Još nekoliko misli o neprevodljivosti liturgije

  

Iako pitanje liturgijskog jezika zasigurno nije najvažnije u raspravama o problematici novog obreda mise (koji se počeo služiti na današnji dan prije 50 godina, 30. studenoga 1969.), ono je ipak vrlo važno pitanje.
Više sam puta na ovome blogu pisao o problemima nepreciznosti liturgijskih prijevoda ("I najbolji prijevod je samo prijevod"), pa ne namjeravam ponavljati ono što sam već rekao. Danas bih samo dodao nekoliko zapažanja, koja podosta govore o neprevodljivosti liturgije, i pokazuju zašto rimska liturgija treba ostati na latinskom jeziku.

Počnimo prvo s ovim zapažanjem...
U latinskom jeziku imamo najmanje tri različite riječi za žrtvu: "sacrificium", "victima", "hostia"... I sve se te riječi koriste u Rimskom misalu.
A mi u hrvatskom jeziku imamo samo jednu riječ: "žrtva". I tako u hrvatskom prijevodu Misala ne možete vidjeti bogatstvo izraza koje postoji u latinskom izvorniku.
Mi koristimo jednu riječ kako bismo preveli tri različite riječi.

K tome, izraz "hostia" (koji znači žrtva), koristimo i općenito kao naziv za euharistiju.

To je u praksi proizvelo neusklađenost u prijevodima. Pogledajte, na primjer, euharistijski himan "O salutaris hostia". Postavlja se pitanje: Treba li te početne riječi prevesti kao "O hostijo spasonosna" ili pak kao "O žrtvo spasonosna"?
Danas se u našim crkvama pjeva "O hostijo spasonosna" (po prijevodu Milana Pavelića). No, pogledate li starije hrvatske prijevode toga himna, vidjet ćete da su prevodili "O žrtvo spasonosna".


Pogledajte, na primjer, u vjerskom vodiču "Katolička učenica" iz 1926. godine.

Vjerski vodič i molitvenik Katolička učenica (Zagreb, 1926., str. 177.)

 Evo, jedna verzija iz pjesmarice "Crkvene pjesme" iz 1930. godine.

Ivica Haberle, Crkvene pjesme, str. 94.

U crkvenoslavenskom jeziku je također prevedeno kao "O spasiteljnaja Žrtvo".

Franjo Perše, Anđeosko cvijeće - crkvena pjesmarica, str. 137.

Koliko prevoditelja, toliko i prijevoda. Liturgija je prevažna da bi ovisila o vještinama prevoditelja. I sam razum nam zato govori da se zbog sigurnosti bolje držati latinskoga originala.

Inače, prevođenje časoslova još je daleko teže nego prevođenje misala. A najteže je prevođenje himana. Svaki prijevod himana na narodne jezike izgleda nespretno i neprecizno, u usporedbi s latinskim originalom. Osim pronalaska prave riječi za svaki pojedini izraz, prevoditelj treba točno razumjeti pozadinu misli autora himna.


Pogledajte, na primjer, kako bl. Ivan Merz u svom osvrtu na hrvatski prijevod Rimskog misala 1921. god., kritizira način kako je prevoditelj preveo himan Aeterne Rex altissime:

"K tome bi dobro bilo kada bi pjesnik slavospjeva "Nebeski Kralju vječiti" (str. 342.) ispravio osmi redak (Povratit vijenac izgubljen) koji nije posve točno preveden jer je plural Reddas coronas perditas ovdje bitan. Sv. Ambrozije ovdje misli na t r o s t r u k u  krunu, koju smo zbog grijeha izgubili: krunu prirode, krunu milosti i krunu slave. Iako je druga kitica na strani 427. pjesnička zamisao od velike ljepote, ipak bi bilo zgodnije prilagoditi je originalu (kod prevođenja ovako svetih tekstova prevodilac mora upravo besprijekornom točnošću reproducirati svaki simbol i svaku misao, ako već ne može svaku riječ!)."

Zadnju blaženikovu misao treba još jednom ponoviti: "kod prevođenja ovako svetih tekstova prevodilac mora upravo besprijekornom točnošću reproducirati svaki simbol i svaku misao, ako već ne može svaku riječ!"
Problem je u tome što ćete teško pronaći takvog prevoditelja. Tko sad ne vidi da je daleko bolje držati se u liturgiji latinskog izvornika, nego tražiti "savršeni prijevod" kakav vjerojatno nikada nećete naći?

Isto vrijedi i za djela svetih otaca. Nema tog prijevoda koji vam može približiti istinsku misao sv. Augustina, sv. Jeronima, sv. Grgura Velikoga... Tko ih želi shvatiti, mora ih čitati u latinskom originalu.

Zanimljivo je da su baš to spominjali branitelji Crkve u 1920-ima, kad su se suprotstavljali zahtjevima liberalnog "žutog pokreta" za narodnim jezikom u liturgiji.
Pogledajte argumente iznesene u šibenskom vjerskom tjednika Katolik (14. prosinca 1930., br. 27., str. 3.):

"Također svaki svećenik znade, da se u nijednom jeziku ne mogu izraziti tanki i tačno određeni bogoslovni pojmovi kao u latinskom jeziku. To je naime rad i zasluga dubokih umova, kakvi su bili sveti Oci, koji su usto, kako mi katolici vjerujemo, bili i Bogom nadahnuti.
Uzmite knjigu 'Nasljeduj Krista', prevedenu nebrojeno puta na sve svjetske jezike, ali nijedan prijevod ne će vam onako lijepo, jezgrovito, tačno, a kratko, izraziti smisao, kao latinski izvornik. To osjeća svatko, tko poznaje latinski.
Ove godine izašao je novi prijevod 'Ispovijesti' sv. Augustina, i ako smo već imali prijevod prof. Sasso. No onaj prvašnji je već nekako zastario. Novi je lijepim jezikom više prilagođen sadašnjem jeziku. I ipak prevodilac dr. Živković kaže o svom prijevodu: 'Nipošto nijesam išao za tim, da dočaram čitatelju ljepotu originala, jer je to prosto nemoguće'. A kamo li pretočiti u živi jezik one uzvišene misli, one najtačnije određene istine, nazive otajstvene, božanske!
Iz ovoga, što smo rekli, jasno slijedi zašto sv. Crkva tako rado, rekao bih ljubomorno, čuva latinski jezik u sv. Misi."

Nadam se da je ovo dovoljno da shvatite zašto je važno da se rimska liturgija služi na latinskom jeziku. Ako ni zbog čega drugoga, onda zato što s prijevodima na narodne jezike nikada niste na sigurnome.