Zanimljivo je da je prvi papa Amerikanac izabrao ime Leon XIV. (Lav XIV.), i to po papi Leonu XIII. koji je u dokumentu Testem benevolentiae nostrae osudio amerikanizam. Pogledat ćemo, stoga, što je papa Leon XIII. mislio pod pojmom "amerikanizam" i zašto ga je osudio.
No, počnimo s jednim zapažanjem. Danas u medijima postoji tendencija da se američke biskupe većinom karakterizira kao "konzervativne" (znam da je termin neprikladan). No, nije uvijek bilo tako. Primjerice, za vrijeme Drugog vatikanskog koncila američki biskupi i teolozi smatrani su jednima od glavnih podržavatelja liberalnih reformi.
Smatra se da je takvo ponašanje bilo uvjetovano okolnostima u kojima su živjeli američki katolici: kao manjina među protestantima, u državi koja nije imala nikakvu službenu religiju. Državi koja je, zapravo, prvi eksperiment Prosvjetiteljstva.
Utemeljitelji Sjedinjenih Američkih Država (George Washington, Thomas Jefferson, Benjamin Franklin itd.) bili su vatreni pristaše Prosvjetiteljstva. Nisu, doduše, bili zagriženi sekularisti poput "prosvjetitelja" u Francuskoj, ali nisu imali ni potpuno jasna i ujednačena religijska uvjerenja. Mnogi od njih bili su masoni. Ustrojili su SAD kao državu bez službene religije, koja svakomu prepušta da vjeruje što god želi, da misli što želi, da govori što želi i radi što god želi.
U tom smislu, državna ideologija SAD-a jest oličenje onog liberalizma koji je papa Leon XIII. osudio u enciklici Libertas (20. lipnja 1888.).
SAD je prva država u povijesti čovječanstva bez službene religije. Kao takva već skoro 240 godina služi kao negativan primjer drugim državama, kao primjer religijskog indiferentizma i liberalizma.
Pojava ovakvog laicizma jest logična posljedica protestantizma. Budući da su američki protestanti podijeljeni na mnoge različite sekte (baptisti, episkopalci, luterani, prezbiterijanci itd.), oni nisu mogli proglasiti jednu religiju kao službenu državnu religiju, jer bi to izazvalo sukobe među raznim protestantskim skupinama. Tako su utemeljitelji SAD-a odlučili da država svakomu prepušta da vjeruje što želi.
Katolici su se u većem broju počeli useljavati u SAD tek sredinom 19. stoljeća. Od početka se postavljalo pitanje kako da se prilagode takvom društvu, koje je bilo toliko različito od onoga koje su ostavili u Europi.
Postavljalo se također pitanje kako misionarski djelovati među protestantima, koji nisu blagonaklono gledali na katolički nauk. Može li se katolički nauk mijenjati kako bi se Crkva "približila" protestantima i ostalim nekatolicima?
Upravo to mišljenje papa Leon XIII. naziva "amerikanizmom" i osuđuje ga u dokumentu Testem benevolentiae nostrae (22. siječnja 1899.), koji je upućen američkom kardinalu Jamesu Gibbonsu.
Ako pozorno čitate taj dokument, opazit ćete prvo da se osuđuje ideja o prilagođavanju crkvenog nauka svjetovnim prohtjevima, posebno ako bi netko mislio da takvim "prilagođavanjem" može privući nekatolike:
"Novarum igitur, quas diximus, opinionum id fere constituitur fundamentum: quo facilius qui dissident ad catholicam sapientiam traducantur, debere Ecclesiam ad adulti saeculi humanitatem aliquanto propius accedere, ac, veteri relaxata severitate, recens invectis populorum placitis ac rationibus indulgere. Id autem non de vivendi solum disciplina, sed de doctrinis etiam, quibus fidei depositum continetur, intelligendum esse multi arbitrantur."
("U novim mišljenjima, o kojima smo govorili, ovo čini temelj: kako bi što lakše privukla katoličkoj mudrosti one koji su od nje odvojeni, Crkva se treba nekako približiti humanosti ovog naprednog vijeka, i opustivši staru strogoću, treba dopustiti nedavno iznađene prohtjeve i naume naroda. No, mnogi misle da tako treba shvatiti ne samo disciplinu života, nego i nauke u kojima je sadržan polog vjere.")
Ovim riječima se zapravo osuđuje i zabluda modernih ekumenista koji žele mijenjati nauk Crkve kako bi postao prihvatljiv nekatolicima.
"Opportunum enim esse contendunt, ad voluntates discordium alliciendas, si quaedam doctrinae capita, quasi levioris momenti, praetermittuntur, aut molliantur ita, ut non eumdem retineant sensum quem constanter tenuit Ecclesia."
("Naime, kako bi se pridobile volje odvojenih, tvrde da je prikladno da se neka poglavlja nauka izostave, kao da su manje važna, ili da se ublaže tako da ne zadrže onaj smisao koji je Crkva konstantno držala.")
Papa Leon XIII. jasno ističe da je te zablude osudio već Prvi vatikanski koncil:
"Id porro, dilecte Fili Noster, quam improbando sit consilio excogitatum, haud longo sermone indiget; si modo doctrinae ratio atque origo repetatur, quam tradit Ecclesia. Ad rem Vaticana Synodus: Neque enim fidei doctrina, quam Deus revelavit, velut philosophicum inventum proposita est humanis ingeniis perficienda, sed tamquam divinum depositum Christi Sponsae tradita fideliter custodienda et infallibiliter declaranda... Is sensus sacrorum dogmatum perpetuo est retinendus, quem semel declaravit Sancta Mater Ecclesia, nec unquam ab eo sensu altioris intelligentiae specie et nomine recedendum (Const. de Fid. cath. c. 4)."
("A ovo, ljubljeni sine naš, kako je opakim namislima smišljeno, ne treba dužim govorom objašnjavati, ako se samo ponovi pravilo i podrijetlo nauka koji predaje Crkva. O toj stvari kaže Vatikanski sabor: Naime, nauk vjere, koji je Bog objavio, nije predložen poput filozofskog iznašašća kako bi se ljudskom dosjetljivošću usavršavao, nego je predan Kristovoj Zaručnici kao božanski polog da ga vjerno čuva i nepogrešivo izlaže... Treba zauvijek zadržati onaj smisao svetih dogma koji je jednom proglasila sveta Majka Crkva, i nikada se ne smije odstupiti od tog smisla pod izlikom i izgovorom više mudrosti (Const. de Fid. cath. c. 4)."
Osim toga, Leon XIII. dobro primjećuje da bilo kakvo "mijenjanje nauka" ne samo da ne bi privuklo nekatolike u Crkvu, nego bi katolike pokolebalo u vjeri:
"Absit igitur ut de tradita divinitus doctrina quidpiam quis detrahat vel consilio quovis praetereat: id enim qui faxit, potius catholicos seiungere ab Ecclesia, quam qui dissident ad Ecclesiam transferre volet."
("Stoga, daleko bilo od vas da itko išta oduzima od nauka koji je božanski predan ili da ga kojim god naumom zaobilazi. Naime, tko bi to činio, prije bi htio odvojiti katolike od Crkve, nego nesjedinjene prenijeti u Crkvu.")
Dakako, Leon XIII. želi da se protestanti vrate u Crkvu, ali da se vrate putem obraćenja i prihvaćanja cjelokupnog katoličkog nauka:
"Redeant, nil enim Nobis optatius, redeant universi, quicumque ab ovili Christi vagantur longius; non alio tamen itinere, quam quod Christus ipse monstravit."
("Neka se oni vrate - naime, mi ništa ne priželjkujemo više od toga - neka se vrate svi koji lutaju daleko od Kristovog ovčinjaka; ali ne nekim drugim putem od onoga koji je sam Krist pokazao.")
Papa upozorava da veliku opasnost predstavlja mišljenje da u Crkvu treba uvesti onakvu slobodu mišljenja kakva vlada u (liberalnoj) državi:
"In causa tamen de qua loquimur, dilecte Fili Noster, plus affert periculi estque magis catholicae doctrinae disciplinaeque infestum consilium illud, quo rerum novarum sectatores arbitrantur, libertatem quamdam in Ecclesiam esse inducendam, ut, constricta quodammodo potestatis vi ac vigilantia, liceat fidelibus suo cuiusque ingenio actuosaeque virtuti largius aliquanto indulgere. Hoc nimirum requiri affirmant ad libertatis eius exemplum, quae, recentius invecta, civilis fere communitatis ius modo ac fundamentum est. - De qua Nos fuse admodum loquuti sumus in iis Litteris, quas de civitatum constitutione ad Episcopos dedimus universos; ubi etiam ostendimus, quid inter Ecclesiam, quae iure divino est, intersit ceterasque consociationes omnes, quae libera hominum voluntate vigent."
("Ipak, u stvari o kojoj govorimo, ljubljeni sine naš, veću opasnost donosi i bilo bi još pogubnije za katolički nauk i disciplinu ono stajalište kojim sljedbenici novotarija misle da u Crkvu treba uvesti nekakvu slobodu, po kojoj bi se, uz nekakvo suzavanje moći i budnosti vlasti, dopustilo vjernicima da se više prepuste svaki svojoj dosjetljivosti. Tvrde da je to, svakako, potrebno po primjeru nedavno pronađene slobode koja je pravo i temelj građanskog društva. - O tome smo dovoljno opširno govorili u onom pismu koje smo dali svim biskupima svijeta o kršćanskom ustavu država; gdje smo također pokazali koja je razlika između Crkve, koja je božanskog prava, i svih ostalih udruženja koja djeluju po ljudskoj slobodnoj volji.")
Dokument koji ovdje spominje papa Leon XIII. jest enciklika Immortale Dei (1885. god.) o kršćanskom ustavu država (tj. o kršćanskom ustroju država).
To je dokument iznimne važnosti. Evo, prošloga tjedna Hrvati su slavili blagdan bl. Ivana Merza. Pogledajmo kako je bl. Ivan Merz promicao encikliku Immortale Dei.
Dušan Žanko opisuje sljedeći događaj u eseju o desetoj godišnjici smrti bl. Ivana u časopisu Život (br. V., 1938. god., str. 255.):
"Jedne smo večeri prema dogovoru došli u njegov stan (Starčevićev dom). Bili smo trojica. Sve studenti. Bilo je potajno dogovoreno da ćemo nas trojica pod Ivanovim vodstvom ulaziti malo dublje u duhovne probleme. Ja sam osobno očekivao da će nam on sam iz svog iskustva objasniti nešto u smislu efektna poticaja za unutarnji život. Posjedasmo oko njegova velikog pisaćeg stola u uglu sobe, a on svakom dao u ruku tekst enciklike Leona XIII. Immortale Dei. Netko je dobio latinski, a netko francuski tekst. I počeo je tumačenje redak po redak. Teške definicije i distinkcije o crkvenoj i civilnoj vlasti padale su kao maljevi po mladim srcima nepriviknutim toj pretvrdoj hrani. Merz je pred sobom imao svoj prijevod, a mi smo ga slijedili po svojim tekstovima, istina, teško i hrapavo, ali on je svaku stavku tumačio s toliko žara da smo bili jednostavno svladani uvjerenjem da o svakoj Leonovoj misli ovisi sudbina svijeta."
Ako vas zanima što enciklika Immortale Dei govori o pojedinima pitanjima odnosa Crkve i države, pogledajte Pape i teolozi - O pravednim i nepravednim zakonima.
Nema komentara:
Objavi komentar