Poukom o kršćanskoj ženidbi obnovimo obiteljski moral

U poukama hrvatskih biskupa o ženidbi, koje smo vidjeli prošloga puta, nalaze se i konkretni prijedlozi kako unaprijediti obiteljski moral. Izdvojio bih samo neke od tih pouka, koje mi se čine važnima za obnovu obitelji.

Prvi zagrebački nadbiskup, kardinal Juraj Haulik u pastirskom pismu svećenicima Zagrebačke nadbiskupije o temi autoriteta (17. veljače 1867.), posvetio je jedno poglavlje očinskom autoritetu.

 

Kao što svaka vlast dolazi od Boga (Rim 13, 1), tako i vlast oca obitelji dolazi od Boga. 

 

Dakle, otac obitelji nije dobio svoju očinsku vlast nekakvim demokratskim biranjem članova obitelji, ni njihovim dogovorom ili prepuštanjem... Ne! Autoritet oca obitelji dolazi od Boga.

 

Međutim, očinska vlast nije samovoljni despotizam. To nije ona "patria potestas" kakva je postojala u rimskom pravu prije dolaska kršćanstva, a koja je ocu obitelji davala gotovo apsolutnu vlast nad članovima obitelji. Mi govorimo o jednom sasvim drugačijem vidu autoriteta, karakterističnom upravo za kršćansku obitelj.

 

Kardinal Haulik ovim riječima opisuje posebnost očinskog autoriteta u kršćanstvu:

"Jesus Christus, Salvator et restaurator humani generis, creavit in familia christiana paternitatem, qualem mundus non novit antehac; nequidem vetustis illis temporibus, quibus auctoritas paterna sublimi micabat aureola, ac paene suppar fuit regali potestati. Quid igitur fecit Jesus Christus? Impressit paternitati divinae auctoritatis speciem; commisit ei ministerium paene divinum, utque hoc rite obire possit, contulit ei gratiam, qua nihil sublimioris humana capere potest nautra. Id vero totum praestitit, matrimonium pro indissolubili inter duas solas personas vinculo declarando, taleque ad Sacramenti dignitatem sublevando. Hoc pacto paternitas humana divinam quodammodo adepta est consecrationem; quae quidem consecratio est sigillum legitimitatis, est tessera efficaciae ipsius, et signum sublimis ejus dignitatis. Quicunque christianorum ad honorem legitimae paternitatis adspirat, debet eam recipere virtute delegationis divinae a Jesu Christu medio Ecclesiae tributae."

("Isus Krist, Spasitelj i obnovitelj ljudskoga roda, stvorio je u kršćanskoj obitelji očinstvo kakvo svijet prije toga nije poznavao, ni u onim starim vremenima u kojima se očinski autoritet odlikovao uzvišenom aureolom i dok je bio gotovo jednak kraljevskoj vlasti. Što je, dakle, učinio Isus Krist? Utisnuo je očinstvu sjaj božanskog autoriteta; povjerio mu je zadaću gotovo božansku, i kako bi je mogao ispravno izvršiti, udijelio mu je milost, od koje nema ništa uzvišenije što bi mogla primiti ljudska narav. A sve je to udijelio, kad je proglasio ženidbu nerazrješivim vezom između samo dvije osobe i uzdignuvši ga na dostojanstvo sakramenta. Na taj je način ljudsko očinstvo zadobilo svojevrsno božansko posvećenje, a to je posvećenje pečat zakonitosti, znamen njegove učinkovitosti i znak njegova uzvišenog dostojanstva. Koji god kršćanin želi čast zakonitoga očinstva, treba ga primiti krepošću božanskog poslanja, koje Isus Krist udjeljuje posredstvom Crkve.")

 

Kršćanin može dobiti zakonito očinstvo jedino sklapanjem kršćanske ženidbe, kako kaže kardinal Haulik:

"Jesus Christus non agnoscit legitimam paternitatem, nisi quam ipse manibus Ecclesiae suae consecravit."

("Isus Krist ne priznaje zakonito očinstvo, osim onoga koje je sam posvetio po rukama svoje Crkve.")

Ako pogledate kako stari pučki katekizmi definiraju ženidbu, vidjet ćete da je definiraju riječima: "Ženidba je sakrament, kojim se podjeljuje roditeljska vlast i milost."

Dakle, ženidbom kršćanin dobiva pravo da postane roditelj. Tko nije u braku, nema pravo biti roditelj.

Ženidbom, dakle, kršćanin dobiva očinsku vlast o kojoj govori kardinal Haulik.

Otac obitelji mora upotrijebiti taj autoritet kako bi svoju djecu odgojio kao dobre katolike. Treba suzbijati opačine i ukloniti iz kuće sve što je protivno vjeri i ćudoređu.

I autoritet majke je velik i uzvišen. Taj je autoritet podređen autoritetu oca obitelji.

Kardinal Haulik o tome kaže sljedeće:

"Quae de patribus familias hucdum asseveravi, ad matres etiam pertinet, eo paene solo excepto, quod, secundum principia sacrosanctae fidei nostrae, auctoritas matris familias viri sui subordinata esse debeat auctoritati. Sicut Ecclesia subjecta est Christo; ait Doctor gentium in sua ad Ephesios epistola, ita et mulieres viris suis in omnibus. Item: Unusquisque uxorem suam sicut se ipsum diligat: uxor autem timeat virum suum."

("Što sam dosada rekao o očevima obitelji, tiče se i majki, samo uz izuzetak što prema načelima naše presvete vjere, autoritet majke obitelji treba biti podređen autoritetu njezina muža. Kao što je Crkva podložna Kristu; kaže Učitelj naroda [sv. Pavao] u svojoj poslanici Efežanima, tako i žene trebaju biti podložne svojim muževima u svemu. Isto tako: Svatko neka ljubi svoju ženu kao samoga sebe, a žena neka poštuje svoga muža.")

 

Ovo su važne istine o kojima se danas premalo govori, jer je modernistička pseudoteologija pod velikim utjecajem feminizma (i općenito, sekularne lijevo-liberalne ideologije), koja ne želi ni čuti o autoritetu, posebice o autoritetu oca obitelji. Naprotiv, oni žele onakvu "ravnopravnost muškarca i žene" kako je zamišljaju lijevi političari, a koja nema baš nikakve veze s kršćanstvom. Pretpostavljam da i nagla "feminizacija" profesorskog kadra na modernim teološkim fakultetima ima nešto s time. No, to je tema za sebe.

Vratimo se poukama hrvatskih biskupa. 

Na Hrvatskom socijalnom tjednu 1937. godine, izneseni su vrijedni prijedlozi za unaprjeđenje obiteljskog morala.

Izdvojio bih samo prijedloge hvarskog biskupa Mihe Pušića iz govora 27. listopada 1937.

Od svega što je biskup Pušić tada rekao, najvažnije su ove njegove riječi:

"Bog stvoritelj ustanovio je ženidbu jednu nerazdruživu, Bog otkupitelj ponovno je uspostavio prvobitnu odredbu, danu u početku svijeta. 'Što je Bog združio, neka čovjek ne rastavlja', to je izričita i jasna kategorička naredba Božanskog Spasitelja, i nitko ne može na tome ništa da promijeni, pa ni sama Crkva, jer ona ne može da mijenja Božje odredbe, nego samo da ih tumači i razjašnjuje."

Na kraju svog govora, biskup Pušić iznosi osam zaključaka, zapravo prijedloga za poboljšanje obiteljskog morala. Prvi zaključak, koji je na neki način osnova ostalima, glasi:

"Svi se katolici imadu u teoriji i u životu držati potpuno kršćanske nauke o braku i bračnom životu, kako je to divno izloženo u enciklici 'Casti Connubii'. Treba također da šire tu nauku, čine za nju propagandu i riječju i štampom. Masoni i komunisti i njihova štampa šire neprestano javno i potajno krive nazore o braku i bračnom životu, o rastavi braka, o slobodnoj ljubavi. Katolici treba da suprotstave tome posvuda žilavu propagandu za kršćanski brak. U katoličkim društvima neka se drži sustavna pouka o braku."

 

Ostali su prijedlozi, ukratko: 

- borba protiv sektaša koji ruše ženidbu i razvrgavaju zakonite brakove; 

- priprema mladeži za brak poukom i molitvom; 

- borba protiv mješovitih ženidbi; 

- suzbijanje bijele kuge i pobačaja; 

- borba za socijalnu pravdu kako bi se poboljšalo materijalno stanje obitelji;

- povratak obiteljske molitve, osobito krunice.

U prijedlogu o ozbiljnoj pripremi mladeži za brak, biskup Pušić ističe vrijednost liturgije za pouku vjernika o kršćanskom braku.

"Neka vjernici duboko proniknu liturgiju Crkve, osobito misu pro sponsis (za zaručnike), koja sadrži divne misli i nauke o braku kao što i molitve te blagoslov za sretan brak."

 

Zaista, tradicionalna misa pro sponsis (za zaručnike, tj. mladence) donosi najvažnije pouke koje svaki katolik mora čuti i znati o braku. 

 

Namjerno kažem: "mora čuti i znati". U tradicionalnom obredu nema improvizacija kao u novom obredu, gdje svećenici (pa čak i sami mladenci) samovoljno biraju koja će čitanja uzeti na vjenčanju ili koje molitve... To "biranje" često postaje sredstvo za izbjegavanje govora o kršćanskim istinama o ženidbi, koje su neugodne uhu "modernog čovjeka".

 

Pogledajmo stoga tradicionalnu sv. misu za zaručnike i podsjetimo se njezinih važnih pouka o kršćanskoj ženidbi.