Uzoran katolički laik, dobrotvor i političar

 

Hrvatska je tijekom svoje povijesti dala velik broj uzora vjere. Mnogi su od njih danas zaboravljeni... Ili, da se bolje izrazimo, pamti ih se po raznim svjetovnim uspjesima, a ne po odlikama njihova katoličkog karaktera i duhovnog života. 

Protonotar Ivan Zakmardi (1660.-1667.) pamti se danas po škrinji privilegija Kraljevine Hrvatske (čime je postavio temelj Hrvatskom državnom arhivu) ili po Zakmardijevim stubama na Gornjem gradu. Malo tko zna da je Zakmardi bio gorljivi katolik i istaknuti borac za katoličku Hrvatsku.

Zakmardijev katolički značaj dolazio je do izražaja u svim ulogama u kojima se našao: kao pravnik, protonotar Kraljevstva, podžupan Varaždinske županije, zamjenik bana i kralja u sudbenim poslovima, a posebno kao nuncij na Požunskom saboru.

Kao jedan od najvećih dobrotvora u hrvatskoj povijesti, koristio je svoje bogatstvo za rast i jačanje Crkve. U relativno kratkom vremenu od 5-6 godina utemljio je dva pavlinska samostana (u Križevcima i Olimju), isusovačko sjemenište u Varaždinu, te podigao čitav niz prekrasnih kapela i oltara.

Zakmardijev primjer treba proučavati, jer pokazuje koliko može učiniti odlučan pojedinac, koji zna što radi i kako postići zacrtani plan.

Kreposti Ivana Zakmardija

S jedne strane, Zakmardi se isticao velikim milosrđem prema siromašnima i potrebnima. S druge strane, odlikovao se beskompromisnom čvrstoćom i nepopustljivošću u obrani katoličke vjere od nasrtaja protestantskog krivovjerja sa sjevera i zapada.

Ovo dvoje posebno ističe pavlinski kroničar Nikola Benger (Annales Eremi-Coenobiticorum Ordinis S. Pauli, vol. II., 1743., str.74.-75.):

"Christianae pietatis opera insigni exemplo coluit; nam praeter multas pecuniarias eleemosynas Nosocomiis, et pauperibus erogatas, Viduarum, Orphanorum, et egenorum causis (dum simplicem adhuc Advocatum ageret) gratuito opitulabatur. In comitiis Posoniensibus, ubi articulorum compilatio illi commissa fuerat, tali dexteritate circa evulgationem decretorum, negotia inter Catholicos et Heterodoxos controversa tangentium, usus est, quod bono Catholicarum partium plurimum prospexit."

("Djela kršćanske pobožnosti uzorno je njegovao. Naime, osim mnogih novčanih milostinja danih lječilištima i siromasima, besplatno je prihvaćao obranu udovica, siročadi i siromaha (dok je još bio običan odvjetnik). Na požunskim saborima, gdje mu je bila povjerena kompilacija članaka [saborskih odluka], iskazao se tolikom vještinom u izdavanju dekreta, koji dotiču prijepore između katolika I krivovjeraca, da je mnogo pridonio dobru katoličke strane.")

 

O posljednjem treba detaljnije progovoriti...

 

 

Borba za katoličku Hrvatsku

Zakmardijeva politička uloga došla je do izražaja u vremenu dok je obavljao ulogu nuncija (poslanika) Hrvatskoga sabora na zajedničkom Ugarsko-hrvatskom saboru u Požunu.

Početkom prošloga stoljeća, povjesničar Karlo Horvat ovako je opisao borbu hrvatskih nuncija za vjeru, u svom rada o Ivanu Zakmardiju (K. Horvat, Ivan Zakmardi, protonotar kraljevstva hrvatskoga, Rad JAZU, knj. 160., 1905., str. 78.-79.)

"Već smo prije naveli, kako su staleži i redovi šaljući svoje nuncije na požunski sabor u instrukcijama tim poslanicima uvijek nalagali, neka u ime čitavoga kraljevstva istaknu, da je u ovim kraljevinama jedina i prava vjera katolička, a o kakovim povlastima za protestante nijesu Hrvati htjeli ni čuti.

Kralj Ferdinand III. bio je često u teškim prilikama, pak je popuštao i davao protestantima u Ugarskoj i Austriji razne povlastice. Naši nunciji nijesu nikako dopuštali, da protestanti dobiju ma kakovu vjersku povlasticu u Hrvatskoj. Kako se napose Ivan Zakmardi borio, da se ne dirne u povlastice katoličke vjere i crkve u Hrvatskoj, lijepo se razabire iz pisma, što ga je pisao kao nuncij biskupu zagrebačkomu Martinu Bogdanu iz Požuna 15. decembra 1646. Tu priča Zakmardi, kako je biskupov nećak nešto žešće govorio na požunskom saboru o vjerskim stvarima u Ugarskoj, a u ime biskupa zagrebačkoga. Na to se namah s protivne strane stalo tvrditi, da biskup zagrebački nema prava, da se plete u ugarske poslove. Ivan se Zakmardi tome prigovoru opr'o te između ostaloga isticao, da to pravo biskupa zagrebačkoga ide i zato, jer se njegova biskupija proteže u ugarske županije: zaladsku i vesprimsku. Iza toga zaključiše, pripovijeda dalje Zakmardi, da nas Hrvate u našoj vjeri smetati ne će."

 

O Zakmardijevim velikim uspjesima na Požunskom saboru, Horvat nastavlja ovako:

"Kako se iz ovoga pisma vidi, naš je Zakmardi imao veoma mnogo posla kao nuncij. Njegovo nastojanje urodilo je tim, da je Ferdinand III. dao zbilja svečanu diplomu kraljevstvu hrvatskome kao privilegiju, kojom se državna povlast daje samo vjeri katoličkoj. U uvodu te diplome spominje kralj, kako vrijedni Ivan Zakmardi, protonotar kraljevstva Hrvatske i Slavonije i poslanik na požunskom saboru, u ime svoje i u ime spomenutoga kraljevstva u pogledu vjere izrazio pred staležima i redovima, da kraljevstvo hrvatsko nikako ne će novu, nestalnu, dvojbenu i takozvanu slobodnu vjeru, nego želi i dalje, kako je i doslije činilo, pristajati uz jedinu i sigurnu rimokatoličku vjeru. Dalje se veli, da je Zakmardi zamolio, da bi kralj ovu iskrenu izjavu privrženosti rimokatoličkoj vjeri kao promišljenu primiti izvolio, te je svojom kraljevskom vlasti potvrdio; napose pak neka bi učvrstio sve staleže i redove kraljevstva u vjeri katoličkoj, a o svem tom neka bi izdao svečanu diplomu. Kralj očituje u toj ispravi, da on to s oduševljenjem i rado čini, te obećava u ime svoje i svojih nasljednika, da staleži i redovi kraljevstva hrvatskoga u svojoj rimokatoličkoj vjeri ne samo ne će biti smetani, nego će i on i njegovi nasljednici biti obavezani staleže i redove Hrvatske u njihovoj pravoj vjeri podržavati i nju učvršćivati.

Ovu svečanu kraljevu ispravu prepisali su staleži u svoj saborski zapisnik, da se čuva potomstvu kao svetinja, jer radi o onom, što je njima najsvetije."

 

Zakmardijev čuveni odgovor na Požunskom saboru da Hrvatska odbacuje takozvanu "slobodnu religiju", a čvrsto prianja uz jedinu sigurnu katoličku vjeru, s pravom je nadahnjivao prvake hrvatskog katoličkog pokreta u 20. stoljeću u njihovoj borbi protiv liberalizma.

 

Tako, primjerce, govori biskup Antun Mahnić (Knjiga života, str. 160.):

"Odvažno neka glasi svim protivnicima svetih katoličkih načela, ma od kud nam se nametali, odgovor što ga dade 17. lipnja 1647. protonotar hrvatskog kraljevstva na saboru u Požunu: Hrvatska otklanja 'vagam et fluctuantem, liberamque, ut vocant, religionem' (mi bismo rekli: religiju 'slobodne misli'), nego hoće da, kao dosle tako i unaprijed; ispovijeda neosporivu rimokatoličku vjeru – 'sed potius uni certae Chatholicae Romanae fidei sicut hactenus ita etiam in posterum, inhaerere et semper inhaerere velle'."

 

Zakmardijev čvrsti katolički stav došao je do izražaja i u njegovom vjerojatno najpoznatijem djelu.

 

 

Škrinja privilegija Kraljevine Hrvatske 

U ono vrijeme u Hrvatskoj nije bilo posebnoga državnog arhiva za čuvanje važnih državnih dokumenata. Iz tog razloga, Hrvatski sabor naložio je 1642. godine Zakmardiju da se pobrine za škrinju u kojoj bi se čuvali najvažniji dokumenti i povlastice Kraljevine Hrvatske.

Zakmardi je dao izraditi hrastovu škrinju sa zaštitnom bravom, koja se otključavala s tri različita ključa. Jedan je čuvao ban, drugi podban, a treći protonotar.

Na pročelju škrinje dao je naslikati grbove Hrvatske i Slavonije. Na unutarnjem dijelu poklopca škrinje Zakmardi je zalijepio posvetu, koja nosi datum 23. prosinca 1643., i svoju pjesmu pisanu latinskim jezikom.

U toj pjesmi Hrvatska govori u prvom licu. Ova je pjesma važna, kako kaže Horvat, ne toliko s pjesničke, koliko s političke i rodoljubne strane.

Zakmardijeva pjesma (Izvor: https://www.krizevci.eu/hr)

I ta je pjesma važna za upoznavanje vjerskog stava Kraljevine Hrvatske. Naime, u njoj Hrvatska ističe da "Catholicae solum Relligionis amans" ("ljubeći samo katoličku vjeru") vojuje protiv neprijatelja.

Karlo Horvat ovako komentira poruku te pjesme:

"U toj pjesmi jasno pokazuje, kako se Hrvatska luči od Ugarske temeljno i bitno. Hrvatska najprije ne dopušta u svojoj kući druge vjere do katoličke; poslanici hrvatskoga sabora imaju posebno časno mjesto u ugarskom saboru tik do personala kraljeva, a plaćaju Hrvati polovicu 'dike'."

 

Jasno je po svemu da Hrvati nikada nisu prihvaćali nikakve "multireligijske priče". Oni koji su kasnije, u 19. i 20. stoljeću pokušavali hrvatskoj naciji podmetnuti nekakvu "multireligioznost", bez obzira jesu li to činili iz nacionalističkih ili internacionalističkih pobuda (svejedno), išli su izravno protiv hrvatske državne tradicije, koja nikada nije prihvaćala nijednu drugu vjeru osim katoličke vjere.

 

 

Zakmardijev dobrotvorni rad i briga za spasenje duša

 

Kao što je spomenuto na početku, Zakmardi je utemeljio dva pavlinska samostana: u Križevcima i Olimju. Pri osnivanju samostana u Križevcima, izričito spominje potrebu da se poveća broj sv. misa u Križevcima i okolici, kao i dostojno dijeljenje sakramenata. 

I ne samo to, Zakmardi govori o potrebi za školovanjem mladeži u katoličkom duhu, o potrebi za katekizmom i propovijedima ("…in finem erudiende juventutis praesertim in fundamentis catholicae fidei, scholae aperirentur catechismi et conciones haberentur").

 

Zakmardi se brinuo i za svoju dušu. Tako su pavlini u Križevcima dobili posebnu zadaću da služe sv. mise za njegovu dušu nakon što umre.

 

Obveze križevačkih pavlina u tom pogledu, ovako navodi p. Nikola Benger (Annales, str. 56.):

"Videlicet, ut Patres pro tempore, et in futurum in memorato Conventu mansuri, singulis septimanis tria Missae sacrificia in refrigerium animae Fundatoris, ejusque Domine Consortis Annae Zvirchich, nec non fratrum, Parentum, Consanguineorum Affiniumque in Domino defunctorum, absolvere teneantur. Secundo, ut pariter pro omnibus praemissis unum solemne anniversarium, infra octavam festi S. Mariae Magdalene, annuatim celebrare obligentur. Tertio, ut insuper post decessum Fundatoris, pro anima ejusdem, intra anni spatium, extra omnia praemissa sacra, quingenta Missae officia universi Patres ejusdem Ordinis in hoc Regno constituti perficere debeant, et adstringantur."

("Dakako, da su oci, koji budu boravili u spomenutom konventu za vremena i ubuduće, dužni svakoga tjedna služiti tri misne žrtve za pokoj duše utemeljitelja i njegove gospođe supruge Ane Svirčić, kao i braće, roditelja, rodbine i svojte, koji su preminuli u Gospodinu. Drugo, isto tako obvezni su svake godine za sve spomenute slaviti jednu svečanu godišnju misu unutar osmine blagdana sv. Marije Magdalene. Treće, da su povrh toga dužni i obvezni svi oci istoga Reda, u razdoblju od godine dana od smrti utemeljitelja, osim svih prije spomenutih žrtvi, služiti petsto misa za njegovu dušu.")

Zakmardi je podigao kapelu sv. Ivana Krstitelja u zagrebačkoj katedrali, namijenivši je za svoj ukop, te čitav niz oltara u mnogim crkvama diljem sjeverne Hrvatske, a i šire. 

Od svećenika je samo tražio da služe sv. mise za pokoj njegove duše nakon što umre.

Dovoljno je spomenuti oltar u crkvi sv. Marka na Gornjem gradu, kako kaže Horvat:

"U crkvi sv. Marka u Zagrebu podigao je na novo žrtvenik Smolčićev. Želio je, da se i na tom žrtveniku čitaju mise za pokoj njegove duše, to je i u crkvi sv. Marka osnovao altariju. Za tu altariju ostavio je crkvi sv. Marka svoj mlin u Zagrebu, što ga je kupio za 200 for. renskih i vinograd u Ilici kupljen za 400 for., a k tome još ostavio je jednu sjenokošu, za koju je dao 90 for. U oporuci svojoj određuje, da se za tu altariju imade pobrinuti i s njom upravljati gumbarski ceh. Taj ceh neka se pobrine, da se na tako zvanom Smolčićevu oltaru u župnoj crkvi sv. Marka svaki mjesec čitaju dvije mise za pokoj duše njegove i njegovih rođaka. Za taj svoj zapis želi da se načini onakova isprava, kakovu je on načinio za altariju sv. Ivana također u crkvi sv. Marka, a što ju je utemeljio plemić Abraham Trelić, kojom sada upravlja krojački ceh."

 

Zakmardijevi darovi raznim crkvama bili su toliko obilni da je Horvat napokon zaključio:

"Pregledamo li tek letimice silne ove darove, što ih je u dobrotvorne svrhe podijelio Zakmardi, to nam valja svakako priznati, da su rijetki smrtnici, što ih je zapisala povijest hrvatska, koji bi se mogli takmiti s Ivanom Zakmardijem u dijeljenju dobara. Sigurno je, da u sedamnaestom vijeku povijesti hrvatske nema čovjeka, koji je učinio toliko zadužbina koliko protonotar Ivan Zakmardi."

 

Zakmardi je osnivanjem isusovačkog sjemeništa u Varaždinu omogućio obrazovanje siromašnoj djeci. Ali, što je od njih tražio zauzvrat? Karlo Horvat odgovara:

"Pitomci, koji će se uzgajati u sjemeništu, dužni su po izrazitoj želji Ivanovoj, čuvati i širiti vjeru katoličku, a mogu odabrati ili svjetovni ili duhovni stalež. Za pokoj pak duše njegove i njegova brata Đure neka izmole svaki dan tri 'Očenaša' i tri 'Zdrave Marije' i 'Vjerovanje', ili opet svaki tjedan jednu krunicu."

U nalogu o čuvanju i širenju katoličke vjere vidi se isti duh, koji ga je vodio i u političkom djelovanju u državnim saborima. Jednako je važno uvidjeti koliko je Zakmardi držao do vrijednosti molitve. Svaki je učenik bio dužan za pokoj njegove duše svakodnevno izmoliti triput Oče naš i Zdravo Marijo, te Vjerovanje, ili jednu krunicu tjedno. Slično je Zakmardi tražio i od sjemeništaraca u Zagrebu, koji su se školovali o njegovu trošku.

Pobožna smrt

Ivan Zakmardi umro je 25. travnja 1667. u Banjskoj Bistrici u Ugarskoj, kamo se uputio na sabor staleža, gdje se pod predsjedanjem Petra Zrinskoga, kao kraljeva povjerenika, raspravljalo o gorućim državnim pitanjima. 

Tijelo je prevezeno u Zagreb, te pokopano u kapeli sv. Ivana Krstitelja u zagrebačkoj katedrali, u skladu s pokojnikovom željom.

Pavlinski kroničar Nikola Benger spominje koliko je Zakmardijeva smrt pogodila hrvatske pavline, koji izgubili svog ponajvećeg dobročinitelja (Annales, str. 74.):

"Magno dolore afflixit hoc pariter anno Patres nostros, in Croatiae, et Slavoniae Regnis consistentes, tristis obitus Spectabilis ac Magnifici Domini Joannis Zakmardy de Diankovecz, duorum Monasteriorum Fundatoris Munificentissimi, ac Parentis optimi."

("Velikom je boli te iste godine pogodila naše oce, koji borave u Kraljevinama Hrvatske i Slavonije, žalosna smrt sjajnoga i izvrsnoga gospodina Ivana Zakmardija od Dijankovca, predarežljivoga utemeljitelja dva samostana i najboljega zaštitnika.")

 

Pavlini su u Lepoglavi dočekali i ispratili tijelo pokojnoga protonotara, uz sve obrede za pokojne...

"Hujus ergo de Ordine nostro, et universa Patria meritissimi Viri, exanime corpus, dum juxta Lepoglavam deveheretur, Reverendissimus P. Generalis Ivanovich cum copiosa Conventualium caterva ritu funebri excepit, et per prolixum Lepoglavensis territorii spatium comitatus est. Zagrabiae postmodum R. P. Nicolaus Klanchecz Vicarius Lepoglavensis, item Priores Ulimiensis, ac Crisiensis, cum adjunctis sociis, et Patribus Remetensibus, piissimo Fundatori in lugubri Exequiarum solemnitate parentarunt. Corpus ejus in Cathedralis Ecclesiae Zagrabiensis Capella, sancto Joanni Baptistae dicata, et ab ipso erecta, die 11. Julii tumulatum requiescit. Anima vero vivat cum Sanctis Dei in gloria."

("Kad se, dakle, pokraj Lepoglave prevozilo mrtvo tijelo ovoga muža, prezaslužnoga za naš red i cijelu domovinu, velečasni p. general Ivanović primio ga je sa sprovodnim obredima uz veliku skupinu pripadnika konventa, i pratio ga je kroz dugačko lepoglavsko područje. Nakon toga, vlč. o. Nikola Klančec, lepoglavski vikar, kao i priori Olimja i Lepoglave, sudjelovali su u tužnoj pogrebnoj svečanosti. Njegovo tijelo počiva u kapeli prvostolne crkve zagrebačke, posvećenoj svetom Ivanu Krstitelju, i podignutoj od njega, gdje je pokopano 11. srpnja. A duša neka živi sa svecima Božjim u slavi.")

 

Posljednja Bengerova rečenica je zaključak Zakmardijeva života: "Anima vero vivat cum Sanctis Dei in gloria."

Ivan Zakmardi je pravi uzor angažiranog katoličkog laika. Dakle, ovdje imamo primjer kako bi trebao izgledati pravi angažman laika u javnom i privatnom životu.

Često se olako prelazi preko uloge laika u širenju vjere. Kad pogledate sve prekrasne stare crkve po Hrvatskoj i Europi... Tko je te crkve izgradio? Kad pogledate širenje velikih crkvenih redova i redovničkih zajednica... Ništa od toga ne bi bilo moguće da ih nisu materijalno podupirali angažirani katolički laici poput Ivana Zakmardija.

Spremnost vjernika-laika da žrtvuju svoja materijalna dobra kako bi podizali oltare, crkve i podupirali osnivanje i širenje redovničkih zajednica: proizlazi iz svijesti da im je sve to potrebno. Potrebno za spasenje duša.

A da bi se netko mogao brinuti za spasenje svoje duše, mora prvo znati da mu je to najvažnija dužnost u životu. To počinje od osnovne vjerske pouke. Od osnovnog katekizma. Tko ne poznaje katekizam, sigurno se neće žrtvovati za Crkvu. Dakako, govorimo o tradicionalnim katekizmima koji jasno i nedvosmisleno iznose katolički nauk.

Drugo, potrebna je odlučnost da se spoznata istina primijeni u životu i radu. Iz privatnoga života taj se žar prenosi i u javni život. Tako od skupine kršćanskih pojedinaca i obitelji nastaje kršćansko društvo.