Ustrajnost

 

 

U prošlom sam tekstu dotakao pojam ustrajnosti. Ustrajnost bi svakako trebala postati jedna od najvažnijih riječi u rječniku svakog katolika, jer Gospodin govori: Tko ustraje do kraja, taj će se spasiti (Mt 10, 22; Mt 24, 13).

Potrebno je stoga precizno razjasniti pojam ustrajnosti.

Ističem da se izraz "ustrajnost" koristi u dva različita značenja: 

a) kao krepost

b) kao poseban dar ustrajanja u stanju posvetne milosti do kraja života. 

 

To su dvije različite stvari. Ukratko ćemo razjasniti svaku od njih.

KREPOST USTRAJNOSTI

Krepost ustrajnosti je krepost koja potiče čovjeka da izdrži u dobrom djelovanju sve do kraja, unatoč napornosti i dugotrajnosti kreposnog djelovanja.

U tome je hvala ustrajnosti, kako kaže Sv. Toma Akvinski (Summa theologica, II-II, q. 138., a. 1.):

"...laus perseverantiae in hoc consistit quod aliquis non recedit a bono propter diuturnam tolerantiam difficilium et laboriosorum."

("...hvala ustrajnosti sastoji se u tome da netko ne odstupi od dobra zbog dugotrajnog podnošenja poteškoća i napora.")

Ključna je riječ "dugotrajnog". Naime, mnogi su ljudi spremni neko vrijeme podnositi teškoće i napore kršćanskog života, ali u jednom trenutku klonu i odustanu od svega. Koliki su dobro počeli, a onda stali na pola puta?

Stoga sv. Toma ovako definira krepost ustrajnosti (Summa theologica, II-II, q. 137., a. 1.)

"...perseverantia est quaedam specialis virtus ad quam pertinet in his vel in aliis virtuosis operibus diuturnitatem sustinere prout necesse est."

("...ustrajnost je određena posebna krepost na koju spada u ovome ili u drugim kreposnim djelima podnositi dugotrajnost, kao što je nužno.")

Bl. Ivan Merz je odlično opisao teškoće s kojima se suočava krepost ustrajnosti u raspravi Ljudsko tijelo i tjelesni uzgoj u svjetlu učenja Katoličke Crkve (Sabrana djela V., str. 361.-362.):

"Ustrajnost u naporu sastoji se u tome da se borimo i da trpimo sve do kraja, a da ne podlegnemo umoru, malodušnosti ili mlitavosti. Iskustvo nas uči kako se čovjek nakon češćega naprezanja umori čineći dobro, dosadi mu što uvijek mora napinjati volju; to posebno naglašava sv. Toma: 'Duže vremena trsiti se oko nečega teškoga ima svoju posebnu poteškoću. Krepost međutim nije čvrsta ako je vrijeme nije potvrdilo, ako se nije učvrstila pomoću navika koje su se duboko ukorijenile.' [Sv. Toma, Summa theologica, IIa IIae, q. 137. a. 1.]

Ovaj osjećaj umora često proizvodi malodušnost i mlohavost; čovjeku dosadi što bez prestanka mora volju napinjati, i to prouzrokuje neku moralnu klonulost, gubitak odvažnosti; drugi je stupanj da se doskora pojavi ljubav prema užicima i tuga što ih čovjek ne može uživati i čovjek napokon popusti svojim lošim sklonostima."

Krepost ustrajnosti je i integralni i potencijalni dio stožerne kreposti jakosti (hrabrosti). Ustrajnost je jedan od uvjeta za uspješno podnošenje poteškoća.

Kreposti ustrajnosti protive se dvije opačine ili mane: nepostojanost (inconstantia) i tvrdoglavost (pertinacia).

 

Evo, kako ih ukratko objašnjava D. Prümmer (Vademecum theologiae moralis, III. izd., 1923., str. 265.)

"Perseverantiae opponuntur pariter duo vitia, scil. per defectum: inconstantia, et per excessum: pertinacia.

a) Inconstantia est vitium, quo quis facile recedit ab incepto opere ob difficultates, quae in eius continuatione occurunt. Inconstantia est igitur quaedam mollities, quae nequit resistere difficultatibus orientibus.

b) Pertinacia est vitium, quo quis persistit in opere incepto magis quam oportet."

("Ustrajnosti se jednako protive dvije opačine, tj. po pomanjkanju: nepostojanost, a po pretjerivanju: tvrdoglavost.

a) Nepostojanost je opačina, zbog koje netko olako odstupa od započetog djela, radi teškoća koje se javljaju u njegovu nastavljanju.

b) Tvrdoglavost je opačina, kojim netko ostaje pri započetom djelu više nego što bi trebalo.")

Hrvatski moralni teolog Andrija Živković ovako ih razlaže u svom Katoličkom moralnom bogoslovlju (sv. II., str. 304.-305.):

"Ustrajnosti su isto tako suprotne dvije mane:

a) tvrdoglavost (pertinacia) pretjeruje u ustrajnosti, kad tko ustraje na istom putu i onda, kad razum govori da treba okrenuti drukčije. Pretjerana ustrajnost može biti i težak grijeh, ako se radi o velikoj i važnoj stvari kao što je n. pr. tvrdoglavo ustrajanje u krivoj vjeri unatoč boljega spoznanja;

b) nepostojanost (inconstantia) pruža premalo; ona radi poteškoća napušta započeti put i odustaje od daljnjega truda. Nepostojan je čovjek na teret sebi i okolini s kojom dolazi u dodir.

Ovu manu zove sv. Toma mekuštvom (mollities). Doista mekušac čovjek skreće u sudu i radu sad amo sad tamo - i može tako postati uzrokom grijeha kod sebe i kod drugog, makar da njegova mana sama po sebi nije nikakav grijeh, nego slabost značaja. U životu ih susrećemo mnogo."

Sad kad smo upoznali krepost ustrajnosti, recimo ponešto i o velikom daru konačne ustrajnosti.

DAR KONAČNE USTRAJNOSTI

Pod konačnom ustrajnošću mislimo na veliki Božji dar po kojem čovjek ustraje u stanju posvetne milosti sve do kraja života.

Nauk je Crkve da čovjek ne može dar konačne ustrajnosti zaslužiti "de condigno".

Sv. Augustin piše u svom dijelu De dono perseverantiae (cap. 13. - PL 45, 1012):

"Unde satis dilucide ostenditur, et inchoandi, et usque in finem perseverandi gratiam Dei non secundum merita nostra dari; sed dari secundum ipsius secretissimam, eamdemque justissimam, sapientissimam, beneficentissimam voluntatem, quoniam quos praedestinavit, ipsos et vocavit (Rom. 8, 30) vocatione illa, de qua dictum est: Sine poenitentia sunt dona et vocatio Dei (Rom 11, 29)."

("Stoga se sasvim jasno pokazuje da se i milost početka, i milost ustrajanja do kraja, ne daje prema našim zaslugama, nego se daje prema Njegovoj najtajnijoj, i to najpravednijoj, najmudrijoj, najdobrohotnijoj volji, jer oni koje je predodredio, njih je i pozvao (Rim 8, 30) onim pozivom o kojem je rečeno: Neopozivi su dari i poziv Božji (Rim 11, 29).")

Za konačnu ustrajnost, čovjeku nije dovoljno da samo bude u stanju posvetne milosti, nego mu je potrebna i posebna Božja pomoć kojom će ga sačuvati u tom stanju sve do smrti.

Stoga nam govori sv. Toma Akvinski (Summa theologica, II-II, q. 137., a. 4.):

"Et secundum hoc indiget non solum gratia habituali, sed etiam gratuito Dei auxilio conservantis hominem in bono usque ad finem vitae, sicut supra dictum est, cum de gratia ageretur. Quia cum liberum arbitrium de se sit vertibile, et hoc ei non tollatur per habitualem gratiam praesentis vitae; non subest potestati liberi arbitrii, etiam per gratiam reparati, ut se immobiliter in bono statuat, licet sit in potestate eius quod hoc eligat, plerumque enim cadit in potestate nostra electio, non autem executio."

("I prema tome potrebna mu je ne samo habitualna milost, nego također besplatna Božja pomoć, koja čuva čovjeka u dobru sve do kraja života, kao što je gore rečeno kad smo govorili o milosti. Budući da je slobodna volja po sebi promjenjiva, i to joj se ne oduzima po habitualnoj milosti u sadašnjem životu; ne potpada po vlast slobodne volje, makar i preporođene milošću, da se nepokretno postavi u dobro, premda joj je u vlasti da to izabere, jer često pada izbor u našu vlast, ali ne i izvršenje.")

Crkva je autoritativno progovorila o daru konačne ustrajnosti na Tridentskom koncilu.  

 

Tridentski koncil o tom daru kaže sljedeće u Dekretu o opravdanju (sess. VI., cap. 13.):

"Similiter de perseverantiae munere, de quo scriptum est: Qui perseveraverit usque in finem, hic salvus erit (Mt 10, 22; 24, 13), quod quidem aliunde haberi non potest, nisi ab eo, qui potens est eum, qui stat, statuere (Rom 14, 4), ut perseveranter stet, et eum, qui cadit, restituere: nemo sibi certi aliquid absoluta certitudine polliceatur, temetsi in Dei auxilio firmissimam spem collocare et reponere omnes debent. Deus enim, nisi ipsi illius gratiae defuerint, sicut coepit opus bonum, ita perficiet, operans velle et perficere (Phil 2, 13; can. 22). Verumtamen qui se existimant stare, videant, ne cadant (1 Cor 10, 12), et cum timore ac tremore salutem suam operentur (Phil 2, 12) in laboribus, in vigiliis, in eleemosynis, in orationibus et oblationibus, in ieiuniis et castitate (2 Cor 6, 3). Formidare enim debent, scientes, quod in spem (1 Petr 1, 3) gloriae et nondum in gloriam renati sunt, de pugna, quae superest cum carne, cum mundo, cum diabolo, in qua victores esse non possunt, nisi cum Dei gratia Apostolo obtemperent, dicenti: Debitores sumus non carni, ut secundum carnem vivamus; si enim secundum carnem vixeritis, moriemini; si autem spiritu facta carnis mortificaveritis, vivetis (Rom 8, 12)."

("Slično i o daru ustrajnosti o kome je pisano: Tko ustraje do kraja, taj će se spasiti (Mt 10, 22; 24, 13); a to ne može dobiti od drugdje, nego od Njega koji je moćan da podrži onoga tko stoji (Rim 14, 4), da stoji ustrajno, a onoga tko padne, opet uspraviti. Neka nitko sam sebi ništa ne obećava apsolutnom sigurnošću, iako su svi dužni staviti i položiti najčvršću nadu u Božju pomoć. Naime, Bog će kao što je započeo dobro djelo, tako i dovršiti, čineći da žele i djeluju (Fil 2, 13; kan. 22), ako ne pomanjka milosti. Međutim, oni koji misle da stoje, neka paze da ne padnu (1 Kor 10, 12), i sa strahom i trepetom rade oko svoga spasenja (Fil 2, 12), u naporima, u bdijenjima, u milostinjama, u molitvama i prinosima, u postovima i čistoći (2 Kor 6, 3). Naime, trebaju strahovati znajući da su preporođeni u nadi slave (1 Pt 1, 3), a ne još u slavi. O borbi koja preostaje s tijelom, sa svijetom, sa đavlom, u kojoj ne mogu biti pobjednici, ako s Božjom milošću ne poslušaju Apostola, koji govori: Dužnici smo, ali ne tijelu da po tijelu živimo. Jer ako po tijelu živite, umrijet ćete; a ako duhom umrtvljujete tjelesna djela, živjet ćete (Rim 8, 12).")

Ovdje je zaista sve rečeno. Nitko ne može stopostotnom sigurnošću znati hoće li ustrajati ili neće, nego treba, po opomeni Apostola, sa strahom i trepetom raditi oko svoga spasenja: u molitvi, postu i milostinjama, te neprekidnoj borbi protiv svijeta, tijela i đavla.

 

A zašto čovjek ne može sigurno znati hoće li ustrajati ili neće?

Evo što o tome kaže sv. Robert Bellarmin (De gemitu columbae, lib. II., cap. 11.):

"Porro causae huius incertitudinis, quae pios homines valde sollicitos habere solet duae sunt. Una est, quia nemo certus esse potest, nisi ex divina revelatione, quae rarissime haberi solet, sitne gratus Deo, et vere iustus, quamvis in oculis hominum sanctus, ac iustus appareat; et quamvis ipse quoque nihil in se inveniat, unde a corde suo, sive a conscientia reprehendatur: clarissima enim sunt verba Salomonis in libro Proverbiorum: Quis potest dicere mundum est cor meum, purus sum a peccato? et apertius in Ecclesiaste: Sunt iusti, atque sapientes, et opera eorum in manu Dei, et tamen nescit homo, utrum odio, vel amore dignus sit: sed omnia in futurum servantur incerta."

("Nadalje, dva su uzroka ove nesigurnosti, koji znaju veoma brinuti pobožne ljude. Jedan je to što nitko ne može biti siguran - osim po Božjoj objavi, što je iznimno rijetko - je li drag Bogu [je li u Božjoj milosti], i zaista pravednik, iako u očima ljudi izgleda kao svetac i pravednik; i premda ni sam na sebi ne nalazi ništa u čemu bi ga srce ili savjest prekorili. Naime, vrlo su jasne riječi Salomona u Knjizi izreka: Tko može reći čisto je srce moje; čist sam od grijeha? I još jasnije u Crkvenjaku: Pravedni su i mudri, i njihova su djela u ruci Božjoj, a ipak ne zna čovjek je li dostojan mržnje ili ljubavi: nego se sve čuva za budućnost nesigurno.")

Drugi razlog te nesigurnosti Bellarmin opisuje ovako:

"Altera causa, cur in hac vita certi esse non possimus de vita aeterna obtinenda, est incertitudo perseverantiae: quamvis enim pro comperto haberemus, nos hodie iustos, et gratos esse Deo: tamen non scimus, neque scire possumus, nisi ex divina revelatione, quid crastina paritura sit dies: quotidie enim videmus deficere homines a sancta conversatione ad flagitia, et peccata gravissima."

("Drugi uzrok zašto u ovom životu ne možemo biti sigurni o postignuću vječnoga života, nesigurnost je o ustrajnosti. Čak i kad bismo pouzdano znali da smo danas pravednici i dragi Bogu, ipak ne znamo, niti možemo znati, osim po Božjoj objavi, što će donijeti sutrašnji dan. Naime, svakodnevno gledamo kako ljudi iz svetog života padaju u opačine i najteže grijehe.")

 

Sad se postavlja pitanje o određenim pobožnostima koje - prema privatnima objavama - vjernicima pružaju određeno jamstvo konačne ustrajnosti: pobožnost devet prvih petaka, pobožnost pet prvih subota, nošenje škapulara... Naime, netko bi mogao pomisliti da je dovoljno obaviti pobožnost devet prvih petaka ili pet prvih subota, a da nakon toga može živjeti kako želi.

Što se tiče pobožnosti devet prvih petaka, veoma je zanimljiv tekst dominikanca prof. Jordana Kuničića "Veliko obećanje i konačna ustrajnost", objavljen u Bogoslovskoj smotri 1964. godine.

Evo, kako Kuničić vidi problematiku preuzetnosti, koja se može s tim u vezi javiti kod vjernika:

"Obećanje se ne smije shvatiti makinalno. Niti se integralno shvaćen kršćanski život smije odijeliti od obavljanja te pobožnosti. Kako može očekivati blagodati od te pobožnosti onaj koji bi primio sv. Pričest nedostojno? Kako bi mogao računati da će mu Božansko Srce doista biti sigurnim utočištem na času smrti onaj koji bi htio jeftino zaraditi nebo, te oslanjajući se na to obećanje, u isto vrijeme slobodnije živio?

Pretjerano je reći da je obavljanje te pobožnosti 'vozna karta za raj'. Niti je razborito utvrditi da se tom pobožnošću 'osigurava vječno spasenje'. K tome još neki se ne boje utvrditi da je dovoljno samo jedanput obaviti tu pobožnost. Kao da ta pobožnost donosi garanciju konačne ustrajnosti, što nije skopčano s nijednom drugom pobožnošću ni činom kršćanske religije, odnosno Katoličke Crkve.

Ne zaboravimo da je čovjek sve do svoje smrti sposoban prevariti, izdati. Do zadnjeg trenutka života čovjek ostaje samoodrediv, sposoban prihvatiti što je odbio, odbiti što je prihvatio. Time je, donekle, sudbina vječne sreće ili nesreće u njegovim nestalnim rukama. Nema za čovjeka automatske ustrajnosti. Čovjek ne može apelirati na 'pravo' konačne ustrajnosti."

Izdvojio bih još i ove Kuničićeve riječi:

"Posve logično moramo izreći sud o osiguranju posebne zaštite Srca Isusova na času smrti za one koji budu obavljali pobožnost prvih petaka. Pravi pobožnik će uvijek biti prožet strahom da ne izgubi obećanu milost. I za pobožnike prvih petaka vrijedi opomena sv. Pavla: 'Sa strahom i drhtanjem radite na svom spasenju' (Fil 2, 12). Ova opomena sv. Pavla ni u kojem slučaju ne smije biti proglašena bespredmetnom. Sigurnost je kod pobožnika prvih petaka veća, ali nije apsolutna. Istaknimo još: ta sigurnost uvijek ovisi i o vjerskom životu na drugim područjima kršćanskog življenja - da li je revno, dosljedno ili nije.

A sjetimo se još jednog neophodno nužnog pogleda na ovu pobožnost. Svi darovi Božje dobrote prema ljudima ovise o planovima Providnosti, tako i dar konačne ustrajnosti. Sve se odvija prema vječnom planu Providnosti. Interesi kraljevstva nebeskoga ostaju uvijek na prvom mjestu. Tajna vječnog izbora ostaje uvijek na snazi (Rim 8, 29-30). Nijedna molitva niti pobožnost vjernika nije toliko moćna da bi mogla promijeniti vječne Božje odredbe. Kada bi čovjek mogao mijenjati Božje planove, značilo bi da je Bog o čovjeku ovisan. U tom slučaju čovjek bi uzeo u svoje ruke tajnu vječne sreće, a Bog bi postao čovjeku podložan i promjenljiv."

Imajući sve to u vidu, ipak treba svima preporučiti i pobožnost devet prvih petaka i pobožnost pet prvih subota, kao i ostale pobožnosti koje je Crkva odobrila. 

Potrebno je također izričito moliti Gospodina za dar konačne ustrajnosti.

Sv. Augustin jasno kaže da dar konačne ustrajnosti neće dobiti onaj koji za to ne moli (De dono perseverantiae, cap. 16. - PL 45, 1017):

"Imo cum constet alia Deum, danda etiam non orantibus, sicut initium fidei; alia nonnisi orantibus praeparasse, sicut usque in finem perseverantiam..."

 

("Štoviše, kad je jasno da neke stvari daje Bog i onima koji nisu za njih molili, poput početka vjere; druge stvari ne daje nikome osim onima koji mole, poput ustrajnosti sve do kraja...")

Zato je važno držati se tradicionalnih molitvenika, gdje ćete naći brojne molitve za dar konačne ustrajnosti. Ovdje pripadaju i molitve za dobru smrt.

 

Važno je također izbjegavati modernističke molitvenike i modernističke molitve, koje su sastavljali ljudi koji uopće ne vode računa o gore izloženim stvarima.