O službi kršćanskoga vladara

Prije ravno 400 godina, početkom 1619. god., sv. Robert Bellarmin napisao je važnu knjigu De officio principis christiani (O službi kršćanskoga vladara). Možemo raći da je to svojevrstan vjerski priručnik za katoličke vlastodršce. Knjiga je posvećena tadašnjem poljskom prijestolonasljedniku (a kasnije kralju) Vladislavu IV., sinu poljskog kralja Sigismunda III., istaknutog podupiratelja protureformacije, poznatog osobito po podršci Družbi Isusovoj u njenoj borbi protiv protestantskog krivovjerja.

Budući da se nalazimo u izbornoj godini, kad će nam opet sa svih strana dolaziti poruke kakav bi nam to predsjednik trebao, potreban nam je određeni putokaz, da se ne izgubimo u svim silnim prijedlozima i mišljenjima o nužnim karakteristikama svjetovnih vođa. Ne trebamo lutati, jer su o tom pitanju crkveni naučitelji već sve rekli.

Iz Bellarminove bi knjige i današnji vlastodršci mogli mnogo toga naučiti, ali i svi oni koji dolaze s njima u kontakt, posebice svećenici kojima se političari ispovijedaju.

Knjiga je podijeljena na tri dijela (tri knjige). U prvom dijelu, sv. Robert Bellarmin obrađuje dužnosti kršćanskog vlastodršca iz različitih perspektiva: njegove dužnosti kao Božjeg službenika, dužnosti prema papi, prema vlastitom biskupu, prema svom ispovjedniku, prema narodu, vojnicima itd.
Drugi dio donosi povijest i primjere osmorice svetih vlastodržaca u Starom zavjetu: Josipa Egipatskog, Mojsija, Jošue, Davida, Ezekije, Jošije, Jošafata i Jude Makabejca.

Treći pak dio donosi povijest desetorice odabranih kršćanskih vladara:
1) rimski car Teodozije Veliki (koji je proglasio katoličku vjeru jedinom vjerom Carstva)
2) bizantski car Tiberije iz 6. stoljeća
3) češki knez sv. Vjenceslav (907.-935.)
4) rimsko-njemački car sv. Henrik II. (973.-1024.)
5) ugarski kralj sv. Stjepan (975.-1038.)
6) engleski kralj sv. Eduard Ispovjednik (1003.-1066.)
7) sv. Leopold Austrijski (1073.-1136.)
8) francuski kralj sv. Ljudevit IX. (1214.-1270.)
9) bl. Amadej Savojski (1435.-1472.)
10) poljski kraljević sv. Kazimir (1458.-1484.)

U ovoj je knjizi opet došlo do izražaja Bellarminovo sjajno poznavanje povijesti. Upravo zadivljujuće poznavanje povijesnih izvora. Sve životopise navedenih svetih kraljeva prenio je direktno iz izvora: iz srednjovjekovnih kronika i isprava. Zamislite koja je to širina znanja: kad netko savršeno poznaje vrela za lokalnu povijest europskih naroda: od Engleske do Poljske i Češke.
Nađite mi ijednog današnjeg povjesničara s tolikom širinom znanja!
Danas, naprotiv, prevladava diletantizam, gdje nam o povijesti govore osobe koje nikada u životu nisu pročitale nijedan izvor, nijednu staru kroniku ili ispravu iz razdoblja o kojem govore!

To je samo još jedan razlog više zašto su nam potrebne ovakve knjige.
No, svrha ove Bellarminove knjige nije samo znanstveno proučavanje života uzornih katoličkih vladara iz europske povijesti, nego predstavljanje živih uzora koji i danas govore svim vlastodršcima kako bi trebali postupati u svom političkom i privatnom životu.

Knjiga je dostupna na internetu: De officio principis christiani

U prvom dijelu, sv. Robert Bellarmin obrađuje, između ostaloga, stožerne kreposti (razboritost, pravednost, umjerenost i jakost) s gledišta katoličkog vladara. Kako se u djelovanju jednoga vlastodršca očituju stožerne kreposti?

Ovdje treba navesti jedan primjer, koji nerado čuju uši "modernog vjernika", zaraženog liberalnim zabludama.

Govoreći o kreposti kršćanske jakosti, sv. Robert Bellarmin ističe i aktivnu ulogu svjetovnih vladara u borbi protiv krivovjerja i krivovjeraca:

"In hoc igitur bello spirituali debent principes christiani non minus Ecclesiam Christi iuvare, quam in bello corporali provincias suas vel regna protegere. De qua re scribit sanctus Augustinus in epistola ad Vincentium Donatistam, ubi ostendit, iuste paganos et haereticos puniri a principibus temporalibus. Scribit etiam sanctus Gregorius in epistola ad praefectum Africae Pantaleonem, ut Donatistas haereticos comprimat; et in epistola ad Mauritium Imperatorem, et in alia ad Brunichildem reginam Francorum, ut idolatras et haereticos persequantur."

("U tom, dakle, duhovnom ratu kršćanski vladari nisu ništa manje dužni pomagati Crkvi Kristovoj, nego braniti svoje pokrajine ili kraljevstva u tjelesnom ratu. O toj stvari piše sveti Augustin u pismu Vincentu donatistu, gdje pokazuje da je pravedno što se pogani i heretici kažnjavaju od svjetovnih vladara. Piše također i sveti Grgur u pismu Pantaleonu, prefektu Afrike, da suzbije heretike donatiste; i u pismu caru Mauriciju, i u drugome Brunhildi, kraljici Franaka, da proganjaju idolopoklonce i heretike.")

Vezano uz stožernu krepost pravednosti, Bellarmin je već prije pojasnio da pravedne kazne protiv krivovjeraca i drugih zločinaca - nikako nisu u suprotnosti s kršćanskom poniznošću i blagošću. Ovdje iznosi primjere iz Svetoga pisma, posebice primjere dvojice najponiznijih svetih ljudi iz Staroga zavjeta - Mojsija i Davida - koji se, uz svu svoju poniznost, nisu ustručavali kazniti zločince.

"Iam vero quod attinet ad redditionem poenae iis qui male agunt, iustitia quidem vindicativa necessaria est Reipublicae, ut ex poena unius multi desistant ab iniuriis inferendis, et sic fiat opus iustitiae pax et tranquillitas (Isai. 32, 17). Et quidem rigor iustitiae non est contrarius lenitati et mansuetudini, quando nascitur, non ex crudelitate erga homines, sed ex zelo erga Deum. Moyses mitissimus erat super omnes homines, qui morabantur in terra (Num. 12, 3), et tamen ex zelo honoris Dei, iussit occidi multa millia hominum, qui vitulum aureum adoraverant (Exod. 32, 26-28), et rursum alias suspendit omnes principes populi in patibulis (Num. 25, 3-5), et iussit occidi multa millia ex plebe, ob aliud peccatum idolatriae. Et David tantae mansuetudinis erat, ut de eo scriptum est: 'Memento, Domine, David, et omnis mansuetudinis eius' (Psal. 131, 1); et tamen ipse de se dicit: 'In matutino interficiebam omnes peccatores terrae, ut disperderem de civitate Domini omnes operantes iniquitatem' (Psal. 100, 8). Itaque non pugnat zelus iustitiae cum mansuetudine; neque pugnat etiam cum misericordia. Quamvis enim iustitia et misericordia contrariae videantur: tamen sic unitae inter se sunt, ut sorores amantissimae dici possint."

("A sad što se tiče izvršenja kazne nad onima koji čine zlo, vindikativna pravda potrebna je državi, da se zbog kažnjavanja jednog [zločinca] mnogi suzdrže od nanošenja štete, i tako djelo pravde postaje mir i spokoj (Iz 32, 17). I štoviše, strogost pravde nije protivna blagosti i krotkosti, kad se rađa - ne iz okrutnosti prema ljudima - nego iz revnosti prema Bogu. Mojsije je bio najponizniji od svih ljudi, koji su boravili na zemlji (Br 12, 3), a ipak je iz gorljivosti za čast Božju, naredio da se smaknu mnoge tisuće ljudi koji su se klanjali zlatnom teletu (Izl 32, 26-28), i opet, drugi put je objesio sve prvake naroda na vješala (Br 25, 3-5), i naredio da se smaknu mnoge tisuće iz naroda zbog drugog grijeha idolopoklonstva. I David je bio tolike krotkosti, da je o njemu pisano: 'Spomeni se, Gospodine, Davida i sve njegove krotkosti' (Psal. 131, 1); a ipak on sam za sebe kaže: 'Ujutro ću ubijati sve grešnike zemlje, da iskorijenim iz grada Gospodnjega sve koji čine bezakonje' (Psal. 100, 8).
Dakle, gorljivost za pravdu nije u protivnosti s krotkošću, niti je u protivnosti s milosrđem. Iako se, naime, pravda i milosrđe čine suprotnima: toliko su međusobno ujedinjenje, da se mogu nazvati ljubljenim sestrama.")

Sv. Robert Bellarmin osobito potiče kršćanske vladare da kažnjavaju blasfemiju. To je jedno zlo prema kojemu nikada i nigdje ne smiju pokazivati toleranciju:

"Unum est peccatum, in quo severissime puniendo, ego quidem valde optarem, ut christiani principes omnes maximo zelo exardescerent. Blasphemia est peccatum de quo loquor: hoc enim crimen ex sententia s. Thomae, doctoris vere angelici, est peccatum maximum: quod ille probat, quia 'opponitur confessioni fidei, et ideo habet in se gravitatem infidelitatis; et aggravatur peccatum si superveniat detestatio voluntatis, et adhuc magis si prorumpat in verba: sicut et laus fidei augetur per dilectionem et confessionem. Unde cum infidelitas sit maximum peccatum, secundum suum genus, consequens est, quod etiam blasphemia sit peccatum maximum ad idem genus pertinens, et ipsum aggravans' (Summa theologica, II-II, q. 13., a. 3.). Haec sanctus Thomas, ex cuius ratione sequitur, ut blasphemia sit peccatum quodammodo maius maximo, quia pertinet ad genus infidelitatis, quae est peccatum omnium maximum, ut idem docet (Summ. theol., II-II, q. 10., a. 3.), et. illud etiam aggravat, cum illi addat detestationem voluntatis."

("Jedan je grijeh, za čije bih najstrože kažnjavanje želio da se svi kršćanski vladari raspale najvećom gorljivošću. Blasfemija je grijeh o kojem govorim: taj je, naime, zločin - po mišljenju sv. Tome, učitelja zaista anđeoskoga - najveći grijeh: što on dokazuje, jer se 'protivi ispovijesti vjere, i stoga u sebi sadrži težinu nevjere; i čini težim grijeh ako nadolazi prezir volje, i još težim ako izbija u riječima; kao što se i hvala vjere povećava po ljubavi i ispovijesti. Stoga, kako je nevjera najveći grijeh, prema svojoj vrsti, slijedi da je također i blasfemija najveći grijeh, koji pripada istoj vrsti i čini ga težim' (Summa theologica, II-II, q. 13., a. 3.). Tako kaže sveti Toma, iz čijeg razlaganja slijedi da je blasfemija grijeh koji je na neki način veći od najvećega, jer pripada vrsti nevjere, koja je najveći od svih grijeha, kao što isto naučava (Summ. theol., II-II, q. 10., a. 3.), i još ga čini težim, jer mu dodaje prezir volje.")

Nakon navođenja kakve su kazne propisane u Svetom pismu za huljenje, pa u zakonodavstvu cara Justinijana, te u kanonskom pravu, napokon zaključuje što je dužnost suvremenog kršćanskog vlastodršca:

"Neque dubium esse potest, quin si principes statuerent hoc vitium exterminare, facillime id assequerentur. Si enim populi intelligerent, hoc esse principi omnino decretum, nemo auderet linguam ad blasphemandum solvere: cum nihil inde lucri, nihil utilitatis, nihil voluptatis, nihil honoris accedat; et contra certo sciant, vel facile scire possint, Deum per hoc vitium ad iracundiam maxime provocari, et ab eius iustitia supplicia nimis horrenda blasphemis omnibus esse parata."

("I ne može biti dvojbe, ako vladari odluče iskorijeniti ovu opačinu, vrlo lako bi to postigli. Ako, naime, narodi shvate da je to u cijelosti vladareva odredba, nitko se ne bi usudio razvezati jezik za blasfemiju: kad odatle nemaju nikakav dobitak, nikakve koristi, nikakvog zadovoljstva, nikakve časti; i baš naprotiv, zasigurno znaju ili lako mogu spoznati, da se tom opačinom najviše izaziva gnjev Božji, i da su od njegove pravde pripravljene veoma strašne kazne za sve hulitelje.")

I sad se postavlja pitanje: Čine li vlastodršci grijeh ako zakonski ne zabrane blasfemiju?
Možemo i proširiti temu: Čine li vladajući grijeh ako dopuštaju bilo koju vrstu teške povrede katoličke vjere i morala? Evo, na primjer: političar koji nema ništa protiv toga da je u zakonu dopušten razvod braka, iako zna da je to protivno katoličkoj vjeri. - Što s njim?

Ovo su važna pitanja i za svećenike kojima se političari ispovijedaju. Znamo da svećenik ne smije dati odrješenje osobi koja se ne kaje za svoje grijehe.
Bi li se današnji svećenik usudio uskratiti odrješenje političaru, koji nema ništa protiv protukršćanskih zakona? Za to treba hrabrosti, ali tko nema te hrabrosti, bolje je da i nije išao u svećenike.

Evo što o tome kaže sv. Robert Bellarmin:

"Quod si confessarius non audet absolutionem negare tam magno viro, audiat Spiritum Sanctum clamantem: 'Noli fieri iudex, nisi valeas virtute irrumpere iniquitatem, ne forte extimescas faciem potentis' (Eccli. 7, 6); quod idem in multis aliis peccatis locum habebit. Sic etiam non potest confessarius absolvere poenitentem, nisi confessionem integram faciat: non autem est integra confessio principis, si peccata confiteatur, quae ad ipsum, ut privatum hominem, pertinent, ut peccata gulae, luxuriae, invidentiae, et alia id genus; peccata vero quae fecit ut princeps, forte non agnoscat."

("Jer ako se ispovjednik ne usudi uskratiti odrješenje tako velikom mužu, neka čuje Duha Svetoga koji kliče: 'Ne traži da budeš sudac, ako nemaš snage iskorijeniti bezakonje, da ne bi popustio pred moćnikom' (Crkve. 7, 6); to bi isto moglo naći mjesto i u vezi mnogih drugih grijeha. Tako također ne može ispovjednik odriješiti pokornika, ako nije izvršio cjelovitu ispovijed: a nije cjelovita ispovijed vladara, ako ispovijeda grijehe koji se tiču njega kao privatnog čovjeka - kao grijehe proždrljivosti, bludnosti, zavisti i druge te vrste - a grijehe koje je učinio kao vladar možda i ne prepoznaje.")

To su problemi o kojima se malo govori. O tim se temama danas gotovo isključivo raspravlja u kontekstu političara koji odobravaju pobačaj... Ali, nije jedini grijeh koji političar može učiniti (kao političar) odobravanje pobačaja ili zakona koji omogućuju pobačaj.
Što je s drugim antikršćanskim zakonima i zakonskim odredbama? Što je sa zakonima koji odobravaju razvod braka, ili koji dopuštaju nemoralne i protuprirodne veze?
Što je s apsolutiziranom "vjerskom slobodom" koja daje i najgorim sektama da zavode naivne?
Što s državom u kojoj je pod egidom "slobode govora" dopuštena blasfemija?

Zašto ćete danas teško pronaći političara sa izgrađenim i jasnim stavovima oko ovih pitanja? Zato što bi se jasnim istupom protiv blasfemije, razvoda itd. vjerojatno zamjerio polovici biračkog tijela, koje je ogrezlo u grijesima. A kako bi to učinili političari kojima je jedini cilj: vlast pod svaku cijenu?
Čovjek se treba znati zamjeriti drugima, kad su u pitanju ove teme.

Ako naši političari uistinu žele biti katolički političari, potrebno je da se vrate onom načinu razmišljanja koji je izrazio još sv. Ivan Zlatousti riječima: Neka nevjernici vide da kršćani upravljaju ovom državom.