Raskolnici, "eparhija dalmatinska" i Napoleon Bonaparte

U vezi mog prošlomjesečnog posta Uvjet za doseljenje, jedan mi je komentator postavio sljedeće pitanje:

"Ovo je prvi put da mi je došla informacija kako su Mlečani uvjetovali dolazak istočnih shizmatika na njihov teritorij samo ako prekinu shizmu.
Jel to razlog zašto su dobili od rimokatolika neke crkve i samostane (manastir na Krki?)?
I zašto se taj uvjet nije ispoštovao?
Mlečani su po mojem sudu uvijek bili više usmjereni na trgovinu nego na širenje katoličke vjere, te pretpostavljam da su taj uvjet stavili shizmaticima samo da ne budu sumnjivi papi te da su ga napravili s figom u džepu."

Budući da odgovor na ovo pitanje zahtijeva jedno malo šire objašnjenje, odlučio sam napisati poseban post o toj temi. Prvo ću ukratko izložiti glavne crte odnosa između katoličke crkvene hijerarhije i istočnih raskolnika u Dalmaciji u 18. stoljeću, na primjeru nekadašnje Skradinske biskupije. Nakon toga, opisat ću kako je nastala raskolnička "eparhija dalmatinska".

Na početku, da odgovorim na ovu opasku:

"Mlečani su po mojem sudu uvijek bili više usmjereni na trgovinu nego na širenje katoličke vjere, te pretpostavljam da su taj uvjet stavili shizmaticima samo da ne budu sumnjivi papi..."

Uvjet prelaska na katoličku vjeru postavljen je doseljenim raskolnicima, ne toliko voljom Mlečana, nego prvenstveno zbog inzistiranja dalmatinskih biskupa.
Ova tema je vrlo široka, ali ja ću se ovdje ograničiti samo na odnos skradinskih biskupa prema raskolnicima. Na području Skradinske biskupije živjela je najveća koncentracija doseljenih raskolnika, i zato je upravo ona idealna za istraživanje ovog pitanja.

Za one koji ne znaju, Skradinska biskupija je obuhvaćala prostore oko rijeke Krke, a postojala je sve do 1828., kad je ukida papa Leon XII. i priključuje Šibenskoj biskupiji.

Prije nego što pokažemo kako su skradinski biskupi nastupali prema istočnim raskolnicima, trebamo imati u vidu neke stvari. Cijelo područje Skradinske biskupije palo je pod tursku vlast 1522. godine. Čitav taj kraj je razoren i raseljen: domicilno hrvatsko stanovništvo izbjeglo je u priobalje i na otoke. Svjedočanstvo iz prve ruke o tim događajima imate u prvom hrvatskom romanu Planine Petra Zoranića (napisan 1536., a tiskan 1569.). Zoranić je proputovao cijeli tok rijeke Krke 1520-ih, i u svom romanu opisuje svu tu groznu prazninu opustošenih sela.

S Turcima u te krajeve pristižu i vlaški raskolnici, i tako se u potpunosti promijenila etnička i vjerska slika tog prostora. Za malobrojne preostale katolike brinuli su se franjevci sa Visovca, kojima možemo zahvaliti što je katolička vjera uopće uspjela tamo opstati, pa makar i u tako skučenim okvirima.

Područje Skradinske biskupije je 1683. oslobođeno od Turaka i došlo pod mletačku vlast. Biskup se vraća u Skradin, gradi crkve i općenito nastoji oko obnove katoličkog života.
U sklopu te obnove, skradinski biskupi zahtijevaju da im se podlože i raskolnici grčkog obreda.

Raskolnici su u prethodnim godinama okupirali mnoge izvorno rimokatoličke crkve i pretvorili ih u svoje. Također je istina da su sami dalmatinski biskupi dali raskolnicima neke katoličke crkve na upotrebu. Ali, to su učinili iz jednog jedinog razloga: zato što se očekivalo skoro sjedinjenje vjernika grčkog obreda s Katoličkom Crkvom.
Je li taj optimizam bio neutemeljen?
Uspjeh unije na Žumberku davao je nadu da će uspjeti unija i u drugim našim krajevima. No, to se nije dogodilo. Zašto?
Potkraj Bečkog rata, Hrvatsku (i Ugarsku) zapljusnuo je novi val doseljavanja raskolnika, i to duboko iz same Srbije. Velika skupina Srba pod vodstvom patrijarha Arsenija Crnojevića dolazi 1690. na prostore južne Ugarske, istočne Slavonije i Srijema. Ovi novi doseljenici nisu htjeli ni čuti za uniju. Štoviše, oni su svim silama radili protiv unije, proganjali su grkokatolike, a 1739. spalili su grkokatolički samostan i biskupsko sjedište u Marči.

U Dalmaciji pak izgledalo je kao da će unija uspjeti.
U nekim je trenucima zapravo bilo nejasno je li unija uspjela ili nije, jer su srpski svećenici znali vrlo lukavo manipulirati situacijom. Poznat je slučaj jednog njihovog monaha koji se, želeći postati biskupom, pred papinim nuncijem odrekao raskola i svih istočnih zabluda, te svečano priznao katoličku vjeru i poslušnost papi. No, nakon što je primio posvećenje za biskupa, otišao je srpskom patrijarhu i pred njim se odrekao svega što je nedugo prije toga ispovijedio pred papinim nuncijem.

Taj slučaj opisuje skradinski arhiđakon Karlo de Rubeis u svom izvješću Kongregaciji za širenje vjere (objavljeno kod Farlatija, Illyricum sacrum, tom. IV., str. 31.):

"Unus ex illis divitiis inhians et ut episcopatum acciperet, ficta fide coram nuncio Apostolico et patriarcha Venetiarum multisque nobilibus viris approbavit quae sancta mater Ecclesia Romana approbat et damnavit quae ipsa damnat, juravitque se in posterum veram summo pontifici, uti totius Ecclesiae capiti et vicario Christi praestare obedientiam. Sed vix ab Archiepiscopo Philadelphiae Venetiis consecratus et in Dalmatia reversus, nescio quo spiritu ductus in Serbliam se recipit; ibique coram patriarcha schismatico in loco dicto de Pech omnia, quae coram Nuncio Apostolico professus est, abjuravit."

("Jedan od njih, težeći za bogatstvom i da uzme episkopat, pretvarajući se, pred apostolskim je nuncijem i patrijarhom Venecije i pred mnogim plemićima odobrio ono što sveta majka Rimska Crkva odobrava i osudio što ona osuđuje, i prisegnuo da će ubuduće iskazivati pravu poslušnost vrhovnom prvosvećeniku, kao glavi cijele Crkve i namjesniku Kristovom. Ali, jedva što je posvećen u Veneciji od filadelfijskog nadbiskupa i vratio se u Dalmaciju, ne znam od kojeg duha potaknut, otišao je u Srbiju i ondje se pred raskolničkim patrijarhom, u mjestu zvanom Peć, odrekao svega što je ispovijedio pred apostolskim nuncijem.")


Što se tiče katoličkih crkvi koje su raskolnici uzurpirali za vrijeme turske vladavine, moramo priznati da je Venecija pomogla da se neke od njih vrate katolicima.
Primjerice, staru crkvu sv. Ivana Krstitelja na Bribiru, koja je prije turske okupacije bila zavjetna crkva Šubića Bribirskih (izgradio ju je ban Pavao Šubić u 13. stoljeću).

O njoj u spomenutom izvješću Kongregaciji za širenje vjere piše Karlo de Rubeis:

"Extat unica abbatia nuncupata sancti Joannis Baptistae in castro Bribir a fratribus Subich comitibus dicti castri erecta, fundisque perpetuis satis provisa, pro quibus olim magistratui decimarum ecclesiasticarum centum viginti quatuor libras monetae Venetae persolvebat. Nunc conflictata malis, bellorumque catastrophas passa, nec fundos nec redditus habet; et vix ecclesiae non exiguae extant vestigia, quae quatuor abhinc annis a schismaticis occupata, Dei gratia cooperante et me instante, auctoritate principis erepta et in antiquum Catholicorum ritum confirmata fuit; in qua singulis annis ad augendum fidelium Catholicorum devotionem et schismaticorum confusionem, magno concursu populi sollemniter Missae celebrantur et indulgentiae a Sancta Sede concessae publicantur."

("Postoji jedna opatija koja se zove svetoga Ivana Krstitelja u utvrdi Bribir, podignuta od braće Šubića, knezova rečene utvrde, podosta nadarena zemljištima, za koja je nekada plaćala magistratu crkvenih desetina sto dvadeset četiri libre mletačke monete. Sada pak udarena zlima i porušena ratnim katastrofama, nema ni zemljište ni prihoda; i jedva da još stoje tragovi crkve, koji su do prije četiri godine bili okupirani od raskolnika, a uz pomoć Božje milosti i na moje inzistiranje, autoritetom vrhovnika izbavljena je i potvrđena u prvobitni katolički obred; u toj se [crkvi] svake godine svečano služe mise uz veliko mnoštvo puka, za povećanje pobožnosti katolika i za pomutnju raskolnika, i proglašavaju se oprosti podijeljeni od Svete Stolice.")


Među skradinskim biskupima koji su se žestoko borili protiv raskolnika, treba istaknuti dvojicu velikana: Ivana Vidovića (1714.-1716., kasnije trogirski biskup 1716.-1721.)
i Mateja Ivaniševića (1717.-1720.).

Kad su raskolnici tražili dozvolu mletačkih vlasti da im se dopusti izgradnja crkve u Skradinu, biskup Ivan Vidović je osobno pisao Senatu Venecije da se to ni pod koju cijenu ne dozvoli. O tome kaže Farlati (Illyricum sacrum, tom. IV., str. 31.-32.):

"Joannes igitur libello supplici Senatum edocuit quo cogitata et molimina schismaticorum spectarent... si quod petebant impetrarent; quot et quam periculosae discordiae hinc essent oriturae quanta denique pernicia e schismatica contagione gregi Catholico immineret, nisi illorum cupiditas et arrogantia cohibentur."

("Ivan je stoga molbenicom poučio Senat na što smjeraju misli i nastojanja raskolnika... ako dobiju ono što traže, koliki će i kakvi razdori iz toga proizaći, kakva nadalje opasnost prijeti katoličkom stadu od raskolničke zaraze, ako se njihova požuda i arogancija ne obuzdaju.")


Vidovićev nasljednik na biskupskoj stolici, Splićanin Matej Ivanišević bio je jednako nepopustljiv.

Ivanišević još nije ni stigao u Skradin, a već su raskolnici moljakali generalnog providura Angela Ema da im dopusti gradnju crkve u Skradinu. Providur je, međutim, cijelu stvar prepustio biskupu Ivaniševiću, i javio mu da su raskolnici opet obećali podložnost i poslušnost biskupu ("Graecos illos omni asservatione professos esse... se futuros semper episcopi potestate, eique subiectos atque obedientes").
Biskup Ivanišević je prepoznao da raskolnici nemaju iskrene namjere i odbio je dozvoliti gradnju crkve.

Biskup je napisao izvješće Kongregaciji za širenje vjere, koje je u cijelosti objavio Farlati (u Illyricum sacrum, tom. IV., str. 33.-34.). To izvješće ovako opisuje tadašnje raskolnike nastanjene na području Skradinske biskupije:

"In hac vinea reperiuntur mille octingenti et duodecim de schismaticis, qui a calogeris seu monachis nullam obedientiam Sancti Sedi praestantibus, falsis dogmatibus imbuuntur et habent etiam conventum in ripa positum Titii fluminis, octo millia passurum a civitate Tiniensi..."

("U ovom se vinogradu nalazi tisuću osamsto i dvanaest raskolnika, koji se od kaluđera ili monaha - koji nikakvu poslušnost ne iskazuju Svetoj Stolici - napajaju lažnim naucima; i imaju također konvent koji se nalazi na obali rijeke Krke, osam milja od grada Knina...")


Biskup Ivanišević je u izvješću istaknuo da velika opasnost prijeti katoličkoj vjeri od miješanih brakova između katolika i raskolnika:

"Irrepserat enim promiscuus quidam abusus et licentia sponsalia inter Catholicos et schismaticos contrahendi, quod interdicere tunc praesertim studeo, cum periculum subversionis Catholici conjugis imminere timeo."

("Uvukla se, naime, jedna zajednička zloupotreba i odobravanje da se sklapaju zaruke između katolika i raskolnika, što nastojim zabraniti, naročito onda kad se bojim da postoji opasnost kvarenja katoličkog supružnika.")


Koliko god su se raskolnici trudili da dobiju svog vlastitog biskupa u Dalmaciji, oni to nisu uspjeli za vrijeme cijelog trajanja mletačke vladavine u tom dijelu Hrvatske. Mletačke su vlasti uporno odbijale sve njihove molbe, a ponekad su bile prisiljene i otjerati pojedine osobe koje su se htjele nametnuti kao episkopi.
Tako da su raskolnici grčkog obreda ostali podloženi katoličkim biskupima Dalmacije sve do dolaska Francuza.

Napoleon je 1797. osvojio Veneciju i time dokinuo Mletačku Republiku. Dalmacija je isprva pripala Habsburškoj Monarhiji. To je trajalo par godina, do novog austro-francuskog rata. Mirom u Požunu 1805. Napoleon je dobio Dalmaciju, a francuska vojska je "usput" okupirala i Dubrovnik, te tako dokinula stoljetnu Dubrovačku Republiku.

Francuzi su za civilnog upravitelja Dalmacije postavili Vincenza Dandola, liberalnog talijanskog grofa židovskog podrijetla. Dandolo je promicao liberalne ideje Francuske revolucije, pa tako i vjersku sloboda. Tada su raskolnici u Dalmaciji "oslobođeni" od katoličke dominacije.

Napoleon je osobno naredio da se osnuje "eparhija dalmatinska". Tako su pod okriljem francuske vlasti raskolnici u Dalmaciji prvi put dobili svog biskupa.

Zanimljivo je kako su kasnije, za vrijeme komunizma, prorežimski povjesničari slavili te postupke Francuza: to da su zaustavili "zelotizam katoličkog klera".
Na primjer, ovako piše profesor Ferdo Čulinović:

"U crkvenom pogledu za francuske uprave osjetno je smanjen zelotizam katoličkog visokoga klera. Skradinski biskup nije dopuštao javne crkvene ophode šibenskim pravoslavcima, te je 1806. bila uzaludna i intervencija vlasti. Pošto je jurisdikcija katoličkog biskupa nad pravoslavnim svećenstvom (i pastvom) postala već i oštrim političkim problemom, Napoleon je posebnim aktom od 19. rujna 1808. odlučio: prvo, da "grčko-istočnjaci" ("di Rito Greco") imaju svog episkopa; drugo, da se za Dalmaciju formira jedan grčko-istočni kaptol, odnosno Sinod, te jedan Seminarij, teološki fakultet za obuku klera. Dandolo je odobrio sastav prvog pravoslavnog Sinoda za Dalmaciju, koji je uz vojne svečanosti otvoren 30. studenoga 1808., a prvi pravoslavni episkop (Benedikt Kraljević) ušao je svečano 20. svibnja 1810. u svoju tadašnju rezidenciju, u Šibenik, gdje je obrazovan i Semminario teologico za grčko-istočni kler."

(F. Čulinović, Šibenik od pada Venecije do sloma francuske vlasti 1797.-1813., Šibenik - spomen zbornik, 1976., str. 310.)

Dakle, raskolničku "eparhiju dalmatinsku" je utemeljio sam Napoleon Bonaparte.
Ovdje nije neobično to što je jedan svjetovni vladar osnovao biskupiju (sjetimo se da je Zagrebačku biskupiju osnovao sv. Ladislav Kralj), nego kakav je taj vladar i što su bili njegovi motivi.

Znamo da Napoleon nije bio nikakav vjernik... Papa Pio VII. ga je izopćio iz Crkve (i to baš negdje u ono vrijeme kad je osnovana "eparhija dalmatinska"). Napoleonovi motivi u osnivanju "eparhije dalmatinske" bili su da pridobije istočne raskolnike na svoju stranu, i da oslabi katolicizam u Dalmaciji.