čistoće katoličke vjere i do poštivanja dvotisućljetne katoličke Tradicije - boje se, većinom, glasno i jasno govoriti, da ih se ne bi proglasilo 'protukoncilskima'."

Rezultati se vide posebno u Njemačkoj i Austriji, gdje se sa fakultetskih katedra predaje čisti liberalizam, te u Južnoj Americi gdje je zavladao marksizam ("teologija oslobođenja"). To možete vidjeti kod pojedinih kadrova koji dolaze u Rim iz Južne Amerike: da su to ljudi koji pojma nemaju o katoličkoj vjeri. I to je već druga generacija takvih.

Za njih se možemo pitati: Što za te ljude znače crkveni naučitelji? Znače li njima išta sva ona velika teološka djela koja smo naslijedili od velikana katoličke vjere?
Bojim se da ne znače. Siguran sam da ih oni, zbog svih gore navedenih razloga, ne mogu niti razumjeti.


4 komentara:

  1. Može te li predložiti koji prijevod Biblije (ili barem Novi Zavjet) treba čitati?

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Najbolji je Katančićev prijevod, koji točno slijedi Vulgatu, pružajući usporedno latinski tekst i hrvatski prijevod. Evo: Evanđelja.

      Izbriši
  2. Za sve one koji sad postavljaju pitanja o prijevodima Biblije, upućujem na post: Katančićeva Biblija - rješenje aktualnih problema oko izbora prijevoda Biblije.

    Svakako bi trebalo tiskati novo izdanje Katančićeve Biblije, na suvremenoj grafiji, i zamijeniti ikavicu sa standarnom ijekavicom. Ali, sve ostalo treba ostaviti kako je u izvorniku. Pogotovo treba zadržati usporedni prikaz latinskog i hrvatskog teksta.

    OdgovoriIzbriši