Kako možemo znati je li Družba Isusova na pravom putu?

Jedan od razloga zašto volim čitati klasične isusovačke pisce jest to što oni često govore o načinima kako čovjek može spoznati Božju volju u svom životu i kako da po njoj postupi. To je tradicija još od sv. Ignacija i njegovih duhovnih vježbi, te karakteristično obilježje velikog broja poznatih isusovačkih pisaca u 16., 17., 18. i 19. stoljeću. 

No, oni nisu pisali samo o tome kako da pojedinci spoznaju Božju volju u svojim privatnim životima, nego također i o tome kako da je spoznaju i primijene čitava društva, redovničke zajednica, a napose sama Družba Isusova.

Na volju Božju se izričito pozivaju i sama pravila Družbe Isusove već u svojim prvim riječima:

"Quamvis summa Sapientia et bonitas Dei Creatoris nostri ac Domini sit, quae conservatura est, gubernatura, atque promotura in suo sancto servitio hanc minimam Societatem Iesu, ut eam dignata est inchoare, ex parte vero nostra interna caritatis et amoris illius lex, quam Sanctus Spiritus scribere, et in cordibus imprimere solet, potius quam ullae externae constitutiones, ad id adiutura sit; quia tamen suavis dispositio Divinae providentiae suarum creaturarum cooperationem exigit, et quia Christi Domini nostri Vicarius ita statuit et Sanctorum exempla et ratio ipsa nos ita docet in Domino, necessarium esse arbitramur Constitutiones conscribi quae iuvent ad melius in via incepta Divini obsequii procedendum juxta Instituti nostri rationem."

("Iako će neizmjerna Mudrost i dobrota Boga, našega Stvoritelja i Gospodina, biti ona koja će očuvati, upravljati i promicati u svojoj svetoj službi ovu najmanju Družbu Isusovu, kao što ju se udostojala započeti, a s naše strane onaj unutarnji zakon ljubavi i dobrohotnosti, koju Duh Sveti običava upisati u srcima, više nego bilo koje vanjske konstitucije, pomoći će u tome; međutim, budući da slatka odredba Božanske Providnosti traži suradnju svojih stvorenja, i jer je tako odredio namjesnik Krista Gospodina našega, i tako nas uče u Gospodinu primjeri svetaca i sam razum, smatramo nužnim zapisati konstitucije, koje će pomoći da prema duhu našega Reda bolje hodamo započetim putem u službi Božjoj.")

Pravila nakon toga navode svrhu Družbe Isusove:

"Finis huius Societatis est non solum saluti et perfectioni propriarum animarum cum Divina gratia vacare, sed cum eadem impense in salutem et perfectionem proximorum incumbere."

("Svrha je ove Družbe, da se s milošću Božjom brinemo ne samo za spasenje i savršenost svojih vlastitih duša, već da s tom istom milošću živo radimo i za spasenje i savršenost bližnjih.")

To je ključna odredba, u kojoj se navodi sam cilj Družbe. Iz tog se cilja izvode sve ostale smjernice, pravila i konstitucije. Vratit ćemo se na to malo kasnije u ovom tekstu.

Inače, jedan dosta dobar hrvatski prijevod Pravila Družbe Isusove iz 1933. g. imate ovdje: Pravila Družbe Isusove.

Kako tumačiti ove riječi? Po čemu možemo znati jesu li oni, koji su se obvezali na izvršavanje tih pravila, ispravno izvršili svoj zadatak?

 

Odličan odgovor na ta pitanja možete pronaći u poukama i nagovorima sv. Petra Kanizija, koje je kao prvi provincijal njemačkih isusovaca uputio svojoj subraći. Štoviše, mislim da bi njegove pouke mogle biti vrlo korisne svim redovničkim zajednicama, a ne samo Družbi.

Te je nagovore skupio i objavio G. Schlosser SJ u knjizi Beati Petri Canisii S.J. Exhortationes domesticae (1876. god.). Prema tom ću ih izdanju citirati u nastavku ovoga teksta.

Prva stvar o kojoj govori sv. Petar Kanizije jest važnost Pravila. On kaže da čak i kad redovnik ne bi znao ništa osim pravila svoga reda, to bi mu bilo sasvim dovoljno. 
Zašto je toliko važno stalno iznova proučavati pravila i razmišljati o njima? Zato što će im jednom biti suđeno po tim pravilima: Jesu li ih se pridržavali ili nisu? 
Kako kaže Kanizije: "Krist će nam suditi po Pravilima, a ne po Aristotelu, Ciceronu..."
Zar to nije dovoljno da svaki redovnik shvati da mu Pravilo mora biti ispred svih filozofija ovoga svijeta? A to znači da ga mora čitati i proučavati s većom pažnjom, nego bilo kakve svjetovne knjige.

Ovako govori sv. Petar Kanizije:

"Nihil utilius dici et audiri potest quam de vocatione nostra, quae ibi velut in speculo cernitur et nobis ostendit bona et mala nostra, ut in illis proficiamus in his emendemur. Non satis est eas legere singulis mensibus sed pro meliore intellectu et diligentiore observatione indigemus explicatione et propter oblivionem et pigritiam excitandi sumus ad melius et saepius cogitandum et laborandum circa illas. Nihil boni potest adduci in exhortationem, quod in regulis istis non contineatur: sive agatur de virtutibus consectandis, de paupertate, castitate, obedientia, caritate, humilitate, patientia, oratione; sive de cavendis malis, ut amore mundi et carnis, de voluntate propria, de vanitate, de impatientia, superbia, indiscretione. Sufficeret ad salutem cuique nostrum si nihil sciret praeter regulas suas et tota vita studeret in illis. Quid juvant alia sine istis. Certe Christus judicabit nos secundum has regulas et non juxta Ciceronem, Aristotelem vel praecepta doctorum. Quid turpius, quam militem prodire sine armis, sartorem sine acu, scriptorem sine calamo, studentem sine libro? Dein nonne promisimus, nos eas observaturos?")

("Ne može se slušati ni govoriti ništa korisnije, nego o našem pozivu, koji se u njoj [Reguli] vidi kao u ogledalu, i nama pokazuje dobra i zla, kako bismo u prvima napredovali, a drugima se popravljali. Nije dovoljno da ih čitamo svakoga mjeseca, već nam je radi bolje spoznaje i pažljivijeg obdržavanja potrebno tumačenje, a poradi zaboravljivosti i tromosti, treba nas poticati na bolji i češći rad oko njih. Ništa se ne može potaknuti dobroga u nagovorima što već nije sadržano u ovim Pravilima: bez obzira radilo se o krepostima koje treba slijediti, o siromaštvu, čistoći, poslušnosti, ljubavi, poniznosti, pobožnosti, molitvi; ili o čuvanju od zala poput ljubavi prema svijetu i puti, vlastitoj volji, ispraznosti, nestrpljivosti, oholosti, nerazboritosti. Bilo bi dovoljno za spasenje svakoga od nas čak i kad ne bismo znali ništa osim svojih pravila i da se čitav život trudimo oko njih. Što koristi ostalo, bez ovoga? Zasigurno, Krist će nam suditi prema ovim Pravilima, a ne prema Ciceronu, Aristotelu ili odredbama učitelja. Što je gore od vojnika koji izađe bez oružja, krojača bez igle, pisca bez pisaljke, studenta bez knjige? Naposljetku, nismo li obećali da ćemo ih obdržavati?")

Sv. Petar Kanizije u tom prvom pravilu vidi govor o vjeri, jer je katolička vjera temelj svih pravila:

"A fide enim incipiunt omnes regulae, sicut et fides catholica, quae omnibus ad salutem est necessaria, primum est fundamentum justitiae et omnis boni sine qua homo non placet Deo in quovis opere (Hebr. 11, 6); ita et fides in prima regula contenta est magni momenti. Oportet enim imprimis credere Deum esse auctorem, gubernatorem, conservatorem et promotorem Societatis hujus; et ex qua causa? ob suam summam sapientiam et bonitatem; et ad quid? ad suam majorem gloriam vel ob suum sanctum servitium."

("Od vjere, naime, počinju sva pravila, kao što je katolička vjera, koja je svima potrebna za spasenje, prvi temelj pravde i svakoga dobra, bez koje čovjek ne može ugoditi Bogu u bilo kojem djelu (Heb 11, 6); tako je i vjera sadržana u prvom pravilu vrlo važna. Potrebno je, naime, prije svega vjerovati da je Bog početnik, upravitelj, održavatelj i promicatelj ove Družbe; a iz kojeg razloga? Zbog svoje neizmjerne mudrosti i dobrote, i zbog čega? Radi svoje veće slave ili radi svoje svete službe.")

Sv. Petar navodi pet znakova koji pokazuju da je Bog početnik, upravitelj, održavatelj i promicatelj Družbe Isusove:
1) odobrenje Družbe od strane Pape;
2) odobrenje Družbe od strane Tridentskoga koncila;
3) prihvat Družbe od strane duhovnih i svjetovnih poglavara po cijelom kršćanskom svijetu;
4) glas kršćanskoga puka, koji je prihvatio Družbu i pomagao joj u širenju;
5) plodovi Družbe po svim narodima.


Evo kako točno glasi taj peti znak, o plodovima Družbe:

"Quintum signum fructus Societatis ubique gentium; fructus, inquam, fidei apud infideles et haereticos, fructus doctrinae in scholis et praedicationihus, fructus in administratione sacramentorum confessionis et communionis, fructus conversionis et reductionis tot peccatorum et hostium et miserorum et morientium, fructus obedientiae in peregrinationibus et miraculis, fructus gubernationis in tam multis collegiis et provinciis conformiter se gerentibus ex voluntate unius capitis sive Superioris Romae."

("Peti su znak plodovi Družbe posvuda među narodima; plodovi, kažem, vjere među nevjernicima i hereticima, plodovi nauka u školama i propovijedima, plodovi u dijeljenju sakramenata ispovijedi i pričesti, plodovi obraćenja i povratka tolikih grešnika i neprijatelja i jadnika i umirućih, plodovi poslušnosti u hodočašćima i čudima, plodovi upravljanja u tako mnogim kolegijima i provincijama, koje su jednodušno djelovale po volji jedne glave ili poglavara u Rimu.")

Nakon toga, sv. Petar Kanizije navodi tri znaka po kojima se može vidjeti da Bog želi održati Družbu:

"Sunt et signa Deum velle conservare Societatem.
1. Fundata est arbor profunde in laboribus, difficultatibus, contradictionibus, persecutionibus, sanguinis effusione; tanto magis durabit et crescet.
2. Remedia invecta contra morbos destruentes alios ordines, ut docent constitutiones, sicut contra impedimenta paupertatis, humilitatis, obedientiae.
3. Spiritus Patrum hodie regentium corpus cum tanta unitate, pace, caritate, sapientia.
Haec consideratio bonitatis et sapientiae Dei in instituenda et conservanda, gubernanda, promovenda Societate, renovet in nobis fidem et confidentiam et spirituale gaudium, excitet nos ad gratias Deo agendas, pro tanto dono vocationis et spiritu Societatis communicato nobis et aliis ob utilitatem Ecclesiae. Oremus cum psalte: Deus virtutum convertere: respice de coelo et vide, et visita vineam istam et perfice eam quam plantavit dextera tua (Ps. 79, 15). Non sinamus nos terreri ob apostatas, ob aemulos, persecutores, falsos fratres, vel quosvis adversarios."

("Ima i znakova da Bog želi održati Družbu.
1. Ukorijenjeno je stablo duboko u mukama, teškoćama, protivljenjima, progonima, prolijevanju krvi; toliko će se više održati i rasti.
2. Stečeni lijekovi protiv bolesti koje uništavaju druge redove, kao što uče konstitucije, kao protiv zapreka prema siromaštvu, poniznosti, poslušnosti.
3. Duh otaca koji danas upravljaju tijelom s takvim jedinstvom, mirom, ljubavlju, mudrošću.
Ovo razmatranje o dobroti i mudrosti Božjoj u ustanovljenju i održanju, upravljanju, promicanju Družbe, neka obnovi u nama vjeru i pouzdanje i duhovnu radost, neka nas potakne na zahvaljivanje Bogu za toliki dar zvanja i duh Družbe koji je udijeljen nama i drugima na korist Crkve. Molimo sa Psalmistom: 'Bože nad vojskama, obazri se: pogledaj s neba i vidi, i posjeti ovaj vinograd, i usavrši njega koga je zasadila tvoja desnica' (Ps 79, 15). Nemojmo dopustiti da se uplašimo zbog otpadnika, zbog zavidnika, progonitelja, lažne braće, ili bilo kojih protivnika.")

Sv. Petar kao da želi reći: dok god ćemo imati sve navedeno u Družbi, ona će i opstati i izvršiti svoj zadatak.
A sada malo više o tom zadatku... Vidjeli smo na početku da pravila kao svrhu Družbe definiraju: "da se brinemo ne samo za spasenje i savršenost svoje duše, već da s tom istom milošću živo radimo i za spasenje i savršenost bližnjega".

Sv. Petar Kanizije upravo u toj odredbi vidi ono što razlikuje Družbu od ostalih crkvenih redova:

"Sed dicet aliquis: quomodo nostrum institutum differt ab aliis ordinibus religiosorum eumdem finem sibi proponentium, salutem nempe et perfectionem animarum suarum. Respondeo, multos esse religiosos qui non habent sibi propositum et praescriptum finem, ut attendant simul saluti et perfectioni propriae et aliorum. Exemplum patet in Carthusianis, Benedictinis, Eremitis, sibi et suae perfectioni tantum vacantibus cum Magdalena, quae noluit circa proximum occupari, sed unam tantum partem elegit. Unde multi religiosi domi vel in monasteriis perpetuo manent, cum proximo non conversantes; non praedicant, non ministrant sacramenta, non visitant aegrotos vel incarceratos."

("Ali, reći će netko: Kako se naš institut razlikuje od drugih redova redovnika koji su si postavili isti cilj, naime, spasenje i savršenstvo svojih duša. Odgovaram, mnogo je redovnika koji nemaju postavljeni i propisani cilj, da se istovremeno brinu za spasenje i savršenstvo svoje i drugih. Očit je primjer kod kartuzijanaca, benediktinaca, pustinjaka, koji se brinu samo za sebe i svoje savršenstvo s Magdalenom, koja se nije htjela zamarati oko bližnjega, već je izabrala samo jedan dio. Stoga mnogi redovnici uvijek borave u kućama ili u samostanima, ne kontaktirajući s bližnjim, ne propovijedaju, ne dijele sakramente, ne pohode bolesnike ili zatvorenike.")

Prema Pravilima, cilj bi isusovaca trebao biti raditi oko svoga spasenja i savršenstva, zatim oko spasenja i savršenstva bližnjega. Oko spasenja ne bi trebalo biti nikakvih nedoumica, ali što znači rad za savršenstvo svoje i bližnjega?

Evo što o tome kaže sv. Petar Kanizije:

"...homo perfectus dicitur, quando anima ejus habet summum gradum caritatis quae vinculum est perfectionis, Paulo teste, et praesupponit cognitionem fidei divinitus infusam. Quanto enim homo majorem habet fidem et caritatem in hac vita, tanto majorem habet perfectionem eoque justior et sanctior putatur."

("...čovjek se naziva savršenim, kad njegova duša ima najviši stupanj ljubavi koja je 'sveza savršenstva', po Pavlovom svjedočanstvu [Kol 3, 14], i pretpostavlja spoznaju vjere koja je božanski ulivena. Naime, što čovjek ima veću vjeru i ljubav u ovome životu, toliko ima veću savršenost, i to se smatra pravednijim i svetijim.")

U čemu se pak razlikuje cilj redovnika Družbe i od cilja običnih vjernika-laika?

"...quomodo differat finis noster et aliorum saecularium, qui habent etiam aliquem certum finem sibi propositum et illum maxime, ut suas animas salvent et similiter proximorum cum gratia Dei unicuique enim mandavit Deus de proximo suo. Noster vero finis non solum spectat et quaerit salutem sed et perfectionem animarum nostrarum simul et proximorum. Dicit saecularis: volo fieri salvus; nos dicere debemus, quod non solum salvi, sed et perfecti esse cupimus et studemus. 

("...kako se razlikuje naš cilj i drugih svjetovnjaka koji također imaju neki određeni cilj koji su si postavili, a najviše onaj da spase svoje duše, i slično duše bližnjih s milošću Božjom; 'svakome je, naime, zapovijedio Bog da se brine za bližnjega' [Crkve. 17, 12]. A naš cilj ne samo da gleda i traži spasenje, nego i savršenstvo naših duša, istovremeno i bližnjih. Kaže svjetovnjak: 'želim biti spašen'; mi trebamo reći: Ne samo da želimo biti spašeni, nego želimo i trudimo se biti i savršeni.")

Sv. Petar Kanizije tu naglašava red u postupanju - redovnik se prvo treba brinuti za spasenje i savršenstvo svoje duše, a tek potom za dušu bližnjega.

"Sed nota ordinem hic observandum, ut primum nostram, deinde aliorum salutem et perfectionem promovere oporteat. Qui enim sibi nequam est, cui bonus erit? Quid prodest homini si totum mundum lucretur etc. Multi sub praetextu caritatis juvandi proximum seipsos negligunt; unde Christus voluit Apostolos primum instruere ut relinquerent omnia et ipsum sequerentur suumque verbum andirent, priusquam illos misit ad praedicandum; unde dicitur quod caritas debet esse bene ordinata, sicut erat in Joanne Baptista, de quo dicitur: Erat lucernu ardens et lucens. Immo Christus ipse coepit facere et docere. Quidam autem volunt facere alios perfectos et de sua perfectione parum aut nihil solliciti sunt Tales autem Christus vocat hypocritas. Exemplum quod sequamur habemus in P. Ignatio qui sibi ipsi vacabat ut salutem et perfectionem suam promoveret; hinc poenitentiam, abstinentiam et vitæ rigorem assumpsit donee Deus illi daret lumen et desiderium proximum juvandi."

("Ali, pazi na red koji ovdje treba obdržavati, da prvo naše, a zatim spasenje i savršenstvo drugih treba promicati. 'Tko je opak prema sebi, komu će biti dobar?' [Crkve. 14, 5] 'Što koristi čovjeku ako cijeli svijet stekne itd. [a svojoj duši naudi?' - Mt 16, 26]. Mnogi pod izgovorom ljubavi da pomognu bližnjemu zanemaruju sami sebe; zato je Krist želio prvo apostole poučiti da napuste sve i njega slijede i slušaju njegovu riječ, prije nego što ih je poslao da propovijedaju; stoga se kaže da ljubav mora biti dobro uređena, kao što je bila u Ivanu Krstitelju, o kome se kaže: 'On bijaše svjetiljka što gori i svijetli' [Iv 5, 35]. Štoviše, sam je Krist 'počeo činiti i učiti' [Dj 1, 1]. A neki žele druge učiniti savršenima, a o svome savršenstvu brinu malo ili nimalo. Takve, naime, Krist naziva licemjerima. Primjer koji slijedimo, imamo u p. Ignaciju, koji se brinuo za sebe, da postigne svoje spasenje i savršenstvo: zato je uzeo pokoru, uzdržljivost, i strogoću života, sve dok mu Bog nije dao svjetlo i želju da pomogne bližnjemu.")

Uvijek se isticalo da redovnik ne može stajati na istom mjestu: ili napreduje u duhovnom života ili nazaduje. Nema treće opcije! Ako ne napreduje, onda nazaduje.

Dakle, ono čemu treba težiti je uvijek veći rast: u molitvi, pobožnosti, trudu oko uklanjanja mana, posebice navezanosti na ovozemaljske stvari, užitke i ispraznosti.  

No, da odgovorimo na pitanje iz naslova: Po čemu možemo znati je li Družba i danas na pravom putu? Po pravilima! Prvo, uzeti izvorna pravila u ruke, te njihove komentare iz pera najistaknutijih isusovaca kroz stoljeća - poput ovdje izloženih sv. Petra Kanizija. Zatim ih dobro proučiti, a onda usporediti sa praksom koju danas vidimo na terenu.

Isto, dakako, vrijedi i za sve druge redovničke zajednice. Zato bi svi trebali čitati nagovore sv. Petra Kanizija.
Možete ih pronaći ovdje: Beati Petri Canisii S.J. Exhortationes domesticae.