Zahvalnost za oslobođenje iz zarobljeništva

Francuska vojska uhićuje papu Pija VII.

 
Prošla nedjelja, treća nedjelja u rujnu, podsjeća nas na prvotni dan određen za blagdan Sedam žalosti Blažene Djevice Marije (kao i petak nakon I. nedjelje Muke). Jedan aspekt toga blagdana se danas često zaboravlja, a to je motiv njegova proširenja na cijelu Crkvu: zahvalnost za oslobođenje pape Pija VII. iz Napoleonovog zarobljeništva.

Nevolje uvijek kroz povijest prate vojujuću Crkvu. Te nevolje nerijetko služe kao iskušenje da se vidi tko će ostati vjeran katoličkoj istini, a tko će kukavički pobjeći ili zanijekati istinu kako bi stekao neku sitnu korist.

S druge strane, stoljetno nadvladavanje nevolja i pobjede nad neprijateljima ostavile su dubok trag u katoličkoj liturgiji. Velik broj naših blagdana obilježava te velike pobjede. Prisjetite se samo nedavnog blagdana Uzvišenja svetog Križa.

I mnogi blagdani Blažene Djevice Marije uvedeni su ili prošireni u znak zahvalnosti za Gospinu pomoć u teškim bitkama kršćanstva protiv njegovih neprijatelja. Tako je blagdan Gospe od sv. Krunice (Gospe od Pobjede) uveden u zahvalu za pobjedu nad Turcima kod Lepanta 1571. godine, a blagdan Presvetoga Imena Marijina proširen je u spomen na pobjedu nad Turcima kod Beča 1683. godine.

Isto tako, dva Gospina blagdana na poseban su način vezana uz oslobođenje pape Pija VII. iz Napoleonovog zarobljeništva: blagdan Sedam žalosti Blažene Djevice Marije i blagdan Marije Pomoćnice.

Nakon povratka iz zarobljeništva, papa Pio VII. unio je u Rimski misal blagdan Sedam žalosti Blažene Djevice Marije, koji se prije toga slavio u Redu slugu Blažene Djevice Marije (serviti) i u pojedinim biskupijama.

Motiv se izričito spominje u dekretu Urbis et orbis od 18. rujna 1814., kojim je uveden blagdan:

"Cum in publicis Ecclesiae calamitatibus aucta plurimum fuerit devotio erga BEATISSIMAM VIRGINEM, iuxta Simeonis prophetiam in anima gladio transfixam, cuius commemoratio fit dumtaxat Feria VI. post Dominicam Passionis, dum Ecclesia ob sublimia Redemptionis mysteria, quae eo tempore celebrantur, in tristitia versatur, et luctu; cumque propterea Apostolica Sedes iampridem indulserit, ut in Ordine Servorum B. MARIAE VIRGINIS iterato idem festum solemniter perageretur in Dominica III. Septembris, quod postmodum extendit ad plurimas Provincias, et Dioeceses: hinc Sanctissimus Dominus Noster PIUS VII. Pont. Max. pia devotione motus erga BEATISSIMAM VIRGINEM MARIAM dolore transfixam, accedentibus etiam precibus Sermi Caroli Emmanuelis Sardiniae Regis, ac voto Emi, et Rmi Domini Cardinalis Iulii Mariae de Somalia uti Sacr. Rit. Congregationi Praefecti, suae vocis oraculo in Audientia mihi infrascripto Sub-Promotori Fidei sub hac die benigne impertita, praecepit, ut in posterum in universa Ecclesia ubique terrarum quotannis, recurrente Dominica III. Septembris celebretur festum DOLORUM B. M. V., extendendo ad omnes tam Saeculares, quam Regulares, qui ad horas Canonicas tenentur Officium, et Missam iam concess. Ordini Servor. eiusdem B. M. V. sub ritu dup. mai."

("Budući da je tijekom javnih nevolja Crkve mnogostruko porasla pobožnost prema Preblaženoj Djevici, kojoj je prema Šimunovu proročanstvu mač probo dušu, a čiji se spomen čini samo u petak nakon Nedjelje Muke, dok se Crkva zbog uzvišenih otajstava Otkupljenja, koja se slave u to vrijeme, kreće u žalosti i plaču, i budući da je zbog toga Apostolska Stolica dopustila da se u Redu slugu Blažene Djevice Marije ponovno isti blagdan svečano obilježava na III. nedjelju u rujnu, što je kasnije proširila na mnoge pokrajine i biskupije. Zato je presveti naš gospodin Pio VII., vrhovni svećenik, potaknut velikom pobožnošću prema Preblaženoj Djevici Mariji probodenoj bolima, a također i po molbama prejasnoga Karla Emanuela, kralja Sardinije, i dobrohotno izraženoj želji uzoritog i prečasnog kardinala Julija Marije della Somaglia, prefekta Svete kongregacije za obrede, koju je izrazio svojim vlastitim glasom meni dolje potpisanom zamjeniku promicatelja vjere, odredio da se ubuduće u cijeloj Crkvi svake godine, kad dođe III. nedjelja rujna, slavi blagdan žalosti Blažene Djevice Marije, proširujući ga na sve kako svjetovne [svećenike], tako i redovničke, koji su obvezni na kanonske časove: oficij i misu već dopuštene Redu slugu Blažene Djevice Marije, po većem dvostrukom obredu...")

 

Papa Pio VII. je odredio da se blagdan Sedam žalosti Blažene Djevice Marije slavi na treću nedjelju u rujnu. Papa sv. Pio X. premjestit će taj blagdan na 15. rujna, kako se i danas slavi.

Nakon što se vratio iz drugog izbjeglištva, papa Pio VII. ustanovio je blagdan Marije Pomoćnice.

Dekret od 16. rujna 1815., kojim se ustanovljuje taj blagdan, ističe:

"Cum Sanctissimus Dominus NOSTER PIUS VII. Pontifex Maximus validissimum BEATAE MARIAE VIRGINIS auxilium expertus fuerit in multis tribulationibus, aerumnis, angustiis, quas in diutina quinque, et ultra annorum captivitate passus est; Eius intercessioni tribuens felicem suum reditum in Urbem Sanctam, a qua fuerat nefarie avulsus; accito Rmo Cardinali Iulio Maria de Somalia Episcopo Tusculano, suo in Urbe Vicario Generali, et Sacrorum Rituum Congregationi Praefecto, mentem suam esse significavit, ut ad grati animi reddendum perenne testimonium gloriosissimae Virgini, quae insperato Sibi, et populo fideli in auxilium venit, peculiare Festum in eiusdem honorem instituatur peragendum die 24. Maii in aevum memoranda, felici Ipsius ad Petri Sedem signata regressu; et aemulatus Decessorem Suum S. Pium huius nominis V., qui ob insignem Victoriam anno MDLXXI. a Christiana Classe contra Turcas ad Echinadas insulsas Dei Genitricis ope relatam, Litaniis Lauretanis alterum elogium inseri iussit AUXILIUM CHRISTIANORUM; ita et Ipse hoc titulo decorare novum hoc Festum constituit cum Officio, et Missa..."

("Budući da je naš presveti gospodin Pio VII., vrhovni svećenik, iskusio najmoćniju pomoć Blažene Djevice Marije u mnogim nevoljama, mukama, tjeskobama, koje je podnio u dugotrajnom zarobljeništvu od pet i više godina; pripisujući Njezinom zagovoru svoj sretan povratak u sveti grad, iz kojeg je bio sramotno otet. Pozvavši prečasnog kardinala Julija Mariju della Somaglia, biskupa biskupije Frascati, svoga generalnog vikara u Gradu i prefekta Kongregacije za svete obrede, naznačio je da je njegova nakana kako bi se u vječno svjedočanstvo svoje zahvalnosti preslavnoj Djevici, koja je njemu i vjernom puku nenadano došla u pomoć, ustanovio poseban blagdan u njezinu čast, koji se ima dovijeka slaviti 24. svibnja u spomen na njegov sretan povratak na Petrovu Stolicu. I slijedeći svoga prethodnika sv. Pija ovoga imena V., koji je zbog istaknute pobjede kršćanske mornarice protiv Turaka kod Lepantskog otočja 1571. godine, postignutoj pomoću Bogorodice, naredio da se u Lauretanske litanije unese drugi naslov POMOĆNICE KRŠĆANA; tako je i on s tim naslovom ustanovio ovaj novi blagdan s oficijem i misom...")

Nevolje i muke koje je prošao papa Pio VII. doista su bile velike. Čim je izabran za papu, Pio VII. je znao da ga čekaju velike patnje, gledajući kako je završio njegov prethodnik Pio VI., koji je umro u zarobljeništvu u Francuskoj.

Štoviše, Pio VII. otvoreno je govorio o tim tjeskobama već u svojoj prvoj alokuciji kardinalima 28. ožujka 1800.:

"Quae autem nostra sunt tempora? Exhorrescimus animo, cum officia Supremi Pontificatus perpendimus, et simul temporum nostrorum difficultatem consideramus. Quae praestare debeat Pontifex ad Catholici Gregis custodiam salutemque videmus; qua ratione autem praestare ea possit in tanta hominum licentia, in tanta jurium omnium cum humanorum, tum divinorum conculcatione, in tanto Sacerdotii contemptu, atque in hac Ecclesiae captivitate non videmus. Haec animum nostrum perturbant, haec agitant, haec nos diu noctuque defixos in tanti muneris cogitatione quietos esse non sinunt."

("A kakva su naša vremena? Strahujemo u duši kad pomislimo na službu vrhovnog svećeništva i istovremeno promislimo o teškoćama naših vremena. Vidimo što je dužan pružiti prvosvećenik za zaštitu i spasenje katoličkog stada, ali ne vidimo kako to može pružiti kod tolike razuzdanosti ljudi, kod tolikog gaženja svih prava, kako ljudskih, tako i Božjih, kod tolikog prezira prema svećenstvu, te u ovom zarobljeništvu Crkve. Ove stvari uznemiruju našu dušu, ovo je muči, ovo nam ni danju, ni noću, ne daje mira kod pomisli o tolikoj službi.")

 

Tjeskobna vremena... Ipak, papa Pio VII. znao se čvrsto suprotstaviti Napoleonu i zahtijevati poštivanje Božjeg i crkvenog zakona. Dobar primjer su događaji prije i nakon Napoleonovog krunjenja za francuskog cara. Napoleon je sam htio da papa sudjeluje u obredu krunjenja. Papa Pio VII. je nevoljko pristao, ali je Napoleonu postavio i uvjet: da se crkveno vjenča sa svojom ženom Jozefinom (s kojom je bio samo civilno oženjen).

Nakon krunidbe, Pio VII. je preko svojih poslanika obznanio Napoleonu svojevrsni memorandum u kojem se tražilo da se katolička vjera uvede kao vladajuća u Francuskoj, te ukidanje zakona o razvodu braka, ponovnu uspostavu redovničkih zajednica itd. Međutim, Napoleon je jedino prihvatio povratak gregorijanskog kalendara (koji je za vrijeme Francuske revolucije zamijenjen "revolucionarnim kalendarom"). Sve je ostalo odbio.

No, sukob između pape i Napoleona dosegao je vrhunac 1809. godine Napoleonovim otimanjem teritorija Papinske Države i papinim zarobljeništvom.

Ovdje imamo primjer kako se suprotstaviti svjetovnim vladarima, koji su skrenuli s pravog puta. Treba se čvrsto držati svetih načela, bez obzira kolika bila cijena. 

Nasuprot tome, danas posvuda vidimo kukavičko podilaženje vlastima i usvajanje svjetovnog duha: od bezrezervnog prihvaćanja epidemioloških mjera, pa sve do savijanja vrata pred protuprirodnim ideologijama.

Nestaje smisao za žrtvu, spremnost za žrtvovanje vlastite udobnosti radi viših načela. Jasno je da je takav stav nespremnosti na žrtvu u potpunosti suprotan kršćanskom duhu.

Papa Pio VII. kaže u alokuciji od 23. rujna 1816. (govoreći o misionarima-mučenicima u Kini):

"Inter tot, ac tanta, quae caelestem Christianae religionis originem luculenter ostendunt argumenta, merito, ut exploratum, Venerabiles Fratres, Vobis est, recensetur singularis illa, et ineluctabilis animi fortitudo, qua Christiani evangelica non modi praecepta, sed etiam consilia sequuti, humana omnia despiciunt, inflammatique zelo Fidei propagandae barbaras oras longissimo terrarum, ac marium intervallo dissitas petunt, incredibiles labores exantlant, nullis se periculis terreri sinunt, acerrimorum denique tormentorum vim, mortemque ipsam imperturbato animo patiuntur, quod separari a charitate Christi, et a confitendo, promulgandoque ejus Nomine abduci recusent."

("Između tolikih i takvih argumenata, koji izvrsno pokazuju nebesko podrijetlo kršćanske vjere, zasluženo se, kao što vam je poznato, časna braćo, ubraja i ona posebna i nepobjediva jakost duše, kojom kršćani slijedeći ne samo evanđeoske zapovijedi, nego i savjete, preziru sve što je ljudsko, i zapaljeni gorljivošću za širenje vjere, traže barbarske obale najudaljenijih zemalja i one koje odvaja daleko more, poduzimaju nevjerojatne napore, ne daju se uplašiti nikakvim opasnostima, napokon, mirne duše podnose silu najokrutnijih mučenja i samu smrt, jer se odbijaju odvojiti od ljubavi Kristove, i od ispovijedanja i širenja njegova Imena.")

 

Kad čitate te riječi velikoga pape, počinjete shvaćati da su kršćani prošlih stoljeća znali ne samo trpjeti za vjeru i Božji zakon, nego trpjeti s oduševljenjem, zanosom, gorljivošću. To je možda i ono što najviše razlikuje te kršćane od današnje slabe i beskrvne generacije, koja se lomi pod najmanjim pritiskom.