U zbirci pisama pape sv. Pija V. o kojoj sam govorio prošloga tjedna, nalazi se i pismo jednom hrvatskom biskupu: zagrebačkom biskupu Jurju Draškoviću. U ovom ću tekstu navesti glavne poruke toga pisma.
No, prvo nekoliko riječi o našem biskupu. Juraj Drašković rođen je 5. veljače 1525. u Bilini kod Knina. Kad su Turci osvojili to područje, Jurjev otac Bartolomej poveo je svoju obitelj prvo u Pokuplje, kamo je izbjegao velik dio hrvatskog naroda sa okupiranih prostora, pa zatim dalje prema sjeverozapadnoj Hrvatskoj.
Brigom svog ujaka, kardinala Jurja Utješinovića, mladi Drašković odgojen je za svećenika. Studirao je teologiju u Krakovu, Beču, Bolonji i Rimu. Već se u mladoj dobi priključio borbi protiv protestantizma, kad piše raspravu protiv Calvinovog krivovjerja: Confutatio eorum quae dicta sunt a J. Calvin.
Drašković je posvećen za pečuškog biskupa 1557. godine. Sudjeluje na Tridentskom koncilu, čije odluke nastoji provesti u praksi. Imenovan je zagrebačkim biskupom 1563. godine. Postaje hrvatskim banom 1567. godine, a tu je službu u većoj ili manjoj mjeri obavljao do 1576. godine, spojivši u svojim rukama i duhovnu i svjetovnu vlast u banskoj Hrvatskoj.
Farlati kaže da su Draškovića zvali "pater patriae et pauperum" ("otac domovine i siromaha", pogledaj: D. Farlati, Illyricum sacrum, tom. V., 1775.g., str. 541.).
Zasluge biskupa Draškovića prepoznao je papa sv. Pio V., koji mu je 11. kolovoza 1569. uputio pismo u kojem ga hvali i potiče na ustrajnost u započetom putu.
Već je iz riječi kojima započinje pismo jasno koliko je sv. Pio V. cijenio biskupa Draškovića, čestitajući mu na svim njegovim uspjesnima u borbi za katoličku vjeru:
"Venerabilis Frater, salutem et Apostolicam benedictionem. Christianae charitatis affectus, Pastoralisque servitutis commune nobis cum Venerabilibus Fratribus et Episcopis nostris vinculum, non sinit nos expertes esse eius laetitiae, quam de illorum virtute conceptam, animo percepimus. Itaque cum de tua eximia in Deum Omnipotentem pietate, Religionisque Catholicae studio, ac divini honoris zelo, multa constanti plurimorum fama ad nos allata essent; faciendum esse existimavimus, ut non solum quantopere haec nobis grata accidissent, tibi significaremus, sed tibi quoque de eis gratularemur. Vera autem gratulatio est, quam non praesentis temporis aut necessitas temporalis extorquet, aut terrena commendat utilitas; sed quae de sanctis bonisque operibus suscepta, caelestis mercedis gloriam sibi propositam habet."
("Časni brate, pozdrav i apostolski blagoslov. Dobrohotnost kršćanske ljubavi, i vez pastirske službe koji nam je zajednički sa našom časnom braćom i biskupima, ne dopušta nam da budemo lišeni one radosti, koju smo duhom opazili, primijećenu u njihovoj kreposti. I tako kad smo mnogo toga čuli od brojnih ljudi o tvojoj izuzetnoj pobožnosti prema svemogućem Bogu, nastojanju oko revnosti za katoliču vjeru i božansku čast, odlučili smo da bi trebalo učiniti, ne samo da ti damo do znanja koliko nam je sve to drago, nego da ti na tome i čestitamo. A istinsko je čestitanje, ne ono koje traži potreba sadašnjega vremena ili vremenita nužnost, ili koju preporučuje zemaljska korist, nego ono koje uzeto iz svetih i dobrih djela, ima ponuđenu slavu nebeske nagrade.")
Sv. Pio V. je siguran da će Drašković, čiji se dobar glas proširio i izvan njegove domovine, učiniti sve što je potrebno za očuvanje i širenje katoličke vjere:
"Quod enim in gubernando custodiendoque grege, fidei tuae ab Omnipotenti Deo commisso, eam prudentiam vigilantiamque adhibes, ut bonorum operum tuorum fama, istis Pannonici Regni finibus non contenta, huc ad nos usque perferatur, hoc gaudendum esse in Domino cognoscimus. Itaque gratias agimus Redemptori nostro, qui inter cetera pietatis suae dona, ita Fraternitatem tuam Catholicae Religionis amore incendit; ut quidquid ad eius conservationem propagationemque pertinere cognoscit, id et diligenter et alacriter exequi non desistat."
("Što naime, u upravljanju i zaštiti stada koje je povjereno tvojoj vjeri od svemogućega Boga, činiš onom razboritošću i mudrošću, da se glas o tvojim dobrim djelima, koji nije ograničen međama toga panonskog kraljevstva, razglašava ovdje sve do nas, znamo da se tome treba radovati u Gospodinu. I stoga zahvaljujemo našem Otkupitelju, što je među ostalim svojim darovima, tako zapalio tvoje bratstvo ljubavlju prema katoličkoj vjeri: da štogod spozna da je potrebno za njezino očuvanje i širenje, neće oklijevati da pažljivo i hitro izvrši.")
Poznavajući navedene osobine biskupa Draškovića, sv. Pio V. kaže da bi ga bilo suvišno poticati na veće zalaganje, ali on to ipak čini, potičući ne toliko njega samoga, koliko njegov kler i narod da ga nasljeduju:
"Quamvis autem eum, qui, adiuvante Deo, ita sit animatus, supervacuum videatur esse magis hortari: tamen, quia te, inter ceteras tuas virtutes, fraternae quoque hortationis verba libenter suscipere existimamus; idcirco hortamur, ut quam ingressus es ad caelum ferentem viam, ab ea ne iter tuum deflectas, donec eo quo contendis pervenias. Sit Clero populoque tibi comisso, vitae tuae sanctitas, regula atque norma, ad quam actiones moresque suos uterque studeat conformare."
("Premda bi se činilo da je suvišno još poticati onoga koji je, uz Božju pomoć, tako srčan: ipak, jer znamo da ćeš ti, među ostalim tvojim krepostima, rado primiti riječi bratskog poticaja, kako procjenjujemo, zato potičemo da ne skrećeš s puta na koji si stupio, koji vodi u nebo, dok ne dođeš tamo kamo nastojiš doći. Neka bude kleru i narodu koji ti je povjeren, svetost tvoga života pravilo i norma, prema kome neka i jedni i drugi nastoje prilagoditi svoja djela i ponašanje.")
Dobar vođa mora proganjati i kažnjavati zle, a nagrađivati dobre. Tako sv. Pio V. potiče biskupa Draškovića da ustraje na tom putu, a naročito u obrani svoga stada od opasnosti krivovjerja.
"Mali vitiorum poenam, boni virtutum praemium, sibi a te expectandum esse intelligant. Haereticorum venena ne gregem tuum inficiant, quanta potes diligentia contende. Quo minus ea semper agas, quae Deo beneplacita sunt, nullius te hominis metus deterreat."
("Neka znaju zli da od tebe mogu očekivati kaznu za opačine, a dobri nagradu za kreposti. Što većom možeš brižljivošću, nastoj da otrov heretika ne zarazi tvoje stado. Dok god svagda tako činiš, što je ugodno Bogu, neka te ne plaši strah nijednoga čovjeka.")
Drašković je sve te savjete doista primijenio u svom djelovanju. Beskompromisno se borio protiv protestantskog krivovjerja i sprječavao svaki pokušaj heretika da prodru u Hrvatsku. Uništavao je protestantske knjige, kako se otrov ne bi širio među pukom.
Što nam sve to danas govori? Ni mi danas nismo ništa manje obvezni boriti se protiv zla, nego što je to bio biskup Drašković u svoje vrijeme. Borba protiv zla ostaje uvijek dužnost katolika.
Danas je ta borba teža nego u Draškovićevo vrijeme. Otrov krivovjerja širi se podmuklo i zamaskirano u humanističke fraze. Stare se hereze šire u novom ruhu. Tako se npr. protestantizam nerijetko širi pod egidom ekumenizma i "karizmatizma". Modernizam se širi pod izgovorom nužnosti prilagođavanja pastorala suvremenim prilikama.
No, u ovoj teškoj borbi protiv zabluda imamo utjehu i primjer u svetim ljudima prošlih vjekova, među kojima papa sv. Pio V. i biskup Juraj Drašković zauzimaju visoka mjesta.
Podsjećam da zbirku pisama sv. Pija V. možete preuzeti ovdje: Apostolicarum Pii Quinti Pont. Max. Epistolarum libri quinque.
Nema komentara:
Objavi komentar