Stjepan Bakšić: Kraljevstvo Kristovo i svetkovina Krista kralja

 

Blagdan Krista Kralja je jedan od onih blagdana koji imaju vrlo snažno izraženu teološku pozadinu, slično kao blagdan Presvetog Trojstva, Tijelovo, blagdan Bezgrješnog Začeća... Ako čovjek ne poznaje njihovo teološko značenje, tj. istine katoličke vjere na kojima se blagdani temelje, neće znati ni objasniti drugima "što zapravo slavimo". Pogledajte, na primjer, novinske izvještaje o blagdanu Tijelova ili pak odgovore ljudi na televiziji kad ih novinari pitaju "što za vas znači ovaj blagdan". 

Ili, na primjer, pogledajte propovijedi pojedinih modernih svećenika na blagdan Presvetog Trojstva, u kojima samo govore kako je riječ o "neshvatljivoj tajni", a apsolutno ništa ne kažu o tome što su točno vjernici dužni vjerovati o Presvetom Trojstvu ili što katolički dogmatski nauk govori o Presvetom Trojstvu: o jedinstvu božanske biti, o trojstvu osoba, o odnosima između pojedinih božanskih osoba… Ništa, ni riječi. Kao da govore agnostici. Kao da Crkva nema definiran nauk o tom i drugim pitanjima; kao da nemamo objavu koja čovjeka precizno uči što točno mora vjerovati kako bi se spasio. Tako da se čovjek pita znaju li moderni propovjednici išta o tome i što su uopće o tome učili u postkoncilskom neomodernističkom programu KBF-a.

Nažalost, ovakav je danas slučaj i s propovijedima na blagdan Krista Kralja, kao i izvještajima "vjerskih medija" na taj veliki blagdan. Malo tko danas jasno govori o pravom teološkom značenju tog blagdana. Naravno, jer je prilično nezgodan za liberale, laiciste, multireligijske sinkretiste i ekumeniste.

Zato opet moramo posegnuti za djelima naših starijih teologa (da izostavimo ovaj put strane autore). I ovdje nam opet pomaže prof. Stjepan Bakšić, vjerojatno najveći hrvatski dogmatski teolog 20. stoljeća.

Stjepan Bakšić je 1926. godine objavio članak "Kraljevstvo Kristovo i svetkovina Krista kralja" (Bogoslovska smotra, Vol. 14 No. 4) u kojem detaljno objašnjava teološko značenje tada novouvedenog blagdana Krista Kralja. Mislim da će nam biti korisno da pročitamo nekoliko pasusa iz tog članka.

Prvo treba istaknuti temeljnu istinu: Isus Krist je kralj i kao Bog i kao čovjek. Svakom razumnom čovjeku je očito da je Krist kao Bog zaista pravi kralj, pa to i ne treba potanko dokazivati. Stoga, Bakšić o tome kaže samo par riječi:

"Kao Bog on je bez svake sumnje apsolutni gospodar svega, te je sve stvorenje u potpunom, apsolutnom vezu ovisnosti o njegovu bitku, njegovim zakonima i providnosti. U toj su ovisnosti sva razumna i nerazumna stvorenja. Ovaj karakter apsolutne ovisnosti o Kristu kao Bogu treba tek napose naglasiti s obzirom na čovječanstvo. Kristovu naime božansku vlast i kraljevstvo treba da priznaje i pojedinac i državne zajednice kao organizirane cjeline. Razlozi su očiti. U državnu zajednicu ulazi čovjek po nagonu prirodnog zakona, koji se čovjeku očituje kao razumna težnja, da u proširenoj zajednici zadovolji onim potrebama intelektualnoga, moralnoga i fizičkoga života, koje ne može ostvariti ni kao pojedinac ni kao član obitelji. Jer je pak čitava narav čovječja sa svim svojim težnjama od Boga, očito je, da su i državne zajednice upravo kao takove od Boga i da su kao takove dužne iskazivati Bogu i Kristu potpunu kraljevsku čast i poštovanje. Ove izvode naravnog umovanja potvrđuju i riječi objave. Sv. Pavao otvoreno kaže: Nema vlasti nego od Boga. Prema tome svu vlast i auktoritet, kojim vrhovni upravnici naroda vrše u puku najvišu zakonodavnu, sudačku i kaznenu vlast, imadu ti upravnici ne od sebe ili naroda, nego od Boga, u čije ime upravljaju i vladaju. Isus Krist dakle u koliko je Bog, jest u pravom smislu: Rex regum et Dominus dominantium." 

No, Krist je kralj i kao čovjek, a ta činjenica zahtijeva detaljnije teološko obrazloženje. Stoga, Bakšić gotovo cijeli članak posvećuje toj temi. 

Kristovu kraljevsku čast dokazuje iz Staroga zavjeta: proroštva izražena u psalmima 2., 109., 71., 88., pa u djelima proroka Izaije, Danijela, Zaharije. Zatim iz Novog zavjeta: Lk 1, 31; 1 Kor 15, 23; Heb 2, 5-8; Otk 1, 4-5; Otk 19, 14-16.

Osim onih mjesta gdje se u Svetom pismu Krista izričito naziva kraljem, važna su i ona mjesta gdje mu se jasno pripisuje zakonodavna, izvršna i sudska vlast. Ako usporedite Kristovu vlast s vlašću u današnjim liberalno-demokratskim državama, uočit ćete mnogo važnih razlika. Naime, u današnjim liberalnim državama, čija politička filozofija potječe iz revolucija krajem 18. stoljeća (Francuska revolucija i Američka revolucija), kao temeljno državno načelo ističe se trodioba vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku. U liberalnoj ideologiji ove bi tri vlasti trebale biti međusobno neovisne.

No, kod Krista Kralja nema ove razdvojenosti između različitih grana vlasti. Krist ima i zakonodavnu, i izvršnu, i sudsku vlast. Ovdje su vrlo važna zapažanja prof. Bakšića:

"Krist je dakle, kako nas uče nesumnjivi izvori objave, pravi kralj, u najpotpunijem smislu značenja. No za istinitost i dokaz prave, stvarne Kristove kraljevske vlasti pruža nam sv. Pismo ne samo one svoje izvore, gdje se Kristu izričito i s posebnom emfazom pridijeva kraljevsko dostojanstvo, nego i ona mnogobrojna mjesta, gdje mu se pripisuje vrhovna društvena vlast: zakonodavna, sudačka i izvršna. Ova je naime trostruka vlast sastavni dio kraljevske časti, koja i nije ništa drugo nego najviši stupanj te trostruke vlasti. Prema vrelima objave Krist je dakle izvršivao najvišu državnu vlast. U potkrepu ćemo iznijeti nekoja mjesta.
Kao zakonoša bio je Krist već prorečen po Isaiji 33, 22: 'Gospodin je naime naš sudac, Gospodin je zakonoša naš, Gospodin je kralj naš, koji će nas spasiti'. Tu je službu vršio Krist u potpunom smislu. Prema punini vlasti, koju je primio, on stvara svoje zakone: 'Ako me ljubite, držite moje zapovijedi' (Iv. 14, 15). 'Ako moje zapovijedi uzdržite, ostat ćete u mojoj ljubavi' (Iv. 15, 10). Apostolima govori, neka idu svijetom 'učeći ih da drže sve, što sam vam zapovijedio' (Mat. 28, 20). U besjedi pak na gori opetovano prema starom zakonu ističe svoj riječima: 'ja vam kažem...' Apostol pak Pavao u poslanici Galaćanima piše: 'Nosite bremena jedan drugoga i tako ćete ispuniti zakon Kristov' (Gal. 6, 2). Krist je nadalje puninu zakonodavne vlasti pokazao, kad je osnovao svoju crkvu odredivši temeljne zakone, koji treba da prožimlju njezin društveni uređaj i unutarnji život. Ova čvrsta istina objave nalazi svjedočanstvo u crkvenom učiteljstvu. Koncil tridentinski definirao je protiv protestanata: 'Ako tkogod kaže, da nam je Isus Krist dan od Boga kao otkupitelj, u koga se treba uzdati, a ne također kao zakonoša, kome se moraju pokoravati, neka je proklet'."

Zatim, o Kristovoj sudskoj vlasti Bakšić ističe:

"Sudačka je Kristova vlast također jasno istaknuta u sv. Pismu. Čitamo kod Ivana: 'Jer Otac ne sudi nikomu nego je sav sud dao Sinu, da svi poštuju Sina kao što poštuju Oca' (Iv. 5. 22.). Ta se sudačka vlast odnosi i na ljude u ovome životu: 'Jer zato Krist umrije i uskrsnu i oživi da zavlada i mrtvima i živima' (Rim. 14, 9). Očito je, da se ovdje osobito kod Iv. 5, 22., radi o univerzalnoj sudačkoj vlasti Krista, u koliko je čovjek. Isključivu naime vlast sam suditi može imati jedino kao čovjek, jer kao Bog imade svu vlast zajedno s Ocem. Sv. Toma jednako, obazirući se na gore spomenuto mjesto iz sv. Ivana 5, 22., dokazuje, da se ondje radi o sudačkoj vlasti Krista kao čovjeka. Njegovo se izvođenje oslanja na tome, što već samo gledanje Boga sačinjava naše blaženstvo. Kad bi se dakle Bog u vlastitoj naravi pojavio pred grješnicima da ih sudi, već bi grješnici, time što bi ga pogledali, postali blaženi. Stoga će se na sudu pojaviti samo Sin, koji jedini imade uzetu ljudsku narav. (In. Ioan. lect. 4)."

O Kristovoj izvršnoj vlasti:

"Konačno Kristova sudačka vlast imade i izvršnu snagu. Ta, on će na dan suda reći pravednicima: 'Dođite blagosloveni', a prokletnicima: 'Odlazite od mene u oganj vječni'. Ta će se osuda odmah izvršiti, jer će ovi, kako govori pismo 'otići u vječne muke, a pravednici u vječni život'. Kod Ivana 14, 2-3. govori Gospodin apostolima: 'U kući oca moga mnogi su stanovi. A da nije tako kazao bih vam; jer idem da vam pripravim mjesto. I kad otiđem i pripravim vam mjesto, opet ću doći i uzet ću vas k sebi, da i vi budete gdje sam ja'. Napose sv. Apostol Pavao obećaje pravednicima: 'A vama, koje muče, pokoj s nama, kad se objavi Gospodin Isus s neba s anđelima Sile svoje, u ognju plamenomu. Tada će kazniti one, koji ne poznaju Boga, i koji se ne pokoravaju evanđelju Gospodina našega Isusa. Oni će trpjeti kazan, propast vječnu, da budu zabačeni od lica Gospodnjega i od silnoga veličanstva njegova.' (II. Solunj. 1, 7-9). U apokalipsi konačno čitamo za Krista: 'Ja sam prvi i posljednji i živi. I bio sam mrtav, ali eto sam živ u vijeke vijekova i imam ključeve od smrti i podzemlja' (Apok. 1, 17-18.)."

Značajna su i Bakšićeva zapažanja o pojedinim osobinama Kristova kraljevstva. Kako bi ih se pak shvatilo, potrebno je prvo razumjeti terminologiju i institute rimskog prava, koju su klasični teolozi izvrsno poznavali i koristili u svojim djelima (a o kojoj postkoncilski autori praktički ništa ne znaju). Srećom, prof. Bakšić uvijek prvo definira pojmove kojima se koristi u svojim raspravama:

"No još ostaje neriješeno pitanje, da li Krist imade i direktnu, neposrednu vlast nad svim ljudskim činima i zemaljskim stvarima. Prije nego odgovorimo na pitanje, treba da objasnimo neke pojmove i dademo dobar status quaestionis.

Ponajprije treba razlikovati direktnu vlast, jurisdikciju i direktno, neposredno vlasništvo sviju stvari: dominium jurisdictionis i dominium proprietatis.

Jurisdikcija uopće jest pravo, koje se odnosi na slobodne ljudske čine. Pravo pak vlasništva, jus proprietatis (proprietas in genere) jest pravo, koje se odnosi na stvari.

Jus proprietatis jest ili jus in re ili jus in rem.
Jus in rem imademo u onom slučaju, kad dužnost pada na neku osobu, da nam dade stvar, koja nam pripada. Jus in re jest pravo nad stvari, koja je već u našoj vlasti, tako, da s njom možemo raspolagati po slobodnoj svojoj volji. Jus in re zove se dominium proprietatis kao što se jurisdikcija, koja se odnosi na čine vlastitih podložnika naziva dominium jurisdictionis.

Izloživši u kratko ove pravne pojmove nastaje dvostruko pitanje:
1. da li Krist kao čovjek imade direktno pravo jurisdikcije nad svim ljudima i zemaljskim poglavarstvima;
2. da li kao čovjek imade direktno pravo vlasništva (dominium proprietatis) nad svim zemaljskim stvarima.

Postavimo ponajprije pitanje s obzirom na Kristovu jurisdikciju. No hoćemo li da na to pitanje dademo tačan odgovor, treba da za ispravno shvaćanje vlasti nad ljudskim činima (dominium jurisdictionis) dademo još jednu distinkciju.

U pravu naime jurisdikcije treba razlikovati: dominium jurisdictionis in actu primo ili vlast, jurisdikciju u korjenu i dominium jurisdictionis in actu secundo, t.j. izvršivanje same vlasti.

Što se tiče izvršivanja vlasti saglasno je mišljenje sviju bogoslova, da je Krist nije htio u svome životu izvršivati. U tom je smislu čovjeku, koji ga je molio: 'UčiteIju, reci bratu mome, da podijeli sa mnom baštinu', odgovorio Krist ovako: 'Čovječe, tko je mene postavio sucem ili dijeljiteljem nad vama'? (Luk. 12, 13, 14). U tom smislu pjeva i Crkva u jednom himnu na Bogojavljenje: 'Ne otima mrtvih stvari onaj, koji daje nebeske'. To jest iako nad njima ima pravo u korjenu (dominium jurisdictionis radicale) nije htio da ljudima uzme ni uporabu tih stvari, niti da poništi bliže, ljudsko pravo, po kojemu bi inače, neovisno naime od pozitivnog Kristovog prava, te stvari pripadale zemaljskim kraljevima i vlasnicima.

Stoga, kako piše Molina, 'Krist kao čovjek u tom smislu nije imao vlasništvo svijeta, što drugima nije oduzeo i sebi prisvojio vlasništvo kraljevstva i drugih stvari, nego je svatko ostao s pravima i vlasništvom kraljevstva i drugih stvari upravo kao da on nije došao. I to nije po Kristovom darovanju u koliko je čovjek, kao da ih (vlasništva) je on najprije bio primio, a onda ih razdijelio ljudima, nego kao što je prezreo upravljane i posjedovanje drugih zemaljskih stvari, tako je i sama kraljevstva i druge stvari ostavio njihovim gospodarima' (Molina, De justitia et jure, tom. 1. tr. 2. d. 28).

U pitanju pak, da li Krist imade neposredno i t.zv. vlast u korjenu nad svim kraljevima i stvarima (dominium jurisdictionis in actu primo ili radicale) slažu se uz malene iznimke općenito svi katolički bogoslovi i mladi i stariji, te uz Molinu, Suareza, Vasqueza i De Luga to pravo drže nesumnjivim. Kristu dakle ne pripada samo indirektno pravo na zemaljske stvari, u koliko je to naime potrebito za postignuće cilja, koji imade duhovno Kristovo carstvo - njegova Crkva, nego i direktno pravo tako, da je Krist mogao i mogao bi još uvijek bez povrede ičijega prava da si prisvoji sva kraljevstva svijeta, da skine sve kraljeve, jednom riječi; da raspolaže sa svim svijetom i njegovim stvarima snagom moći i prava, koje imade nad svim stvarima. Krist je dakle i kao čovjek gospodar svijeta i kralj nad kraljevima. Njemu su kao čovjeku podložne sve stvari. On je glava i gospodar sviju stvari. 'Jer držim' - zgodno ovdje primjećuje Molina - 'da, kao što je Bog, u koliko je Bog, universalni Gospodar sviju stvari, a s tim gospodstvom nijesu u protimbi partikularna vlasništva, koja je Bog dao stvorovima obdarenim slobodnom voljom, da je tako i Kristu u koliko je čovjek dao Bog apsolutno pravo i moć nad svim stvarima'.

Ova nauka, protiv koje su tek nekoji bogoslovi i to, kako primjećuje Pesch, više zbog nesporazumka u riječima nego u samoj stvari, imade čvrste oslone u sv. Pismu, gdje se Kristu pripisuje potpuna, apsolutna i universalna vlast nad svim stvarima. Spomenimo tek nekoja mjesta: 'Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji' (Mat. 28, 18). 'Riječ posla Bog sinovima Izraelovim, propovijedajući mir po Isusu Kristu, ovaj je Gospodin svima' (Djela A. 10, 36). 'Jer je sve pokorio pod noge njegove. A kad veli, da je sve njemu pokoreno, jasno je, da je osim onoga, koji je njemu sve pokorio' (1. Kor. 15, 27). Nadalje se Krist u Otkrivenju naziva 'Knez nad kraljevima zemaljskima' (1, 5) i 'KraIj kraljeva i gospodar gospodara' (19, 16). U poslanici Hebrejima naziva ga apostol 'baštinikom svega, po kojemu stvori i svijet' (1, 2). Nema nikoje sumnje, da ova svjedočanstva sv. Pisma, ako se uzmu u potpunoj snazi riječi, pridijevaju Kristu ne samo vrhovnu duhovnu vlast nego također i vremensku."

Ovo je važno znati, jer danas mnogi pogrešno tumače Kristove riječi: Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Evo kako ih tumači Bakšić:

"U tom svijetlu treba u prvom redu tumačiti Kristove riječi: 'KraIjevstvo moje nije od ovoga svijeta'. To jest ono de facto ne stoji u upravljanju zemaljskim stvarima niti mu je izvor u pravima, koja izviru iz ljudske prirode. Ne znači pak, da Krist mimo duhovno kraljevstvo nije imao pravo osnovati i drugo - vremenito kraljevstvo. Ako sada uzmemo, da dostojanstvo, odliku i čast neke osobe čini ne upotreba ili izvršivanje vlasti, nego vlast sama, jasno je, zašto vrhovna vlast nad svim zemaljskim stvarima može biti u Kristu bez stvarnog izvršivanja realnoga prava. Krist dakle imade dominium jurisdictionis nad čitavim svijetom. No unatoč toga, da opet ponovno naglasimo, zemaljski se kraljevi i vladari ne mogu zvati ni nametnicima ili uzurpatorima, jer je Krist ne posluživši se svojim pravom ostavio kraljeve u svoj vlasti, koju oni imadu po naravnom pravu. Ali oni se ne mogu zvati ni formalni zamjenici Kristovi u toj vlasti, jer on nije ni na koji način izvršivao svjetovnu vlast niti proveo njezine organizacije, pa dosljedno nije u tom izvršivanju postavio ni svojih zamjenika, kao što je to učinio u organizaciji svoga duhovnog kraljevstva - Crkve."

Napokon, i da nešto izdvojimo o Kristovom kraljevanju nad ljudskim društvom i državom, što je jedna od najvažnijih tema svetkovine Krista Kralja.

"Iz ovog pojma Kristovog suvereniteta nad čovječanstvom slijede i za pojedinca i za obitelj i za državne zajednice neke nužne obveze. Ponajprije svaki treba da prizna Krista kao suverenog vladara Crkve, koja je osnovana da nastavlja Kristovo djelo otkupljenja. I kao što se nitko ne može spasiti bez milosti Kristovog križa i neovisno od Crkve, u kojoj su te milosti pohranjene, tako se nitko ne može oteti obvezi da prizna suverenu vlast Krista kao vladara, vođe i osnivača Crkve. Krist nadalje imade, kako vidjesmo, i suverenu vlast u socialnom i političkom životu. On se je izvršivanja te vlasti odrekao. No iako Krist ne će da izvršuje svoja suverena društvena prava kao što to čini u Crkvi, t. j. da direkte po pozitivnim zakonima i svojim zamjenicima siže u upravu zemaljskih stvari, ipak slijedi, da su Kristovu suverenu kraljevsku čast dužni priznavati svi. Jer s jedne strane čast potpunog suvereniteta ostaje u Kristu iako se on s njime ne služi, a s druge strane pod uplivom duhovnog Kristovog kraljevstva stoji sav ljudski život u svim svojim oblicima i izražajima. Kristov zakon naime treba da prožima sav život: 'Držite moje zapovijedi' (Iv. 14, 15).

Ljudsko življenje treba da se odsele ravna ne prema zakonu Mojsijevu, nego prema novom Kristovom zakonu: 'A to ja vama kažem' (Dj. V. 44.); 'Novu vam zapovijed dajem' (Iv. 13, 34). Kristov zakon treba prema tome da bude pravilo čitavoga života. Ali baš zato, jer Kristovo kraljevstvo treba da potpuno zavlada ljudskim dušama t. j. njihovom spoznajom, voljom i čuvstvom, očito je, da je i socijalni život i političko djelovanje, u kojima se odrazuje djelatnost ljudskog duha, bitno pod uplivom gospodstva Krista kralja. Dosljedno međusobni odnošaji, temelj i napredak ljudskoga društva može da nađe zdravi izvor jedino u Kristovom zakonu.

Kad govorimo o dužnosti zajednice prema Kristu, nesmijemo zaboraviti ni da je za svu ljudsku djelatnost jedan sudac Krist, čija je sudačka vlast bez granica. 'Otac ne sudi nikoga, nego je sav sud predao Sinu, da svi štuju Sina košto poštuju Oca' (Iv. V. 22). Budući dakle da nema za koje ljudsko djelo drugoga suca do Krista, očito je, da će pred njegovim licem biti ispitivano sve, ne samo individualno djelovanje, nego i socijalni kolektivni rad i političke akcije. Tako nam evo i universalni karakter Kristovog suđenja opravdava zahtjev, da Krista kao kralja priznadu i poštuju svi: ne samo pojedini nego i zajednice."

Cijeli članak prof. Bakšića možete pronaći ovdje: Stjepan Bakšić - Kraljevstvo Kristovo i svetkovina Krista kralja.