Papa sv. Pio V. u buli Mirabilis Deus (11. travnja 1567.), kojom je proglasio sv. Tomu Akvinskoga crkvenim naučiteljem, ističe sljedeće o utjecaju Anđeoskog učitelja na Crkvu:
"Sed quoniam omnipotentis Dei providentia factum est, ut Angelici Doctoris vi et veritate doctrinae ex eo tempore quo caelitibus civibus adscriptus fuit, multae, quae deinceps exortae sunt haereses, confusae et convictae dissiparentur, quod et antea saepe et liquido nuper in sacris Concilii Tridentini decretis apparuit, eiusdem memoriam, cuius meritis orbis terrarum a pestiferis quotidie erroribus liberatur, maiore etiam quam antea grati et pii animi affectu colendam statuimus."
("No, kako se po providnosti svemogućega Boga dogodilo to da su se snagom i istinom nauka Anđeoskog učitelja, od onog vremena kad se pridružio nebeskim građanima, mnoga krivovjerja, koja su kasnije nastala, raspršila kao posramljena i poražena, što se i nekoć često pokazivalo, a i nedavno očito pokazalo u svetim dekretima Tridentskog koncila; pa još više nego prije zahvalne i pobožne duše određujemo da se štuje spomen onoga po čijim se zaslugama krug zemaljski svakodnevno oslobađa od kužnih zabluda.")
Papa Leon XIII. u enciklici Aeterni Patris (4. kolovoza 1879.) napisao je ove riječi o utjecaju sv. Tome na crkvene koncile:
"Ipsa quoque Concilia Oecumenica, in quibus eminet lectus ex toto orbe terrarum flos sapientiae, singularem Thomae Aquinati honorem habere perpetuo studuerunt. In Conciliis Lugdunensi, Viennensi, Florentino, Vaticano, deliberationibus et decretis Patrum interfuisse Thomam et pene praefuisse dixeris, adversus errores Graecorum, haereticorum et rationalistarum ineluctabili vi et faustissimo exitu decertantem."
("I sami ekumenski koncili, na kojima se ističe birani cvijet mudrosti iz čitavoga kruga zemaljskoga, uvijek su nastojali odati posebnu čast Tomi Akvinskom. Na lionskom, viennskom, firentinskom, vatikanskom koncilu rekao bi da je Toma prisutvovao i gotovo predvodio u odlukama i dekretima otaca, boreći se neoborivom silom i najvećim uspjehom protiv zabluda Grka, krivovjeraca i racionalista.")
Istu tvrdnju ponavlja i papa sv. Pio X. u motupropriju Doctoris Angelici (29. lipnja 1914.):
"Nam post beatum exitum sancti Doctoris, nullum habitum est ab Ecclesia Concilium, in quo non ipse cum doctrinae suae opibus interfuerit."
("Naime, nakon blaženog prelaska svetog Naučitelja, nije održan nijedan koncil Crkve na kojem on nije sudjelovao pomoćima svojeg nauka.")
Dakle, nauk sv. Tome bio je toliko utjecajan na koncilima, koji su održani stoljećima nakon njegove smrti, da pape kažu kako je sv. Toma gotovo "sudjelovao" na tim koncilima.
Jeste li ikada razmišljali o utjecaju sv. Tome Akvinskog na crkvene koncile? Jeste li ikada vidjeli neki primjer tog utjecaja?
Danas ćemo pogledati jedan takav primjer.
Donosim prijevod djela sv. Tome De articulis fidei et Ecclesiae sacramentis (O člancima vjere i sakramentima Crkve). Ovo djelo možda nije toliko poznato kao Summa theologiae, ali je i ono bilo vrlo utjecajno na crkveno učiteljstvo, posebno na učiteljstvo Firentinskog koncila sredinom 15. stoljeća.
Naime, dekret Firentinskog koncila Exultate Deo (22. studenoga 1439.) u dijelu gdje iznosi nauk o sakramentima, gotovo doslovno od riječi do riječi slijedi nauk sv. Tome iz djela De articulis fidei et Ecclesiae sacramentis.
Kako biste se sami mogli uvjeriti u ovu činjenicu, nakon rasprave De articulis fidei, donosim cjeloviti tekst spomenutog dekreta Firentinskog koncila. Taj je dokument značajan i zbog drugih područja crkvenog nauka (o tome malo više kasnije).
Prvo da kažemo nekoliko riječi o Tominom djelu De articulis fidei.
Ta kratka rasprava napisana je na zamolbu Leonarda de Comitibus, nadbiskupa sicilijanskog grada Palerma, oko 1261.-1262. godine. Sv. Toma iznosi i tumači pojedine članke vjere prema redoslijedu u Apostolskom vjerovanju. Kod svakog članka vjere navodi zablude i krivovjerja (hereze), koje su tijekom povijesti ustajale protiv vjerskih istina. Svaku od tih zabluda sv. Toma pobija argumentima iz Svetog pisma, kojima dokazuje istinitost katoličkog nauka.
Kad čitate Sveto pismo, možda ne primjećujete da je gotovo svaka rečenica svjedočanstvo za neku dogmu i argument protiv neke zablude ili hereze. To ćete početi zapažati, kad vidite kako sv. Toma u ovom djelu mačem Svetoga pisma siječe sve hereze od antičkih vremena, pa sve do njegova vremena.
Zaista, to je jedna vještina koju možete opaziti kod crkvenih naučitelja, a koju nemaju današnji "moderni teolozi". Razlog je tomu što je njihov pogled na Sveto pismo dijametralno suprotan. Pitanje je što modernisti uopće vjeruju od onoga što je napisano u Bibliji. Osim toga, zbog svojeg "ekumenskog mentaliteta", modernisti zaziru od same pomisli na borbu protiv hereza. Naprotiv, u svojoj "ekumenskoj širini" poštuju i prigrljuju svaku herezu i zabludu kao "ravnopravno mišljenje".
Kod sv. Tome vidjet ćete nešto sasvim drugo: pobijanje hereza i zabluda.
Kao što je spomenuto, ova Tomina rasprava utjecala je na dekret Firentinskog koncila Exultate Deo, pa trebamo istaknuti okolnosti u kojima je nastao navedeni dokument.
Tim je dokumentom sklopljena unija s Armencima, kao što je pet mjeseci ranije dekretom Laetentur caeli (6. srpnja 1439.) sklopljena unija s Grcima. Naime, jedan od glavnih ciljeva Firentinskog koncila bio je povratak istočnih naroda u Katoličku Crkvu. A kako je ispravna vjera temelj crkvenog jedinstva, u tim se dokumentima izlaže katolički nauk koji su istočni narodi dužni prihvatiti, kao što su, uostalom, svi vjernici dužni prihvatiti i ispovijedati pravovjerni nauk.
Dokument Exultate Deo posebno naglašava dijelove nauka u kojima nekatolički Armenci nemaju ispravno vjerovanje. Ovdje im se zato iznosi točno što su dužni prihvatiti i vjerovati, kako bi se vratili u Katoličku Crkvu. Armenski predstavnici na koncilu pristali su na sve što se od njih tražilo: u svoje ime, u ime svojeg patrijarha i u ime cijelog armenskog naroda.
U Denzingerovom Enchiridionu navodi se samo jedan mali dio dekreta Exultate Deo. Svakako, nedovoljan da shvatite ovaj vrlo opširni dokument.
Stoga, donosim cijeli dokument od početka do kraja. U tom koncilskom dekretu, Katolička Crkva traži od Armenaca da prihvate osam stvari:
1) Nicejsko-carigradsko vjerovanje s dodatkom Filioque;
2) definiciju Kalcedonskog koncila o dvije naravi u jednoj božanskoj Kristovoj osobi;
3) definiciju Trećeg carigradskog koncila o dvije Kristove volje i dva djelovanja;
4) da papu Leona Velikog štuju kao sveca i stup vjere, te da prihvate sve ostale koncile koji su zakonito održani pod vlašću rimskog prvosvećenika;
5) crkveni nauk o sakramentima (taj dio gotovo doslovno slijedi riječi sv. Tome Akvinskog);
6) Atanazijevo vjerovanje;
7) dekret o uniji s Grcima Laetentur caeli (donosi se u cijelosti prijepis tog dokumenta);
8) da usklade datume pojedinih većih blagdana s običajima sveopće Crkve.
Zašto Katolička Crkva sve ovo traži od Armenaca?
Kako bismo to shvatili, trebamo se prvo zapitati: U čemu je glavni problem kod nekatoličkih Armenaca?
Odgovor glasi: isti kao i kod nekatoličkih Kopta i Etiopljana. Oni odbacuju zaključke Kalcedonskog koncila (kao i sve koncile koji su kasnije održani).
Pa, ako se čudite kako je moguće da se protestanti i nakon 500 godina još uvijek drže Lutherovih hereza, što onda reći o Armencima, Koptima i Sirijcima koji se još uvijek drže hereza koje je sveopća Crkva osudila na koncilima prije gotovo 1600 godina?
Te hereze nisu postale manje grozne samo zato što je prošlo mnogo vremena. Krivovjerje ostaje krivovjerje.
No, danas ekumenisti kažu da sve to nije važno. Njima je jedino važno da netko sam sebe naziva "kršćaninom" i oni će ga smatrati "bratom", bez obzira na pitanje što ta osoba stvarno vjeruje ili ne vjeruje, ili što naučava zajednica kojoj dotični pripada.
Osim toga, mnogi ekumenisti imaju potpuno krive poglede na povijest istočnog raskola.
Danas se često zaboravlja da je istočni raskol bio dva puta prekinut. Prvi put na Drugom lionskom koncilu 1274. godine, a drugi put na Firentinskom koncilu 1439. godine.
Oba puta su bizantski car i carigradski patrijarh svečano priznali katolički nauk i podložili se rimskom prvosvećeniku. Međutim, Grci su nedugo nakon oba koncila ponovno pali u raskol, pretežito iz političkih razloga.
Ne smijemo zaboraviti da su svi istočni raskolnici (osim Rusa) živjeli gotovo 400 godina pod turskom vlašću. Ta turska vlast se uvelike miješala u crkvene poslove odvojenih istočnih zajednica, nastojeći ih držati što dalje od katoličkog Zapada, protiv kojeg je stoljećima ratovala.
Uostalom, carigradski patrijarh i danas živi pod turskom vlašću. Mislite li da on može poduzeti nešto što bi bilo protivno interesima turske države?
No, osim politike, nesjedinjene istočne zajednice odvajaju i mnoge teološke zablude.
Sv. Toma Akvinski dao je veliki doprinos borbi protiv tih zabluda svojim djelom Contra errores Graecorum (Protiv zabluda Grka), ali i drugim svojim djelima. Mi moramo biti potpuno jasni u pitanjima sadržaja kršćanske vjere.
Mislim da bi nam Tomina rasprava De articulis fidei mogla pomoći da bolje shvatimo Vjerovanje. Mnogi ljudi danas mehanički izgovaraju riječi Vjerovanja, a da uopće ne razumiju što govore. Ljudima treba pouka. Sv. Toma daje kratko i jasno objašnjenje svakog članka Vjerovanja, pokazujući povezanost svake riječi molitve s crkvenim naukom.
A sad dolazimo do treće stvari koju treba uvijek imati na umu. Nije dovoljno samo čitati djela sv. Tome i drugih teologa, niti je dovoljno samo istraživati dokumente papa i koncila. Sve to neće biti dovoljno bez Božje pomoći. Kao što sva dobra dolaze od Boga, tako je i prava spoznaja dar Božji.
Potrebno je zato mnogo moliti. Papa Leon XIII. na kraju svoje enciklike Aeterni Patris, kojom poziva na obnovu tomističke filozofije i teologije, ističe ključnu ulogu molitve:
"Probe autem novimus conatus Nostros irritos futuros, nisi communia cepta, Venerabiles Fratres, Ille secundet, qui Deus scientiarum in divinis eloquiis (1 Sam. 2, 3) appellatur; quibus etiam monemur, omne datum optimum et omne donum perfectum desursum esse, descendens a Patre luminum (Iac. 1, 17). Et rursus: Si quis indiget sapientia, postulet a Deo; qui dat omnibus affluenter, et non improperat; et dabitur ei (Iac. 1, 5). - Igitur hac quoque in re exempla sequamur Doctoris angelici, qui numquam se lectioni aut scriptio dedit, nisi propitiato precibus Deo; quique candide confessus est, quidquid sciret, non tam se studio aut labore suo sibi peperisse, quam divinitus accepisse: ideoque humili et concordi obsecratione Deum simul omnes exoremus, ut in Ecclesiae filios spiritum scientiae et intellectus emittat, et aperiat eis sensum ad intelligendam sapientiam."
("Dobro, naime, znamo da će Naša nastojanja biti uzaludna, ako zajedničke pothvate ne uređuje Onaj tko se naziva Bogom znanja u božanskim Pismima (1 Sam 2, 3), a koja nas također opominju da je svaki dobar dar i svaki savršeni poklon odozgor, silazeći od Oca svjetlosti (Jak 1, 17). I opet: Ako je komu potrebna mudrost neka moli od Boga, koji svima obilno daje i ne oklijeva; i dat će mu se (Jak 1, 5). - Stoga, i u ovoj stvari slijedimo primjer Anđeoskog učitelja, koji se nikada nije predao čitanju ili pisanju, a da prije toga nije molitvom umilostivio Boga; i koji je iskreno priznao da sve ono što zna, nije stekao toliko učenjem i trudom koliko je božanski primio. I zato svi zajedno molimo Boga poniznom i složnom prošnjom da u sinove Crkve pošalje duha znanja i razuma, i otvori im pamet kako bi shvatili mudrost.")
Trebamo se moliti sv. Tomi za obnovu katoličke teologije. Dugoročno, to je možda i najveća potreba kršćanskog puka. Jer, ako vi nemate svećenike koji su primili ispravnu teološku pouku, onda nemate ništa! Onda je ovaj narod u situaciji slijepca kojeg vode slijepci.
Crkveni poglavari dolaze i odlaze, biskupi dolaze i odlaze... Ali, današnji veliki problem modernizma na teološkim učilištima ostaje kao stalna i dugoročna pogibelj. Trebamo se zato moliti najvećem katoličkom teologu da se taj problem riješi i da se modernističko krivovjerje iskorijeni.
Stoga, nakon djela De articulis fidei i dekreta Exultate Deo, donosim dvije molitve sv. Tomi iz katoličke tradicije. Uzmite k srcu ove molitve, posebno molitvu Doctor angelice. Za tu je molitvu papa Leon XIII. podijelio oprost od 200 dana (3. srpnja 1885.), jednom dnevno.
Nakon njih uvrstio sam dvije kratke molitve sv. Tome prije učenja: Creator ineffabilis i Concede mihi.
Papa Pio XI. u enciklici Studiorum Ducem (29. lipnja 1923.) podijelio je oprost od 7 godina i 7 četrdesetnica vjerniku koji izmoli molitvu Creator ineffabilis. Štoviše, Pio XI. na kraju spomenute enciklike donosi prijepis te molitve, uz sljedeći poticaj biskupima:
"Ad extremum, quo nostrorum studia, Aquinate Magistro, in Dei gloriam Ecclesiaeque fructum cedant quotidie maiorem, his Litteris precandi formulam, qua ipse utebatur, adiungimus, Vosque obsecramus ut evulgandam curetis. Eam autem quotiescumque quis rite recitaverit, sciat, auctoritate Nostra, septem annorum totidemque quadragenarum poenam sibi esse remissam."Poslušajmo poticaj pape Pija XI. i molimo što češće Tominu molitvu Creator ineffabilis.
("Na kraju, kako bi naši studiji, pod vodstvom učitelja Akvinca, svakim danom išli na sve veću slavu Božju i korist Crkve, ovom smo pismu pridružili formulu molitve, koju je on sam koristio, i molimo Vas da se pobrinete da se ona raširi. A svaki put kad je tko pravilo izmoli, neka zna da mu je po Našoj vlasti otpušteno sedam godina i toliko četrdesetnica kazne.")
Na kraju, ukratko ponovimo što ćete pronaći u ovom radu. Sastoji se tri dijela:
1. Tomina rasprava De articulis fidei et Ecclesiae sacramentis, kako bi se vidjelo što je sv. Toma pisao;
2. Dekret Firentinskog koncila Exultate Deo, kako bi se vidio konkretan primjer utjecaja sv. Tome na crkveno učiteljstvo;
3. Molitve sv. Tomi, kako bi se pomoću zagovora ovog velikog crkvenog naučitelja obnovila katolička teologija i kako bi kršćanski puk zadobio potrebne kreposti i prosvijetljenje uma.
Sva tri dijela čine jedinstvenu cjelinu katoličke baštine, jer očituju neraskidivu povezanost teologije, crkvenog učiteljstva i molitvenog života vjernika (Lex orandi, lex credendi).
Jučer smo proslavili blagdan sv. Tome Akvinskoga. Uzmite, stoga, ovo njegovo djelo kao dar: Sv. Toma Akvinski - O člancima vjere i sakramentima Crkve.
Nema komentara:
Objavi komentar