Osnovno pravilo za uspjeh: "Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu njegovu" (Mt 6, 33)

Detalji iz knjige: p. Josip Vrbanek SJ - Vitez Kristov dr. Ivan Merz (Zagreb, 1943., str 144.-145.)

Kad danas razmišljamo o uzrocima uspjeha ili neuspjeha pojedinih katoličkih organizacija, možda premalo gledamo na nadnaravne čimbenike, a previše na naravne, zemaljske, faktore tipa: financiranje, nedostatak novca, pitanja infrastrukture ili logistike, organizacijske forme, izražavanje, komunikacija, simpatičnost rukovodstva ili članova, nedostatak vremena i slično.

I tako nam se dogodi da zaboravimo na ulogu vjerskog i ćudorednog života njihovih članova, a poglavito vođa, kao čimbenika u (ne)uspjehu tih organizacija.
Na primjer, danas se često prisiljava katolike da glasuju za moderne "demokršćanske stranke", kao za "manje zlo" u odnosu na ljevičarske grupacije. A te "demokršćanske stranke" (osim što nerijetko promiču stavove koji su nespojivi s katoličkim naukom) u svojem vodstvu često imaju osobe koje žive nekršćanskim životom, npr. razvedeni i "civilno vjenčani", pa i oni koji ne ispunjavaju ni minimum kršćanskih dužnosti poput nedjeljne obveze.

Ovdje nam padaju na pamet riječi biskupa Mahnića: "Robovi grijeha su loši vođe naroda." To se ne odnosi samo na političare, nego i na novinare, intelektualce, i druge osobe koje imaju utjecaj na javno mnijenje.

Dakako, ovdje nije u pitanju samo njihov ćudoredni život, nego i razina njihovog vjerskog znanja. Kad samo pogledate kakve tekstove danas objavljuju pojedini "vjerski portali", možete se samo zgroziti kako su im neki tekstovi toliko infantilni, da izgleda kao da namjerno vrijeđaju inteligenciju čitatelja.

Dakle, i ćudoredni život i vjersko znanje članova organizacija imaju poglaviti utjecaj na njihov uspjeh u ostvarenju (onoga što bi im trebao biti cilj!) kršćanskog preporoda društva.

Potrebno je da se članovi svih katoličkih organizacija vode prije svega onim evanđeoskim načelom: "Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu njegovu, i sve će vam se ovo dodati." (Mt 6, 33)

Bl. Ivan Merz je uvijek isticao da je ključ uspjeha katoličke organizacije u tome da njezini članovi prvenstveno rade na vlastitom vjerskom životu i duhovnoj izgradnji. Štoviše, on se bojao da bi u slučaju mlakosti na tom području i okretanja ovozemaljskim ciljevima (u bilo kojem obliku), organizacija neminovno doživjela neuspjeh.

Ivanov ispovjednik, p. Josip Vrbanek, piše u knjizi Vitez Kristov dr. Ivan Merz (str. 157.):

"Slobodnim zidarima išle su u prilog razmirice na katoličkoj strani. K tome su mnogi Orlovi više govorili o hrvatstvu, a manje mislili na svoje osobno posvećenje, bez koga nema ni pravog rodoljublja. To je Merza najviše bolilo, on se bojao da ne bi Gospodin Bog organizaciji uskratio svoju posebnu zaštitu. Zato je ovako ozbiljno govorio i sam i preko duhovnika. U tim tjeskobama bilo je Orlovstvo i odlučilo g. 1927. pristupiti Apostolstvu Molitve i posvetiti se Presvetom Srcu Isusovu."

Kako bi na neki način prisilio orlovsku mladež da radi na vlastitom posvećenju, Merz je točno propisao u Zlatnoj knjizi (II., 5.) koje su vjerske dužnosti članova orlovske organizacije:

"5. Koje su vjerske dužnosti Orla?

Vjerske su dužnosti Orla ove:

- mora u prvome redu vršiti sve one dužnosti koje mu nalaže Bog i sveta Crkva;

- mora neprestano težiti za kršćanskim savršenstvom;

- mora u hrvatskomu narodu svagdje i svakom prilikom promicati ljubav k euharistijskome Isusu;

- mora nastojati da se u svakom orlovskom društvu sustavno prouči katekizam i poduka u vjeri postane temeljem svakoga apostolata;

- mora se ispovjediti i pričestiti barem jednom mjesečno, a svagdje gdje je to moguće, podupirati čestu i dnevnu svetu Pričest;

- on mora rado ići, ako mu to dozvoljavaju prilike, i radnim danom na svetu misu ili se barem doći pokloniti na nekoliko kratkih časova presv. oltarskom Sakramentu;

- mora dnevno izmoliti svoju jutarnju i večernju molitvu, nastojati dnevno čitati duhovno štivo te svake večeri ispitati svoju savjest;

- mora ustrajno moliti za svetu Crkvu, Katoličku akciju u hrvatskim zemljama, hrvatsku katoličku orlovsku organizaciju i za pokojne Orlove;

- mora se vježbati u odricanju dopuštenih užitaka i vršiti djela duševnog i tjelesnog milosrđa;

- mora se po mogućnosti upisati u jedno vjersko društvo (Marijinu kongregaciju ili Treći red), ako ono postoji u njegovoj župi; ne postoji li, mora nastojati da se takvo društvo što prije osnuje;

- mora po mogućnosti obaviti bar jednom u dvije godine zatvorene duhovne vježbe i poticati druge da to isto čine."

Uzmite u obzir da se ovdje radilo o srednjoškolskoj i mlađoj studentskoj mladeži koja živi u svijetu, a imali su praktički stroža pravila, nego neke moderne redovničke zajednice. Ali bl. Ivan Merz je upravo takva pravila smatrao neophodnima za uspjeh organizacije.

Sad bi netko mogao pitati: A što su to oni uspjeli? Gdje su rezultati njihovog rada? 

Njihov se uspjeh vidio na mnogo područja. Mi nismo ni svjesni koliko bi vjerska situacija u našem narodu bila gora da njih nije bilo.

P. Vrbanek u gore navedenoj knjizi tako navodi mnoge primjere uspjeha orlovstva, i njegova nasljednika križarstva, a među njima i ovaj:

"Stvarni je uspjeh ovo najbolje potvrdio. Prečasni don Jure Dulčić piše u 'Nedjelji' 1937. br. 38: 'Činjenica je, gdje Križarstvo radi, ondje opada vjerski nehaj, ukidaju se narodni poroci, buja vjerski život ne samo nutarnji nego i vanjski, katolicizam se učvršćuje i stiče štovanje; Križarstvo vrši djela Katoličke Akcije, djelo kršćanske obnove. Ono je u krilu poletne, nesebične i zdrave mladeži pokazalo kod nas između svih udruženja, najviše sposobnosti i života po broju i radu. Križarstvo je i otkako su se pojavile druge katoličke omladinske organizacije pokazala najjaču prodornu snagu, časno je mjesto izvojevalo u javnosti katoličkoj ideji i spasilo mnogo mladeži, da ne udari pogubnim strujama… U mnogim mjestima, da nije bilo brane križarskih redova, razvratne bi struje bile prodrle neobuzdanom snagom. To je dakako stajalo silnih borba, silnih žrtava, taktike i razbora osobito onih, koji su u vodstvu'."

Osim pravila za organizaciju mladeži, bl. Ivan Merz je napisao pravila za katoličke novinare. Merz se dugo bavio mišlju o osnivanju katoličkog dnevnog lista, koji je prvo namjeravao nazvati "Križ", a kasnije se odlučio za naziv "Kristov stijeg".
U nacrtu pravila za redakciju tih novina, Merz piše:

"Pošto list Kristov Stijeg imade apostolsku misiju, koja se sastoji u tome da se cjelokupna katolička publika izvijesti poglavito o onim pitanjima, koja se tiču života Crkve, a uz to mora da registrira s katoličkog stajališta sve pojave javnog života, to je potrebno da sami redaktori lista budu ne samo katolici koji se zadovoljavaju minimumom vjerskoga života. Za svakoga su redaktora zato potrebite dvije stvari:
1. da se neprestano sam izgrađuje u onoj struci, čiji mu je referat povjeren;
2. da energično teži za svetošću.

Sredstva
Da se uzmogne udovoljiti prvoj točci, to valja stajati na stanovištu da glavni redaktori ne smiju biti okupljeni svojim poslom preko šest sati dnevno i da im se osim toga mora osigurati pristojna egzistencija. Što se tiče druge točke, to svaki redaktor mora biti uvjeren da on neće napredovati i neće moći postati duhovnim vođom svojih čitaoca, ako on ostaje isključen iz euharistijskog pokreta i ako se on ne posveti Presv. Srcu Isusovu, koje je danas najjači faktor za rekristijanizaciju društva.
Budući da je čovjek odviše slab i jer posve generalni savjeti vrlo rijetko urode konkretnim plodom, to valja od svakog redaktora laika tražiti da se obveže sub levi da će ispunjavati dok je član redakcije slijedeće:
1. posvetiti će se Presv. Srcu Isusovu, pričestivši se na devet prvih petaka;
2. pričestiti će se barem dva puta mjesečno (ali se preporuča da to čini svake nedjelje);
3. ispitati će si dnevno savjest;
4. dnevno će barem pola sata posvetiti razmatranju, molitvi, duh. štivu...
5. dnevno će izmoliti jedan Veni Creator;
6. barem će jednom na sedmicu postiti za uspjeh katoličkog pokreta;
7. nastojati će imati stalnog ispovjednika;
8. barem jednom će obaviti duhovne vježbe;
9. pristupiti će četiri puta godišnje s ostalim suradnicima, a po mogućnosti s ostalim zaposlenim osobljem na zajedničku sv. Pričest, koja se ima prikazati za umrle drugove, za svećenički podmadak i uspjeh katoličkog pokreta;
10. prije toga će obaviti zajednički križni put;
11. On će, čuje li koji važniji prigovor o pisanju Kristovog Stijega, koje ne bi bilo u duhu Crkve, o tome pitati savjet kod svog ispovjednika.
Ove obveze imaju zadaću pojačati unutarnju disciplinu samih urednika i učiniti ih kanalima Božje Milosti. Ne kaže se tim da je to sve. Ovisi o inicijativi svakog pojedinca da još više učini, čineći djela duševnog i tjelesnog milosrđa, čineći ono što im je neugodno."

Merz je također smatrao da bi zgrada, u kojoj je redakcija tog lista, trebala imati i kapelicu, gdje bi novinari i cijelo osoblje, svakodnevno slušali sv. misu, klanjali se i primali sv. pričest.
Već po tome vidite (a i po onome što se kaže o ispovjedniku, duhovnim vježbama itd.), da se ova pravila mogu ostvariti jedino ako bi crkvena hijerarhija snažno podupirala takav pothvat. Ta se pravila ne mogu ostvariti ako u hijerarhiji imate moderniste i relativiste.

Merz je vrlo mudro na početku napisao zašto je potrebno u detalje razraditi ovakva pravila: "budući da je čovjek odviše slab i jer posve generalni savjeti vrlo rijetko urode konkretnim plodom". Dakle, nisu dovoljni generalni savjeti, kao "budi dobar" i "moli se", nego se točno treba reći: učini to, to i to! Izmoli tu, tu i tu molitvu! Posti na taj, taj i taj dan!

S tim u vezi, moramo primijetiti da je jedan od glavnih problema postkoncilskih reformi u tome što su sustavno ukidane konkretne odredbe i zamjenjivane običnim generalnim savjetima. Na primjer, ukinuti su obvezni postovi u došašću, korizmi i na kvatrene dane, i zamijenjeni običnom općenitom preporukom "neka svatko vrši pokoru prema svojim mogućnostima". To u praksi znači da gotovo nitko ne vrši nikakvu pokoru na te dane. Uvijek se tako dogodi kad stavite preopćenita pravila, umjesto preciznih odredbi.

Važno je stoga imati precizna pravila u organizaciji, koja će članove siliti da "najprije traže Božje kraljevstvo".
Pri tome moramo biti svjesni da i najbolja pravila nisu uvijek jamstvo da će sve ići glatko. Što je neka organizacija veća, to je teži nadzor nad njezinim članovima. Tada se lako pojavljuju "zabušanti" i likovi koji narušavaju red i disciplinu.

A tu su i oni uobičajeni problemi pale ljudske naravi, slabosti, nepostojanosti i teškoće da se ustraje u dobru. Da ne ponavljam ovdje sve ono što sam o tome već pisao, upućujem vas na tekst: Odakle takva nepostojanost?