Jedan dan u sjemeništu

Travničko sjemenište utemeljio je 1882. nadbiskup Josip Stadler i predao na upravu isusovcima. Izvorna mu je namjena bila školovanje klera za biskupije: vrhbosansku, banjalučku i mostarsku. No, dolazili su na školovanje i kandidati za svećeništvo iz drugih biskupija, naročito isusovci.

U sklopu zavoda djelovala je i gimnazija s pravom javnosti. U gimnaziju su se mogli upisati i nekatolici, iako su u razredima bili odvojeni od katolika, a i nisu smjeli razgovarati sa sjemeništarcima.

U travničom sjemeništu školovali su se mnogi značajni ljudi naše Crkve: sluga Božji Petar Barbarić, p. Ante Gabrić, p. Petar Perica, nadbiskup Ivan E. Šarić, braća Čedomil Čekada i nadbiskup Smiljan Čekada, i mnogi drugi.

Zanimljivo je stoga pogledati kako je izgledao jedan običan dan u travničkom sjemeništu, od buđenja ujutro do polaska na počinak na večer.
To je na simpatičan način opisano u knjizi:
A. Puntigam-M. Vanino, Petar Barbarić, Zagreb 1936., str. 63.-66.

Prije nego što počnete čitati, uzmite u obzir da su u sjemeništu većinom bili dečki mlađe srednjoškolske dobi...

 

Glavni oltar u sjemenišnoj crkvi sv. Alojzija Gonzage...

Pri ovom je oltaru ministrirao na sv. misama i Petar Barbarić.

Preč. Stjepan Pašalić koji je išao s Petrom u razred, ovako je opisao Petrovu pobožnost
(str. 182.):

Petrovo je tijelo 1935. preneseno u crkvu sv. Alojzija. Ostala nam  je fotografija tog događaja.

O sahrani Petrovog tijela ovako piše p. Miroslav Vanino (str. 283.):

Za kraj, evo još zanimljivih slika iz knjige...

Maturanti ispekli janje... (geni geni kameni... hehe...)

Kako razmatrati pod sv. misom?

Jedan od najboljih i najplodonosnijih načina sudjelovanja u sv. misi jest tiho razmatranje misnih otajstva, u stavu skrušenog i poniznog klanjanja pred veličanstvom presvete misne žrtve.
Kako to postići? Odgovor se nalazi u izvrsnim starim molitvenicima.

Koliko to snažno djeluje na duše vidi se iz primjera tisuća i tisuća svetih ljudi, koji su znali kako slušati sv. misu. Imamo primjer sluge Božjega Petra Barbarića.
Jedan Petrov vršnjak, koji je kasnije postao franjevac, opisuje kako je na njega djelovalo Petrovo sabrano i vrlo pobožno slušanje sv. mise uz molitvenik
(prema M. Vanino-A. Puntigam, Petar Barbarić, II. izd., 1936., str. 55.-56.):

"Petar gdje bi prispio, tu bi i ostao usred puka, od početka pak do svršetka Mise, propovijedi, naredaba, opomena, navješćenja: ko nepomičan kip; klečao bi uvijek 'na velikim koljenima' (t. j. ne bi sio na pete) sa rastvorenim molitvenikom. Ja sam vas razdragan u duši gledao na njega gdje prevrće listove, i na listovima sam opazio češće da ljubi - valjda su bile slike u molitveniku. Molitvenik kako sam kasnije mogao nagađati, bio je 'Isus, prijatelj malenih'... Pobožno držanje Petrovo kod Mise, kao i ljubezno i očinsko postupanje fra Ambre Miletića, kada bi dolazio u Veljake nama u školu, upravo kao magnetička sila osvojila je moje srce, da sam stekao želju i volju da pošto poto idem učiti za 'pratra', da dušu spasim."

Spominje se molitvenik Isus - prijatelj malenih. Jedno izvrsno izdanje tog molitvenika možete preuzeti ovdje: Isus prijatelj malenih ili pustite k meni malene (1917.).
To je molitvenik za dječake, koji sadrži sve važnije katoličke molitve i kratki katekizam.

Na str. 33.-69., nalaze se razmatranja za sve glavne dijelove mise, uz njihove fotografije - kako bi ih djeca (koja ne znaju latinski) lakše prepoznala.
Za svaki dio sv. mise na početku stoji kratka pouka, a onda molitva koju dijete u tom trenutku kaže u srcu.

Izuzetak je, dakako, ona molitva na početku koju svećenik moli sa cijelim pukom, a u kojoj se između ostaloga moli i za sve one nakane koje su potrebne za dobivanje oprosta:

"Raširi katoličku vjeru, obrati neznabošce i krivovjernike, složi kraljeve i vladare kršćanske. Zatri, o Bože, krivovjerstvo, pogibeljne bune, nepokornost poglavarima: zatri zavist, zlobu, srditost i svađe, kletve, psovke, razdor i neslogu; zatri lakomost, krivice i sva grješna djela."

Kršćanska demokracija

Kad smo prošli tjedan govorili o politici, potegnulo se pitanje o tzv. demokršćanstvu. Ondje sam rekao da je to "demokršćanstvo", kako se danas shvaća, prilično besmisleno.
Sam pojam kršćanske demokracije u svom izvornom smislu je nešto potpuno drugačije od današnjeg "demokršćanstva".

Papa sv. Pio X. je u motupropriju Fin dalla prima (18. prosinca 1903.) autoritativno definirao 19 načela kojih se moraju držati pokreti kršćanske demokracije.
Talijanski izvornik motuproprija možete vidjeti ovdje, a engleski prijevod ovdje.

Prvo i osnovno, prema sv. Piju X., kršćanska demokracija nije i ne smije biti politički pokret, niti smije služiti bilo kakvim političko-stranačkim ciljevima: "...la Democrazia Cristiana non deve mai immischiarsi con la politica, né dovrà mai servire a partiti ed a finì politici..." (načelo XIII.)

Za sv. Pija X., kršćanska demokracija je socijalno-ekonomski pokret, koji djeluje na društvenoj pozornici, ali izvan (stranačke) politike.
Nadalje, što je sv. Piju X. osobito važno, cijela kršćanska demokracija mora biti pod izravnim nadzorom crkvene hijerarhije: "la Democrazia Cristiana ha obbligo strettissimo di dipendere dall’Autorità Ecclesiastica" (načelo XIV.).
To se naročito odnosi na katoličke pisce i novinare, koji moraju dobiti izričito odobrenje crkvene vlasti za objavu svojih tekstova. Ili da se izrazimo ovako: Nijedan pisac koji sebe naziva katoličkim ne smije napisati nijedno slovo, ako za to nije dobio odobrenje crkvene vlasti (biskupa).

Na kraju motuproprija, sv. Pio X. ističe kako je važno da se svaki član katoličkih organizacija točno i skrupulozno pridržava Božjeg i crkvenog zakona ("scrupolosa osservanza delle leggi di Dio e della Chiesa").

U našim krajevima, odrednice sv. Pija X. o kršćanskoj demokraciji promicali su biskup Antun Mahnić i bl. Ivan Merz.

Bl. Ivan Merz je napisao 1927. članak pod nazivom Mahnićevim putem, u kojem ističe ovo:

Politički odgoj morat će naravno imati kao podlogu velike načelne smjernice Svete Stolice, kao enciklike: "Immortale Dei" (o kršćanskom ustavu država), "Humanum genus" (o framasonima), "Diuturnum illud" (o autoritetu), mnoge poslanice Leona XIII. francuskim biskupima i dr. Bez temeljitoga poznavanja tih dokumenata nije uopće moguće zamisliti temeljitu načelnu političku izobrazbu jednoga katoličkog intelektualca. I kad biskup Mahnić tako često govori o enciklikama i poziva katolike da ostanu ljudi enciklika i silaba (K. Ž. 108-111), tada on ne misli samo na poslušnost tim izjavama i papinskim smjernicama, nego i to u prvomu redu on hoće i želi da ih upoznamo, već stoga jer ne možemo biti poslušni onomu što ne poznamo. Mahnićev je katolički pokret bio hrvatski katolički izvanstranački pokret u smjeru Katoličke akcije Pija X. i kršćanske demokracije te je takav trebao i ostati.

Jedinstvo se Mahnićeva katoličkoga pokreta nije sastojalo u uskoj međusobnoj povezanosti katoličke prosvjetne i socijalno-ekonomske akcije s djelatnošću koje mu drago stranke niti je ta veza morala biti u kojoj mu drago osnovnoj zajedničkoj ideji, osim jedinstva u stvarima vjere i morala, "jer u ovima moraju svi katolici biti jednodušni" ("Luč" 1914/5,14). Veza je ovog jedinstva rimski Papa ("Hrv. Straža" XIII., 102), kao i u svim ostalim stvarima koje Papa odredi (Ib. 190, 87). U ostalim stvarima koje su katolicima slobodne, u pitanjima tehničke administracije i taktike, želi biskup Mahnić da se manjina pokori većini ("Luč" 1914/5.,14), jer u organizacijskomu radu "nema mjesta diktatorstvu" (Ib. K. Ž. 220)...

O katoličkoj ekonomskoj akciji, koju on s Pijom X. zove "kršćanskom demokracijom", kaže biskup Mahnić ovo: "Promicat će socijalnu (ekonomsku) organizaciju u smislu naputaka što ih je dao Leon XIII. te ih odobrila Njegova Svetost Pio X. poznatim Motu propriem" (Hrv. Straža II. 328). "U svojem motu proprio od dana 18. prosinca 1903. uglavio je Pio X. u 19 točaka temeljne zakone kršćanske narodne akcije, a katolici su dužni u savjesti ove zakone opsluživati i držati se unutar granica koje je Crkva zasjekla kršćanko-demokratskom pokretu" (Temeljni zakoni naše organizacije, listopad 1918, 64). "Odatle proizlazi za "kršćanske demokrate dužnost da se pokoravaju crkvenoj vlasti: "Razvijajući svoje djelovanje, kršćanska je demokracija najstrože dužna pokoriti se duhovnoj oblasti iskazujući biskupima i njihovim zamjenicima potpunu pokornost i ne smije činiti makar po sebi lijepe i dobre stvari, ako ih vlastiti pastir nije odobrio" (Čl. XIV, Ib. 65). U tom motu propriu određuje Pio X.: "Kršćanska demokracija (kat. soc. ekonomska akcija) ne smije se miješati u politiku niti smije kada služiti političkim strankama i u političke ciljeve, nije to njezino polje".

I opet nije moguće zamisliti katoličkoga stručnjaka za ekonomske poslove koji nije temeljito proučio taj glasoviti "motu proprio" Pija X. od 18. XII. 1903. što ga biskup Mahnić toliko naglašava.

Eto, to bi otprilike bila kršćanska demokracija. Dobro vidimo da to nema veze s današnjim "demokršćanstvom".

Sv. Franjo u Zagrebu

Spomenica prigodom sedamstote godišnjice blažene smrti sv. Franje, Zagreb, 1927.,
str. 41.-43.

Misionarski žar

Aleksandar Gahs (1891.-1962.)

Kao i drugdje u Europi, i Hrvatskoj je nekada djelovala Družba sv. Petra Klavera, kojoj je glavni zadatak obraćenje afričkih naroda na katoličku vjeru. Imali su sjedište u Zagrebu, u Draškovićevoj 12.
Izdavali su mjesečnik Crnče ("misijski mjesečnik sa slikama za katoličku mladež"), kojemu je urednik bio požeški svećenik i etnolog Aleksandar Gahs.

Čitajući tiskovine Družbe sv. Petra Klavera, čovjeku postane jasno zašto su misije prije bile toliko uspješne. A istovremeno se rastužite, shvativši da postkoncilske "misije" zapravo uopće nisu misije.
Gdje su nestali pravi misionari? Kako je nestao misijski žar? Nestao je zbog sustavnog relativiziranja dogme Extra Ecclesiam nulla salus; za što su najviše odgovorni modernistički profesori na teološkim fakultetima (koji su bili "periti" na II. vatikanskom koncilu!).

Pravi misionari su imali svijest da oni dolaze osloboditi pogane od vlasti Sotone.
Da! Svi nekršteni ljudi su zaista u vlasti Sotone. Nije uzalud egzorcizam važan dio tradicionalnog obreda krštenja.

Stavit ću ovdje nekoliko stranica iz misijskog kalendara sv. Petra Klavera za godinu 1939., da se vidi mentalitet i način razmišljanja pravih misionara.

Pazite u idućem tekstu glavnu misao: "Glavna svrha ovih apostolskih izleta je ta, da se predobiju pogani za kršćanstvo." Svrha cijelog misionarskog rada je obraćenje pogana na kršćanstvo, a ne nekakva socijalna pomoć, kao kod današnjih "misija".

Evo jedna misao za pamćenje...

Prijašnje su misije bile uspješne, jer su brojni pobožni katolici svakodnevno molili za uspjeh misija. Svećenici su prikazivali svetu misu žrtvu na tu nakanu.
Gore spomenuti svećenik, Aleksandar Gahs, bio je osobito poznat po tome.
Imali smo i Misni savez u korist afričkih misija. Zanimljivo je da su i za vrijeme NDH, hrvatske kune išle u Afriku za misije. Iako se možemo pitati: koliko je uopće valuta NDH vrijedila u inozemstvu? No, to je manje važno... Bitno je da su naši ljudi davali od srca što imali za uspjeh misija.
Evo jedna sličica iz 1943. god.: