Još nekoliko misli o neprevodljivosti liturgije

  

Iako pitanje liturgijskog jezika zasigurno nije najvažnije u raspravama o problematici novog obreda mise (koji se počeo služiti na današnji dan prije 50 godina, 30. studenoga 1969.), ono je ipak vrlo važno pitanje.
Više sam puta na ovome blogu pisao o problemima nepreciznosti liturgijskih prijevoda ("I najbolji prijevod je samo prijevod"), pa ne namjeravam ponavljati ono što sam već rekao. Danas bih samo dodao nekoliko zapažanja, koja podosta govore o neprevodljivosti liturgije, i pokazuju zašto rimska liturgija treba ostati na latinskom jeziku.

Počnimo prvo s ovim zapažanjem...
U latinskom jeziku imamo najmanje tri različite riječi za žrtvu: "sacrificium", "victima", "hostia"... I sve se te riječi koriste u Rimskom misalu.
A mi u hrvatskom jeziku imamo samo jednu riječ: "žrtva". I tako u hrvatskom prijevodu Misala ne možete vidjeti bogatstvo izraza koje postoji u latinskom izvorniku.
Mi koristimo jednu riječ kako bismo preveli tri različite riječi.

K tome, izraz "hostia" (koji znači žrtva), koristimo i općenito kao naziv za euharistiju.

To je u praksi proizvelo neusklađenost u prijevodima. Pogledajte, na primjer, euharistijski himan "O salutaris hostia". Postavlja se pitanje: Treba li te početne riječi prevesti kao "O hostijo spasonosna" ili pak kao "O žrtvo spasonosna"?
Danas se u našim crkvama pjeva "O hostijo spasonosna" (po prijevodu Milana Pavelića). No, pogledate li starije hrvatske prijevode toga himna, vidjet ćete da su prevodili "O žrtvo spasonosna".


Pogledajte, na primjer, u vjerskom vodiču "Katolička učenica" iz 1926. godine.

Vjerski vodič i molitvenik Katolička učenica (Zagreb, 1926., str. 177.)

 Evo, jedna verzija iz pjesmarice "Crkvene pjesme" iz 1930. godine.

Ivica Haberle, Crkvene pjesme, str. 94.

U crkvenoslavenskom jeziku je također prevedeno kao "O spasiteljnaja Žrtvo".

Franjo Perše, Anđeosko cvijeće - crkvena pjesmarica, str. 137.

Koliko prevoditelja, toliko i prijevoda. Liturgija je prevažna da bi ovisila o vještinama prevoditelja. I sam razum nam zato govori da se zbog sigurnosti bolje držati latinskoga originala.

Inače, prevođenje časoslova još je daleko teže nego prevođenje misala. A najteže je prevođenje himana. Svaki prijevod himana na narodne jezike izgleda nespretno i neprecizno, u usporedbi s latinskim originalom. Osim pronalaska prave riječi za svaki pojedini izraz, prevoditelj treba točno razumjeti pozadinu misli autora himna.


Pogledajte, na primjer, kako bl. Ivan Merz u svom osvrtu na hrvatski prijevod Rimskog misala 1921. god., kritizira način kako je prevoditelj preveo himan Aeterne Rex altissime:

"K tome bi dobro bilo kada bi pjesnik slavospjeva "Nebeski Kralju vječiti" (str. 342.) ispravio osmi redak (Povratit vijenac izgubljen) koji nije posve točno preveden jer je plural Reddas coronas perditas ovdje bitan. Sv. Ambrozije ovdje misli na t r o s t r u k u  krunu, koju smo zbog grijeha izgubili: krunu prirode, krunu milosti i krunu slave. Iako je druga kitica na strani 427. pjesnička zamisao od velike ljepote, ipak bi bilo zgodnije prilagoditi je originalu (kod prevođenja ovako svetih tekstova prevodilac mora upravo besprijekornom točnošću reproducirati svaki simbol i svaku misao, ako već ne može svaku riječ!)."

Zadnju blaženikovu misao treba još jednom ponoviti: "kod prevođenja ovako svetih tekstova prevodilac mora upravo besprijekornom točnošću reproducirati svaki simbol i svaku misao, ako već ne može svaku riječ!"
Problem je u tome što ćete teško pronaći takvog prevoditelja. Tko sad ne vidi da je daleko bolje držati se u liturgiji latinskog izvornika, nego tražiti "savršeni prijevod" kakav vjerojatno nikada nećete naći?

Isto vrijedi i za djela svetih otaca. Nema tog prijevoda koji vam može približiti istinsku misao sv. Augustina, sv. Jeronima, sv. Grgura Velikoga... Tko ih želi shvatiti, mora ih čitati u latinskom originalu.

Zanimljivo je da su baš to spominjali branitelji Crkve u 1920-ima, kad su se suprotstavljali zahtjevima liberalnog "žutog pokreta" za narodnim jezikom u liturgiji.
Pogledajte argumente iznesene u šibenskom vjerskom tjednika Katolik (14. prosinca 1930., br. 27., str. 3.):

"Također svaki svećenik znade, da se u nijednom jeziku ne mogu izraziti tanki i tačno određeni bogoslovni pojmovi kao u latinskom jeziku. To je naime rad i zasluga dubokih umova, kakvi su bili sveti Oci, koji su usto, kako mi katolici vjerujemo, bili i Bogom nadahnuti.
Uzmite knjigu 'Nasljeduj Krista', prevedenu nebrojeno puta na sve svjetske jezike, ali nijedan prijevod ne će vam onako lijepo, jezgrovito, tačno, a kratko, izraziti smisao, kao latinski izvornik. To osjeća svatko, tko poznaje latinski.
Ove godine izašao je novi prijevod 'Ispovijesti' sv. Augustina, i ako smo već imali prijevod prof. Sasso. No onaj prvašnji je već nekako zastario. Novi je lijepim jezikom više prilagođen sadašnjem jeziku. I ipak prevodilac dr. Živković kaže o svom prijevodu: 'Nipošto nijesam išao za tim, da dočaram čitatelju ljepotu originala, jer je to prosto nemoguće'. A kamo li pretočiti u živi jezik one uzvišene misli, one najtačnije određene istine, nazive otajstvene, božanske!
Iz ovoga, što smo rekli, jasno slijedi zašto sv. Crkva tako rado, rekao bih ljubomorno, čuva latinski jezik u sv. Misi."

Nadam se da je ovo dovoljno da shvatite zašto je važno da se rimska liturgija služi na latinskom jeziku. Ako ni zbog čega drugoga, onda zato što s prijevodima na narodne jezike nikada niste na sigurnome.

Kako izgleda "kolaps moralne teologije" u praksi?

Ranije ove godine, Benedikt XVI. i kardinal Gerhard Müller govorili su o "kolapsu moralne teologije" do kojega je došlo nakon Drugoga vatikanskog koncila. Iako su govorili suviše oprezno o toj važnoj temi, ipak su identificirali taj problem, kao jedan od uzroka današnje moralne dezorijentacije.

Što se na tom području dogodilo tih 1960-ih godina? Jednostavno rečeno, otvaranjem vrata utjecaju modernista poput Bernharda Häringa, na fakultetima je gotovo u potpunosti iskorijenjena tradicionalna moralna teologija, i zamijenjena modernističkom relativizacijom i razvodnjavanjem svih moralnih normi.

Rezultat toga je da oni koji su školovani u tom novom sustavu više uopće ne znaju razlikovati dobro i zlo. Ne znaju reći što jest grijeh, a što nije. Ne znaju prepoznati ni teške, ni lake grijehe. Mnogi od njih teške grijehe smatraju lakim grijesima, dok lake grijehe uopće ne smatraju grijesima.

Ta se opća zbunjenost preko "modernizirane vjerske pouke" postupno razgranala i među širokim masama. A sve to ima ozbiljne posljedice kod primanja sakramenata...
Koliko loše obavljenih ispovijedi! Koliko svetogrdnih pričesti!

I što je najgore, gotovo svakodnevno vidite daljnje urušavanje. Modernisti neprekidno traže novo "širenje granica" i prihvaćanje najgnusnijih čina kao mjeru "prilagođavanja svijetu".

Istina, u Hrvatskoj možda nema ovih najekstremnijih primjera, kao u Njemačkoj i Austriji, ali je itekako raširena zbunjenost i neznanje o moralnoj teologiji. To se, nažalost, mora priznati! Mnogi teolozi koji su školovani po modernističkom programu čak ne znaju prepoznati očite grijehe.

To najbolje možete vidjeti u "pastoralu mladih". Kad pogledate kako se danas govori o predbračnoj čistoći, primijetit ćete da se govori samo o pitanju predbračnih spolnih odnosa.
A sve ono ostalo - npr. pohotni dodiri, ljubljene, nečedno odijevanje, prostački razgovori itd. - kao da nije važno... Kao da to nisu grijesi!

Mladi lutaju, a na pitanja najčešće dobe dvosmislene odgovore, u kojima se njihovi duhovnici nimalo ne obaziru na učiteljstvo Crkve.


Kako taj "kolaps moralne teologije" izgleda u praksi?

Evo jedan nedavni primjer sa Facebook stranice SKAC-a.

Je li ovo samo jedno "trivijalno pitanje", kako misle neki?
NIJE, jer se upravo zbog ovakvih stvari mnogi mladi loše ispovijedaju i svetogrdno pričešćuju.

A što nas o tim pitanjima zaista uči Crkva?

Sv. Toma Akvinski u Summa theologica (II-II, q. 154., a. 4.) analizira pitanje:  
"Utrum in tactibus et osculis consistat peccatum mortale?"
("Je li u dodirima i poljupcima sadržan smrtni grijeh?)

Na temelju Svetoga pisma i zdravog razuma, sv. Toma je morao dati jedini očigledan odgovor:

"minus est aspectus libidinosus quam tactus, amplexus et osculum. Sed aspectus libidinosus est peccatum mortale, secundum illud: 'Qui viderit mulierem ad concupiscendum eam, iam moechatus est eam in corde suo' (Matth. 5, 28). Ergo multo magis osculum libidinosum et alia huiusmodi sunt peccata mortalia."

("manje je loš pohotni pogled nego dodir, zagrljaj ili poljubac. Ali, pohotni pogled je smrtni grijeh prema onoj: 'Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu' (Mt 5, 28). Stoga su još daleko više pohotni poljubac i druge slične stvari smrtni grijesi.")

Papa Aleksandar VII. je 18. ožujka 1666. osudio sljedeću tezu:

"Est probabilis opinio, quae dicit, esse tantum veniale osculum habitum ob delectationem carnalem et sensibilem, quae ex osculo oritur, excluso periculo consensus ulterioris et pollutionis."

("Vjerojatno je mišljenje, koje kaže, da je samo laki grijeh poljubac izvršen radi tjelesne i osjetilne naslade, koja potječe iz poljupca, ako je isključen daljnji pristanak i polucija.")

S tim u vezi, sv. Alfonz Liguori zaključuje (Theologia moralis, vol. II., lib. 3., tract. 4., dub. 1.):

"omnis delectatio carnalis sive luxuriosa cum advertentia et deliberatione capta, sit peccatum mortale"

Dakako, sv. Alfonz detaljno razlaže cijelo pitanje, a za što ovdje nemamo ni vremena, ni prostora. Pa, ako nekoga zanima, neka potraži u njegovim djelima.

Navest ću još samo kako mons. Andrija Živković, po čijim se knjigama učila moralna teologija na KBF-u neposredno prije Drugoga vatikanskog koncila, piše o temi ljubljenja i grljenja u svom Katoličkom moralnom bogoslovlju (svezak III., str. 345.-346.).

"Kad vidite na svetome mjestu groznu pustoš... tada oni koji su u Judeji neka bježe u gore" (Mt 24, 15-16)

Danas, na posljednja nedjelja po Duhovima u tradicionalnom obredu, na sv. misi evanđelje počinje ovim riječima (Mt 24, 15-18):

"Kad vidite na svetome mjestu groznu pustoš o kojoj govori prorok Danijel (koji čita neka razumije), tada oni koji su u Judeji neka bježe u gore, oni koji su na krovu neka ne silaze da što uzmu iz svoje kuće, oni koji su na polju neka se ne vraćaju da uzmu svoje haljine."

Često se tijekom povijesti raspravljalo o tome što znači "grozna pustoš" ili "grozota pustoši" ("abominatio desolationis"). Danas ćemo vidjeti jedno od najpoznatijih tumačenja, koje je Crkva stavila i u sam časoslov.

U Rimskom brevijaru na posljednju nedjelju po Duhovima čita se tumačenje sv. Jeronima o grozoti pustoši.


VII. čitanje matutina glasi ovako:

"Quando ad intellegentiam provocamur, mysticum monstratur esse quod dictum est. Legimus autem in Daniele hoc modo: Et in dimidio hebdomadis auferetur sacrificium et libamina; et in templo abominatio desolationum erit, usque ad consummationem temporis, et consummatio dabitur super solitudinem. De hoc et Apostolus loquitur, quod homo iniquitatis, et adversarius elevandus sit contra omne quod dicitur Deus et colitur; ita ut audeat stare in templo Dei, et ostendere quod ipse sit Deus: cujus adventus secundum operationem satanae destruat eos, et ad Dei solitudinem redigat, qui se susceperint."

("Budući da smo pozvani da razumijemo, pokazuje se da je tajnovito to o čemu se govori. Čitamo, naime, u Danijelu ovako: 'u polovici sedmice prestat će žrtva i prinos: i u hramu bit će grozota pustoši sve do svršetka vremena, i svršetak će biti na pustoši' [Dan 9, 27]. O tome govori i Apostol, da će se čovjek bezakonja i protivnik uzdizati protiv svega što se zove Bog i štuje, dotle da će se usuditi da stane u Božji hram, praveći se da je on Bog, čiji će dolazak po djelovanju sotone uništiti one koji su ga prihvatili, i odbaciti od Boga.")

U VIII. čitanju sv. Jeronim pokušava objasniti što znači "grozota pustoši":

"Potest autem simpliciter aut de Antichristo accipi, aut de imagine Caesaris, quam Pilatus posuit in templo, aut de Hadriani equestri statua, quae in ipso sancto sanctorum loco usque in praesentem diem stetit. Abominatio quoque secundum veterem Scripturam idolum nuncupatur; et idcirco additur, desolationis, quod in desolato templo atque destructo idolum positum sit."

("Može se jednostavno razumjeti ili o Antikristu, ili o slici cara, koju je Pilat postavio u hramu, ili o kipu Hadrijana na konju, koji stoji na samome mjestu svetinje nad svetinjana sve do današnjega dana. Grozota, naime, po starome Pismu označava idola, i stoga se dodaje 'pustoši', jer je u opustošeni ili uništeni hram postavljen idol.")

U IX. čitanju sv. Jeronim daje još jedno tumačenje "grozote pustoši", koje nam danas može puno toga reći:

"Abominatio desolationis intelligi potest et omne dogma perversum: quod cum viderimus stare in loco sancto, hoc est in Ecclesia, et se ostendere Deum, debemus fugere de Judaea ad montes, hoc est, dimissa occidente littera, et Judaica pravitate, appropinquare montibus aeternis, de quibus illuminat mirabiliter Deus; et esse in tecto et in domate, quo non possint ignita diaboli jacula pervenire, nec descendere et tollere aliquid de domo conversationis pristinae, nec quaerere quae retrorsum sunt, sed magis serere in agro spiritualium Scripturarum, ut fructus capiamus ex eo; nec tollere alteram tunicam, quam Apostoli habere prohibentur."

("Pod grozotom pustoši može se razumjeti i svako izopačeno učenje: koje kad vidimo da stoji na svetome mjestu, to jest u Crkvi, i prikazuje se Bogom, trebamo pobjeći iz Judeje u gore, to jest, odbacivši slovo koje ubija i židovsku pokvarenost, približiti se vječnim gorama, sa kojih Bog čudesno prosvijetljuje; i biti na krovu i u kući, kamo ne mogu doprijeti đavlove strijele, a ne spuštati se i uzimati bilo što iz kuće prijašnjega stanja, niti tražiti ono što je ostalo iza, nego radije sijati u polju duhovnih Pisama, da steknemo plod iz njega, niti uzeti drugu haljinu, koju su Apostoli zabranili imati.")

 
Vidjeli smo, dakle, da sv. Jeronim pod "grozotom pustoši" vidi dvije stvari: idole i krivovjerja. 
Što bi to moglo značiti za naše vrijeme, pogotovo u kontekstu nedavnih događanja?
Pretpostavljam da se većina vjernika ne usudi ni pomisliti. U svakom slučaju, današnje je stanje vrlo loše. Ne trebamo širiti paniku, a pogotovo ne smijemo predviđati što će se dogoditi sutra (jer ne znamo), ali moramo biti svjesni ozbiljnosti situacije.

Vrijeme je da svi mi pojačamo svoje molitve i pokore.

Na kraju bih samo htio napomenuti da su VIII. i IX. čitanje, koja su navedena u ovom tekstu, uklonjena iz zadnjeg izdanja Rimskog brevijara početkom 1960-ih, uslijed tadašnjeg "skraćivanja" časoslova. Tada je, nažalost, i puno drugih važnih tekstova uklonjeno iz časoslova kao "višak".

Zato je uvijek dobro tražiti starija izdanja Rimskog brevijara, ako želite naći pouke u njihovoj cjelovitosti.
Pokazao sam danas čitanja prema Rimskom brevijaru iz 1942. godine.

Pokora nije samo "znak želje za popravkom"

Zagrebački nadbiskup kard. Juraj Haulik u poslanici kleru svoje nadbiskupije od 19. siječnja 1851., povodom jubilejskog oprosta, detaljno propisuje kako će svećenici pripremiti puk za primanje potpunog oprosta. Jedna misao iz te poslanice posebno je vrijedna naše pažnje: naime, da je za primanje oprosta doista potrebno biti prožet pokorničkim duhom.

Kardinal Haulik naglašava kako samo primanje potpunog oprosta ne oslobađa čovjeka od obveze da i inače živi pokorničkim životom i nastoji što češće vršiti pokornička djela (citiram prema knjizi: Georgii Haulik, Selectiores encyclicae literae, tom. III., 1853., str. 11.):

"Patere porro, ad impetrandam Indulgentiae gratiam necessarium esse genuinum poenitentiae, et praestandae satisfactionis zelum: siquidem Ecclesia per Indulgentiae concessionem in nobis nequaquam exstinguere intendat Deo pro peccatis nostris satisfaciendi zelum, sed succurrere velit imbecillitati eorum, qui toto corde satisfacere desiderantes, ac prompte, quae suae patiuntur vires, in hunc scopum conferentes, ex fragilitate, viriumque tenuitate deficiunt. Patere proinde Indulgentias iis tantum evadere utiles, qui quantum possunt, se per bona opera exercent, nequaquam autem incuriis, frigidis, ac remissis, qui festina Confessione et sacrae Communionis sumptione, paucarumque precum persolutione, se pro cunctis anteactae suae vitae aberrationibus, et praevaricationibus divinae justitiae satisfecisse arbitrantur. Hinc opinionem illam, quasi non debeat quisque, praeter praescripta fine impetrandae Indulgentiae, opera pia, aliis etiam, quae in sua sunt potestate posita, vacare, aut plane indulgere possit praevaricationibus quibuscunque, et obtentu hoc novis conscientiam suam peccatis maculare, tanquam erroneam atque adeo Ecclesiae Catholicae sensui adversam, et impiam esse reputandam."

("Očito je nadalje, da je za stjecanje milosti oprosta nužna iskrena revnost za pokoru i pružanje zadovoljštine; naime, Crkva pružajući oproste nipošto ne želi u nama ugasiti gorljivost da Bogu damo zadovoljštinu za naše grijehe, već želi pomoći slabosti onih, koji svim srcem žele zadovoljiti, i spremno to nastoje koliko mogu svojim snagama, ali zbog krhkosti i slabosti ne uspijevaju. Očito je iz toga, da će oprosti biti korisni samo onima, koji se, koliko mogu, trude oko dobrih djela, a nipošto nemarnim, hladnim i raspuštenim ljudima, koji misle da će brzom ispovijeđu i primanjem svete pričesti i izmolivši nešto malo molitava, zadovoljiti božanskoj pravdi za sva skretanja i prijestupe svoga dotadašnjeg života. Zato treba smatrati pogrešnim i protivnim shvaćanju Katoličke Crkve, te opakim, ono mišljenje kao da ne treba svatko, osim propisanih djela za stjecanje oprosta, vršiti i druga pobožna djela prema svojim mogućnostima, i kao da može i dalje kaljati svoju savjest novim grijesima.")

Kardinal Haulik potiče svećenike da objašnjavaju vjernicima kako su kršćani iz prvih stoljeća Crkve vršili stroge pokore za svoje grijehe. Ta je pouka potreba današnjim vjernicima kako bi shvatili koliko su zapravo male i lake današnje pokore.

"Exponite, quam severa fuerit primis temporibus reconciliationis disciplina, quomodo vel in unum grave peccatum lapsi, fidelium communione privati, longo saepe annorum decursu ad Ecclesiae foras, sacco induti ac cinere conspersi, ingredientium fidelium deprecati fuerint misericordiam, ac nonnisi per gradus, sensim ac sensim, ad Ecclesiam rursus, ad communionem subin precum, tandem ad mysteriorum et sacramentorum participationem sint admissi! Nunc quidem mutata esse tempora, numerum peccantium in dies augeri, vere poenitentium magis magisque imminui; sed apud aeternum vindicem malorum non dari mutationem, nec vicissitudinis obumbrationem: exosum semper ei esse peccatum, eumque nisi pro his, quantum in nobis est, satisfacere adnisi fuerimus, condignas de nobis in alio mundo desumpturum poenas, donec ad ultimum obulum expungantur debita nostra."

("Izložite kako je bila stroga disciplina pomirenja u prvim vremenima; kako su čak i oni koji su pali u jedan teški grijeh, lišeni zajedništva vjernika, često morali dugi niz godina pred vratima crkve, odijeveni u vreću i posuti pepelom, moliti milosrđe od vjernika koji su ulazili, i ne drukčije, nego su postepeno bili primani u crkvu, malo po malo, u zajedništvo molitve, a onda u dioništvo otajstava i sakramenata! No, sada su se vremena promijenila, svakodnevno se povećava broj grešnika, dok se sve više i više smanjuje broj istinskih pokornika; ali kod vječnog Suca nema promjene u kažnjavanju zla, niti sjenke mijene: uvijek mu je grijeh mrzak, i ako se za njega ne trudimo zadovoljiti koliko možemo, dat će nam prikladne kazne na drugom svijetu, dok se naši dugovi ne isplate do posljednjega novčića.")

Zašto je o ovome potrebno govoriti? Jer, nažalost, danas ni mnogi dušobrižnici više ne vode računa o ovim istinama.
Što bi kardinal Haulik rekao za današnji vjeronauk, gdje djeci i mladima nude "Youcat" koji neozbiljno (i šaljivo) banalizira pojam pokore?

Pogledajte što su u "Youcatu" napisali o pokori koju svećenik određuje u ispovijedi...

Klaus Dick [et al.], "Youcat - Update! Ispovijedi se!", Split, 2014.

Dakle, prema "Youcatu" cijela pokora se svodi na to da: "svećenik daje uglavnom malu molitvu, kao znak želje za popravkom".
Nevjerojatno! Insinuira se da pokora koju određuje svećenik u ispovijedi nema nikakve veze s kaznom, nego da je samo "znak želje za popravkom".

To je protivno nauku Crkve! Tridentski koncil izričito opominje svećenike da imaju na umu da pokore koje određuju u ispovijedi nisu samo poziv na novi život, nego i kazna za grijehe: "odmazda i prijekor" ("vindicta et castigatio").

Crkva je udarila anatemom protestantsko krivovjerno mišljenje da čovjeku nisu potrebna pokornička djela (poput postova, molitava i milostinja), nego da je dovoljna promjena života, kao da je sam novi život najbolja pokora (Trident. koncil, sess.  XIV., can. 13.).

Danas imate situacije da mladi ljudi (koje su cijeli život indoktrinirali modernističkim i protestantskim zabludama) ako jednoga dana i uspiju otkriti pravi nauk Crkve, ostaju začuđeni jer vide nešto o čemu im nitko nikada nije govorio. Nekima se onda čini da je nauk Crkve prestrog, jer gledaju iz perspektive onog razvodnjenog i modernističkog svjetonazora u kojem su odgojeni.

Vrlo je važno točno poučavati mlade o katoličkom nauku, i to od najranijeg djetinjstva. Pa tako i o nauku Crkve o pokori i zadovoljštini za grijehe.


Da ne ulazim sad u detalje (jer sam o ovim temama već više puta pisao), upućujem vas na poglavlje o zadovoljštini u Kniewaldovom fakultetskom udžbeniku za ispovjednike iz 1943. godine: Pastirsko bogoslovlje - svezak II. - Ispovjednik.

Credere credenda, petere petenda

Svima vam je poznato načelo "Lex orandi, lex credendi". Krenimo korak dalje, pa recimo da se to načelo može izraziti na malo drugačiji, ali još jasniji način, riječima: "Credere credenda, petere petenda". Vjerovati u ono što smo dužni vjerovati, moliti za ono za što smo dužni moliti.

Naša katolička vjera traži da vjerujemo u točno određene istine, a isto tako, i da molimo za točno određene stvari.

Uvijek su to tijekom stoljeća isticali katolički kateheti.
Na primjer, p. Leonard de Vaux SJ u svojoj knjizi "Bellum sacrum Ecclesiae militantis contra Turcum" ("Sveti rat vojujuće Crkve protiv Turčina") iz 1685. godine, koja je služila kao vjerska puka katoličkim vojnicima tijekom Bečkog rata, u prvoj vježbi kršćanske pobožnosti za vojnike piše:

"Evangelium Jesu Christi, praedicatum ab Apostolis, in universo mundo: et traditum ab ipsomet Christo, Ecclesiae suae militanti, quam acquisivit Sanguine suo; ut sit omnium fidelium Mater et Magistra veritatis. His quinque practicis principiis comprehenditur; videlicet:
1. Credere credenda.
2. Recipere recipienda.
3. Petere petenda.
4. Facere facienda.
5. Expectare expectanda.
Hoc est summarium Doctrinae Evangelicae, ab initio mundi absconditae sapientibus et prudentibus saeculi hujus tenebrosi in maligno positi, et revelatae parvulis..."

("Evanđelje Isusa Krista, propovijedano od apostola po cijelome svijetu, i predano od samoga Krista njegovoj vojujućoj Crkvi, koju je stekao svojom Krvlju, da bude svim vjernicima Majka i Učiteljica istine. Sažeto je u ovih pet praktičnih načela, naime:
1. Vjerovati ono što se treba vjerovati.
2. Prihvatiti ono što se treba prihvatiti.
3. Moliti ono što se treba moliti.
4. Činiti ono što treba činiti.
5. Nadati se onome čemu se treba nadati.
To je sažetak evanđeoskog nauka, od početka svijeta skrivenog mudrima i umnima ovoga mračnoga svijeta koji je postavljen u zlo; a objavljenog malenima...")

Zadržat ću se danas na načelu "petere petenda" - moliti za ono za što treba moliti.
Dakle, kao katolici trebamo moliti za ono što smo dužni moliti, a ne za bilo što. To mnogi vjernici danas ne razumiju, uslijed zbunjenosti koja je nastala bujanjem "novih vjerskih pokreta" nakon Drugoga vatikanskog koncila.
U tim novim "pokretima" (od "karizmatskih" do socijalnih i ekoloških) često se provlače teme koje nikakve veze nemaju s katoličkom vjerom, pa se tako i izmišljaju molitve u kojima se moli za stvari koje su u najmanju ruku bespredmetne, a nerijetko i potpuno nespojive s katoličkom vjerom.

Zato je važno odgovoriti na pitanje: Za što bi pravi katolik trebao moliti?

Odgovor ćemo naći u Katekizmu Tridentskoga koncila, u IV. dijelu o molitvi, u 4. poglavlju koje i nosi naslov "De iis quae petenda sunt" ("O onome što treba moliti").

Katekizam Tridentskoga koncila - izdanje iz 1905. god.

Na početku Katekizam upozorava pastire da vjernicima daju općenitu opomenu da mole samo za ono što je dostojno i časno:

"...satis hic erit fideles universe illud admonere, ut quae justa, quaeve honesta sint, a Deo petant homines; ne, si contra, quam deceat, aliquid postularint, illo responso repellantur: 'Nescitis quid petatis' (Matth. 20, 22)."

("...dovoljno će biti ovdje općenito opomenuti vjernike, da ljudi mole od Boga ono što je pravedno i časno; da ne bi bili odbijeni, ako bi tražili nešto protivno dostojnome, ovim odgovorom: 'Ne znate što ištete' (Mt 20, 22).")

Prvo treba moliti za ono što nas najviše združuje s Bogom, dakle, za ono što se tiče spasenja naših duša:

"Quare primum optatum, ac desiderium nostrum ad eam regulam dirigemus, ut ad Deum, qui summum est bonum, summum studium, desideriumque referatur. Deinde cupiemus ea, quae cum Deo nos maxime conjungant; quae vero nos inde sejungant, aut causam aliquam asserant disjunctionis, ab omni studio et cupiditate nostra removenda sunt."

("Zato usmjerimo prvo našu molbu i traženje na ono pravilo koje se odnosi na Boga, koji je vrhovno dobro, usmjeri najveće nastojanje i želja. Zatim tražimo ono što nas najviše združuje s Bogom, a ono što nas odatle odvaja, ili uzrokuje bilo kakav razlog odvajanja, treba ukloniti od svakog našeg nastojanja i želje.")

Zato nam glavne molitve nikako ne smiju biti usmjerene na zemaljske stvari.

"Nam haec corporis, quae vocant et externa bona, ut sanitas, robur, pulchritudo, divitiae, honores et gloria, quia facultatem, ac materiam saepe dant peccato (quare fit, ut non omnino pie, aut salubriter petantur) erit illorum petitio his praescribenda finibus, ut haec vitae commoda postulentur necessitatis causa: precandi quae ratio refertur ad Deum."

("Naime, ova tjelesna, kako ih zovu, i vanjska dobra, poput zdravlja, snage, ljepote, bogatstva, časti i slave, jer često daju priliku i materiju za grijeh (zato će ispasti, da se ne mole baš posve pobožno ili spasonosno) treba njihovu molbu ograničiti ovim međama: da se za te životne potrebe moli iz razloga nužnosti, a taj razlog molitve treba se usmjeriti na Boga.")

U idućem poglavlju, Katekizam Tridentskog koncila govori o ljudima za koje trebamo moliti. Treba moliti za sve ljude. Prvo za pastire, crkvene velikodostojnike. Zatim za svjetovne vladare. Onda trebamo moliti i za naše neprijatelje, kao i za neprijatelje Crkve.

Kad molimo za neprijatelje Crkve, molimo za njihovo obraćenje. Konkretno, molimo za obraćenje krivovjeraca, raskolnika i židova.
Katekizam Tridentskoga koncila ističe da je to običaj koji potječe od apostola:

"Illud etiam s. Augustini testimonio celebratum est, hanc esse consuetudinem acceptam ab Apostolis, pro iis, qui ab Ecclesia sunt alieni, preces et vota faciendi, ut infidelibus donetur fides, ut idolorum cultores ab impietatis errore liberentur, ut Judaei discussa animorum caligine, lucem veritatis accipiant, ut haeretici redeuntes ad sanitatem catholicae doctrinae praeceptis erudiantur, ut schismatici, a qua desciverunt sanctissimae parentis Ecclesiae communione, cum ea iterum verae charitatis nodo juncti copulentur."

("Ovo je također razglašeno svjedočanstvom sv. Augustina, da je to običaj primljen od apostola: činiti molitve i zavjete za one koji su izvan Crkve: da se nevjernicima daruje vjera, da se štovatelji idola oslobode od zablude opakosti; da Židovi odbacivši tamu duša, prihvate svjetlo istine; da se krivovjerci, vrativši se zdravom katoličkom nauku, pouče u zapovijedima; da se raskolnici opet združe vezom ljubavi sa zajedništvom presvete roditeljice Crkve, od kojega su odstupili.")

Napokon, Katekizam ističe i da molitve za duše u čistilištu potječu od apostola:

"Preces autem, quae pro mortuis fiunt, ut ab igne Purgatorii liberentur, ex Apostolorum doctrina fluxerunt: qua de re satis dictum est, cum de sacrificio Missae loqueremur."

("Molitve naime, koje se drže za mrtve, da se oslobode od ognja čistilišta, potekle su iz nauka apostola: o kojoj je stvari dovoljno rečeno, kad smo govorili o misnoj žrtvi.")

Može se primijetiti da je sve to za što bismo trebali moliti sadržano u tradicionalnoj liturgiji. Nijedna od liturgijskih molitava nije suvišna ili nepotrebna. Sve su izrazito potrebne, i to cijelom čovječanstvu.
Ovdje moramo također primijetiti koliko su molitve u novom obredu manjkave i razvodnjene.

Evo, vidjeli smo da Katekizam Tridentskoga koncila (pozivajući se na sv. Augustina) ističe da molitve za obraćenje krivovjeraca, raskolnika i židova potječu od apostola.
S kojim su onda pravom neoreformatori uklonili sve takve molitve iz nove liturgije?

I zašto nitko u Hrvatskoj o tome ne govori? Zar teolozi to ne znaju?
Ne preostaje nam onda drugo, nego apelirati da svi teolozi, koji su u mogućnosti, pažljivo čitaju Katekizam Tridentskoga koncila.

"Sve što može proći kroz plamen, očistit će se ognjem" (Br 31, 23)

Prikaz čistilišta na oltaru sv. anđela u bazilici Presvetoga Srca Isusova u Zagrebu

Jučer je bio Dušnji dan - dan molitve i misne žrtve za duše koje trpe u čistilištu.
Kao i proteklih nekoliko godina, i ove ste godine mogli vidjeti kako moderni "vjerski mediji", govoreći o Dušnom danu, pričaju o svemu i svačemu, samo ne o dušama koje trpe u čistilištu. Ako su tu i tamo ponegdje sramežljivo spomenuli čistilište, gotovo ništa nisu pisali o trpljenju siromašnih duša, a još manje o razlozima tog trpljenja.

S pravom se pitamo: Kako je došlo do tako slabog govora o tim važnim temama u suvremenim "vjerskim medijima", ali i u propovijedima mnogih modernih svećenika. Jasno, sad bi neki odgovorili navodeći "uobičajene razloge" koji se inače navode kao uzroci posvemašne razvodnjenosti i nevoljkosti da se govori o "teškim temama"...
Prije svega, želja da se ne zamjere ljudima koji ne žive u skladu s vjerom, i slično.
No, problem je dublje prirode. Modernističko obrazovanje na fakultetima u mladim teolozima proizvodi relativistički stav na svim područjima. A i novi katekizam, koji zbunjujuće i izrazito netradicionalno piše o ovim temama. Na ove se temelje potom nadograđuje daljnja relativizacija, čije manifestacije vidimo posvuda.


U takvoj situaciji poznavanje izvora postaje važnije nego ikada prije. I kad govorimo o trpljenju duša u čistilištu, najbolje bi bilo da jednostavno prenosimo ono što o njemu piše u Svetome pismu i u djelima svetih otaca i crkvenih naučitelja.

Već sam pisao na ovom blogu o čistilišnom ognju, pa neću ponavljati što sam naveo u prošlim tekstovima. Danas pak moram navesti riječi pape sv. Grgura Velikoga o jednom važnom pitanju: Za koje se grijehe dolazi u čistilište?

Podsjetimo se prvo da čovjek koji umre u stanju smrtnog grijeha ne ide u čistilište, nego u pakao.
Da bi netko uopće došao u čistilište, mora umrijeti u stanju posvetne milosti. Svi koji se nalaze u čistilištu, umrli su u stanju posvetne milosti - dakle, bez smrtnoga grijeha. U čistilištu se trpi za lake grijehe i za vremenite kazne od prethodno oproštenih smrtnih grijeha.


Sv. Grgur Veliki govori da čistilišni oganj postoji za čišćenje lakih grijeha, prije Posljednjega suda (Dijalozi, lib. IV., cap. 39.):

"de quibusdam levibus culpis esse ante iudicium purgatorius ignis credendus est"
("treba vjerovati da za pojedine lake grijehe postoji prije Suda čistilišni oganj")

U nastavku, sv. Grgur izričito naglašava da se tu radi o čišćenju malih i vrlo lakih grijeha ("parvis minimisque peccatis"), što zaključuje iz Pavlove I. poslanice Korinćanima:

"Sed tamen, ut praedixi, hoc de parvis minimisque peccatis fieri posse credendus est, sicut est assiduus otiosus sermo, immoderatus risus, vel peccatum curae rei familiaris, quae vix sine culpa vel ab ipsis agitur, qui culpam qualiter declinare debeant sciunt; aut in non gravibus rebus error ignorantiae, quae cuncta etiam post mortem gravant, si adhuc in hac vita, positis minime fuerint relaxata. Nam cum Paulus dicat Christum esse fundamentum, atque subiungat: 'Si quis superaedificaverit super hoc fundamentum, aurum, argentum, lapides pretiosas, ligna, fenum, stipulam; uniuscuiusque opus quale sit ignis probabit; si cuius opus manserit quod superaedificavit, mercedem accipiet; si cuius opus arserit, detrimentum patietur; ipse autem salvus erit, sic tamen quasi per ignem' (I. Cor. 3, 12-15). Quamvis hoc de igne tribulationis in hac nobis vita adhibitio possit intelligi, tamen siquis hoc de igne futurae purgationis accipiat, pensandum sollicite est quia illum per ignem dixit posse salvari, non qui super hoc fundamentum, ferrum, aes, vel plumbum aedificat, id est peccata maiora, et idcirco duriora, et tunc iam insolubilia; sed ligna, fenum, stipulam, id est peccata minima atque levissima, quae ignis facile consumat."

("Ali naime, kao što sam rekao, treba vjerovati da to može biti kod malih i vrlo lakih grijeha, poput neprekidnog bezrazložnog govorenja, neumjerenog smijanja, ili grijeha brige za obiteljske stvari, koja se jedva može obavljati bez grijeha, čak i od onih koji znaju kako trebaju izbjegavati grijeh; ili pak zabluda neznanja u stvarima koje nisu teške: sve to opterećuje čovjeka i nakon smrti, ako nije bilo otpušteno u ovome životu. Naime, kad Pavao kaže da je Krist temelj, i dodaje: 'Naziđuje li tko na ovom temelju zlato, srebro, drago kamenje, drvo, sijeno, slamu... I kakvo je čije djelo, oganj će iskušati. Ostane li djelo, primit će plaću onaj tko ga je nazidao. Izgori li čije djelo, taj će štetovati; ipak, on će se sam spasiti, ali kao kroz oganj' (1 Kor 3, 12-15). Iako se ovo može shvatiti o ognju nevolje koje nas pogađaju u ovom životu, ali ako netko ovo uzme o ognju budućeg čišćenja, treba pažljivo razabrati da kaže kako se onaj može spasiti po ognju - ne koji nadograđuje na taj temelj željezo, mjed ili olovo, to jest velike grijehe, i stoga teže i tada [nakon smrti] već neotpustive - nego drvo, sjeno, slamu, to jest, male i vrlo lake grijehe, koje oganj lako pregori.")

Cijela IV. knjiga Dijaloga sv. Grgura Velikoga trebala bi biti obvezna literatura za svakog teologa koji želi shvatiti katolički nauk o čistilištu, ali i općenito o posljednjim stvarima.

Vidjeli smo kako sv. Grgur jasno iz riječi Svetoga pisma iznosi nauk o grijesima za koje se ide u čistilište. Isto su vidjeli i drugi sveci na mnogim mjestima u Svetome pismu.

Tako, na primjer, sv. Bernardin Sienski prepoznaje čistilište u riječima Knjige brojeva (Br 31, 23):

"omne quod potest transire per flammas igne purgabitur"
("sve što može proći kroz plamen, očistit će se ognjem")

Nije slučajnost da u liturgiji Crkva moli da se pokojnicima podari "mjesto rashlade" ("locus refrigerii"). U kanonu mise, svećenik moli u spomenu za mrtve:

"Ipsis, Domine, et omnibus in Christo quiescentibus locum refrigerii, lucis et pacis ut indulgeas, deprecamur."
("Njima, Gospodine, i svima koji u Kristu počivaju molimo da podaš mjesto rashlade, svjetlosti i mira.")

I taj termin dolazi iz Svetoga pisma. To ćete primijetiti jedino ako čitate latinsku Vulgatu. Naime, u Psalmu 65. čitamo:

"Transivimus per ignem et aquam, et eduxisti nos in refrigerium."
("Prešli smo kroz oganj i vodu, i izveo si nas u rashladu.")

Isti izraz vidjet ćete u molitvi za godišnjicu smrti, gdje se moli da pokojnicima bude podaren "refrigerii sedes" - "stan rashlade". Ili "stan okrepe", kako je prevedeno u Vlašićevom Oficiju za mrtve.