Kako je ekumenizam otvorio put širenju protestantskih sekti

Jedan od najdramatičnijih pokazatelja stvarnih rezultata postkoncilskih ekumenskih i pastoralnih strategija možete vidjeti u znatnom padu katolicizma u Srednjoj i Južnoj Americi, uz eksplozivan rast protestantizma.

Ovaj kontinent, koji je nekoć bio gotovo u cijelosti katolički, postao je poprište velikih religijskih promjena. Iz SAD-a pristigle su brojne protestantske sekte (baptisti, adventisti, prezbiterijanci, metodisti…) koje su pridobile velik dio stanovništva. Otpad od katoličke vjere dosegao je zastrašujuće razmjere u područjima gdje biste to najmanje očekivali.

To se dobro vidi na ovoj karti, koja prikazuje današnji postotak protestanata u stanovništvu država Srednje i Južne Amerike.

Razmjere ovih promjena možete shvatiti tek kad ih usporedite sa statistikama prije Drugoga vatikanskog koncila.
Prema popisu stanovništva iz 1960. godine, u Brazilu su tada katolici činili 93% stanovništva, dok su protestanti činili 4% stanovništva.

A prema zadnjem popisu stanovništva iz 2022. godine, katolici su pali na samo 56,8% stanovništva, dok se udio protestanata povećao na 26,9% stanovništva. Protestanti tako danas čine više od četvrtine stanovništva Brazila.

No, najgore je u državama Srednje Amerike. U Hondurasu su protestanti po brojnosti pretekli katolike. U Gvatemali su protestanti dosegli oko 40% stanovništva.

I što tamošnji kler poduzima glede ove situacije?
Predsjednik biskupske konferencije Gvatemale je u jednom intervjuu rekao:

"Međutim, rast evangeličkih i pentekostalnih pokreta je značajan; Katolička Crkva bi to trebala smatrati izazovom, a ne prijetnjom."

Pazite, protestantske sekte su i im doslovno otele milijune vjernika, a moderni biskupi na ekumenskim skupovima govore o "međusobnom poštovanju".

Dok su protestantski agitatori agresivno širili svoja vjerska uvjerenja, postkoncilski biskupi su desetljećima govorili o ekumenizmu. 

 

Običan puk je gladovao za smislenim vjerskim sadržajem, a nudio mu se samo moderni humanitarizam i "teologija oslobođenja".

U ovom tekstu pokazat ću da se protestantizam nikada ne bio uspio toliko proširiti da nije bilo reforma iz 1960-ih i 1970-ih, a tu napose mislim na postkoncilski ekumenizam.

Kako to možemo znati? Jednostavno. Protestantske sekte iz SAD-a pokušavale su se proširiti na Srednju i Južnu Ameriku još i prije Drugoga vatikanskog koncila, ali nisu uspijevale postići značajnije rezultate.

Prvi protestantski "misionar" stigao je u Gvatemalu još 1843. godine. U latinoameričke zemlje su neprestano dolazili protestantski emisari, posebno u države koje su imale antiklerikalne ili masonske poglavare. No, američki protestanti jednostavno nisu uspijevali "obratiti" obične ljude na svoju religiju.

Kako to da prije Drugoga vatikanskog koncila nisu mogli postići nikakve značajnije rezultate, a nakon koncila su u vrlo kratkom vremenu povukli milijune ljudi u protestantizam?

Krenimo redom. Pogledat ćemo prvo kako su se protestanti iz SAD-a pokušavali proširiti na Latinsku Ameriku prije Drugoga vatikanskog koncila. Nakon toga, pogledat ćemo kako su im reforme nakon Drugoga vatikanskog koncila olakšale širenje u (nekoć) katoličkim zemljama.

1) Prvi pokušaji protestanata da se prošire na Latinsku Ameriku

Da se protestantske sekte iz SAD-a pokušavaju proširiti na Latinsku Ameriku, bilo je vrlo dobro poznato u cijelom svijetu još 1920-ih i 1930-ih. O tome su u ono vrijeme pisale čak i katoličke novine u Hrvatskoj.

Dobar primjer možete vidjeti u listu "Luč" – glasilu hrvatske katoličke mladeži (iz domagojske grane katoličkog pokreta).
Luč u veljači 1929. godine (br. 6.) donosi članak pod nazivom "Protestanti i Južna Amerika".

Članak počinje ovim riječima:

"Protestantizam nije jedna određena vjerska organizacija, već je savez brojnih, često neprijateljskih crkava, koje se slažu tek u jednoj stvari, a ta je: neprijateljstvo spram katoličke Crkve. Dakako u svojoj su borbi s Crkvom tijekom vijekova upotrebljavali sasma različita sredstva, ali su se uvijek odlikovali svojom bezobzirnošću u njihovu izboru. XVI. i XVII. vijek, doba su njihove nasilne, vojničke ofenzive i obraćanja mačem. XIX. i XX. vijek doba su drugačije, ne manje nasilne propagande. To je propaganda novcem i svim onim sredstvima koje novac stavlja na raspoloženje. Specijalno poprište takovog djelovanja su danas južna i centralna Amerika, koje jedinstvenim imenom nazivlju Latinska Amerika. Tu su najteže rane zadate katolicizmu i tu je uloženo i najviše protestantskog novca."

Autor članka tvrdi da su i lokalne masonske lože podržavale promicanje protestantizma u Južnoj Americi:

"Framazunske lože kao naravne neprijateljice Crkve bile su im predstraže, jer već skoro nakon oslobođenja učestale su pod njihovim uplivom zaplijene crkvenog imetka i druge slične mjere u mnogim novim republikama i s tim u vezi rušenje tradicijonalnog socijalnog ugleda i položaja, kojeg je Crkva kroz vijekove u dotičnim zemljama zauzimala."

Nažalost, neke latinoameričke države imale su antiklerikalne vlade (sjetite se Callesa u Meksiku), koje su otvarale vrata protestantskim sektama iz SAD-a, kako bi smanjile utjecaj Katoličke Crkve. Tako su američki protestanti počeli otvarati škole na engleskom jeziku, koje su širile protestantsku propagandu:

"Najkasnije su došle prave protestantske škole, koje su dakako podučavale na engleskom jeziku i čija je tobožnja svrha bila ta obuka, ali su 'usput' vršile i protestantsku propagandu. Rezultati toga školstva bili su da su se u inteligenciji koja je izašla iz tih škola razvili čisti religijozni indiferentisti i prikladni kandidati za framazunske lože. Konačno su došle još i 'socijalne' institucije, stvarno agencije za kupovanje duša u vidu potpora, odraslih i djece. Konfesijonalni rezultati svega toga bili su slabi, bar u većini zemalja, a specijalno tamo gdje politička vlast nije protežirala te 'konverzije', jer korupcijom se ne stvara vjerska svijest, nego se uništava. Dašto da je n. pr. u Guatemali bilo drugačije, jer je tamo predsjednik Republike tvrdio da ne će mirovati tako dugo dok ne će svakoj katoličkoj Crkvi nasuprot stajati protestantska. Slično je bilo po katkada i u drugim državama, gdje su bile antiklerikalne vlade. Ipak se u glavnom može reći, da direktni rezultati nisu bili povoljni za protestante, ali zato je šteta što ju je pretrpjela Crkva bila vanredno velika. Stvorilo se naime masu inteligenata-indiferentista."

Jasno je i da širenje utjecaja Sjedinjenih Američkih Država preko protestantkih sekti moralo izazvati reakciju domaćih "nacionalista":

"Nacijonalisti Latinske Amerike sa sve većom zabrinutošću gledaju na činjenicu da Unija zadobija sve veći ekonomski uticaj na čitav američki kontinent i da sve više suzuje političku slobodu američkih republika, od koji sve više njih pada pod otvoreni ili prikriveni protektorat Unije. Zato ti krugovi nastoje da suzbijaju anglosaksonski utjecaj uopće, a protestantski napose. - Raspoloženje u tom smislu je tako jako u pučanstvu, da se jednom misijonaru metodistu jednom desilo, da je došao u jedno mjesto u Braziliji i tu htio da održi predavanje i prespava, ali nije mogao naći ni sale ni sobe ni slušalaca."

Zaključak je članka:

"Narodi Latinske Amerike su naime shvatili da u katolicizmu imadu najjači oslon i za svoj svjetovni kulturni i nacijonalni razvitak, pa odatle i takovo držanje vladajućih krugova i inteligencije u tim državama. Prema tome se može i za budućnost reći, da je osigurana, ako razvitak bude normalan t. j. ako će katolici Latinske Amerike sabrati sile za samoobranu i ako katolici u Sjevernoj Americi budu dati tom nastojanju svoje braće potrebnu potporu protiv svojih protestantskih zemljaka."

Dakle, vidimo da su se katoličke snage i u SAD-u i u Južnoj Americi aktivno suprotstavljale protestantizmu. Upravo je to ono što će se promijeniti nakon Drugoga vatikanskog koncila.

2) Ekumenizam u pastoralu otvorio je vrata širenju protestantizma

Vidljivo lice postkoncilskog ekumenizma jesu razni susreti s pripadnicima odvojenih vjerskih zajednica. Na njima su vjernici mogli desetljećima gledati kako se njihovi biskupi srdačno susreću vođama protestantskih zajednica. Naravno da su takvi prizori kod mnogih mogli stvoriti mišljenje da je posve nevažno je li netko katolik ili pripadnik neke "druge zajednice".

Pod utjecajem ekumenizma, postkoncilski svećenici prestali su propovijedati osnovne istine o Crkvi: da je Katolička Crkva jedina prava Kristova Crkva i da izvan Katoličke Crkve nema spasenja.

Djeca u modernim katekizmima više nisu učila da je protestantizam krivovjerje, kao što je to bilo prije Drugoga vatikanskog koncila.
Sjetite se samo što Veliki katekizam sv. Pija X. kaže o protestantizmu:

"Protestantizam ili reformirana vjera, kako su je ponosno nazvali njezini utemeljitelji, jest zbroj svih hereza, koje su bile prije nje, koje su bile poslije, i koje bi se još mogle javiti da izazovu pokolj duša."

Usporedite to s onim što danas djeca uče na vjeronauku o "drugim kršćanskim zajednicama".

U svemu ovom ne smijemo zaboraviti ni učinak postkoncilskih liturgijskih reformi. I sami sastavljači nove liturgije su priznali da su iz liturgije uklonili sve ono što bi moglo smetati protestantima. To može lako vidjeti i netko tko nije stručnjak.

 
Evo, vidio sam danas fotografiju unutrašnjosti jedne protestantske crkve u Brazilu. Doslovno nema nikakve razlike između nje i prosječne "moderne crkve" u kojoj se služi novi obred mise.

Među postkoncilskim vjernicima proširili su se i razni "novi pokreti", koji izravno potječu iz protestantizma, poput "karizmatskog pokreta".

Kad se sve ovo uzme u obzir, jasno je zašto mnogima u Južnoj Americi nije bio nikakav problem prijeći u protestantske sekte. Bili su protestantizirani još u vrijeme dok su formalno bili "katolici".

3) Kanonsko pravo i protestantizacija

Kažu da u Brazilu nije rijetkost da formalni "katolici" pohađaju protestantske "službe", iako se i dalje službeno vode kao "katolici".

U Europi se takve stvari vežu uz zajednicu Taizé, koja organizira ekumenske susrete za mlade uz svesrdnu podršku modernih prelata.

To je bilo nezamislivo prije Drugoga vatikanskog koncila: ne samo zato što su vjernici jasno učili na vjeronauku da je protestantizam krivovjerje, nego i zato što tradicionalno kanonsko pravo propisuje kazne za sudjelovanje u nekatoličkim obredima.

Zakonik kanonskog prava iz 1917. ističe da je vjernicima zabranjeno aktivno sudjelovanje u nekatoličkim obredima (kan. 1258.).
A tko prekrši tu odredbu, pada pod sumnju za krivovjerje, kao što propisuje kan. 2316.:

"Qui quoquo modo haeresis propagationem sponte et scienter iuvat, aut qui communicat in divinis cum haereticis contra praescriptionem can. 1258, suspectus de haeresi est."

("Tko na bilo koji način, namjerno i svjesno pomogne širenju krivovjerja, ili tko sudjeluje u obredima s krivovjercima protivno propisu kanona 1258., sumnjiv je za krivovjerje.")

Ove odredbe uklonjene su iz novog Zakonika kanonskog prava iz 1983. godine.
Zašto su ih uklonili? Možda zato da omoguće ekumenske i međureligijske skupove, koji bi po tradicionalnom zakonodavstvu bili zabranjeni.

4) Ima li moderni kler znanja da se suprotstavi prodoru protestantizma?

Čak i kad bi kod modernog južnoameričkog klera bilo volje da se suprotstavi širenju protestantizma, postavlja se pitanje: Imaju li oni dovoljno znanja da obore protestantske zablude i hereze?

Zamislite si da ste župnik u Brazilu, i dođe vam neki župljanin s ovakvim pitanjima:
- "Zašto bih ja išao na ispovijed, a protestantski pastor mi kaže da je za oproštenje grijeha dovoljno da se samo pouzdajem da su mi grijesi oprošteni?"
- "Zašto bih se ja uzdržavao od mesa petkom, a protestantski pastor kaže da je sve to nepotrebno, da samo farizeji vode brigu oko postova?"
- "Zašto bih ja štovao svece, a protestantski pastor kaže da je to idolopoklonstvo?"

Naveo sam samo tri "lakša" primjera… A što kada dođe do težih teoloških pitanja, poput pitanja o milosti i slobodnoj volji, o opravdanju, o predestinaciji i spasenju, o odnosu naravnog i nadnaravnog reda, o vidljivosti Crkve i njezinim udovima, itd.

Mislite li da bi na ta pitanja znao odgovoriti netko tko je formiran u modernom južnoameričkom sjemeništu, gdje su ga učili o ekumenizmu i "teologiji oslobođenja"?

Stvar je jasna. Ne možete se suprotstaviti ovoj protestantizaciji, ako nemate kler koji poznaje tradicionalnu katoličku teologiju.

U najmanju ruku, trebali biste imati kler koji je dobro proučio djela sv. Roberta Bellarmina, posebno njegove Kontroverzije (Controversia) u kojima je opovrgnuo svaku protestantsku zabludu, detaljno dokazavši da su protestantska stajališta protivna Svetom Pismu, nauku svetih otaca i samom zdravom razumu.
Dakako, bilo bi poželjno da poznaju i djela ostalih klasičnih teologa (Suarez, de Lugo, Billuart, Franzelin, Billot, Garrigou-Lagrange…).

 

Bez tradicionalne teologije, ne možemo uopće niti započeti razgovor o povratku katolicizma u područja iz kojih su ga potisnuli protestantizam i modernizam.

 

 

Javni grešnici

Odredbe Rimskog obrednika o uskraćivanju pričesti javnim grešnicima

Postoji više razloga zašto razlikujemo javne grešnike (peccatores publici) i tajne grešnike (peccatores occulti). Nije ista stvar ako netko tajno čini grijeh i ako to čini javno. Javni grijesi nose dodatno obilježje sablazni. Sablazan je riječ ili čin koji drugom čovjeku daje prigodu da duhovno strada, tj. da padne u grijeh. Na primjer, ako dijete čuje kako njegovi roditelji psuju, može i samo naučiti da psuje. Ako mladić vidi da njegov najbolji prijatelj živi u bludnoj vezi, može i sam dobiti poticaj da krene istim putem. Dakle, sablazan je grijeh protiv ljubavi prema bližnjemu.

Govoreći o grešnicima kojima treba (javno) uskratiti pričest, sv. Toma Akvinski razlikuje tajne i javne grešnike (Summa theologica, III, q. 80, a. 6):

"...circa peccatores distinguendum est. Quidam enim sunt occulti, quidam vero manifesti; scilicet per evidentiam facti, sicut publici usurarii aut publici raptores; vel etiam per aliquod iudicium ecclesiasticum vel saeculare."

("…glede grešnika treba razlikovati. Naime, jedni su tajni, a drugi su očiti, to jest po očitoj činjenici, kao javni kamatari ili javni otimači; ili također po nekoj crkvenoj ili svjetovnoj presudi.")

Tradicionalni Rimski obrednik (u poglavlju o sakramentu Euharistije) kaže sljedeće o dužnosti svećenika da uskrati sv. pričest javnim grešnicima:

"Arcendi autem sunt publice indigni; quales sunt excommunicati, interdicti, manifestique infames, ut meretrices, concubinarii, foeneratores, magi, sortilegi, blasphemi, et alii ejus generis publici peccatores, nisi de eorum poenitentia et emendatione constet, et publico scandalo prius satisfecerint."

("A treba odbiti one koji su javno nedostojni, kao što su izopćenici, kažnjeni interdiktom i očito beščasni, kao bludnice, konkubinarci, kamatari, oni koji se bave magijom, kockanjem, hulitelji i drugi grešnici iste vrste; osim ako se znade da su se pokajali i popravili, te prije (pričesti) zadovoljili za javnu sablazan.")

Istaknuti moralni teolog Joseph Aertnys među javne grešnike svrstava i "urednike bezbožnih i bestidnih dnevnika, autore knjiga iste vrste" ("redactores impiorum vel obscoenorum diariorum, auctores librorum ejusdem generis"). Pogledaj: J. Aertnys, Theologia moralis juxta doctrinam s. Alphonsi, lib. VII., tract. II., cap. IV., n. 149.

Kad danas pogledate kakvi sadržaji izlaze u običnim "mainstream" novinama, teško da biste mogli pronaći neku veću razliku između "običnih novina" i otvoreno bezbožnih i bestidnih medija. Nemoral se otvoreno slavi i u jednima i u drugima.

Među javne grešnike ubrajaju se, dakako, i članovi osuđenih i zabranjenih organizacija (masoni, komunisti itd.).

Ovdje trebamo naglasiti da nazivanje nekoga "javnim grešnikom" nije nekakva etiketa, niti je to svrha samo sebi. Cilj je, dakako, obraćenje grešnika, ali i zaštita drugih vjernika od opasnosti koje nose javne sablazni.

Dobro je poznato kakve su teške pokore određivane javnim grešnicima u prvim stoljećima kršćanstva. Mnogi su morali godinama vršiti javnu pokoru, prije nego što bi bili pripušteni sv. pričesti. Ipak, javne pokornike iz tih starih vremena treba razlikovati od javnih grešnika o kojima danas govorimo. Stari javni pokornici bili su kršćani koji su se pokajali za grijehe, ispovjedili, a preostalo im je još da izvrše pokoru (zadovoljštinu) za te grijehe – što su činili dugotrajnom javnom pokorom.

Kad danas govorimo o javnim grešnicima, mislimo na ljude koji se nisu pokajali za grijehe, već uporno (i javno) ustraju na opakom putu.

Broj osoba koje javno žive u stanju smrtnog grijeha porastao je do zastrašujućih razmjera zadnjih desetljeća. Potrebno je, stoga, istražiti jesu li na taj rast utjecale i reforme nakon Drugoga vatikanskog koncila ili nisu.

Potražit ćemo odgovor na to pitanje, promatrajući dva aspekta ove problematike:
1) Postkoncilske promjene u pastoralu;
2) Postkoncilske izmjene kanonskog prava.

1) Javni grešnici i pastoral

Tradicionalni katolički nauk kaže da je jedno od duhovnih djela milosrđa: grešnika prekoriti (opomenuti). O toj temi moglo bi se mnogo toga napisati, ali ovdje nemamo ni vremena ni prostora da ulazimo u detalje.

Istražite što sv. Toma Akvinski naučava o dužnosti bratske opomene, posebno o pitanjima tko je i kada dužan opomenuti grešnika (Summa theologica, II-II, q. 33, a. 2-7). Ta dužnost u određenim situacijama obvezuje sve kršćane, a posebno one kojima po njihovu staležu pripada briga za duhovno dobro drugih osoba: roditeljima za djecu, vladarima za podanike, biskupima i svećenicima za vjernike.

Sv. Toma kaže da su oni kojima je povjerena duhovna briga o drugima dužni potražiti ih kako bi ih opomenuli zbog grijeha (II-II, q. 33, a. 2 ad 4um):

"...qui habet spiritualiter curam alicuius debet eum quaerere ad hoc quod eum corrigat de peccato."

("...tko ima duhovnu brigu o nekome, dužan ga je potražiti kako bi ga opomenuo za grijeh.")

Sv. Alfonz Liguori ističe da se to odnosi i na župnike, koji imaju dužnost opomenuti svoje župljane ako vide da se oni nalaze u stanju smrtnog grijeha.

Sv. Alfonz tako piše u svojem priručniku za ispovjednike (Praxis confessarii, n. 199.):

"Tenetur Parochus se informare de iis qui vivunt in peccato lethali, ut eos corrigat: de inimicitiis et scandalis, praesertim inter sponsos, ut, quantum possibile est, illis afferat remedium. Inquit S. Thomas (2. 2. q. 33, a. 2 ad 4.): Qui habet specialem curam alterius, debet eum quaerere ad hoc, ut corrigat de peccato. Et quando scandalum est alicujus personae potentis (et praecipue Sacerdotis) cui ipse non valet remedium afferere, debet saltem de hoc episcopum certiorare pro remedio opportuno: et ob quemcunque respectum, aut timorem hoc non potest omittere. Bonus pastor tenetur dare vitam pro ovibus suis."

("Župnik je dužan informirati se o onima koji žive u smrtnom grijehu, kako bi ih opomenuo: za neprijateljstva i sablazni, osobito među zaručnicima, kako bi im donio lijek, koliko je moguće. Kaže sv. Toma (2. 2. q. 33, a. 2 ad 4.): Tko ima duhovnu brigu o drugome, dužan ga je potražiti, kako bi ga opomenuo za grijeh. A kada je riječ o sablazni neke moćne osobe (a posebno svećenika), kojem sam ne može pružiti lijek, treba barem obavijestiti biskupa za prikladan lijek: i ovo ne može propustiti ni zbog kakvog obzira ili straha. Dobar pastir dužan je dati život za svoje ovce.")

Nadalje, sv. Alfonz kaže da župnik mora jasno dati do znanja da neće dati odrješenje na ispovijedi zaručnicima koji se ponašaju kao da su već u braku, niti njihovim roditeljima koji to dopuštaju (Praxis confessarii, n. 204.):

"Et loquendo de sponsis, qui domos sponsarum frequentant, dicat tam ipsos, quam illarum parentes qui hoc permittunt, non posse absolvi, nisi praefatas occasiones auferant."

("I govoreći o zaručnicima koji pohađaju kuće zaručnica, neka kažu da ni oni, ni njihovi roditelji, koji ovo dopuštaju, ne mogu biti odriješeni, ako ne uklone ove prigode.")

Ako pogledate stara izvješća o pastoralnim vizitacijama, primijetit ćete da se među ostalim podacima o župama, navodi i to koliko u župi ima ljudi koji javno žive u teškom grijehu, tj. u grešnim vezama.

To je jedan od važnih pokazatelja koji dobro govori o tome je li pastoralni rad uspješan ili neuspješan. Ako u župi imate ogroman broji ljudi koji (javno) žive u stanju smrtnog grijeha, onda je to očito pokazatelj loših rezultata pastorala.

U vremenima nakon Drugoga vatikanskog koncila do danas, ni jedna riječ se toliko često ne spominje kao riječ "pastoral".
A koji su stvarni rezultati tog "modernog" pastorala, radi kojeg su provedene sve one postkoncilske reforme, od nove liturgije i novih obreda sakramenata, pa sve do novog Zakonika kanonskog prava?
Pitamo za stvarne rezultate koje možemo statistički izmjeriti, a ne o nečijim subjektivnim mišljenjima.

Postavite si pitanje: Koliko danas ljudi javno živi u stanju smrtnog grijeha? Teško je dati konačnu brojku, ali postoje indikacije koje pokazuju koliko stanovništvo neke zemlje drži do predbračne čistoće i bračnog morala.
Jedan od pokazatelja su podaci o broju djece rođene izvan braka.

Prema Eurostatu, 2018. godine u Europskoj uniji bilo je osam država u kojima je više djece rođeno izvan braka, nego djece rođene u braku.
Ne čudi to što se ovdje nalaze liberalne protestantske države poput Švedske, Danske i Nizozemske, nego to što se u samom vrhu nalaze (nekoć) katoličke zemlje poput Francuske, Portugala i Slovenije.

U Francuskoj je 60% djece rođeno izvan braka, u Portugalu 56%, a u susjednoj Sloveniji 58%.
Oprostite, ali te brojke nisu samo posljedica sekularizacije, nego i "modernog pastorala".

Rekao bih da problem postoji na tri razine:
1) moderni vjeronauk za djecu i mlade (ne uči se tradicionalni katekizam, nego neki "moderni nauci");
2) propovijedi koje vjernici slušaju u crkvama, a na kojima očito ne čuju ništa protiv grešnih veza;
3) propuštanje sankcioniranja javnih grešnika. Mislim na one koji, i nakon opomene, ostanu tvrdokorni u grijehu. Danas se, uglavnom, ne koristi čak ni ono malo sankcija koje za slučajeve tvrdokornih grešnika predviđa novi Zakonik kanonskog prava: uskrata sakramenata, uskrata crkvenog sprovoda.

Kombinacija ovih faktora dovela je "moderne vjernike" u stanje svijesti u kojem se oni ne boje habitualno živjeti u stanju smrtnog grijeha.

Ljudi u gore spomenutim zemljama sigurno su puno puta čuli kako svećenici propovijedaju o miru u svijetu, o prihvaćanju stranaca i uključivosti, ali nikada nisu čuli propovijed o strahoti grijeha, o obveznosti Božjega zakona, o dužnostima čuvanja čistoće, o odvratnosti bludnog grijeha, o posljedicama grijeha, o četiri posljednje stvari…

Pretpostavljam da je lakše govoriti o stvarima na koje nemaš nikakav utjecaj (kao što su klimatske promjene i rat na Bliskom istoku), nego govoriti o kreposti čistoće, i tako se zamjeriti velikom broju ljudi koji žive u nečistoći.

I tako ta moderna religija postaje samo folklor… Pije se kuhano vino na adventskim sajmovima, kite se borovi, a moralni život stanovništva je gori nego u starih pogana… Dok prelati govore o ratovima u svijetu i o nejednakoj raspodjeli bogatstva.

No, temeljni problem je to što se u modernim sjemeništima ne uči tradicionalna katolička teologija (koja je uslijed postkoncilskih reformi zamijenjena nekim "novim teologijama"). Sada je pitanje imaju li klerici, koji su prošli kroz "modernu formaciju", uopće ispravno shvaćanje o pojmu grijeha i o njegovim posljedicama. A ovdje ne govorimo samo o onim najglasnijim modernistima, koji doslovno veličaju i slave grijeh na svojim sinodalnim putevima.

2) Javni grešnici u kanonskom pravu

Jedna od brojnih razlika između tradicionalnog kanonskog prava i novog Zakonika kanonskog prava iz 1983., jest izostanak pojma "javni grešnik". Naime, izraz "javni grešnik" ("peccator publicus") ne spominje se nigdje u novom Zakoniku.

U kanonu 915. gdje se govori o uskraćivanju pričesti tvrdokornim grešnicima, i u kanonu 1007., gdje se govori o uskraćivanju bolesničkog pomazanja, takve osobe označuju se opisno: "qui in manifesto gravi peccato obstinate perseverent" ("oni koji tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu").

U kanonu 1184., gdje se govori o uskraćivanju crkvenog sprovoda, takve osobe se nazivaju "peccatores manifesti" ("očiti grešnici").

Za razliku od toga, tradicionalni Zakonik kanonskog prava iz 1917. izričito koristi termin "javni grešnik".
Tako, primjerice, govoreći o udruženjima vjernika, Zakonik iz 1917. kaže da javni grešnici ne mogu biti primljeni (kan. 693. § 1.):

"Acatholici et damnatae sectae adscripti aut censura notorie irretiti et in genere publici peccatores valide recipi nequeunt."

("Nekatolici i oni koji su upisani u osuđenu sektu, ili su notorno upali u cenzuru, i općenito javni grešnici, ne mogu biti valjano primljeni.")

U kanonu koji govori o uskraćivanju sv. pričesti javnim grešnicima, isti se nazivaju "publice indigni" ("javno nedostojni") - kan. 855. § 1.:

"Arcendi sunt ab Eucharistia publice indigni, quales sunt excommunicati, interdicti manifestoque infames, nisi de eorum poenitentia et emendatione constet et publico scandalo prius satisfecerint."

("Treba odbiti od Euharistije one koji su javno nedostojni, kao što su izopćenici, kažnjeni interdiktom i očito beščasni, osim ako se znade da su se pokajali i popravili, te prije (pričesti) zadovoljili za javnu sablazan.")

Ovdje treba primijetiti da se u novom Zakoniku iz 1983., u kanonu 915., koji govori o uskraćivanju sv. pričesti, ne spominje da javni grešnici trebaju prvo zadovoljiti za javnu sablazan prije nego što pristupe sv. pričesti. Novi Zakonik samo kaže:

"Ad sacram communionem ne admittantur excommunicati et interdicti post irrogationem vel declarationem poenae aliique in manifesto gravi peccato obstinate perseverantes."

("Neka se ne pripuštaju svetoj pričesti izopćeni, ni kažnjeni interdiktom, pošto im je izrečena ili proglašena kazna, a ni drugi koji tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu.")

Dakle, u novom Zakonu se ne navode ona dva uvjeta o kojima govori Zakonik iz 1917.: da se za javne grešnike (prije pripuštanja sv. pričesti) treba znati da su se pokajali i popravili, te zadovoljili za javnu sablazan.

Također, stari Zakonik je stroži i jasniji od novoga u pitanju uskrate crkvenog sprovoda javnim grešnicima. Tako stari Zakonik izričito zabranjuje sprovod onima koji su namjerno počinili samoubojstvo, onima koji su poginuli u dvoboju, pripadnicima masonskih i drugih istovrsnih društava (kan. 1240.).

Još jedno mjesto gdje se u Zakoniku iz 1917. spominje pojam "javni grešnik" jest kanon 1066., koji kaže da župnik ne smije prisustvovati ženidbi javnog grešnika, ako se ovaj odbije prije toga ispovjediti i pomiriti s Crkvom:

"Si publicus peccator aut censura notorie innodatus prius ad sacramentalem confessionem accedere aut cum Ecclesia reconciliari recusaverit, parochus eius matrimonio ne assistat, nisi gravis urgeat causa, de qua, si fieri possit, consulat Ordinarium."

("Ako javni grešnik ili osoba koja je notorno upala u cenzuru, odbija prvo pristupiti sakramentalnoj ispovijedi ili se pomiriti s Crkvom, neka župnik ne prisustvuje njegovoj ženidbi, osim kada to traži važan [hitan] razlog o kojem se treba, ako može, posavjetovati s ordinarijem.")

Netko će možda reći: "Kazne ne mogu potaknuti ljude da se poprave." No, je li to baš tako?
U vrijeme dok su se gore spomenute odredbe provodile, među vjernicima je bilo puno manje javnih grešnika nego što ih ima danas.

Jedna stara poslovica kaže: "Qui differt poenas, peccandi laxat habenas." ("Tko odgađa kazne, popušta uzde grijesima.")

To se dobro vidi u postkoncilskom pastoralu. Godinama niste htjeli upotrijebiti nikakve sankcije protiv ljudi koji javno žive u grijehu, i sad imate situaciju da je toliko porastao broj ljudi koji žive u grešnim vezama: da imate čitave države u kojima se više djece rađa izvan braka nego u braku. Ne treba ni spominjati što to govori o mišljenju "modernih vjernika" o sakramentu ženidbe.

Uostalom, kako biskup ili svećenik može mirne duše gledati kršenje Božjih zapovijedi?
Gdje je tu ljubav prema Bogu? Gdje je revnost za Božji zakon?

Sv. Bonaventura kaže u svojem djelu De sex alis Seraphim (O šest krila serafa):

"Quantum vero diligis Deum, et, quae Dei sunt, purius desideras, tantum doles de offensa Dei, ubi vides eum non agnosci, et ideo inhonorari; ubi vides eum non amari, et ei non obediri, et ejus cultum destrui, et adversarios multiplicari, et laetificari. Et quantum diligis salutem proximi, tantum affligeris de perditione ejus et nocumento profectus ejus. Et licet haec charitas requiratur in omnibus amicis Dei, maxime tamen in vicariis Dei, qui secundum cor Dei moveri debent amore justitiae, et odio iniquitatis, juxta illud Psalmistae: Dilexisti justitiam, etc. (Psal. 44, 8). Justitia potest hic dici observantia omnium quae saluti vel profectui animarum necessaria sunt."

("Koliko uistinu ljubiš Boga, i s većom čistoćom želiš ono što je Božje, toliko više žališ zbog uvreda nanesenih Bogu, gdje vidiš da ga ljudi ne poznaju, i da ga zato ne časte; gdje vidiš da ga ne ljube, i da ga ne slušaju, i da se njegovo štovanje uništava, a da se umnažaju i raduju njegovi protivnici. I koliko više ljubiš spasenje bližnjega, toliko te više žalosti njegova propast i šteta njegovu napretku. I premda se ova ljubav traži od svih prijatelja Božjih, ipak se najviše traži od namjesnika Božjih, koji se trebaju kretati prema srcu Božjem, ljubavlju pravde i mržnjom prema bezakonju, prema onoj Psalmista: Ljubio si pravdu, itd. (Ps 44, 8). Pravdom se ovdje može nazvati obdržavanje svega onoga što je nužno za spasenje ili napredak duša.")

Tko zaista ljubi Boga, želi da ga svi ljube, da svi žive po njegovim zapovijedima i da ga svi dostojno štuju.

Pogledaj: Ljubav prema Bogu traži širenje njegova štovanja i uzvišenje njegove časti među ljudima. 

 

To je trebala biti rijetka iznimka, a ne svakodnevna pojava

U zadnje vrijeme izjave jednog svećenika o braku između katolika i muslimana izazivaju brojne komentare na internetu. Naslovi koji se ovih dana šire po portalima govore: "Crkva dopušta brak s muslimanom, ali pod jednim uvjetom".

To nije točno. Bilo bi točnije da ti naslovi kažu: "Crkva zabranjuje brak s muslimanom, osim u izuzetnom slučaju ako se ispune ovi i ovi uvjeti..."

Riječ je o ženidbenoj zapreci različite vjere (disparitas cultus), koja ženidbu čini nevaljanom.

Zakonik kanonskog prava iz 1917. god. kaže u kanonu 1070. § 1.:

Nullum est matrimonium contractum a persona non baptizata cum persona baptizata in Ecclesia catholica vel ad eandem ex haeresi aut schismate conversa."

("Ništetna je ženidba sklopljena između nekrštene osobe s osobom krštenom u Katoličkoj Crkvi ili onom koja se u nju obratila iz krivovjerja ili raskola.")

Novi Zakonik kanonskog prava iz 1983. ima sličnu formulaciju, ali umjesto riječi "nullum est" ("ništetan je") donosi riječi "invalidum est" ("nevaljan je") - kan. 1086. § 1.:

"Matrimonium inter duas personas, quarum altera sit baptizata in Ecclesia catholica vel in eandem recepta nec actu formali ab ea defecerit, et altera non baptizata, invalidum est."

("Nevaljana je ženidba između dviju osoba od kojih je jedna krštena u Katoličkoj Crkvi ili je u nju primljena i nije formalnim činom od nje otpala, a druga nije krštena.")

Da bi takva ženidba bila valjana, potrebno je dobiti dispenzu (oprost od zakona) kod nadležne crkvene vlasti. A za dobivanje te dispenze potrebno je ispuniti određene uvjete, među kojima se posebno ističe to da sva djeca budu krštena i odgojena u katoličkoj vjeri.

Međutim, čak i kad se (uz dispenzu) sklopi valjani brak s muslimanom, taj brak nije sakrament.
Zašto? Zato što sakramente može primiti samo krštena osoba. Krštenje se naziva vratima svih ostalih sakramenata. Bez krštenja ne može se primiti ni jedan drugi sakrament, pa tako ni sakrament ženidbe. Stoga, ženidba između krštene i nekrštene osobe nije sakramentalna.

Katolik koji se odluči za brak s nekrštenom osobom, sam sebe lišava sakramentalne milosti.

To je vrlo važna stvar o kojoj se premalo govori kad su u pitanju ovakvi brakovi.

Trebalo bi također ljudima pokazati odredbe sinoda iz prvih stoljeća Crkve, koje strogo zabranjuju veze i brakove sa židovima i poganima.
Naravno, na tim se sinodima nisu spominjali muslimani, jer u ono vrijeme islam još nije ni postojao. Muhamed je osnovao islam tek u 7. stoljeću.

Ipak, jasno je da se crkvene zabrane tih brakova odnose i na muslimane, kao i na sve druge nekršćane.

No, postavlja se pitanje: Zašto Crkva u izuzetnim okolnostima dopušta sklapanje braka s nekrštenim osobama?

Ako čitate klasične teologe, primijetit ćete da su oni smatrali da je ova dispenzacija namijenjena prvenstveno za područja gdje živi malo katolika, kao što su misijske zemlje, a ne za europske zemlje gdje katolici čine većinu stanovništva.

Bukvalno govoreći, kako u novootkrivenim misijskim zemljama živi malo katolika, tamošnji vjernici (ako žele zasnovati obitelj) često nemaju drugog izbora nego tražiti supružnika među nekatolicima. Za njih je prvenstveno namijenjen oprost od ženidbene zapreke razlike vjere.

Ali, to nikako ne možete reći za zemlje poput Hrvatske u kojima katolik lako može pronaći supružnika iste vjere. Koje bi opravdanje mogao imati hrvatski katolik da traži supružnika među pripadnicima druge religije?

Prümmer piše u svojem priručniku za moralnu teologiju (Manuale theologiae moralis, tom. III., Herder, 1960., str. 586.):

"In regionibus catholicis raro conceditur haec dispensatio, praesertim si agitur de matrimonio ineundo cum iudaeo."

("U katoličkim zemljama rijetko se udjeljuje ova dispenzacija, osobito ako se radi o sklapanju ženidbe sa židovom.")

Eto, u Prümmerovo vrijeme bila je rijetkost da netko u Europi dobije dopuštenje da sklopi brak s nekrštenom osobom.
A danas?

Što se promijenilo nakon svih postkoncilskih reformi? 

Na stranicama Švicarske biskupske konferencije (za frankofoni dio Švicarske) možete vidjeti njihove upute za ženidbe s nekrštenim osobama. Ovdje oni otvoreno kažu da se dispenza za zapreku razlike vjere dodjeljuje "praktički uvijek". 

 

Kako je moguće da ono što je prije Drugoga vatikanskog koncila bila rijetka iznimka, nakon Koncila postane nešto svakodnevno: što se dopušta "praktički uvijek"?

To možete usporediti s proglašenjima ženidbe ništetnom. Prije Drugog vatikanskog koncila, to je bila rijetkost s kojom se prosječan vjernik nikada ne bi susreo u svojem životu. A danas je traženje proglašenja ženidbe ništetnom postalo toliko često da su ga u Americi prozvali "Catholic Divorce" ("katolički razvod"), jer praktički svatko tko se želi razvesti, traži da mu se crkvena ženidba proglasi ništetnom. Razina relativizacije sakramenta ženidbe je dosegla zastrašujuće razmjere.

Dio te relativizacije je, svakako, i odviše liberalno dopuštanje brakova s nekatolicima.

Opet pitam: Koje bi moglo biti opravdanje da katolik u zemljama poput Hrvatske sklopi brak s nekrštenom osobom?

Nemojte samo govoriti o nekakvim neobjektivnim kriterijima poput "zaljubljenosti"... To su prolazne pojave, koje ne mogu biti čvrst temelj na kojem će čovjek graditi svoj život.

Čovjek je biće obdareno razumom i slobodnom voljom. Kad je riječ o životnim odlukama, poput odluke o životnom staležu, čovjek se ne može voditi strastima i požudama kao nerazumna životinja.

Ovdje se treba prisjetiti što je sveti arkanđeo Rafael učio mladog Tobiju o ženidbi.

Za kršćansko razumijevanje ženidbe iznimno je važna starozavjetna Knjiga Tobije, i to naročito ona upozorenja koja daje arkanđeo Rafael u Tob 6, 16-17 i Tob 6, 22.

U Vulgati ovako glasi Tob 6, 16-17:

"Tunc angelus Raphael dixit ei: Audi me, et ostendam tibi qui sunt, quibus praevalere potest daemonium. Hi namque qui coniugium ita suscipiunt, ut Deum a se et a sua mente excludant, et suae libidini ita vacent, sicut equus et mulus, quibus non est intellectus - habet potestatem daemonium super eos."

("Tada mu je anđeo Rafael rekao: 'Poslušaj me, i pokazat ću ti koji su oni koje može nadvladati demon. Naime, oni koji ženidbu tako primaju, da Boga isključuju od sebe i svojega uma, i tako se predaju svojoj požudi, poput konja i mazge, koji nemaju razuma - nad njima ima vlast demon.' ")

Drugo važno mjesto su one riječi iz Tob 6, 22, koje u Vulgati glase:

"accipies virginem cum timore Domini, amore filiorum magis quam libidine ductus"

("uzet ćeš djevicu sa strahom Gospodnjim, vođen više ljubavlju prema djeci [potomstvu], nego prema požudi")

Kako bi djeca zaista bila odgojena u katoličkoj vjeri redovito je potrebno da odrastaju u katoličkom okruženju, a ne u nekakvom "međureligijskom" okruženju. No, čini se da postkoncilski "progresisti" baš žele takva međureligijska okruženja.

Kakve informacije dobivaju obični vjernici o sklapanju braka s muslimanima? 

Na internetskim stranicama Švicarske biskupske konferencije možete pronaći dvije brošure iz 2007. odnosno 2009. godine, koje daju upute o brakovima s muslimanima.

Ne znam jesu li obje brošure pisale iste osobe, ali se čini da je druga brošura nešto liberalnija od prve. Analizirat ćemo pobliže poruke ovih brošura, jer one pokazuju sve kontradikcije postkoncilskog pristupa ovakvim brakovima. S jedne strane, žele ispuniti zahtjeve kanonskog prava, a s druge strane, žele biti u dobrim odnosima s muslimanskom zajednicom u multikulturalnom društvu.

Kao prvo, uznemirujuće je što se u prvoj brošuri takav brak naziva "mariage catholico-musulman" ("katoličko-muslimanski brak") kao da je tu riječ o nekakvom sinkretističkom spajanju između dviju religija.

Ipak, brošura kaže da Crkva ne potiče sklapanje brakova s muslimanima, "posebno zbog posljedica koje to ima na vjerskoj, kulturnoj i društvenoj razini, te na razini međureligijskog dijaloga", navodeći da se i sami muslimani protive takvim brakovima. No, odmah zatim brošura kaže da se tu prvenstveno radi o "pastoralnoj službi" koju treba pružiti osobama kojih se to tiče... A znamo da riječ "pastoral" u rječniku "progresista" praktički podrazumijeva da je sve dopušteno.

Brošura nastavlja da Crkva poštuje "izbor jednog para za katoličko-muslimanski brak" ("le choix d’un couple pour un mariage catholico-musulman") i želi im pomoći "pastoralnim pristupom razlučivanju".

Autori brošure svjesni su da muslimani imaju potpuno drugačiji pogled na brak, jer ga oni gledaju prvenstveno kao ugovor:

"Brak u muslimanskoj tradiciji je prvenstveno ugovor pred muslimanskim svjedocima, kao i nagodba o odšteti za razvod."

Među poteškoćama s muslimanske strane ističe se dozvola poligamije (muškarac može imati više žena):

"U slučaju braka između katolika i muslimana, potrebno je posebno provjeriti je li muslimanski partner spreman ostati vjeran jednom supružniku i željeti mu dobro, te izjavljuje li katolički partner svoju predanost neraskidivosti njihove zajednice."

Evo jedne kontradikcije. Prva brošura kaže da "katolički partner" mora pokazati svoju "predanost neraskidivosti njihove zajednice". No, druga brošura kaže da je preporučljivo da prije braka sklope građanski ugovor pred javnim bilježnikom o svim spornim pitanjima, među kojima i o pravima u slučaju razvoda. Kako se onda netko može obvezati na neraskidivost braka, ako je već prije sklopio ugovor koji predviđa situaciju razvoda?
Kaže druga brošura o tom ugovoru:

"...preporučljivo ga je sastaviti pred bilježnikom prije vjenčanja. Na taj se način, u okviru švicarskog prava, mogu unaprijed riješiti sporna pitanja, kao što su provođenje vjenčanja, prava supružnika na obrazovanje djece (ne samo tijekom braka već i u slučaju rastave ili razvoda), vjerska pripadnost djece i supruge, nasljedna prava i rješavanje imovine, pravo na razvod braka, pravo na uzdržavanje za sebe i djecu, zaštita osobnih doprinosa i pravo na pravednu podjelu imovine u slučaju rastave ili razvoda."

Čini se da autore prve brošure posebno zabrinjava muslimansko stajalište o podređenosti žene svojem mužu. Ali, pritom ne navode što o podložnosti žena kaže Sveto Pismo, osobito apostoli sv. Pavao (Ef 5, 22-24; Kol 3, 18; Tit 2, 5) i sv. Petar (1 Pt 3, 1-5).

Umjesto Svetog Pisma, autori brošure pozivaju se na UN-ovu Opću deklaraciju o ljudskim pravima, koja govori o ravnopravnosti muškaraca i žena.

Kontradikcije se mogu vidjeti i u načinu sklapanja takvog braka.
Prva brošura kaže:

"Privola se mora dati pred svećenikom ili njegovim izaslanikom u prisutnosti dvaju svjedoka, tijekom Liturgije riječi, bez euharistijskog slavlja. Niti jedna druga ceremonija vjenčanja prema islamskom obredu ne smije se održati. To ne isključuje muslimansko 'svadbeno slavlje', pod uvjetom da ne sadrži elemente suprotne vjeri katoličke strane."

Druga pak brošura kaže:

"U duhu deklaracije Drugog vatikanskog koncila "Nostra aetate" o odnosima Crkve s nekršćanskim religijama, sasvim je zamislivo da muslimanske tekstove, posebno one iz Kurana ili islamske tradicije, mogu čitati rođaci ili poznanici muslimanskog supružnika - pod izričitim uvjetom da ne zamjenjuju liturgijske i biblijske tekstove i da ne proturječe nijednoj kršćanskoj istini."

Nejasno je što autori misle pod tekstovima iz Kurana koji "ne proturječe nijednoj kršćanskoj istini"... Pa, već samo nazivanje Muhameda "prorokom" proturječi kršćanskoj vjeri. 

Nadalje, u drugoj brošuri možete vidjeti očitu kontradikciju u pitanju odgoja djece iz takvih brakova. S jedne strane, autori spominju da katolička strana mora izraziti svoju volju da odgoji djecu u katoličkoj vjeri. No, s druge strane, kažu da djeca pripadaju "dvjema kulturama" i govore o nekom nejasnom "prenošenju vjere" (nije jasno koje vjere):

"Pripadnost dvjema kulturama može biti obogaćujuća za djecu, ali može predstavljati i izazove. Roditelji će morati biti svjesni prenošenja vjere."

A kažu i ovo:

"Muslimansko-kršćanski par nije bojno polje za teološke sporove, već mjesto gdje se najbolje od svake religije primjenjuje u konkretnoj praksi i pokazuje istinsko poštovanje prema vjeri onog drugog."

Čini se da potiču i sudjelovanje u aktivnostima druge vjerske zajednice:

"Poželjno je da se muslimansko-kršćanski par obveže ne samo na poštivanje vjerskih i zajedničkih obveza svakog partnera, već i da drugi partner djelomično sudjeluje u zajedničkom životu, barem u aktivnostima ili susretima bez vjerskih činova (prijateljska druženja, razmjene mišljenja)."

Očekuju valjda i da katolička strana treba učiti o islamu:

"Supružnici će morati vježbati međusobno slušanje i učiti o međusobnoj kulturi i religiji."

Jasno je da su ovakve stvari bile potpuno nezamislive prije Drugoga vatikanskog koncila i svih postkoncilskih ekumenskih i međureligijskih novina.

Dovoljno je spomenuti poslanicu "O kršćanskoj ženidbi" od 25. siječnja 1939., koju su popisali svi tadašnji hrvatski biskupi na čelu s bl. Alojzijem Stepincem.
Evo što ta poslanica kaže o mješovitim ženidbama:

"Da mogu zaručnici postići u braku doista željenu sreću, moraju da budu u svim važnim stvarima iste misli, istog osjećaja; a najvažnija je stvar sveta vjera. Brak može biti sretan samo tada, ako su jedno i drugo zadahnuti istim živim vjerskim osjećajima.
Ako supruzi nijesu složni u najvažnijoj stvari, to jest u vjeri, dolazi u obitelji često do mnogih nesuglasica: katolička je strana u opasnosti, da padne u vjerski nemar ili da uopće posvema zaboravi na svoje katoličke dužnosti.
Mješovite ženidbe nadalje otežavaju i uz povoljne okolnosti katolički odgoj djece: tako vode katoličkog roditelja i djecu u veliku opasnost.
S ovih razloga Crkva najstrože zabranjuje mješovite ženidbe i nikada ih ne odobrava.
Da se spriječe veća zla, katolička ih Crkva trpi iz važnih razloga, ali samo tada, kada je katolički odgoj djece osiguran i kada je odstranjena svaka pogibao duševne propasti.
Ako nekatolički zaručnik ne će da pristane na ove uvjete, Crkva ne može dopustiti mješovitu ženidbu.
I kad Crkva dopusti ženidbu s nekatoličkim drugom, moramo naglasiti da se ženidba smije sklopiti samo po katoličkom obredu. Katolička strana ne smije nikada, niti prije vjenčanja niti poslije vjenčanja, izjaviti svoju bračnu privolu pred nekatoličkim svećenikom. Crkveni zakon kazni ovakav griješni čin izopćenjem iz Crkve.
Ujedno moramo spomenuti, da ni pred Bogom ni pred Crkvom nije nikakav brak, ako se katolik vjenča po nekatoličkom obredu."

Pogledaj: Biskupska poslanica O kršćanskoj ženidbi.