Credere credenda, petere petenda

Svima vam je poznato načelo "Lex orandi, lex credendi". Krenimo korak dalje, pa recimo da se to načelo može izraziti na malo drugačiji, ali još jasniji način, riječima: "Credere credenda, petere petenda". Vjerovati u ono što smo dužni vjerovati, moliti za ono za što smo dužni moliti.

Naša katolička vjera traži da vjerujemo u točno određene istine, a isto tako, i da molimo za točno određene stvari.

Uvijek su to tijekom stoljeća isticali katolički kateheti.
Na primjer, p. Leonard de Vaux SJ u svojoj knjizi "Bellum sacrum Ecclesiae militantis contra Turcum" ("Sveti rat vojujuće Crkve protiv Turčina") iz 1685. godine, koja je služila kao vjerska puka katoličkim vojnicima tijekom Bečkog rata, u prvoj vježbi kršćanske pobožnosti za vojnike piše:

"Evangelium Jesu Christi, praedicatum ab Apostolis, in universo mundo: et traditum ab ipsomet Christo, Ecclesiae suae militanti, quam acquisivit Sanguine suo; ut sit omnium fidelium Mater et Magistra veritatis. His quinque practicis principiis comprehenditur; videlicet:
1. Credere credenda.
2. Recipere recipienda.
3. Petere petenda.
4. Facere facienda.
5. Expectare expectanda.
Hoc est summarium Doctrinae Evangelicae, ab initio mundi absconditae sapientibus et prudentibus saeculi hujus tenebrosi in maligno positi, et revelatae parvulis..."

("Evanđelje Isusa Krista, propovijedano od apostola po cijelome svijetu, i predano od samoga Krista njegovoj vojujućoj Crkvi, koju je stekao svojom Krvlju, da bude svim vjernicima Majka i Učiteljica istine. Sažeto je u ovih pet praktičnih načela, naime:
1. Vjerovati ono što se treba vjerovati.
2. Prihvatiti ono što se treba prihvatiti.
3. Moliti ono što se treba moliti.
4. Činiti ono što treba činiti.
5. Nadati se onome čemu se treba nadati.
To je sažetak evanđeoskog nauka, od početka svijeta skrivenog mudrima i umnima ovoga mračnoga svijeta koji je postavljen u zlo; a objavljenog malenima...")

Zadržat ću se danas na načelu "petere petenda" - moliti za ono za što treba moliti.
Dakle, kao katolici trebamo moliti za ono što smo dužni moliti, a ne za bilo što. To mnogi vjernici danas ne razumiju, uslijed zbunjenosti koja je nastala bujanjem "novih vjerskih pokreta" nakon Drugoga vatikanskog koncila.
U tim novim "pokretima" (od "karizmatskih" do socijalnih i ekoloških) često se provlače teme koje nikakve veze nemaju s katoličkom vjerom, pa se tako i izmišljaju molitve u kojima se moli za stvari koje su u najmanju ruku bespredmetne, a nerijetko i potpuno nespojive s katoličkom vjerom.

Zato je važno odgovoriti na pitanje: Za što bi pravi katolik trebao moliti?

Odgovor ćemo naći u Katekizmu Tridentskoga koncila, u IV. dijelu o molitvi, u 4. poglavlju koje i nosi naslov "De iis quae petenda sunt" ("O onome što treba moliti").

Katekizam Tridentskoga koncila - izdanje iz 1905. god.

Na početku Katekizam upozorava pastire da vjernicima daju općenitu opomenu da mole samo za ono što je dostojno i časno:

"...satis hic erit fideles universe illud admonere, ut quae justa, quaeve honesta sint, a Deo petant homines; ne, si contra, quam deceat, aliquid postularint, illo responso repellantur: 'Nescitis quid petatis' (Matth. 20, 22)."

("...dovoljno će biti ovdje općenito opomenuti vjernike, da ljudi mole od Boga ono što je pravedno i časno; da ne bi bili odbijeni, ako bi tražili nešto protivno dostojnome, ovim odgovorom: 'Ne znate što ištete' (Mt 20, 22).")

Prvo treba moliti za ono što nas najviše združuje s Bogom, dakle, za ono što se tiče spasenja naših duša:

"Quare primum optatum, ac desiderium nostrum ad eam regulam dirigemus, ut ad Deum, qui summum est bonum, summum studium, desideriumque referatur. Deinde cupiemus ea, quae cum Deo nos maxime conjungant; quae vero nos inde sejungant, aut causam aliquam asserant disjunctionis, ab omni studio et cupiditate nostra removenda sunt."

("Zato usmjerimo prvo našu molbu i traženje na ono pravilo koje se odnosi na Boga, koji je vrhovno dobro, usmjeri najveće nastojanje i želja. Zatim tražimo ono što nas najviše združuje s Bogom, a ono što nas odatle odvaja, ili uzrokuje bilo kakav razlog odvajanja, treba ukloniti od svakog našeg nastojanja i želje.")

Zato nam glavne molitve nikako ne smiju biti usmjerene na zemaljske stvari.

"Nam haec corporis, quae vocant et externa bona, ut sanitas, robur, pulchritudo, divitiae, honores et gloria, quia facultatem, ac materiam saepe dant peccato (quare fit, ut non omnino pie, aut salubriter petantur) erit illorum petitio his praescribenda finibus, ut haec vitae commoda postulentur necessitatis causa: precandi quae ratio refertur ad Deum."

("Naime, ova tjelesna, kako ih zovu, i vanjska dobra, poput zdravlja, snage, ljepote, bogatstva, časti i slave, jer često daju priliku i materiju za grijeh (zato će ispasti, da se ne mole baš posve pobožno ili spasonosno) treba njihovu molbu ograničiti ovim međama: da se za te životne potrebe moli iz razloga nužnosti, a taj razlog molitve treba se usmjeriti na Boga.")

U idućem poglavlju, Katekizam Tridentskog koncila govori o ljudima za koje trebamo moliti. Treba moliti za sve ljude. Prvo za pastire, crkvene velikodostojnike. Zatim za svjetovne vladare. Onda trebamo moliti i za naše neprijatelje, kao i za neprijatelje Crkve.

Kad molimo za neprijatelje Crkve, molimo za njihovo obraćenje. Konkretno, molimo za obraćenje krivovjeraca, raskolnika i židova.
Katekizam Tridentskoga koncila ističe da je to običaj koji potječe od apostola:

"Illud etiam s. Augustini testimonio celebratum est, hanc esse consuetudinem acceptam ab Apostolis, pro iis, qui ab Ecclesia sunt alieni, preces et vota faciendi, ut infidelibus donetur fides, ut idolorum cultores ab impietatis errore liberentur, ut Judaei discussa animorum caligine, lucem veritatis accipiant, ut haeretici redeuntes ad sanitatem catholicae doctrinae praeceptis erudiantur, ut schismatici, a qua desciverunt sanctissimae parentis Ecclesiae communione, cum ea iterum verae charitatis nodo juncti copulentur."

("Ovo je također razglašeno svjedočanstvom sv. Augustina, da je to običaj primljen od apostola: činiti molitve i zavjete za one koji su izvan Crkve: da se nevjernicima daruje vjera, da se štovatelji idola oslobode od zablude opakosti; da Židovi odbacivši tamu duša, prihvate svjetlo istine; da se krivovjerci, vrativši se zdravom katoličkom nauku, pouče u zapovijedima; da se raskolnici opet združe vezom ljubavi sa zajedništvom presvete roditeljice Crkve, od kojega su odstupili.")

Napokon, Katekizam ističe i da molitve za duše u čistilištu potječu od apostola:

"Preces autem, quae pro mortuis fiunt, ut ab igne Purgatorii liberentur, ex Apostolorum doctrina fluxerunt: qua de re satis dictum est, cum de sacrificio Missae loqueremur."

("Molitve naime, koje se drže za mrtve, da se oslobode od ognja čistilišta, potekle su iz nauka apostola: o kojoj je stvari dovoljno rečeno, kad smo govorili o misnoj žrtvi.")

Može se primijetiti da je sve to za što bismo trebali moliti sadržano u tradicionalnoj liturgiji. Nijedna od liturgijskih molitava nije suvišna ili nepotrebna. Sve su izrazito potrebne, i to cijelom čovječanstvu.
Ovdje moramo također primijetiti koliko su molitve u novom obredu manjkave i razvodnjene.

Evo, vidjeli smo da Katekizam Tridentskoga koncila (pozivajući se na sv. Augustina) ističe da molitve za obraćenje krivovjeraca, raskolnika i židova potječu od apostola.
S kojim su onda pravom neoreformatori uklonili sve takve molitve iz nove liturgije?

I zašto nitko u Hrvatskoj o tome ne govori? Zar teolozi to ne znaju?
Ne preostaje nam onda drugo, nego apelirati da svi teolozi, koji su u mogućnosti, pažljivo čitaju Katekizam Tridentskoga koncila.