petak, 27. siječnja 2017.

Acedia



Jedan od sedam glavnih grijeha nosi naziv "acedia". To se kod nas obično prevodi kao "lijenost". No, definitivno bi trebalo pronaći neku drugu riječ za taj termin.
Naime, ovdje se ne radi o bilo kakvoj lijenosti, već o duhovnoj lijenosti: o nemarnom odnosu prema molitvi, liturgiji, vjerskim dužnostima itd. Govorimo o stanju čovjeka koji bi sve prije radio nego molio, sve mu je važnije od duhovnih stvari; briga za propadljivo tijelo mu je važnija od brige za besmrtnu dušu. Vjerske dužnosti obavlja nerado i preko volje. Rastužuje ga i iritira svaki iole veći napor na vjerskom području. To je acedia!


Ovako taj grijeh opisuje sv. Petar Kanizije u Summa doctrinae christianae:

"Acedia est remissi animi languor ad bene operandum; praesertim vero tristitia est de re spirituali. Quae has gignit filias: malitiam, rancorem, pusillanimitatem, desperationem, torporem circa praecepta necessaria, mentisque circa res illicitas evagationem.
Huic peccato sunt obnoxii homines otiosi, inertes et quos tepidos Scriptura vocat, ac omnes demum qui tempus hoc gratiae diemque salutis rebus ac studiis vanis transigunt. Finis autem huius peccati est quem docet in Evangelio Christus: 'Omnis arbor quae non facit fructum bonum excidetur et in ignem mittetur.' (Matth. 7, 19). Tum alibi: 'Inutilem servum eiicite in tenebras exteriores.' (Matth. 25, 30) "

("Acedia je mlitavost trome volje u činjenju dobra; a naročito je to tuga oko duhovnih stvari. Koja rađa ove kćeri: zlobu, nemarnost, malodušnost, očaj, nebrigu oko važnih odredaba i lutanje misli prema nedopuštenim stvarima.
Ovome su grijehu podložni besposleni ljudi, tromi i koje sv. Pismo naziva mlakima, i napokon svi oni koji ovo vrijeme milosti i dan spasenja trate u ispraznim stvarima i brigama. Kraj kojemu vodi ovaj grijeh je onaj koji otkriva Krist u evanđelju: 'Svako stablo koje ne rađa dobrim plodom siječe se i u oganj baca.' (Mt 7, 19). I na drugom mjestu: 'Beskorisnoga slugu izbacite van u tamu.' (Mt 25, 30) ")


Strašno je i kad se običan laik nalazi u tom grijehu, ali kad su u tome svećenici i redovnici - onda je to stvarno apsolutna katastrofa! Danas je to već prava pošast.

Nažalost, mnogi ljudi nisu ni sami svjesni koliko su mlaki. Nalaze svakakva opravdanja za svoju nemarnost prema vjerskim dužnostima. Neki čak kažu da ih crkveni propisi ne obvezuju: da su to samo nebitne formalnosti i sl. Pojavio se i nemali broj svećenika koji (čak i namjerno!) krše sve moguće rubrike u misalu, svećeničko odijelo im je mrsko, uopće ne mole časoslov... I uz sve to, sami sebe proglašavaju i dobrima i "revnima" (!?).

Nasuprot tome, sve velike svece naše Crkve odlikovalo je nastojanje da svoje dužnosti izvrše što točnije i što pobožnije. Pa opet, nikome od njih nije padalo na pamet da sebe proglasi "revnim", "pobožnim"... Već su govorili: "Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!" (Lk 17, 10)

Imamo primjer sv. Benedikta, koji je zadao smjer razvoju redovništva na Zapadu. On je utvrdio staro načelo da se svaki tjedan mora izmoliti svih 150 psalama - načelo koje je slijedio tradicionalni časoslov.
Sv. Benedikt je to izričito propisao u pravilu svoga reda (Regula sancti Benedicti, c. 18.):

"...id adtendat, ut omni hebdomada psalterium ex integro numero centum quinquaginta psalmorum psallantur"
("...neka na to pazi, da se svaki tjedan psalterij u cijelom broju od sto pedeset psalama otpjeva")

Sv. Benedikt je čak smatrao da je to malo. Da je to zapravo minimum minimuma koji je svaki redovnik dužan. Benedikt ističe da su kršćani prijašnjih generacija običavali u samo jednom danu izmoliti svih 150 psalama. Prema tome, 150 psalama na tjedan je lagan teret i slatki jaram. 
Nastavlja sv. Benedikt:

"Quia nimis inertem devotionis suae servitium ostendunt monachi qui minus a psalterio cum canticis consuetudinariis per septimanae circulum psallunt, dum quando legamus sanctos patres nostros uno die hoc strenue implesse, quod nos tepidi utinam septimana integra persolvamus."

("Jer suviše mlitavu službu svoje devocije pokazuju redovnici koji manje od toga mole iz psalterija s običajnim pjesmama tijekom tjednoga kruga; kad čitamo da su naši sveti oci u jednom danu to odlučno izvršili, što mi mlaki jedva u cijelom tjednu ispunimo.")


Što da onda kažemo o poskoncilskom "novom" časoslovu?
Razmišljanje o tom pitanju nužno povlači za sobom i pitanje o odnosu cijele liturgijske reforme i acedije.


Je li acedija uzrok liturgijske reforme?

Pa... sigurno nije glavni uzrok. Nema nikakve sumnje da je glavni uzrok liturgijske reforme iz 1960-ih  ipak "ekumenske prirode", čitaj: nastojanje da se katolička liturgija učini što sličnijom protestantskoj pseudoliturgiji. To su otvoreno priznali i sami autori liturgijske reforme.

Uz taj glavni razlog, postoji i čitav niz drugih uzroka, bez kojih se reforma ne može potpuno razumjeti. Među njima je i acedija koja je zavladala u znatnom dijelu svećenstva tijekom 1960-ih. Da se izrazim sasvim otvoreno: Nije im se više dalo moliti "duge molitve", pa su jednostavno skratili (osakatili?) sve molitve u misi i časoslovu. Radi se o čistoj lijenosti i mlakosti. Acedija u punom smislu riječi!

Pa, iako acedija nije glavni uzrok liturgijske reforme, ona je zasigurno glavni razlog zašto je reforma bila tako široko prihvaćena u svećenstvu. Po liniji manjeg otpora, uzeli su ono što je lakše, ne gledajući kakve će to imati dugoročne posljedice.

O atmosferi mlakosti koja je vladala u vremenu oko II. vatikanskog koncila pisao je mons. Čedomil Čekada. On je u jednom svom tekstu ustvrdio da su mnogi tadašnji svećenici s pljeskom pozdravljali svaku abrevijaciju (skraćivanje) časoslova i obreda mise.
O temi acedije u svećenstvu opširno je pisao i u članku iz kobne 1969. godine 
- "Orate fratres".


4 komentara:

  1. Što se tiče novog časoslova - konsenzus je među modernim teolozima i svećenicima da samo jutarnja i večernja strogo obvezuju (izmole se za ukupno 10-15 minuta), a za sve drugo piše i u općoj uredbi da se stavlja na srce ili preporuča. Što reći na to?!

    Obelix

    OdgovoriIzbriši
  2. Acedia, podnevni đavao. Sve je manje mjesta i vremena gdje čovjekova pozornost nije pod stalnom opsadom, gdje bi čuo nutarnji glas Božanskog Pastira da se obrati.
    Neki Amerikanac je napisao da je bio začuđen za posjeta Kubi, prvi puta je shvatio kako je biti u naseljenoj okolini bez ijedne reklame na vidiku.
    Tišina je sada luksuz, mjesta počinka i spokoja nestala su, UNESCO zelena sekta svete krave pretvara što je ostalo u rezervate. Crkve, nekada mistična svetišta puna mirisa tamjana, molitve i utješnog rumenila svijeće sada su pretvorene u komunalni prostor, osvijetljene kakvom ružnom plavom žaruljom (mora biti moderna, 'održiva'), ili su zatvorene, ili je u njima stalno neka vreva, dijalog ili štoveć.
    Broj budala je bez konca, kaže Sv. Pismo, moderni čovjek je okrenuo oči od Boga, bez kreposti Svevišnjega pade ispod zvijeri kao nekada car Nabukodonozor, ide naokolo urliče, grohoće, opija se i izležava, bulji u svaki suludi prizor, grabi, bijesni, očajava.
    Kada bi svaki pučanin barem skrušeno izmolio tri Zdravo Marije pri ustajanju i pri počinku, Blažena Djeva koja želi naše spasenje više nego mi sami, ne bi ga zaporavila na času smrti.
    Crv prokletih je neosporivo znanje da su mogli zadobiti Kraljevstvo Nebesko za tako sićušnu cijenu. 'Gratis', kaže Sv. Belarmin, O da su podali čašu hladne vode na veću slavu Božju naišli bi na život vječni, a sada sve bijedne naslade svijeta iščeznule su kao prah i sjena.

    Litanije Presvetom Srcu Isusovom, veliki su lijek protiv mlakosti i nemara! Ta Božanski je Pastir išao ovom suznom dolinom dozivljuć ovce svoje tako silovito da mu je glas ogrubio i stazom tako trnovitom da je svu svoju Krv za nas prolio. Znajuć' moć te pobožnosti sotona ju stalno nastoji zatrti novotarijama. Zato kada vas kušnja mlakosti pritišće uputite Nebu onu slavnu:
    'Božansko Srce Isusovo daj da te ljubim sve to više!'


    BMBopn

    OdgovoriIzbriši
  3. Murus, napisali ste da bi trebalo pronaći neku drugu riječ za termin "acedia" (grč. "ἀκηδία"). U hrvatskom će to ići teško, ali zato postoji crkvenoslavenski ekvivalent - "unynie". Najobuhvatnija definicija je "nerad oko spasenja". Zanimljivo je da se i na leksičkom planu liturgijski cslav. jezik pokazuje kao superioran govornom (za crkvene potrebe), s obzirom da je skoro 1200 godina korišten kao jezik crkve - liturgije, Svetog Pisma, himnografije, duhovne pouke, i sl. Odličan post i odličan blog!

    OdgovoriIzbriši