Prošloga mjeseca susjedna Slovenija postala je jedna od država koje su legalizirale "potpomognuto samoubojstvo". Pobornici kulture smrti u Hrvatskoj odmah su iskoristili ovu vijest da pokušaju i u našoj domovini pokrenuti raspravu o legalizaciji eutanazije i "potpomognutog samoubojstva".
No, sada se trebamo zapitati: Kako je došlo do toga da u jednom (nekoć katoličkom) društvu postane prihvatljivo nešto što se naziva "potpomognuto samoubojstvo".
Mislim da su tome otvorile put dvije promjene u načinu razmišljanja modernog čovjeka:
1) odnos prema samoubojstvu;
2) odnos prema trpljenju.
Pogledajmo jedno i drugo…
1) Odnos prema samoubojstvu
Samoubojstvo je oduvijek smatrano jednim od najtežih grijeha. Toliko teškim da je Crkva i u samom kanonskom pravu odredila niz sankcija za samoubojstvo.
Zakonik kanonskog prava iz 1917. određuje da se samoubojicama trebaju uskratiti crkveni sprovod i mise zadušnice (kan. 1240. § 1.; kan. 1241.). Osobe koje su pokušale samoubojstvo (a nisu u tome uspjele) proglašava iregularnima za duhovni stalež (iregularnost iz kaznenog djela, kan. 985.), isključuje ih od svih počasnih crkvenih funkcija i službi. Svećenici koji pokušaju samoubojstvo upadaju u suzpenziju i treba im se oduzeti nadarbina i dušobrižnička služba (kan. 2350. § 2.).
Najpoznatija je, svakako, odredba o zabrani crkvenog sprovoda za osobe koje su počinile samoubojstvo. To je čak razlikovalo Katoličku Crkvu od liberalnih sekti koje su dopuštale vjerski sprovod samoubojicama.
Bl. Alojzije Stepinac u propovijedi u zagrebačkoj katedrali na Staru godinu 1935. spominje da su se neke sekte istaknule "pokapanjem samoubojica, kojima je Katolička crkva uskratila pokop":
"Je li čudo, da ljudi, prezasićeni odurnim užicima, onesposobljeni indiferentnom i plaćenom štampom za otpor u nevoljama što stižu čovjeka na zemlji, ne poznajući nikakovih viših ideala, hvataju za ubojito oružje ili drugim načinom nasrću na vlastiti život. I mi smo imali prilike vidjeti u ovom dragom nam gradu zastrašujući broj samoubojstava u minuloj godini.
Ako pribrojimo k tome napadaje i širenje raznih sekta na uštrb Katoličke crkve, od kojih su se neke istakle pokapanjem samoubojica, kojima je Katolička crkva uskratila pokop, onda vidimo da smo se prošle godine kretali 'u nevoljama, koje nas teško zaskočiše' (Ps 45, 2)."
Bl. Alojzije, inače, smatra da je uzrok porasta broja samoubojstva u istom onom liberalnom "duhu vremena" koji potiče kršenje i ostalih Božjih zapovijedi. Blaženik govori u propovijedi u Peterancu, 17. studenoga 1940.:
"Kakav je duh vremena danas? Ne priznaje se više nikakav autoritet. Nema, tako kažu, istine koja bi nadilazila čovječji um. Nema nikakvog prekogrobnog života. Nema zakonitog Učiteljstva na zemlji, koje bi moglo sigurno prosuditi, što je dobro a što je zlo, gdje je istina a gdje je laž. Odatle upravo, od pomanjkanja žive vjere, i onaj bijesni boj protiv Crkve katoličke, od Boga postavljene učiteljice istine svima ljudima. Odatle onda npr. i nijekanje roditeljske vlasti i naučavanje, kako to čine komunisti, da se djeca nisu dužna pokoravati roditeljima. Odatle nijekanje nerazrješivosti ženidbe i propagiranje slobodne ljubavi. Odatle prezir dana Gospodnjega. Odatle onda i lakoumna samoubojstva, koja neki luđaci smatraju junaštvom."
U korizmenoj poslanici "Vjera u čovjekovom životu" od 10. siječnja 1946., bl. Alojzije kaže da se samoubojstva javljaju ondje gdje je ponestalo vjere:
"Vjera nas nadalje tješi u nesreći i čuva od zdvojnosti. Svima je poznato, kako maslinovo ulje ublažuje boli i liječi rane. Sličnu ulogu ima i vjera u ljudskome životu. Ona nas uči, da nam je Bog dobri otac, koji nam šalje nevolje zato, da iskuša našu vjernost, da nas onda uzmogne još više nagraditi. Vjera je kao sidro, koje čuva lađu od propasti, kad navali oluja. Zato samoubojstva cvatu samo ondje među ljudima, gdje je ponestalo duboke, žive vjere u Boga i svetu Providnost Njegovu."
U svojim propovijedima o Lurdskim ukazanjima (31. propovijed), bl. Alojzije kaže da oni koji se odlučuju na samoubojstvo žele izbjeći nesreću na ovom svijetu, ali time se izlažu još većoj nesreći na drugom svijetu:
"A recite mi, ima li i jedno jedino ljudsko biće na zemlji koje ne bi željelo biti sretno? Nema ga! Tu je istinu sažeo u par riječi veliki učitelj Crkve sv. Augustin kad je nakon dugoga lutanja daleko od Boga našao put k Bogu i izustio one znamenite riječi: 'Za sebe si nas stvorio, o Bože, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi!'. Jest, sretan želi biti i onaj koji uzima otrov u usta, jer se nada izmaći nevoljama ovoga svijeta koje ga muče, dakako uzalud, jer ga čekaju još veće ako svjesno počini samoubojstvo."
Čedomil Čekada je u članku "Samospaljivanje" iz 1969. godine komentirao kako se jedan američki student polio benzinom i zapalio u znak protesta zbog građanskog rata u Nigeriji. Čekada u tom članku ovako iznosi nauk Crkve o samoubojstvu:
"Samovoljno ne smije čovjek nikada atentirati na svoj život. On, i kada je najteži i najbolniji, ima svoju vječnu vrijednost, dok služi Bogu i njegovim višim i vječnim osnovama.
Osobito je kršćanstvo u tome bilo do kraja logično, konsekventno, beskompromisno: ni u kakvim okolnostima nije ono samoubojstvo smatralo dopuštenim; ni iz tobože asketskih motiva. Uvijek ga je osuđivalo i smatralo jednim od najstrašnijih, protunaravnih, grijeha. I najfatalnijim od sviju: samoubojica redovito sam sebi oduzima ne samo život, nego i mogućnost izmirenja s Bogom, pokajanja, obraćenja; on umire i izlazi pred Boga na sud u istom momentu, dok teško vrijeđa i izaziva Boga; u zadnjem momentu svoga zemaljskog života. Samo ako je neuračunljiv, može se samoubojica, - uslijedi li faktično trenutna smrt, - spasiti.
Uvijek je Crkva zauzimala prema samoubojstvu stanovište odlučnog otklona, i u teoriji i u praksi. Tko hoće da vidi, kako su sveti oci gledali na samoubojstvo, dosta mu je da pročita Augustinovu homiliju (Tract. 51. in Ioannem), što je, u časoslovu, čitamo na blagdan sv. Lovre (10. VIII.), - izrijekom tu taj veliki kršćanski mislilac spominje, među drugim, i samospaljivanje ('flammis se donant'), a samoubojice kao ljude iskvarena osjećaja i okrutne zločince ('maligni atque perversi homines, et in seipsis crudeliores et sceleratiores homicidae'), - a za kasnije učenje i praksu Crkve svjedoče to najbolje dispozicije kanonskog prava: samoubojicama Crkva i danas uskraćuje crkveni pogreb (kan. 1240. § 1. n. 3.; kan. 1241.; kan. 2339.), a one, koji su pokušali samoubojstvo, a ostali živi, smatra iregularnima (za duhovni stalež) i isključuje ih od svih počasnih crkvenih funkcija i službi (kan. 985. n. 5.; kan. 2350. § 2.)."
Evo, tako su govorili svećenici koji su formirani u tradicionalnom katoličkom nauku. No, što je danas s onima koji su formirani u postkoncilskoj "modernoj teologiji"?
U novije vrijeme, nakon provođenja svih postkoncilskih reformi, samoubojicama se redovito dopušta crkveni sprovod. Bilo je i žalosnih slučajeva svećenika koji su počinili samoubojstvo, i dobili veliki crkveni sprovod.
Kad to vjernici vide, mogli bi zaključiti da samoubojstvo i nije tako strašan čin. Ne trebate se zato čuditi što je većina ljudi u Sloveniji na referendumu glasovala za legalizaciju samoubojstva.
Postavlja se također pitanje: Hoće li i ljudi koji se odluče za "potpomognuto samoubojstvo" dobiti crkveni sprovod?
Dosad se kao glavni izgovor za suvremeno dopuštanje crkvenog sprovoda samoubojicama isticalo da je riječ o osobama sa psihičkim poremećajima, koje su bile neubrojive u trenutku samoubojstva.
Međutim, taj izgovor nikako ne može proći kod "potpomognutog samoubojstva", jer zakon taj čin izričito dopušta samo "lucidnim pacijentima" koji nemaju mentalne bolesti. Dakle, ovdje je riječ o mentalno zdravim i prisebnim osobama, koje se svojevoljno odlučuju za samoubojstvo.
Kako ćete onda opravdati dopuštanje crkvenog sprovoda takvim osobama?
2) Odnos prema trpljenju
Osnovni razlog zašto se čovjek odlučuje za samoubojstvo jest odbijanje trpljenja. Tako je i kod eutanazije i "potpomognutog samoubojstva": osnovni motiv je pod svaku cijenu izbjeći trpljenje.
Žalosno je to što većina današnjih ljudi ne poznaje tradicionalni nauk Crkve o trpljenju: o korisnosti trpljenja za čovjeka.
Pa, ponovimo osnove… Jedna od posljedica grijeha jesu vremenite kazne (koje ostaju i nakon što je sama ljaga grijeha izbrisana u ispovijedi). Ove vremenite kazne čovjek treba podnositi bilo na ovom svijetu, bilo na drugom svijetu. Daleko ih je lakše podnositi na ovom svijetu, nego na drugom svijetu.
Svećenici su dužni o tome poučavati vjernike, kao što to izričito kaže Rimski katekizam (Katekizam Tridentskog koncila, p. II., c. 5., 65.):
"Docendi enim sunt, duo esse quae peccatum consequuntur, maculam et poenam. Ac quamvis semper, culpa dimissa, simul etiam mortis aeternae supplicium apud inferos constitutum condonetur; tamen non semper contigit, quemadmodum a Tridentina synodo declaratum est, ut Dominus peccatorum reliquias et poenam certo tempore definitam, quae peccatis debetur, remittat."
("Treba ih učiti da postoje dvije stvari koje slijede grijeh: ljaga i kazna. Pa, iako se uvijek s otpuštanjem krivnje [u sakramentalnoj ispovijedi] istodobno otpušta i kazna vječne smrti u paklu, ne događa se uvijek, kako je izjavio Tridentski sabor, da Gospodin otpušta ostatke grijeha i kaznu koja se duguje za grijehe, ograničenu na određeno vrijeme.")
Čovjek treba dobrovoljno prihvatiti trpljenje kao zadovoljštinu za svoje grijehe. Dakle, čovjek treba trpjeti s namjerom da zadovolji za svoje grijehe.
Ako ste ikada otvorili Sumu teologije sv. Tome Akvinskoga, mogli ste na kraju (u dodatku trećem dijelu), naići na članak koji se bavi sljedećim pitanjem (Summa theologiae, IIIs, q. 15., a. 2.):
"Utrum flagella praesentis vitae sint satisfactoria?"
("Imaju li bičevi sadašnjega života obilježje zadovoljštine?")
I zaključuje da imaju, ako ih čovjek podnosi strpljivo - uz svijest da je svojim grijesima zaslužio biti kažnjen, pa da prihvati te nesreće kao čišćenje od grijeha. No, ako je čovjek nestrpljiv, pa se otima tim kaznama (ili smatra da nije zaslužio biti kažnjen) - tada ove nedaće više nemaju obilježje zadovoljštine, nego čiste odmazde.
Evo, ovako piše u Sumi:
"Unde si flagella, quae pro peccatis a Deo infliguntur, fiant aliquo modo ipsius patientis, rationem satisfactionis accipiunt. Fiunt autem ipsius, inquantum ea acceptat ad purgationem peccatorum, eis utens patienter. Si autem omnino eis per impatientiam dissentiat, tunc non efficiuntur aliquo modo ipsius, et ideo non habent rationem satisfactionis, sed vindicationis tantum."
("Stoga, ako bičevi, koje Bog nalaže za grijehe, na neki način pripadaju onomu koji ih strpljivo podnosi, onda primaju obilježje zadovoljštine. Postaju pak njegovi, ukoliko ih prima kao očišćenje od grijeha, podnoseći ih strpljivo. A ako im se posve opire nestrpljivošću, tada nisu ni na koji način njegovi, i zato nemaju obilježje zadovoljštine, nego samo odmazde.")
Ovo učenje potvrdio je i sam Tridentski koncil (sess. XIV., cap. 9.):
"Quod maximum amoris argumentum est, temporalibus flagellis a Deo inflictis, et a nobis patienter toleratis, apud Deum Patrem per Christum Jesum satisfacere valemus."
("Što je najveći argument ljubavi, da vremenitim bičevima, koje je Bog naložio, a koje mi strpljivo podnesemo, možemo zadovoljiti [za grijehe] kod Boga Oca po Kristu Isusu.")
U tom smislu, rubrike Rimskog obrednika na nekoliko mjesta potiču svećenika koji pohodi bolesnike, da ih potakne da prihvate svoje patnje kao zadovoljštinu za grijehe i čišćenje od grijeha.
Pogledajte, primjerice, obred apostolskog blagoslova na smrtnom času (Rimski obrednik iz 1929., str. 137.-139.), gdje rubrika traži da svećenik pouči bolesnika:
"...da rado podnese neugodnosti i muke bolesti kao pokoru za prošli život, i da se prikaže Bogu gotov primiti sve što se njemu svidi, pa podnijeti strpljivo i samu smrt, da zadovolji kaznama što ih je zaslužio grijesima."
Kod ljudi koji se odlučuju za eutanaziju ili potpomognuto samoubojstvo događa se upravo suprotno: oni odbijaju prihvatiti trpljenje u tim ključnim trenucima. Oni žele odmah smrt: samo kako ne bi trebali trpjeti.
I to je glavni pokazatelj da te ljude nitko nikada nije učio o važnosti i korisnosti trpljenja, pogotovo u posljednjim trenucima.
Čiji je to propust? Zašto ih o tome nitko nije učio?
Danas se vjernicima s modernih propovjedaonica prodaje lažni humanizam, koji tvrdi da je svako trpljenje "nehumano"… Da čovjek ne smije trpjeti, da čovjek nije zaslužio trpjeti: "Ti to nisi zaslužio" – viču svakom čovjeku koji trpi.
I tako danas taj moderni čovjek, kojeg su tijekom cijelog života učili da on ne smije trpjeti, odlučuje okončati svoj život samoubojstvom pod pokroviteljstvom države.
Što sada treba učiniti?
Slovenski biskupi i svećenici dužni su jasno i glasno reći vjernicima da je zakon o potpomognutom samoubojstvu: nepravedan zakon, jer je protivan božanskom i naravnom zakonu.
Dužni su upozoriti vjernike da se nipošto ne smiju pridržavati tog nepravednog zakona. Nepravedan zakon nije zakon, nego bezakonje.
Upravo nam ovakvi slučajevi pokazuju zašto je apsolutno nužno da svaki vjernik upozna tradicionalni katolički nauk o pravednim i nepravednim zakonima.
Upućujem vas, stoga, na tekst: Pape i teolozi - O pravednim i nepravednim zakonima.
