"Ibunt de virtute in virtutem" - "Ići će iz kreposti u krepost" (Psal. 83, 8)

Kakve kreposti trebaju odlikovati Družbu Isusovu?

Kao što sam najavio prošloga mjeseca, danas nastavljam s izlaganjem pouka i nagovora sv. Petra Kanizija, koje je kao poglavar njemačkih isusovaca uputio svojoj subraći u 16. stoljeću. Ponavljam da bi ti nagovori mogli biti veoma poučni i korisni svim redovničkim zajednicama, a ne samo isusovcima.

Pogledat ćemo danas što sv. Petar Kanizije govori o krepostima koje moraju odlikovati svakog isusovca; zapravo, svakog redovnika.

U prvom nagovoru o krepostima (Prima exhortatio de virtutibus) govori se o bogoslovskim krepostima - vjera, ufanje i ljubav. Dakle, vidjet ćemo kakve bi trebale biti vjera, ufanje i ljubav kod redovnika, ali ujedno i vrlo važne općenite napomene o tim krepostima.

Sveto pismo kaže o Božjim izabranicima da oni tijekom života na zemlji neprestano rastu u krepostima: "ibunt de virtute in virtutem" - "ići će iz kreposti u krepost" (Psal. 83, 8). To bi, dakako, naročito trebalo vrijediti za duhovne osobe, od kojih se očekuju iznadprosječne kreposti i rezultati.

Jednu stvar trebamo odmah razjasniti. Kad govorimo o krepostima, onda tu ne mislimo na ono što današnji svijet smatra odlikama "dobrog čovjeka". Danas mnogi i previše olako proglase potpuno nemoralne osobe "dobrim ljudima", ako su "spremni pomoći", ili ako od takvih imaju neku korist na ovaj ili onaj način.

Na početku svog nagovora, sv. Petar Kanizije ističe da ne govori o naravnim krepostima, nego o nadnaravnim kršćanskim krepostima, koje samo katolik može imati:

"Loquar autem non de virtutibus naturalibus, quae etiam exercentur ab infidelibus, nec Deo possunt placere et homini prodesse ad salutem, licet Deus aliquando illas in hac vita remuneretur; non loquor de virtutibus notis et laudatis a philosophis, ex illis justitiam et perfectionem hominis aestimantibus, sicut ob illas laudant Socratem, Aristidem, Catonem, Scipionem. Virtus, inquit Cicero, nihil aliud est, quam in se perfecta et ad finem perducta natura. Ubi autem non est cognitio Dei, non est fides; ubi non est fides, non est fundamentum justitiae, et impossibile est placere Deo. Judaei habuere suas virtutes, sed eum hypocrisi sua, non Dei gloriam quaerentes (Matt. 6, 1). 

Dicam de virtutibus christianis, quae finem exigunt supernaturalem et a Deo infunduntur et in verho Dei fundantur, secundum quas electi omnes ambulaverunt, et nos debemus ambulare in via Dei, si ad coelestem patriam volumus pervenire."

("Govorim, naime, ne o naravnim krepostima, koje vrše također i nevjernici, a ne mogu ugoditi Bogu i čovjeku koristiti za spasenje, premda ih Bog ponekad nagrađuje u ovom životu; ne govorim o krepostima poznatima i hvaljenima od filozofa, koji su po tome procjenjivali pravednost i savršenstvo čovjeka, kao što zbog njih hvale Sokrata, Aristida, Katona, Scipiona. Krepost, govori Ciceron, nije ništa drugo nego narav u sebi savršena i dovedena do cilja. Ali, gdje nema spoznaje Boga, nema vjere; gdje nema vjere, nema temelja pravednosti, i nemoguće je ugoditi Bogu. Židovi su imali svoje kreposti, ali sa svojim licemjerjem, ne tražeći Božju slavu (Mt 6, 1).
Govorim o kršćanskim krepostima, koje teže prema nadnaravnom cilju, i koje su ulivene od Boga, i koje se temelje na Božjoj riječi, prema kojima su svi izabranici hodali, i mi trebamo hodati na putu Božjem, ako želimo doći do nebeske domovine.")

Početnik kršćanskih kreposti je sam Bog, koji ulijeva kreposti u duše, dižući ih iz naravnog u nadnaravni red:

"Primum in hoc textu videmus auctorem virtutum DEUM: 'Omne enim datum optimum et omne domum perfectum desursum est, descendens a Patre luminum' (Jac. 1, 17). Hic est legislator, veram virtutis viam ostendens omni populo sedenti in tenebris et umbra mortis, seipsum et Deum suum ignoranti et falsitatem et mendacium pro veritate amplectenti. Nec solum est legislator sicut Moyses, per quem peccata in lege monstrabantur et prohibebantur, sed gratia non praestabatur ad legem et virtutem servandam. Deus nobis est legislator gratiosus, vires nobis exhibens ad servandam legem; 'quia lex per Moysen data est, gratia et veritas per Christum facta est' (Joan. 1, 17). Unde Paulus: 'Omnia possum in eo, qui me confortat' (Phil. 4, 13). Et Christus ipse: 'Sine me nihil potestis facere' (Joan. 15, 5)."

("Prvo ćemo u ovom tekstu vidjeti početnika kreposti BOGA, naime 'Svaki dobar dar, svaki savršen poklon odozgor je, silazi od Oca svjetlosti' (Jak 1, 17). On je zakonodavac, koji pokazuje istiniti put kreposti svemu narodu koji je sjedio u tminama i smrtnoj sjeni, koji nije poznavao samoga sebe i svoga Boga, prihvaćajući obmane i laži kao istinu. Nije samo zakonodavac kao Mojsije, po kome su grijesi u zakonu pokazani i zabranjeni, ali nije pružao milost kako bi se držao zakon i krepost. Bog je nama najmilostiviji zakonodavac, koji nam daje snage kako bismo obdržavali zakon, 'jer Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu' (Iv 1, 17). Zato kaže Pavao: 'Sve mogu u onome koji me jača' (Fil 4, 13). I sam Krist kaže: 'Bez mene ne možete učiniti ništa' (Iv 15, 5)."

A sad o poruci iz naslova: "Ibunt de virtute in virtutem" - "Ići će iz kreposti u krepost" (Psal. 83, 8).
Sv. Petar Kanizije ističe kako ona obvezuje svakog redovnika da uvijek raste u krepostima, prema sve većoj savršenosti. Redovnik ne smije stajati na mjestu, stalno na istoj minimalnoj razini, jer već je stajanje na mjestu, nazadak sam po sebi.

"Additur in themate: 'Ibunt de virtute in virtutem'. Haec causa est, quod Deus virtutem ostendit et gratiam promittit ac benedictionem, non ut credamus tantum, neque ut otiemur et secure vivamus, sed ut in via virtutis ambulemus, et ab imperfectis virtutibus ad perfectas progrediamur. In via enim Dei stare est retro cedere, non proficere est deficere; unde jubemur in regulis desiderare et consequi omnem perfectionem im nostra vocatione. Quamdiu enim vivimus, nobis eundum est de virtute in virtutem, ut cum Paulo tandem dicere possimus: 'Bonum certamen certavi, cursum consummavi' (2. Tim. 4, 7). 'Gratia ejus in me vacua non fuit.' 'Sic currite, ut eomprehendatis' (1. Cor. 15, 10; 9, 24). Ubi non est hoc desiderium et studium, ibi non est esuries et sitis justitiae, ibi non quaeritur primum regnum Dei et justitia ejus, ibi non exuitur vetus homo nec induitur novus."

("Dodaje se u tvrdnji: 'Ići će iz kreposti u krepost'. To je razlog zašto je Bog pokazao krepost i obećao milost i blagoslov, ne samo zato da vjerujemo, niti da ljenčarimo i sigurno živimo, nego da hodamo putem kreposti, i napredujemo od nesavršenih kreposti prema savršenima. Naime, stajati na putu Božjem, znači ići natrag; ne napredovati je nazadovati; stoga nam se naređuje u pravilima da težimo i slijedimo svaku savršenost u našem pozivu. Naime, dok god živimo, trebamo ići iz kreposti u krepost, da možemo reći s Pavlom: 'Dobar sam boj vojevao, trku završio' (2 Tim 4, 7). 'Njegova milost u meni nije bila prazna.' 'Tako trčite, da dobijete' (1 Kor 15, 10; 9, 24). Gdje nema te težnje i nastojanja, tamo nema gladi i žeđi za pravdom, tamo se ne traži prvo kraljevstvo Božje i pravda njegova, tamo se ne svlači stari čovjek i oblači novi.")

U ovom nagovoru, sv. Petar Kanizije govori o bogoslovskim krepostima: vjeri, ufanju i ljubavi. Objašnjava kako se bogoslovske kreposti imaju očitovati u životu isusovaca.

Prvo počinje s vjerom. Taj dio nagovora nosi naziv: "De spiritu et zelo fidei" ("O duhu i gorljivosti vjere"). To je područje bilo naročito važno isusovcima, jer su bili na prvoj crti borbe za katoličku vjeru u Njemačkoj.
I sam se sv. Petar Kanizije istaknuo u toj borbi, posebno svojim pučkim katekizmima iz kojih su stoljećima učili mnogi naraštaji njemačkih katolika.

Sv. Petar Kanizije ističe vjeru kao temelj svih ostalih kreposti, jer se bez vjere nitko ne može opravdati i spasiti. Nadalje, ističe da je Družba Isusova i osnovana kako bi se borila za katoličku vjeru.

"Quod ad fidem attinet, ea prima virtus est et fundamentum virtutum, sine quo nemo justificatus et salvatus est. Haec in mundo maxime defecit ob seductores et seductos, juxta Christi et Apostolorum praedictionem, ad quam conservandam et renovandam Deus institui voluit Societatem, ut in ea novi milites pugnarent contra fidei catholicae hostes ad sanguinem usque, sicut quidam fecerunt." 

("Što se tiče vjere, ona je prva krepost i temelj kreposti, bez kojega nitko nije opravdan i spašen. Ona u svijetu najviše nedostaje, zbog zavodnika i zavedenih, prema proročanstvu Krista i apostola; za čije je očuvanje i preporod Bog želio ustanoviti Družbu, da se u njoj novi vojnici bore protiv neprijatelja katoličke vjere sve do krvi, kao što su neki i učinili.")

Vidimo da sv. Petar naziva protestante "zavodnicima i zavedenima". Družba je osnovana da se bori protiv neprijatelja katoličke vjere. Zato krepost prave vjere mora biti vrlo snažna u isusovcima, pogotovo među onima koji djeluju u miješanim sredinama poput Njemačke.

"Quum igitur in medio haereticorum versamur, dicam pauca nobis exercitanda circa hanc virtutem erga haereticos. Imprimis orandus Deus pro vera fide nostrorum in vita et morte, quum graviter oppugnetur a spiritu erroris; et quoniam divinitus factum est, ut huc missi venerimus, nemo se excuset quasi hac in parte nihil facere possit, quum non sit praedicator, vel non versetur inter homines, nec mittatur aliquo ad haereticos convertendos; sed certo credat, se non modo posse, sed et debere, aliquid facere in subsidium sanorum et infirmorum in fide, et tanto magis, quo vicinior est adversariis fidei et in medio nationis pravae suum edit panem."

("Budući da se nalazimo usred heretika, reći ću ponešto o tome kako se trebamo vježbati prema toj kreposti, u odnosu na heretike. Prije svega, treba moliti Boga za pravu vjeru među našima u životu i smrti, jer je teško napadnuta od duha zablude; i jer je božanski učinjeno da ovdje poslani dođemo, stoga neka se nitko ne ispričava kao da ne može ništa učiniti u vezi toga, jer nije propovjednik, ili se ne kreće među ljudima, niti je poslan negdje da obraća heretike; nego neka sigurno vjeruje ne samo da može, nego i da je dužan učiniti nešto za pomoć zdravima i slabima u vjeri, i toliko više, koliko je bliži protivnicima vjere i 'posred poroda izopačena' [Fil 2, 15] jede svoj kruh.") 

Sv. Petar Knizije naglašava da svatko može učiniti nešto za obraćenje heretika, pa makar samo izmoliti na tu nakanu Oče naš, Zdravo Kraljice ili gradualne psalme.

"Nullus inter nos est sacerdos vel laicus, qui non possit et debeat ex animo compati tot millibus, qui vel ob fidem periclitantur, vel in via errorum ambulant ac proin in statu damnationis permanent; de quibus conqueritur Deus: 'Non audivit populus meus vocem meam; et Israel non intendit mihi, et dimisi eos secundum desideria cordis eorum, ibunt in adinventionibus suis' (Ps. 80, 12-13). Non potes quotidie pro inimicis flere sicut Hieremias et Paulus, non potes te flagellare ut Dominicus? At potes saltem suspirare, pectus tundere, semel Pater noster recitare vel Salve Regina vel psalmos graduales, vel hebdomadatim missam dicere vel audire."

("Nema nijednoga među nama svećenika ili laika, koji ne bi mogao i trebao iz duše suosjećati prema tolikim tisućama koje su ili u pogibelji za vjeru, ili hodaju putem zabluda i stoga ostaju u stanju propasti; o kojima se žali Bog: 'Nije čuo narod moj glas moj; i Izrael me nije poslušao, i pustio sam ih prema željama njihova srca, ići će u svojim iznašašćima' (Psal. 80, 12-13). Ne možeš svakodnevno plakati za neprijatelje kao Jeremija i Pavao, ne možeš se bičevati kao Dominik? Ali, možeš barem uzdisati, udarati se u prsa, jednom izmoliti Oče naš ili Zdravo Kraljice ili gradualne psalme, ili tjedno reći ili slušati misu.")

  
Važno je da na poseban način ljubimo sve ono što protestantski krivovjerci odbacuju: sakramente, postove, oproste, štovanje svetaca, pobožnosti, pokoru itd. Što više heretici sve ovo odbacivali, to više katolici moraju nastojati oko tih sredstava spasenja.

"Notanda etiam industria, ut ex fidei hostibus discamus utilitatem capere, nimirum ea majoris faciendo et amando vehementius, quae ipsi ex malo spiritu magis odio habent et fugiunt. Eorum autem spiritus est: proprio sensui inhaerere, detrectare obedientiam praesertim erga prælatos, religionis vota spernere, non curare Sanctorum cultum, peregrinationes, opera devotionis, poenitentiae et humilitatis, neque confiteri peccata et indulgentias mereri.")

("Treba naglasiti također i nastojanje da se naučimo koristi od neprijatelja vjere, naime, čineći tim više ono i gorljivije ljubeći, što oni po nadahnuću zlog duha mrze i izbjegavaju. Njihov je naime duh: priklanjati se vlastitoj prosudbi, odbijati poslušnost naročito prelatima, odbacivati redovničke zavjete, ne mariti za štovanje svetaca, hodočašća, djela pobožnosti, pokore i poniznosti, niti ispovijedati svoje grijehe i zadobivati oproste.")

Sv. Petar Kanizije nadalje potiče svoju subraću da mole za milosti kako bi ispravno postupali prema hereticima, te da se prikažu Gospodinu kako bi nešto pretrpjeli za obraćenje zavedenih.
Također, on stalno potiče molitvu za dobivanje gorljivosti za spasenje duša - zelus animarum.

Sada prelazimo na drugu bogoslovsku krepost: ufanje.

Bogoslovska krepost nade ili ufanja, kao i krepost vjere, potrebna je za spasenje.
Sv. Petar Kanizije na početku dijela nagovora gdje govori o ufanju, ističe upravo to:

"Quoniam de fide, virtutum omnium fundamento et radice, dictum est, sine qua nemo fuit, nec esse potest justificatus et salvatus, nunc etiam de spe vel fiducia tractandum est, quae et ipsa excellens donum Dei est et cuique ad justitiam et salutem necessaria. Unde Paulus dixit (1 Cor. 13, 13): 'Nunc autem manent tria: fides, spes et caritas', et (Rom. 5, 5): 'Spes autem non confundit'. Ubi non est fides, homo manet incredulus et ira Dei manet super eum; ubi non est spes, homo de gratia Dei desperat, sicut Cain et Judas, et haec duo peccata: incredulitas et desperatio, longe maxima sunt et nocentissima."

("Budući da smo govorili o vjeri, temelju i korijenu svih kreposti, bez koje nitko nije bio, niti može biti opravdan i spašen, sada također i o nadi ili ufanju treba raspravljati, koja je i sama izvrstan dar Božji i svakome nužna za opravdanje i spasenje. Zato je Pavao rekao (1 Kor 13, 13): 'Sada ostaje vjera, nada, ljubav', i (Rim 5, 5): 'Nada pak ne postiđuje'. Gdje nema vjere, čovjek ostaje nevjeran i gnjev Božji ostaje na njemu; gdje nema nade, čovjek očajava o milosti Božjoj, poput Kaina i Jude: i ova dva grijeha - nevjera i očaj - daleko su najteža i najpogubnija.")

Sv. Petar Kanizije navodi tri razloga koji trebaju utvrditi čovjeka u ufanju: Božja neizmjerna dobrota i milosrđe, te otkupljenje i obećanje milosti.

Razlikuje dvostruku nadu: nadu u spasenje i nadu u pomoć.

"Spes est duplex, nempe salutis, quae in solo Deo ponenda est, et spes auxilii, quae etiam in Sanctis poni potest, quia invocati a nobis sua intercessione multum possunt nobis apud regem aeternum obtinere, praesertim Maria, mater gratiae."

("Nada je dvostruka, naime spasenja, koju treba staviti samo u Boga, i nada pomoći, koja se također može staviti i u svece, jer zazvani od nas mnogo nam mogu svojim zagovorom dobiti kod vječnoga Kralja, naročito Marija, majka milosti.")

Zatim govori o pet stvari kojima se čovjek treba nadati, očekivati da će ih dobiti od Boga: ono što je potrebno za održanje zemaljskog života; oproštenje grijeha; uslišanje u molitvama i Kraljevstvo nebesko.

Bogoslovska krepost nade je blisko povezana s molitvom. Treba moliti s nadom.

"Sperare debemus nos a Deo exaudiendos in omnibus, quae recte petimus, praesertim spiritualia et aeterna. 'Omnia', inquit Christus, 'quaecumque orantes petitis, credite, quia accipietis, et evenient vobis' (Marc.11, 24). Exauditur omnis orans cum contritione et devotione et petens ea, quae sunt salutis, praesertim spiritualia et aeterna; nam temporalia sub conditione petenda sunt. Petenda sunt autem eonfidenter et sine haesitatione."

("Trebamo se nadati da ćemo biti uslišani od Boga u svemu što pravilno molimo, naročito za duhovna i vječna dobra. 'Sve', kaže Krist, 'što moleći zatražite, vjerujte da ćete primiti, i doći će vam' (Mk 11, 24). Uslišava se svatko tko moli s kajanjem i pobožnošću, i moleći za ono što se tiče spasenja, za duhovna i vječna dobra; naime, za vremenita dobra treba moliti pod uvjetom. Ali, treba moliti s pouzdanjem i bez oklijevanja.")  

Nažalost, kod čovjeka se često nalaze razne prepreke, koje ga sprječavaju u pouzdanju u Boga.
Evo što sv. Petar Kanizije kaže o tome:

"Sed confidentiam in Deo nobis impedit memoria, amor, sollicitudo terrenorum nimiaque carnis cura, quae ipsa plurimum impedit curam spiritualem animae; confidentiam nobis impedit, quod cupimus esse devoti et perfecti sine labore et exercitio, et sancti sine vera sanctitate."

("Ali, pouzdanje u Boga u nama sprječava sjećanje, ljubav, briga oko zemaljskih stvari, te prevelika briga za tijelo, koja često sprječava brigu oko duše; sprječava naše pouzdanje, jer želimo biti pobožni i savršeni bez truda i vježbe, i sveti bez prave svetosti.")

Kako bi se nadvladalo te prepreke potrebno je imati dobru i jednostavnu nakanu u svim činima, čistu savjest i nastojanje uvijek pobjeđivati samoga sebe.

"Confidentiam parit et auget victoria sui et tentationum et passionum occurrentium. Quo magis nos ipsos et hostes animae vicerimus, sicut pigritiam, iram, complacentiam, delectationem sensus, eo magis proficiemus in fiducia. Unde tanta fiducia Paulo, ut diceret: 'Quis nos separabit a caritate Christi?' (Rom. 8, 35). Quia scilicet perfecte vicerat mundum, carnem et seipsum, solum Christum desiderans. Unde discimus, falli religiosos, qui nimium fidunt in externis donis acceptis, cum sciunt bene scribere, docere, praedicare, et in suis ofiiciis et actionibus tum nostris tum externis satisfacere ac placere possunt. Falluntur confidentes, quod in gravibus peccatis non sint reprehensibiles, nec poenitentias externas mereantur, neque gravibus tentationibus sint obnoxii. Vera enim confidentia collocanda est in Deo et ejus gratia; 'fiduciam autem talem habemus per Christum ud Deum, non quod sufficientes simus cogitare aliquid a nobis quasi et nobis: sed sufficientia nostra ex Deo est' (2. Cor. 3, 4-5). Dein fiducia nostra, ut dixi, colocanda est in intentione simplici et conscientia pura et praesertim in victoria, contemptu et abnegatione nostri ipsorum zeloque perfectionis seu justitiae vocationi notrae congruentis, quae semper ad majorem perfectionem nos jubet extendi."

("Pouzdanje rađa i povećava pobjeda nad samim sobom i nad napastima i mukama koje nadolaze. Što više pobjeđujemo sami sebe i neprijatelje duša, poput lijenosti, srdžbe, samodopadnosti i naslade osjetila, to više napredujemo u pouzdanju. Odakle toliko pouzdanje Pavlu, da je rekao: 'Tko će nas odvojiti od ljubavi Kristove?' (Rim 8, 35). Jer je, naime, savršeno pobijedio svijet, tijelo i samoga sebe, želeći samo Krista. Odatle učimo da se varaju redovnici, koji se suviše pouzdaju u vanjske darove koje su primili, jer znaju dobro pisati, učiti, propovijedati, i u svojim službama i djelima mogu zadovoljiti i ugoditi našima tako i vanjskima. Varaju se pouzdajući se da ih ne treba prekoriti za teške grijehe, niti da zaslužuju vanjske pokore, niti da su podložni teškim napastima. Istinsko, naime, pouzdanje treba položiti u Boga i njegovu milost: 'Takvo pouzdanje imamo po Kristu u Boga. Ne kao da smo sami sobom, kao od sebe, sposobni što pomisliti, nego naša je sposobnost od Boga.' (2 Kor 3, 4-5). Zatim naše pouzdanje, kao što sam rekao, treba postaviti u jednostavnu nakanu i čistu savjest, i naročito u pobjedu, prezir i svladavanje samih sebe, i revnost za savršenstvo ili pravednost koja pristaje našem pozivu, koji nam uvijek naređuje da se protegnemo prema većoj savršenosti.")

A sad dolazimo do najveće bogoslovske kreposti: ljubavi. Ljubav koja potiče na najveća djela, najveće pothvate, najveću gorljivost.

Sv. Petar Kanizije počinje dio o ljubavi govoreći kako bez te bogoslovske kreposti ništa drugo čovjeku ne koristi za spasenje:

"Non temere dixit Paulus: 'Nunc manent fides, spes, caritas, tria haec: major autem horum est caritas' (1. Cor. 13, 13), nimirum indicans tres has virtutes homini maxime necessarias, ut salvetur, non solum in nova, sed etiam in veteri lege. Nisi homo credat, quasi caecus ambulat et in tenebris manet, nec potest longa via pergere et saepe graviter impingit. Nisi fiduciam habeat in Deum, est sicut navis sine anchora, sicut miles sine armis, peregrinus sine baculo, et manet sicut puer, nesciens ambulare et firmus consistere in tempestate. Nisi caritatem habeat, obest illi magis quam prodest, quidquid boni habet, ut sanitas, robur, doctrina, sapientia, immo et fides et spes illum non salvant, sed augent ejus damnationem. Quid profuit invitato ad nuptias regis ibi discumbere, quum careret veste nuptiali? Non solum reprehensus, sed et ejectus est (Matth. 23, 13). Quid profuit virginibus fatuis, per fidem agnovisse sponsum et cum spe orasse: 'Domine, Domine, aperi nobis' (Matth. 25, 11)? non agnoscuntur, sed excluduntur a sponso, quod in suis lampadibus non adferrent oleum caritatis."

("Nije slučajno Pavao rekao: 'Sada ostaju vjera, nada, ljubav - to troje, ali najveća je od njih ljubav' (1 Kor 13, 13), svakako ističući da su te tri kreposti čovjeku najviše potrebne kako bi se spasio, ne samo u novom, nego također i u starom Zakonu. Ako čovjek ne vjeruje, hoda kao slijepac i ostaje u tami, niti može ići na dugi put i često se spotiče. Ako nema pouzdanje u Boga, onda je kao brod bez sidra, kao vojnik bez oružja, putnik bez štapa, i ostaje kao dijete ne znajući hodati i čvrsto se držati u oluji. Ako nema ljubavi, više mu štete nego koriste sva dobra koja ima, poput zdravlja, snage, znanja, mudrosti; štoviše, ni vjera i ufanje ga ne spašavaju, nego povećavaju njegovu osudu. Što je koristilo uzvaniku na Kraljevu svadbu tamo sjediti, kad nije imao svadbenog ruha? Nije samo prekoren, nego je i izbačen (Mt 22, 11). Što je koristilo ludim djevicama da su po vjeri spoznale Zaručnika i molile ga s ufanjem: 'Gospodine, Gospodine, otvori nam' (Mt 25, 11)? Nisu prepoznate, već su isključene od Zaručnika, jer u svojim svjetiljkama nisu ponijele ulje ljubavi.")

Ljubav je majka i kraljica svih ostalih kreposti:

"Magna debet virtus esse caritatis, eo quod vocetur virtutum omnium mater et regina, quod primatum teneat inter omnes fructus spiritus apud Paulum, et quod sit inter omnia Dei praecepta primum et maximum. Primum est in intentione legislatoris, primum et maximum dignitate inter omnia Dei praecepta et summa legis atque Scripturae divinitus traditae. Est enim finis praeceptorum et divinae legis plenitudo (Rom. 13, 10). Omnia enim a Deo dicta, facta, mandata et scripta in Bibliis ad hoc unum destinantur et in eo continentur, ut Deus ab homine super omnia diligatur. Hoc praecipit lex, hoc exigunt prophetae, hoc psalmi concinunt, hoc volunt apostolicae litterae. Ad hoc unum praeceptum referri debent omnia Spiritus Sancti charismata, omnia Ecclesiae sacramenta, omnes sacrae caerimoniae, tria vota monastica, omnis Dei cultus, omnes creaturae, ut nempe mens nostra Deo amoris glutine copuletur; huc demum tamquam ad ultimum finem omnia referenda: 'Finis praecepti caritas' (1. Timoth. 1, 5)."

("Velika treba biti krepost ljubavi, jer se naziva majkom i kraljicom svih kreposti, jer drži prvenstvo među svim plodovima Duha kod Pavla, i jer je među svim Božjim zapovijedima prva i najveća. Prva je u namjeri Zakonodavca, prva i najveća po dostojanstvu među svim zapovijedima i zbroj zakona i Pisma božanski predanoga. Naime, ona je svrha zapovijedi i punina božanskoga zakona (Rim 13, 10). Sve što je Bog rekao, učinio, zapovjedio i napisao u Bibliji usmjereno je samo prema ovome i u tome sadržano: da čovjek ljubi Boga više od svega. To je nalagao Zakon, to su tražili proroci, o tome pjevaju psalmi, to žele apostolska pisma. Na tu se jednu zapovijed trebaju odnositi svi darovi Duha Svetoga, svi sakramenti Crkve, sve svete ceremonije, tri redovnička zavjeta, čitav kult Božji, sva stvorenja; da se naime naša duša sjedini s Bogom ljepilom ljubavi; upravo se na ovo kao na konačnu svrhu sve treba upirati: 'Svrha je zapovijedi ljubav' (1 Tim 1, 5).")

U idućem ću tekstu nastaviti izlaganje sv. Petra Kanizija o ljubavi.
A sada vas još samo podsjećam da nagovore sv. Petra Kanizija njegovoj subraći imate ovdje: Beati Petri Canisii S.J. Exhortationes domesticae.