"Sve što može proći kroz plamen, očistit će se ognjem" (Br 31, 23)

Prikaz čistilišta na oltaru sv. anđela u bazilici Presvetoga Srca Isusova u Zagrebu

Jučer je bio Dušnji dan - dan molitve i misne žrtve za duše koje trpe u čistilištu.
Kao i proteklih nekoliko godina, i ove ste godine mogli vidjeti kako moderni "vjerski mediji", govoreći o Dušnom danu, pričaju o svemu i svačemu, samo ne o dušama koje trpe u čistilištu. Ako su tu i tamo ponegdje sramežljivo spomenuli čistilište, gotovo ništa nisu pisali o trpljenju siromašnih duša, a još manje o razlozima tog trpljenja.

S pravom se pitamo: Kako je došlo do tako slabog govora o tim važnim temama u suvremenim "vjerskim medijima", ali i u propovijedima mnogih modernih svećenika. Jasno, sad bi neki odgovorili navodeći "uobičajene razloge" koji se inače navode kao uzroci posvemašne razvodnjenosti i nevoljkosti da se govori o "teškim temama"...
Prije svega, želja da se ne zamjere ljudima koji ne žive u skladu s vjerom, i slično.
No, problem je dublje prirode. Modernističko obrazovanje na fakultetima u mladim teolozima proizvodi relativistički stav na svim područjima. A i novi katekizam, koji zbunjujuće i izrazito netradicionalno piše o ovim temama. Na ove se temelje potom nadograđuje daljnja relativizacija, čije manifestacije vidimo posvuda.


U takvoj situaciji poznavanje izvora postaje važnije nego ikada prije. I kad govorimo o trpljenju duša u čistilištu, najbolje bi bilo da jednostavno prenosimo ono što o njemu piše u Svetome pismu i u djelima svetih otaca i crkvenih naučitelja.

Već sam pisao na ovom blogu o čistilišnom ognju, pa neću ponavljati što sam naveo u prošlim tekstovima. Danas pak moram navesti riječi pape sv. Grgura Velikoga o jednom važnom pitanju: Za koje se grijehe dolazi u čistilište?

Podsjetimo se prvo da čovjek koji umre u stanju smrtnog grijeha ne ide u čistilište, nego u pakao.
Da bi netko uopće došao u čistilište, mora umrijeti u stanju posvetne milosti. Svi koji se nalaze u čistilištu, umrli su u stanju posvetne milosti - dakle, bez smrtnoga grijeha. U čistilištu se trpi za lake grijehe i za vremenite kazne od prethodno oproštenih smrtnih grijeha.


Sv. Grgur Veliki govori da čistilišni oganj postoji za čišćenje lakih grijeha, prije Posljednjega suda (Dijalozi, lib. IV., cap. 39.):

"de quibusdam levibus culpis esse ante iudicium purgatorius ignis credendus est"
("treba vjerovati da za pojedine lake grijehe postoji prije Suda čistilišni oganj")

U nastavku, sv. Grgur izričito naglašava da se tu radi o čišćenju malih i vrlo lakih grijeha ("parvis minimisque peccatis"), što zaključuje iz Pavlove I. poslanice Korinćanima:

"Sed tamen, ut praedixi, hoc de parvis minimisque peccatis fieri posse credendus est, sicut est assiduus otiosus sermo, immoderatus risus, vel peccatum curae rei familiaris, quae vix sine culpa vel ab ipsis agitur, qui culpam qualiter declinare debeant sciunt; aut in non gravibus rebus error ignorantiae, quae cuncta etiam post mortem gravant, si adhuc in hac vita, positis minime fuerint relaxata. Nam cum Paulus dicat Christum esse fundamentum, atque subiungat: 'Si quis superaedificaverit super hoc fundamentum, aurum, argentum, lapides pretiosas, ligna, fenum, stipulam; uniuscuiusque opus quale sit ignis probabit; si cuius opus manserit quod superaedificavit, mercedem accipiet; si cuius opus arserit, detrimentum patietur; ipse autem salvus erit, sic tamen quasi per ignem' (I. Cor. 3, 12-15). Quamvis hoc de igne tribulationis in hac nobis vita adhibitio possit intelligi, tamen siquis hoc de igne futurae purgationis accipiat, pensandum sollicite est quia illum per ignem dixit posse salvari, non qui super hoc fundamentum, ferrum, aes, vel plumbum aedificat, id est peccata maiora, et idcirco duriora, et tunc iam insolubilia; sed ligna, fenum, stipulam, id est peccata minima atque levissima, quae ignis facile consumat."

("Ali naime, kao što sam rekao, treba vjerovati da to može biti kod malih i vrlo lakih grijeha, poput neprekidnog bezrazložnog govorenja, neumjerenog smijanja, ili grijeha brige za obiteljske stvari, koja se jedva može obavljati bez grijeha, čak i od onih koji znaju kako trebaju izbjegavati grijeh; ili pak zabluda neznanja u stvarima koje nisu teške: sve to opterećuje čovjeka i nakon smrti, ako nije bilo otpušteno u ovome životu. Naime, kad Pavao kaže da je Krist temelj, i dodaje: 'Naziđuje li tko na ovom temelju zlato, srebro, drago kamenje, drvo, sijeno, slamu... I kakvo je čije djelo, oganj će iskušati. Ostane li djelo, primit će plaću onaj tko ga je nazidao. Izgori li čije djelo, taj će štetovati; ipak, on će se sam spasiti, ali kao kroz oganj' (1 Kor 3, 12-15). Iako se ovo može shvatiti o ognju nevolje koje nas pogađaju u ovom životu, ali ako netko ovo uzme o ognju budućeg čišćenja, treba pažljivo razabrati da kaže kako se onaj može spasiti po ognju - ne koji nadograđuje na taj temelj željezo, mjed ili olovo, to jest velike grijehe, i stoga teže i tada [nakon smrti] već neotpustive - nego drvo, sjeno, slamu, to jest, male i vrlo lake grijehe, koje oganj lako pregori.")

Cijela IV. knjiga Dijaloga sv. Grgura Velikoga trebala bi biti obvezna literatura za svakog teologa koji želi shvatiti katolički nauk o čistilištu, ali i općenito o posljednjim stvarima.

Vidjeli smo kako sv. Grgur jasno iz riječi Svetoga pisma iznosi nauk o grijesima za koje se ide u čistilište. Isto su vidjeli i drugi sveci na mnogim mjestima u Svetome pismu.

Tako, na primjer, sv. Bernardin Sienski prepoznaje čistilište u riječima Knjige brojeva (Br 31, 23):

"omne quod potest transire per flammas igne purgabitur"
("sve što može proći kroz plamen, očistit će se ognjem")

Nije slučajnost da u liturgiji Crkva moli da se pokojnicima podari "mjesto rashlade" ("locus refrigerii"). U kanonu mise, svećenik moli u spomenu za mrtve:

"Ipsis, Domine, et omnibus in Christo quiescentibus locum refrigerii, lucis et pacis ut indulgeas, deprecamur."
("Njima, Gospodine, i svima koji u Kristu počivaju molimo da podaš mjesto rashlade, svjetlosti i mira.")

I taj termin dolazi iz Svetoga pisma. To ćete primijetiti jedino ako čitate latinsku Vulgatu. Naime, u Psalmu 65. čitamo:

"Transivimus per ignem et aquam, et eduxisti nos in refrigerium."
("Prešli smo kroz oganj i vodu, i izveo si nas u rashladu.")

Isti izraz vidjet ćete u molitvi za godišnjicu smrti, gdje se moli da pokojnicima bude podaren "refrigerii sedes" - "stan rashlade". Ili "stan okrepe", kako je prevedeno u Vlašićevom Oficiju za mrtve.

"Stecite sebi prijatelje nepravednim bogatstvom, da, kada klonete, prime vas u vječne stanove." (Lk 16, 9)

Prošla nedjelja, u tradicinalnom obredu VIII. nedjelja po Duhovima, donosi jedan iznimno važan odlomak iz evanđelja po Luki (16, 1-9), kojeg su često citirali crkveni naučitelji u tumačenju nauka Crkve o velikom broju raznih tema (posebni sud, čistilište, milostinja i pomoć siromasima, općinstvo svetih, štovanje svetaca itd.).
Dakako, ne mogu ovdje detaljno govoriti o svim tim temama. Ograničit ću se samo na ono što nam to čitanje kaže o pomoći dušama u čistilištu.

Pogledajmo prvo kojim riječima završava taj evanđeoski odlomak:

"Facite vobis amicos de mammona iniquitatis: ut, cum defeceritis, recipiant vos in aeterna tabernacula."

Hrvatski lekcionar iz 1940. god. prevodi ovako:

"Stecite sebi prijatelje nepravednim bogatstvom, da, kada klonete, prime vas u vječne stanove."

Uočite razliku prema modernom postkoncilskom prijevodu (Duda-Fućak):

"Napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore."

Vidite li tu razliku? Iz starih prijevoda, koji slijede Vulgatu, jasno je da se "defeceritis" odnosi na ljude (tj. na trenutak kad će ljudi klonuti, dakle, umrijeti), dok se po novim prijevodima (koji slijede grčki: ὅταν ἐκλίπῃ) ta riječ odnosi na bogatstvo ("kad ga nestane"), a ne na ljude.

To je samo jedan primjer zašto je nužno poznavati latinsku Vulgatu, kako biste razumjeli tumačenja crkvenih naučitelja, i naravno, i čitanja u tradicionalnoj liturgiji i njihove prijevode.

U fra Radićevom Misalu za sve dane u godini (Makarska, 1967.), spomenuta evanđeoska rečenica prevedena je ovako:

"Stičite sebi prijetelje prolaznim bogatstvom, da vas, kad umrete, prime u svoje vječne stanove."

Dobro, sad se pitajmo: Kako to ljudi stječu prijatelje bogatstvom? Dakako, tako što im daju nešto od svoga bogatstva. Ako si čovjeku u nevolji poklonio određenu svotu novaca, stekao si prijatelja, koji će i tebi pomoći kad se nađeš u nekoj neprilici.

Katekizam Tridentskog koncila preporučuje župnicima da na VIII. nedjelju po Duhovima propovijedaju, između ostaloga, o koristi milostinje siromasima:

"Ideo divites a Deo bonis cumulantur, ut pauperibus ea errogent"
("Zato su bogati obdareni dobrima od Boga, kako bi ih udijelili siromasima")

U crkvenoj tradiciji se kod ovog evanđelja naročito ističe jedna vrsta siromaha kojima treba pomoći, a to su siromašne duše u čistilištu.
Sve što uložiš na pomoć dušama u čistilištu (molitve, post, milostinja), tebi će se obilno vratiti. Kad od svog imetka daješ za služenje svetih misa za duše u čistilištu, stječeš prijatelje među tim dušama, koje će jednoga dana pomoći i tebi da lakše dođeš u raj.
U tom su smislu mnogi sveci tumačili ovo evanđelje.


Evo primjer iz 8. propovijedi sv. Vinka Fererskog o VIII. nedjelji po Duhovima:

"Et ideo poteritis vobis facere amicos de istis divitiis, scilicet parentes et afines et caeteros mortuos, pro eis bona faciendo, faciendo dicere Missas: et ita secundum hunc intellectum intelligitur praesens verbum: 'Facite vobis amicos', scilicet mortuos et animas Purgatorii, 'de mammona iniquitatis', scilicet formaliter. Et ideo caveant illi, qui habent adimplere testamenta, ut non tardent adimplere: quia animae Purgatorii quotidie clamant: 'Iustitia Domine!' Et non dubitetis... quod non audiat tales clamores contra tales: quia imo audit. Et ideo ad hoc habetur Lucae 18, 7-8: 'Deus autem non faciet vindictam electorum suorum clamantium ad se die ac nocte et patientiam habebit in illis? Dico vobis, quia cito faciet vindictam illorum'."

("I stoga možete steći prijatelje od ovoga bogatstva, to jest roditelje i rodbinu i ostale mrtve, kad im činite dobro, brinuvši se da se za njih govore Mise: i tako se prema tom smislu razumije ova riječ: 'Stecite si prijatelje', to jest, mrtve i duše u čistilištu, 'od nepravedna bogatstva', dakako formalno. I zato neka paze oni koji imaju ispuniti oporuke, da ne otežu s ispunjenjem, jer duše čistilišta svakodnevno vapiju: 'Pravda, Gospodine!' I nemojte sumnjati... da će čuti ove vapaje protiv onih: jer će ih svakako čuti. I stoga o tome ima u Luki 18, 7-8: 'Neće li onda Bog osvetiti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu, i odgađat će ih? Kažem vam, da će brzo učiniti osvetu za njih'.")

Pri tome, sv. Vinko Fererski smatra da se u evanđelju koristi termin "nepravedno bogatstvo" iz razloga što svako bogatstvo na neki način veže čovjeka za ovaj svijet.
Želi se reći da nećeš prenijeti svoj imetak preko groba. Zato je bolje da ga iskoristiš dok imaš vremena za činjenje dobra, naročito za pomoć siromasima i dušama u čistilištu.

Aktualno i potrebno

Ovdje imamo primjerak propovijedi sv. Antuna Padovanskog "O svima svetima", tiskan 1521. godine, koji možete vidjeti ovdje: Sermones de omnibus sanctis.
Činjenica da su propovijedi sv. Antuna tiskane u tolikim izdanjima kroz stoljeća samo govori koliko su bile popularne.

Napomenuo sam već nekoliko puta na ovom blogu da su propovijedi sv. Antuna odličan putokaz kroz crkvenu godinu (prema tradicionalnom obredu), jer redovito prate misne obrasce prema (tradicionalnom) Rimskom misalu.

Zanimljivo je da je u ovdje navedenoj skupini propovijedi, koje inače prate zajedničke obrasce za mise na blagdane svetaca (za apostole, evanđeliste, mučenike, ispovjednike, djevice...), na početak stavljena propovijed sv. Antuna koja govori o obredima Velikog četvrtka, a koja nosi naziv "Sermo de coena Domini".

U toj propovijedi, među obredima Velikog četvrtka, sv. Antun govori i o obredu rekoncilijacije javnih pokornika. To su bili pokornici koji bi se na početku korizme ispovijedili, pa im je određena pokora koju su obavljali tijekom cijele četrdesetnice. Prvo bi bili simbolički "istjerani" iz crkve na Čistu srijedu (i sam obred pepeljenja je ostatak nekadašne ekspulzije javnih pokornika), a zatim su nakon četrdesetodnevne pokore primani u crkvu na Veliki četvrtak, obredom rekoncilijacije.

Naime, u Crkvi su nekada za javne grijehe određivane javne pokore (kad kažem "nekada", to ne znači da se ovo i danas ne bi moglo raditi - dapače, pogledaj naš Rimski obrednik iz 1929., str. 79.).
Javni grijeh je, na primjer, kad mladić i djevojka nevjenčano žive zajedno na očigled cijele zajednice. Dakle, ako se takve osobe pokaju za svoje grijehe, okane se te opačine, prestanu sa sramotnim konkubinatom, i svaka zasebno ode svećeniku na ispovijed - svećenik bi im odredio javnu pokoru u određenom vremenskom razdoblju. Javnom pokorom se nastoji ispraviti javna sablazan koja je izazvana javnim grijehom.

Cijeli obred ekspulzije i rekoncilijacije pokornika zadržao se u Rimskom pontifikalu sve do 20. stoljeća. Redovito je tiskan u izdanjima tradicionalnog pontifikala, iako se stoljećima nije koristio.
Obred ekspulzije javnih pokornika na Čistu srijedu, prema tradicionalnom Rimskom pontifikalu, možete vidjeti ovdje, a obred rekoncilijacije javnih pokornika na Veliki četvrtak: ovdje.


U vrijeme sv. Antuna ti su obredi još bili u praksi, pa tako on propovijeda o obredu rekoncilijacije: povlačeći, po svom običaju, paralele s nekim događajima iz Biblije...

"Primo ergo ad literam, revocat Ecclesia poenitentes in ecclesiam, qui in principio Quadragesimae eiecti fuerant, qui signari possunt per illud: 'Dimisit Noe mane columbam ex arca. At illa venit ad eum ad vesperam portans ramum olivae, virentibus foliis in ore suo' (Gen. 8, 10-11). Columba pro cantu gemens, est anima pro peccatis suis gemebunda, quae mane, id est in principio quadragesimae ab arca, id est, ab Ecclesia in qua ut in arca qui erant soli salvi facti sunt, emittitur, sed ad vesperam, id est, in fine quadragesimae, hodie scilicet reversa, in Ecclesiam recipitur, ramum portans olivae, id est gratiarum actionem de obtenta misericordia - 'In fletu venient' (Ier. 31, 9) - ecce, gemitus columbae, 'et in misericordia reducam eos' - ecce, ramus olivae. 'Et adducam eos per torrentes aquarum in via recta et non impingent in ea.' Sic operatur Spiritus Sanctus circa incipientes, qui prius merito ab ecclesia eiecti, per poenitentiam gemebundi redeunt ad Christum, olivam misericordiae in ore ferentes per gratiarum actionem."

("Prvo dakle doslovno, priziva Crkva pokornike u crkvu, koji su na početku četrdesetnice bili istjerani, a koje bi se moglo označiti onom: 'Pusti Noa ujutro golubicu iz arke. A ona mu se vrati navečer noseći u kljunu maslinovu grančicu sa zelenim listovima' (Post 8, 10-11). Golubica koja umjesto pjeva ima jecanje, duša je koja treba jecati nad svojim grijesima, koja se ujutro, to jest na početku četrdesetnice, pušta iz arke, to jest, iz Crkve u kojoj su se - kao u arci - spasili samo oni koji u njoj bijahu, ali se vraća navečer, to jest, danas na kraju četrdesetnice, prima se u crkvu noseći maslinovu grančicu, to jest, zahvalu za primljeno milosrđe - 'Doći će u suzama' (Jer 31, 9) - eto, jecaj golubice, 'i u milosrđu ću ih vratiti' - eto, maslinova grančica. 'Vodit ću ih kraj potočnih voda,
putem ravnim kojim neće posrnuti.' Tako djeluje Duh Sveti prema onima koji počinju, koji su prethodno zasluženo istjerani iz crkve, a sad se jecajući vraćaju Kristu, noseći u ustima maslinu milosrđa po zahvali.")

Kao što znate, pokora je potrebna za smanjivanje ili skraćivanje vremenitih kazni koje bi čovjek inače morao pretrpjeti na ovom svijetu ili u čistilištu. Pri tome, uvijek trebamo imati na umu da čovjek ne vidi tjelesnim očima koliko mu je još preostalo vremenitih kazni za grijehe. A još k tome, kad svakodnevno griješi, dodaju se nove kazne.

Sv. Antun će u jednoj kasnijoj propovijedi reći:

"vix potest aliquis in praesenti saeculo per quascunque tribulationes purgari, quin aliquid remaneat in purgatorio diluendum"

("jedva da bi se itko mogao u sadašnjem svijetu po bilo kojim nedaćama očistiti, a da mu nešto ne bi ostalo što bi morao okajati u čistilištu")

Stoga je velika pogreška kad ljudi nemarno propuštaju moliti za pokojne, koji su recimo puno trpjeli u ovom životu, misleći da su se već očistili svojim patnjama na ovome svijetu, pa da su tako izbjegli čistilište.

Navest ću zato cijeli kontekst gore navedenog upozorenja sv. Antuna.
Kao i obično, povukao je paralelu s jednim događajem iz Biblije: u ovom slučaju s događajem iz zadnjeg poglavlja Knjige postanka, koje opisuje kako su se Josip i braća, noseći tijelo oca Jakova kako bi ga pokopali u zemlji kanaanskoj, zadržali sedam dana na gumnu Atad, gdje su oplakivali mrtvog oca:

"I dođoše do gumna Atad, koje se nalazi s onu stranu Jordana: gdje su održavajući svečano jadikovanje, velikim i žestokim plačem ispunili sedam dana." (Post 50, 10)

Sv. Antun ovdje uspoređuje Atad sa čistilištem:

"Sed nota, retardati sunt in area Achad septem diebus, ubi planxerunt planctu vehementi et sic inde profecti sunt. In quo docemur quod vix potest aliquis in praesenti saeculo per quascunque tribulationes purgari, quin aliquid remaneat in purgatorio diluendum. Per aream enim Achad latitudo purgatorii designatur. Unde sicut in area purgatur triticum, ita animae salvandorum. Achad namque planctus Aegypti vel servitus festina interpretatur. Unde statum purgatorii significat, ubi animae amare plangunt quod minus hic fecerunt..."

("Ali pazi, zadržani su na gumnu Atad sedam dana, gdje su plakali velikim plačem i tako su odatle otišli. Iz čega učimo da bi se jedva itko mogao u sadašnjem svijetu po bilo kojim nedaćama očistiti, a da mu nešto ne bi ostalo što bi morao okajati u čistilištu. Naime, gumno Atad označava širinu čistilišta. Stoga, kako se na gumnu pročišćava žito, tako se pročišćavaju i duše spašenika. Atad se naime prevodi kao 'plač Egipta' ili 'brzo sužanjstvo'. Zato stanje čistilišta označava gdje duše gorko plaču jer su to manjkavo ovdje činili...")

S naše pak strane, dužnost je molitva za duše u čistilištu. Sv. Antun naglašava da je molitva za pokojne: djelo milosrđa (De virginibus, serm. I.):

"oratio solvit peccatorem a carcere, id est, animam de purgatorio. 'Memor esto mei dum bene tibi fuerit, ut suggeras Pharaoni, ut educat me de isto carcere.' (Gen. 40, 14)."

("molitva oslobađa grešnika iz tamnice, to jest, dušu iz čistilišta. 'Sjeti me se kad ti opet bude dobro, da preporučiš faraonu, da me izbavi iz ove tamnice.' (Post 40, 14)")

I sad se postavlja pitanje: koju molitvu moliti za duše u čistilištu?
Svaka je molitva dobra i korisna, ali tko je u mogućnosti bilo bi dobro da koristi one molitve, riječi i formule koje je Crkva uvijek koristila. 
Ovdje počasno mjesto drži služba za mrtve (Officium defunctorum - Oficij za pokojne). To je, ustalom, ono što je i sam sv. Antun molio, kao i ostali sveci (zapadne tradicije).

Nedavno sam čitao da su neka istraživanja dokazala da je Oficij za pokojne vjerojatno stariji od vremena sv. Grgura Velikoga, što se vidi po njegovoj veoma arhaičnoj strukturi.
A održao se kroz sva ova stoljeća, iz mnogih razloga, a prvenstveno zato što je jednostavno rečeno: učinkovit! Zato što zaista pomaže dušama u čistilištu.

Svijest o tome možete ponekad vidjeti i na samim naslovnicama tiskanih izdanja tog oficija.
Evo, na primjer, jedno izdanje Oficija za pokojne iz 1674. godine, koje na naslovnici ima sliku duša koje trpe u čistilišnom ognju.
Pokazuje i kako anđeli izvode duše iz čistilišta, što se i događa kad se moli za te duše.

Franjevački novaci su nekada učili Oficij za pokojne napamet, tako da su ga mogli bilo gdje moliti, bez obzira je li im pri ruci brevijar ili knjižica s oficijem.
Zanimljivo je da se to spominje na internetskim stranicama nekih franjevačkih provincija na ovim našim prostorima.
Tako na stranici Novicijat franjevačke provincije Bosne Srebrene imate povjesni pregled razvoja franjevačkog novicijata, gdje piše:

"Još je Speculum disciplinae ad novitios zahtijevao od onih novaka koji su imali nakanu postati svećenicima da napamet nauče gotovo čitav časoslov (Breviarium). Te sugestije ozakonio je generalni kapitul u Asizu 1340. s odredbom da se nijedan novak, koji bi htio biti svećenik, ne smije pustiti na zavjetovanje, dok napamet ne nauči: sve psalme svagdanjih hora, čitav oficij Blažene Djevice Marije i mrtvački, sedam pokorničkih psalama s litanijama svih svetih, sve psalme, himne, antifone, responzorije, kratka čitanja i molitve iz zajedničkog slavlja svetaca. Zadovoljavalo se time da novak zna Časoslov čitati i da razumije rubrike. Oni koji su već zavjetovani, da se ne pripuštaju na sljedeće znanosti, ili, ako su ih svršili, na ređenje, ili, ako su ređeni, na časti, sve dok ovom propisu potpuno ne udovolje. Određeno je, također, da provincijali koji bi ovaj propis prekršili ipso facto gube službu."

Ovo samo govori kolika je važnost tih molitava. Te bi molitve trebale biti jednako važne današnjoj generaciji, kao što su bile i svim prošlim generacijama.
Pa, ljudi moji, ako i sami vidite da su prijašnji naraštaji smatrali te molitve toliko važnima da su ih čak i učili napamet, nije li onda nerazborito da se danas ne koriste te iste molitve?
Zašto napustiti formule čija je učinkovitost potvrđena stoljetnom tradicijom???
Želim reći ovo: te su molitve potrebne i današnjem čovjeku.
Ne mislite valjda da današnji vjernik može imati neki lakši i brži put, nego vjernik prije 500 godina?

Te su nam molitve jednako potrebne danas, kao što su bile prije 100 godina, i prije 500 godina, i prije tisuću godina. Aktualne i potrebne!

Pobožni katolici to obavljaju na ovaj način

Prošli tjedan na Dušni dan, većina hrvatskih svećenika ipak se sjetila podsjetiti vjernike na mogućnost dobivanja potpunog oprosta za duše u čistilištu. To je dobar pokazatelj da, unatoč svemu, većina naših svećenika još uvijek nosi negdje u dubini srca pravi katolički osjećaj. Barem što se tiče ovog pitanja, možemo reći da je svima srce na pravom mjestu.

Dobre namjere su tu, ali je problem u nedostatku znanja o praktičnoj primjeni - i to jednako na strani svećenika i običnih vjernika.

Nadam se da se hrvatski katolici još uvijek sjećaju kako su njihovi preci koristili ovu veliku milost.

Iz molitvenika Kruh nebeski, Zagreb 1941., str. 144.

I da još jednom ponovimo što taj molitvenik podrazumijeva pod nakanom pape
(u općim odredbama na početku, t. 6.)...

Bratovštine duša u čistilištu

Don Krsto Stošić (1884.-1944.)

Bratovštine su društveno-vjerska udruženja laika, sa ciljem promicanja posebnih pobožnosti. U našim krajevima poznate su još od srednjega vijeka, a naročito su bile raširene u mjestima uzduž jadranske obale.
Bratovštine su nekada bile u samom središtu duhovnog života našega puka.

Kako su postojale bratovštine za razne pobožnosti, logično je da su se vrlo rano pojavile i one koje su se specijalizirale za pomaganje dušama u čistilištu.

Don Krsto Stošić u svojoj knjizi Sela šibenskog kotara (1941.) daje mnoštvo podataka o bratovštinama duša u čistilištu koje su djelovale na području Šibenske biskupije.
Prema tim podacima, vidimo da je svako drugo mjesto imalo takvu bratovštinu.
Postojale su u Vodicama, Tisnom, Tribunju, Žirju, Prviću, Jadrtovcu, Skradinu i mnogim drugim mjestima.

Cilj tih bratovština je bila pomoć dušama u čistilištu: dakako, molitvom i sv. misom.
U tu svrhu, mnogi vjernici su im ostavili znatan dio svog imetka.

Na primjer, o bratovštini duša čistilišta u Tisnom, piše don Krsto Stošić (Sela šibenskog kotara, str. 209.):
"Bratovština Duša Čistilišta dobila je g. 1717. iz ostavštine Antice Soline kuću, vrt i neke zemlje. Spisi su pisani glagolicom.
Andrija Gelpi koji je umro 1742., obnovio je ovu bratovštinu. 
Bratovština g. 1809. ima više zemalja i znatnog novca na dugu.
Svaki dan se govori misa za pokojnu braću, a kad netko umre, govore se za nj 20 misa."

Župna crkva u Jadrtovcu, krajem 1930-ih

U prosjeku je to bilo kao kod bratovštine na Žirju, za koju don Krsto kaže (str. 196.):
"...bratovština Duša čistilišta, koja 1809. dava misu svakog petka, a 20 misa za umrlog člana."

Oprosti za članove bratovština duša u čistilištu

Papa Klement VIII.

Bratovštine za pomoć dušama u čistilištu bile su vrlo česte i u drugim katoličkim zemljama, a obično su nosile naziv "confraternitas fidelium defunctorum" ili "confraternitas animarum purgatorii".

Pape su dijelili obilne oproste članovima tih bratovština.

Imamo primjer pape Klementa VIII. koji je 1594. g. podijelio članovima jedne takve bratovštine sljedeće oproste...

Potpuni oprost:
- na dan upisa u bratovštinu;
- na času smrti, ako "ore vel saltem corde" ("ustima ili barem srcem") prizove ime Isus;
- ako tijekom osmine blagdana Svih Svetih i blagdana Male Gospe pohodi crkvu ili kapelicu bratovštine i pomoli se za spasenje Rimskog Prvosvećenika ("pro salute Romani Pontificis"), za mir Svete Stolice i mir među kršćanskim vladarima, te za oslobođenje duša iz čistilišta;
- svakog prvog ponedjeljka u mjesecu, ako primi sv. pričest "devote et cum contritione" ("pobožno i sa skrušenošću") i izmoli za duše u čistilištu Miserere (Psalm. 50.) ili De profundis (Psalm. 129.) ili krunicu

Oprost od 7 godina i 7 četrdesetnica:
- ako (pobožno) prisustvuje moljenju oficija za pokojne;
- ako prati pogrebnu povorku preminule braće, moleći psalam De profundis ili krunicu;
- svakoga ponedjeljka i petka, ako izmoli za duše u čistilištu psalam De profundis ili krunicu
- ako dade da se služi misa za pokojne;
- svaki put kad posjeti bolesne/nemoćne članove bratovštine

Ima ih još... Ove sam samo naveo kao primjer.

IZVOR:
E. Amort, De origine, progressu, valore ac fructu indulgentiarum, Venecija, 1738., str. 150.

Missa pro defunctis

Kardinal Franjo Šeper služi sv. misu zadušnicu za kardinala Stepinca, veljača 1960. g.

Misa za pokojne je najstariji, najvažniji i najuspješniji način, kojim Crkva pomaže dušama u čistilištu.

Jedan od najučenijih papa u povijesti, Benedikt XIV. (1740.-1758.) nabraja svjedočanstva kojima dokazuje koliko je stara tradicija prinošenja svete žrtve za vjerne mrtve, u svojoj knjizi De sacrosancto missae sacrificio (lib. II., cap. 17., 3.):

"Apertissima sunt testimonia veterum patrum.
Tertullianus (De corona militis, cap. 3.): 'Oblationes pro defunctis annua die facimus.'
Augustinus (serm. 171. de verbis Apostoli) ita scribit: 'Hoc enim a patribus traditum universa observat Ecclesia, ut pro iis, qui in Corporis et Sanguinis Christi communione defuncti sunt, cum ad ipsum Sacrificium loco suo commemorantur, oretur, ac pro illis quoque id offerri commemoretur.'
Et consentit Chrysostomus (homil. 69. ad populum Antiochenum): 'Non temere ab apostolis haec sancita fuere, ut in tremendis mysteriis defunctorum agatur commemoratio: sciunt enim illis multum contigere lucrum et utilitatem multam.'
His fundamentis quinta canonis oratio innititur; atque in ea sacerdos praesentes animo eos habere debet defunctos, pro quibus praecipue intendit orare: 'In hoc loco sacerdos, quorum maluerit defunctorum, debet agere memoriam specialem'; verba sunt Innocentii III., ac porro peragens orat pro animabus omnibus, quae detinentur in purgatorio, ut verba illa indicant, 'ipsis Domine', id est pro quibus praecipue oravit, 'et omnibus in Christo quiescentibus', iis scilicet omnibus, qui in purgatorio igne expiantur..."

("Vrlo su očita svjedočanstva starih otaca.
Tertulijan (De corona militis, cap. 3.): 'Prinose za pokojne činimo na godišnjice.'
Augustin (serm. 171. de verbis Apostoli) ovako piše: 'Ovo naime od otaca preneseno obdržava Crkva, da za one koji su preminuli u zajedništvu Tijela i Krvi Kristove, kad se kod same žrtve na svom mjestu spominju, moli se i spominje da se također i za njih prinosi.'
I suglasan je [sv. Ivan] Zlatousti (homil. 69. narodu Antiohije): 'Nije ovo slučajno određeno od apostola, da se u veličanstvenim otajstvima čini spomen pokojnih, jer znaju da im donosi veliki dobitak i veliku korist.'
Na tim je temeljima položena peta molitva kanona [mise]: i pri njoj svećenik treba imati na umu pokojne, za koje naročito želi moliti: 'Na ovom mjestu svećenik treba činiti poseban spomen onih pokojnika kojih želi', riječi su Inocenta III., i prelazeći dalje, moli za sve duše koje se nalaze u čistilištu; kao što naznačuju ove riječi 'ipsis Domine', to jest za koje posebno moli, 'et omnibus in Christo quiescentibus', naime onima koji u čistilišnom ognju okajavaju [grijehe]...")


I Tridentski koncil nas uči da je prinošenje svete misne žrtve kao pmoći za duše u čistilištu, tradicija koja potječe od apostola.
Ovo su točne riječi Tridentskog koncila (sess. XXII., cap. 2.):
"...non solum pro fidelium vivorum peccatis, poenis, satisfactionibus et aliis necessitatibus, sed et pro defunctis in Christo nondum ad plenum purgatis, rite, iuxta Apostolorum traditionem, offertur."
"...ne samo za grijehe, kazne, zadovoljštine i druge potrebe živih vjernika, već i za preminule u Kristu koji još nisu potpuno očišćeni, pravilno se, prema tradiciji apostola, prinosi.")


No, postavlja se pitanje: Što ako svećenik služi svetu misu za neku dušu za koju misli da je u čistilištu, a ona je već u raju i ne treba joj pomoć?
Evo, npr. vidimo gore na slici kako kardinal Šeper služi sv. misu za kardinala Stepinca.

I na to pitanje nalazimo odgovor u spomenutoj knjizi pape Benedikta XIV. De sacrosancto misse sacrificio (lib. II., cap. 17., 5.):

"...cum autem possit contigere, ut vel pro damnatis, vel pro iis qui in coelo beata vita perfruuntur, sacrificium offeratur, monet [Grimaud] illius fructum sacrificii in Ecclesiae thesauro remanere, quem Deus dispertit et applicat in animabus, quae possint eiusmodi fructum consequi, quibusque Deus levamen aliquod vult afferre."

("...jer bi se naime moglo dogoditi, da se prinese žrtva bilo za osuđene ili za one koji već na nebu uživaju blaženi život, opominje [Grimaud] da plod te žrtve ostaje u riznici Crkve, koji Bog raspoređuje i namjenjuje dušama, koje mogu primiti takav plod, i kojima Bog želi dati neko olakšanje.")

Dakle, misa za pokojne postoji kako bi se pomoglo dušama u čistilištu. Jer, onima koji su u raju ne treba naša pomoć, a onima koji su u paklu ionako ne možemo pomoći (jer u paklu nema otkupljenja).
Duše u čistilištu su jedine kojima možemo i moramo pomoći.


Postale su slavne riječi sv. Augustina:
"Orationibus sanctae Ecclesiae et sacrificio salutari et eleemosynis, non est dubium mortuos adiuvari."
("Molitvama svete Crkve i spasonosnom žrtvom i milostinjama, nema sumnje da se pomaže mrtvima.")

Oba ova elementa (sveta žrtva i molitva) sadržani su u misi za pokojne, kao što nas uči sv. Toma Akvinski (Summa theologica, IIIs, q. 71., a. 9., ad 5um):

"...in officio missae non solum est sacrificium, sed etiam sunt ibi orationes. Et ideo missae suffragium continet duo horum quae hic Augustinus enumerat, scilicet orationem et sacrificium. Ex parte ergo sacrificii oblati missa aequaliter prodest defuncto, de quocumque dicatur; et hoc est praecipuum quod fit in missa. Sed ex parte orationum, magis prodest illa in qua sunt orationes ad hoc determinatae."

("...u službi mise nije samo žrtva, već su također ondje i molitve. I stoga sufragij mise sadrži dvoje od tih koje ovdje nabraja Augustin, to jest molitvu i žrtvu. Sa strane prinesene žrtve, misa jednako koristi pokojniku, bez obzira o kome se govori, i to je osobito što se događa u misi. Ali sa strane molitava, više koristi ona [misa] u kojoj su molitve za to određene.")


Ili da se poslužimo riječima sv. Grgura Velikoga (Dialogorum , IV., 55.):
"Multum solet animas etiam post mortem sacra oblatio hostiae salutaris adiuvare, ita ut hanc nonumquam ipsae defunctorum animae expetere videantur."
("Mnogo običava dušama poslije smrti pomoći prinošenje spasonosne žrtve, tako da se nerijetko čini da i same duše preminulih to traže.)

U misi za pokojne, posebnu pozornost treba obratiti na molitvu ofertorija:
"Domine Jesu Christe, libera animas omnium fidelium defunctorum de poenis inferni et de profundo lacu; libera eas de ore leonis, ne absorbeat eas tartarus, ne cadant in obscurum: sed signifer sanctus Michael repraesentet eas in lucem sanctam, quam olim Abrahae promisisti et semini eius."

Ta prastara molitva je puna dubokoga značenja.

Inače, neke ljude je zbunjivalo ono "libera animas omnium fidelium defunctorum de poenis inferni."
U toj molitvi se pod "poenae inferni" ne misli na kazne pakla, nego na kazne čistilišta (koje su vrlo slične kaznama u paklu).

Evo, kako to objašnjava papa Benedikt XIV. (De sacrosancto missae sacrificio, lib. II., cap. 10., 6.):

"...Ecclesiam ea antiphona seu offertorio in missis defunctorum purgatorii poenas intelligere; et purgatorium ideo infernum appellare, quod idem utrobique sit ignis: orare ut animae liberentur 'de profundo lacu et de ore leonis', hoc est de carcere illo subterraneo, ubi iustorum animae expiantur; denique Ecclesiam a Deo petere 'ne absorbeat eas tartarus, ne cadant in obscurum', id est ne in illo tenebricoso carcere tot cruciatibus conflictae diutius detineantur..."

("...Crkva [u] toj antifoni ili ofertoriju u misama pokojnih misli na kazne čistilišta, i čistilište zato naziva paklom, jer je u oba mjesta isti oganj; moli da se duše oslobode 'de profundo lacu et de ore leonis', to jest iz onog podzemnog zatvora, gdje duše pravednih okajavaju [grijehe]; naposljetku Crkva od Boga moli 'ne absorbeat eas tartarus, ne cadant in obscurum', to jest da ne budu duže zadržane u tom mračnom zatvoru izložene tolikim mukama...")


A ovako tu molitvu objašnjava sv. Robert Bellarmin (De Purgatorio, lib. II., cap. 5.):
"Ecclesia vere orat, quantum ad intentionem suam, ut animae liberentur a poenis purgatorii, tamen utitur eo modo loquendi, quasi animae migrarent a corpore, et in periculo essent aeternae salutis, quia commemorat et raepresentat die depositionis sive obitus."
("Crkva zaista moli, što se tiče njezine namjere, da se duše oslobode kazni čistilišta, ali koristi se načinom govora, kao da duše tek izlaze iz tijela i kao da se nalaze u opasnosti za vječno spasenje, jer se spominje i predstavlja dan pokopa ili preminuća.")


U toj molitvi također možete vidjeti da se moli posebna pomoć sv. Mihaela Arkanđela za duše u čistilištu ("sed signifer sanctus Michael repraesentet eas in lucem sanctam").

Inače, na starijim prikazima čistilišta i misa za pokojne, često vidimo kako sv. Mihael Arkanđeo oslobađa pojedine duše iz čistilišta.

Čistilišni oganj

"Kako se strašno u čistilišnom ognju okajava i najmanji laki grijeh"

Vjernici često olako shvaćaju lake grijehe... toliko olako da misle kako se za njih ne trebaju kajati ili da ih ne trebaju izbjegavati.

A pritom zaboravljaju Božje upozorenje:
"A kažem vam: za svaku bezrazložnu riječ koju ljudi reknu dat će račun na Dan sudnji." (Mt 12, 36)
"Sudac će te predati izvršitelju, a izvršitelj baciti u tamnicu. Kažem ti: nećeš izići odande dok ne isplatiš do posljednjega novčića." (Lk 12, 58-59)

Crkva nas uči da je upravo čistilište ta tamnica o kojoj ovdje govori Gospodin.
Dakle, Sveto pismo nam poručuje da postoji čistilište... I ne samo to! Ono nam govori i o jednoj od glavnih kazni u čistilištu - o čistilišnom ognju.

Polazna točka su riječi sv. Pavla:
"I kakvo je čije djelo, oganj će iskušati. Ostane li djelo, primit će plaću onaj tko ga je nazidao. Izgori li čije djelo, taj će štetovati; ipak, on će se sam spasiti, ali kao kroz oganj." (1 Kor 3, 13-15)

Zajedničko je mišljenje svih svetih otaca i crkvenih naučitelja da sv. Pavao na tom mjestu govori o čistilišnom ognju.

Na temelju tih Pavlovih riječi, sv. Jeronim (Adversus Iovinianum, lib. II.) pravi razliku između vječnog ognja u paklu "qui cruciaturus est impios" ("koji će mučiti opake") i čistilišnog ognja "qui emendabit eos qui per ignem salvi erunt" ("koji će očistiti one koji će biti spašeni kroz oganj"). Razlika je u trajanju - oganj u paklu će trajati zauvijek (vječno), a čistilišni oganj traje koliko je potrebno za čišćenje pojedine duše. No, što se tiče muka koje zadaju, smatra se da su vrlo slični.

I sv. Augustin na puno mjesta govori o čistilišnom ognju.
Posebno su važne njegove riječi (u Enarratio in Psalm. 37.) kojima je ustvrdio da je čistilišni oganj gori od bilo čega što čovjek može pretrpjeti na ovom svijetu:
"Dicitur 'salvus erit quasi per ignem' (1 Cor. 3, 15) et quia dicitur 'salvus erit', contemnitur ille ignis, ita plane quamvis salvi per ignem, gravior tamen est ille ignis, quam quidquid potest homo pati in hac vita."
("Kaže se 'bit će spašen kao kroz oganj' (1 Kor 3, 15), i jer se kaže 'bit će spašen', zanemaruje se ovaj oganj; tako, da jasno, iako spašeni kroz oganj, taj će oganj biti teži od bilo čega što čovjek može pretrpjeti u ovom životu.")

Slično kaže i sv. Grgur Veliki:
"Illum transitorium ignem omni tribulatione praesenti existimo intolerabiliorem."
("Smatram da je taj prolazni oganj nepodnošljiviji ["intolerabilior"] od svake ovdašnje muke.")

Sv. Vinko Ferrerski ovim riječima sumira mišljenje svetih otaca o čistilištu (Serm. 117.):
"Tantus est ibi dolor, quod dicunt doctores sancti, quod nulla poena huius mundi potest comparari minimae poenae purgatorii..."
("Tolika je ondje bol, kako kažu sveti učitelji, da se nijedna kazna ovoga svijeta  ne može usporediti s najmanjom kaznom čistilišta...")

Vidimo po svemu ovome, kolika je ludost onih, inače dobrih, vjernika koji se ne žele okaniti loših navika; koji smatraju da laki grijesi nemaju nikakve posljedice...

U čistilištu duše podnose sve ove kazne, zbog:
a) lakih grijeha
b) smrtnih grijeha koje su ispovijedili, ali nisu za njih dali dovoljnu zadovoljštinu Božanskoj Pravdi. Dakle, krivnja im je otpuštena u ispovijedi, ali je ostala vremenita kazna.

Stoga nemojmo zanemariti pokoru. I naizgled malim pokorničkim djelima na ovom svijetu, možemo se osloboditi teških kazna u čistilištu. Naročito se trebamo truditi da dobimo sve oproste koji su nam dostupni.
Ovaj život je kratak. Nemojmo gubiti vrijeme.

Kaže sv. Toma Akvinski (Summa theologica, IIIs, q. 71., a. 6.):
"poena purgatorii est in supplementum satisfactionis quae non fuerat plene in corpore consumata"
("kazna čistilišta je dopuna zadovoljštine koja nije bila u tijelu u potpunosti dovršena")


A kao zaključak, neka posluže ove riječi sv. Roberta Bellarmina (De Purgatorio, lib. II., cap. 1.):

"...manet ultima sententia vera et catholica: purgatorium pro iis tantum esse, qui cum venialibus culpis moriuntur, de quibus agitur I. ad Corinthios, cap. 3. Illi enim sunt, qui aedificant super fundamenta ligna et stipulas, et salvi erunt quasi per ignem. Et rursum pro illis, qui decedunt cum reatu poenae, culpis iam remissis, de quibus agitur Lucae 12, 59: 'Non exies inde, donec reddas novissimum quadrantem'..."

("...ostaje zadnja pouka istinita i katolička: čistilište je samo za one, koji umru s lakim grijesima, o kojima se radi u I. Korinćanima, 3. poglavlju. Oni su, naime, ti koji nadograđuju na temelj drvlje i sjeno, i bit će spašeni kao kroz oganj. I najzad za one koji umiru s teretom kazne, za koju im je krivnja već otpuštena, o kojima se radi kod Luke 12, 59: 'Nećeš izaći odande, dok ne isplatiš do posljednjega novčića'...")