Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran (Lk 16, 10)

Krunidba pape Benedikta XV. 1914. godine

Papa Benedikt XV. pamti se osobito po svojoj prvoj enciklici Ad beatissimi Apostolorum (1. XI. 1914.), u kojoj se zauzeo za mir u svijetu, čime je započeo svoju miroljubivu misiju tijekom Prvoga svjetskog rata.

No, danas se često zaboravlja da je u toj istoj enciklici papa Benedikt XV. ponovno osudio modernizam, kao i njegov prethodnik sv. Pio X. Osim toga, izrekao je vrlo važne pouke o nužnosti čuvanja cjelovite katoličke vjere.

Tako Benedikt XV. piše u toj enciklici:

"Vis et natura catholicae fidei est eiusmodi, ut nihil ei possit addi, nihil demi: aut omnis tenetur, aut omnis abiicitur. 'Haec est fides catholica, quam nisi quisque fideliter firmiterque crediderit, salvus esse non poterit' [Symbolum Athanasianum]."

("Narav i priroda katoličke vjere je takva, da joj se ništa ne može dodati, ništa oduzeti: ili se cijela prihvaća, ili se cijela odbacuje. 'Ovo je katolička vjera, koju ako netko ne drži vjerno i čvrsto, ne može biti spašen' [Atanazijevo vjerovanje].")

Par redaka ispod, Benedikt XV. ovako opisuje moderniste:

"Sunt etiam hodie, nec ita pauci sunt, qui, ut ait Apostolus, 'prurientes auribus, cum sanam doctrinam non sustineant, ad sua desideria coacervent sibi magistros, et a veritate quidem auditum avertant, ad fabulas autem convertantur' [II. Tim. 4, 3-4]. Innati enim elatique magna opinione mentis humanae, quae progressiones sane incredibiles in exploratione naturae, Deo nimirum dante, fecit; nonnulli, cum prae suo iudicio auctoritatem Ecclesiae contemnenent, usque eo sua temeritate processerunt, ut ipsa Dei arcana et omnia quae Deus homini revelavit, sua intelligendi facultate metiri atque ad ingenium horum temporum accommodare non dubitarent. Itaque exstiterunt monstruos errores Modernismi, quem recte Decessor Noster 'omnium haereseon collectum' edixit esse et sollemniter condemnavit."

("Ima također i danas onih, i nije ih tako malo, koji kako kaže Apostol: 'svrbeći uši, jer ne podnose zdravi nauk, nagomilavaju sebi učitelje po svojim željama, i od istine odvraćaju uši, a priklanjaju se bajkama' [2 Tim 4, 3-4]. Nemali broj takvih, naime, uronjeni i napuhani visokim mišljenjem o ljudskom umu - koji je zasigurno po Božjem daru postigao velike pomake u istraživanju prirode - oni koji zbog vlastite prosudbe preziru autoritet Crkve, došli su do te mjere lakoumnosti da ne oklijevaju i sama Božja otajstva, i sve što je Bog objavio čovjeku, mjeriti po svojim shvaćanjima i prilagođavati ćudi ovih vremena. I tako su nastale čudovišne zablude modernizma, kojega je s pravom naš prethodnik proglasio 'zbirkom svih hereza' i svečano osudio.")

Benedikt XV. potom izričito ponavlja osudu modernizma (koji naziva kugom i zarazom):

"Eam Nos igitur condemnationem, venerabiles Fratres, quantacumque est, hic iteramus; et quoniam non usquequaque oppressa est tam pestifera, lues, sed etiamnum hac illae, quamvis latenter, serpit, caveant omnes diligentissime, hortamur, a quavis huius contagione mali; de quo quidem apte amrmaveris quod Iob alia de re dixerat: 'Ignis est usque ad perditionem devorans, et omnia eradicans genimina' [Iob 31, 12].

("Stoga tu [osudu] mi, časna braćo, koliko možemo, ovdje ponavljamo; a budući da ona toliko kužna zaraza još nije dovoljno svugdje suzbijena, nego također i danas gmiže, premda skriveno: potičemo sve da se najpažljivije čuvaju svakoga zla ove zaraze, o kojoj ćeš prikladno primijetiti ono što je Job rekao o drugoj stvari: 'Oganj je što proždire do propasti i koji uništava sve plodove' [Job 31, 12].")

Važno je također da Benedikt XV. traži da se katolici čuvaju ne samo očitih modernističkih zabluda, nego i samog "duha modernizma" koji se očituje kao svojevrsna pomama za novotarijama i mijenjanjem svega u obredima i običajima Crkve:

"Nec vero tantum ab erroribus catholici homines, cupimus, abhorreant, sed ab ingenio etiam, seu spiritu, ut aiunt, Modernistarum: quo spiritu qui agitur, is quicquid sapiat vetustatem, fastidiose respuit, avide autem ubivis nova conquirit: in ratione loquendi de rebus divinis, in celebritate divini cultus, in catholicis institutis, in privata ipsa exercitatione pietatis."

("Ne samo da želimo da se katolici groze zabluda, nego također i same ćudi ili, kako kažu, duha modernista: onaj koji se vodi tim duhom, takav što god vidi od staroga, s prezirom odbacuje, a posvuda lakomo traži novosti: u načinu govora o božanskim stvarima, u slavljenju božanskoga kulta, u katoličkim ustanovama, pa i u samom obavljanju privatnih pobožnosti.")

Po tome vidimo koliko su u krivu oni koji kažu da nije velika stvar ako se mijenjaju takozvane "uzgredne stvari", dok god se ne dira izravno u vjeru. Uostalom, tko si može uzeti za pravo da odlučuje što je "važno", a što "nevažno" u obredima, molitvama, kleričkoj disciplini, vjerskoj pouci, pa i u crkvenoj arhitekturi i umjetnosti...?
Jer sve je navedeno: odraz vjere.
Tko bi se usudio reći da su sve to sitnice, kad Gospodin govori:

"Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten." (Lk 16, 10)

Papa Benedikt XV. je jasno istaknuo da je težnja za novotarijama čak i u tim "manjim stvarima" odraz "duha modernizma", koji je Crkva osudila.

Svaka revolucija počinje upravo mijenjanjem tih manjih stvari, a onda ide prema sve većima, i većima, dok napokon sve ne obori. Možete to usporediti s primjerom vjernika, koji je upao u mlakost. Kad čovjek postane mlak u duhovnom životu, prvo počinje sa smanjivanjem i skraćivanjem molitve, zatim popuštanjem u disciplini, pa onda radoznalim lutanjem okolo, pa se više ne čuva lakih grijeha, a zatim mnogi završe u teškim grijesima.

Kod reformi tijekom i nakon Drugoga vatikanskog koncila, njihovi su ih protagonisti opravdavali pred vjernicima tvrdnjom da se mijenjaju samo "manje bitne stvari", a da se ne dira u vjeru. No, čak bi i najpovršniji promatrač mogao vidjeti kamo vodi potpuno mijenjanje svega u obredima, disciplini, kanonskom pravu, redovničkim pravilima, svećeničkoj formaciji itd.

Je li baš točna tvrdnja da sve to nije bilo zadiranje u vjeru?
Ta pogledajte što govore i rade oni koji su formirani po tim novim i modernim programima. Upravo zato što su oni navikli na taj mentalitet neprekidnog mijenjanja, oni misle da se mogu mijenjati i vjerske istine. Čak i javno govore da se mogu mijenjati definicije, kanoni i anateme koje su tijekom prošlih stoljeća svečano proglasili pape i opći sabori.

Od modernističkih profesora takva su mišljenja preuzeli njihovi učenici.

Evo, samo jedan primjer iz svakodnevice....
Prošloga mjeseca opazio sam da je na Facebooku jedan komentator pitao jednog svećenika-redovnika sljedeće pitanje:

"ja bi vas pitao nesto mozda ne toliko vezano na prvi pogled za trenutnu situaciju, ali u sustini itekako jest pa mi oprostite ako malo skrecem s teme. Da li imamo pravo ici u kontra vjecnih anatema proglasenih sa dogmatskih koncila ako bi nam biskup to naredio?
Da li su vjecne anateme proglasene vodstvom Duha Svetoga pa se u tom slucaju trebamo voditi onom da se "Vecma treba pokoravati Bogu nego ljudima" (Dj 5,29) ili vjecne anateme mozemo ignorirati ovisno o volji biskupa?"

A taj svećenik je dao ovakav odgovor:

"Smije se ići protiv anatema. One nisu dio nepogrešivog nauka Crkve. To ne znači, ako su dane, da se smiju svojevoljno ignorirati. Još uvijek obvezuju na poslušnost, iako su disciplinske, a ne dogmatske naravi."

Šokantno je vidjeti do kojih se razina srozalo obrazovanje modernog klera. Stvarno, takvi odgovori i razmišljanja zaista pokazuju da je današnja situacija glede obrazovanja klera daleko gora nego što se to općenito misli.

Pa, evo, za informaciju njemu i svima sličnima, anateme koje koncili izriču u kanonima jesu nepogrešivo i nepromijenljivo učenje Katoličke Crkve. Izricanjem anatema izriče se što su katolici dužni držati "de fide", jer se time isključuju iz crkvenog jedinstva oni koji tvrde suprotno.

Izgleda da danas mnogima nije jasno što u dokumentima općih koncila obvezuje u savjesti, a što ne obvezuje.

Sv. Robert Bellarmin raspravlja o tom pitanju u 2. svesku svojih De contoversiis, gdje govori o crkvenim koncilima. I tamo jasno ističe (De Conciliorum auctoritate II, 12.):

"In conciliis maxima pars actorum ad fidem non pertinet. Non enim sunt de fide disputationes, quae praemittuntur, neque rationes, quae adduntur, neque ea, quae ad explicandum et illustrandum afferuntur, sed tantum ipsa nuda decreta, et ea non omnia, sed tantum quae proponuntur tamquam de fide... Quando autem decretum proponatur tamquam de fide, facile cognoscitur ex verbis concilii. Semper enim dicere solent se explicare fidem catholicam, vel haereticos habendos, qui contrarium sentiunt, vel quod est communissimum, dicunt anathema et ab Ecclesia excludunt eos, qui contrarium sentiunt. Quando autem nihil horum dicunt, non est certum rem esse de fide."

("Na koncilima najveći dio akata ne spada u vjeru. Naime, nisu de fide rasprave koje se održavaju, niti razlozi koji se dodaju, niti ono što se iznosi radi tumačenja i pojašnjenja, nego samo oni goli dekreti: i to ne svi, nego samo oni koji se predlažu kao de fide... A kada se dekret predlaže kao de fide, lako se razabire iz riječi koncila. Uvijek, naime, običavaju reći da iznose katoličku vjeru, ili da se imaju držati hereticima oni koji drugačije misle; ili ono što je najviše uobičajeno, izriču se anateme i iz Crkve isključuju oni koji suprotno drže. A kada se ništa od ovoga ne izriče, nije sigurno da se radi o stvari de fide.")

Dakle, kod anatema nema nikakve sumnje da se radi o nepogrešivom i nepromijenljivom učenju Crkve, koje su svi katolici dužni držati. Anateme su zapravo najjasniji dio koncilskih dokumenata, jer točno kažu što se mora, odnosno što se ne smije vjerovati.

I upravo zbog činjenice što se u dokumentima Drugoga vatikanskog koncila ne nalazi niti jedna anatema, niti jedan kanon, niti jedna svečana definicija, već se 50 godina postavlja pitanje što bi točno u njemu bilo obvezno za vjernike...

Novinarka Glasa Koncila, Smiljana Rendić, to je ovako izrazila:

II. Vaticanum bio je atipičan koncil, koncil kakva nikad dotad, od IV. do XIX. stoljeća, nije bilo. Svi prethodni ekumenski konciIi bili su ili dogmatski i disciplinski, ili samo disciplinski. Uspjeli su samo oni koji su donijeli dogmatske definicije i disciplinske kanone. Posve je neuspio upravo onaj koji nije definirao ništa: V. Lateranski, 1512.-1517. (to je upravo jedan hrvatski biskup, mons. Frane Franić - u svojoj ondašnjoj fazi ... - imao hrabrosti reći na Vatikanskom radiju na sam dan završetka II. Vaticanuma, 8. XII. 1965., auribus meis audivi).
Drugi Vatikanski htio je biti "pastoralan" koncil: ni dogmatski ni disciplinski, nije definirao ništa. Od 16 njegovih dokumenata, samo dva nazvana su dogmatskima: dogmatska konstitucija Lumen gentium (o Crkvi) i dogmatska konstitucija Dei Verbum (o Božjoj Objavi). Ni uz jedan drugi dokument II. Vaticanuma (2 konstitucije, 9 dekreta, 3 deklaracije) ne stoji oznaka "dogmatski". Apsolutno ni uz jedan od svih 16 nema kanona (anatematizama, tj. klasične vjekovne forme katoličke dogmatske definicije: "Si quis dixerit... anathema sit").
I prethodni koncili donosili su konstitucije, ali kao uvod u kanone što im slijede, kao tumačenje tih kanona. Ozbiljni i sigurni katolički teolozi vazda su naučavali da u aktima jednoga ekumenskog koncila, katolike u savjesti obvezuju samo kanoni, ne i uvodne tumačidbene konstitucije što im prethode. Drugim riječima, Duh Sveti jamči nepromjenjivu istinitost samo kanonima ekumenskih koncila; uvodne tumačidbene konstitucije, pak, mogu sadržavati i propadljive teološke elemente, uvjetovane kulturom vremena i prostora. To je vazda bila "doctrina theologice certa" o aktima ekumenskih koncila. A II. Vaticanum, ponavljam, nije donio nijednoga jedinog kanona. Zato je netko rekao, ne pretjerujući previše; da je Il. Vaticanum bio "samo jedna propovijed na najvišoj razini".
A ipak, pregnulo se nakon II. Vaticanuma da se od toga atipičnog koncila, od toga koncila koji nije definirao ništa (čak ni pojmove kojima je operirao: "osoba", "sloboda"), učini najvažniji koncil u povijesti Crkve, jedini važan za nas današnje katolike.

Veoma je čudno da toliki današnji "teolozi" ne vide taj ogromni paradoks. No, i to je pokazatelj razine teološkog obrazovanja i opće (ne)kulture i (ne)znanja koja danas posvuda vlada.

Ali, treba ipak istaknuti da Rendić u jednoj stvari nije baš u pravu, i to kad kaže:

"Ozbiljni i sigurni katolički teolozi vazda su naučavali da u aktima jednoga ekumenskog koncila, katolike u savjesti obvezuju samo kanoni, ne i uvodne tumačidbene konstitucije što im prethode."

A sad pogledajte što kaže jedan od najpoznatijih dogmatskih teologa s početka 20. stoljeća, isusovac Christian Pesch (Compendium theologiae dogmaticae, tom. I., 1913. god., str. 223.):

"Concilia infallibiliter docent non in solis canonibus, sed etiam in capitibus, quatenus in iis proponunt doctrinam omnibus tenendam. Quidam recentes theologi, et quod mirum est, ipse quoque Denzinger in praefatione Enchiridii (p. VII), censent capita et generatim omnia praeter canones non cadere sub definitionem neque infallibilem doctrinam continere. Quae opinio est manifeste contra ipsam mentem conciliorum. Tridentinum in prooemio decreti de iustificatione ait Synodus 'exponere intendit omnibus christifidelibus veram sanamque doctrinam ipsius iustificationis, quam sol iustitiae Christus Iesus, fidei nostrae auctor et consummator, docuit, apostoli tradiderunt, et catholica ecclesia Spiritu Sancto suggerente perpetuo retinuit, districtius inhibendo, ne deinceps audeat quisquam aliter credere, praedicare aut docere, quam praesenti decreto statuitur ac declaratur'. Item in prooemio decreti de ss. eucharistia: 'Sacrosancta synodus sanam et sinceram illam de venerabili hoc et divino eucharistiae sacramento doctrinam tradens, quam semper catholica ecclesia, ab ipso Iesu Christo Domino nostro et eius apostolis erudita atque a Spiritu Sancto, illi omnem veritatem in dies suggerente, edocta, retinuit et ad finem usque saeculi conservabit, omnibus christifidelibus interdicit, ne posthac de sanctissima eucharistia aliter credere, docere aut praedicare audeant, quam ut est hoc praesenti decreto explicatum et definitum.' Similia concilium saepe repetit (cf. Denz. n. 810 882 910). Eodem modo loquitur Vaticanum, e. g. in sess. 4, c. 3: 'Haec est catholicae veritatis doctrina, a qua deviare salva fide atque salute nemo potest'."

("Koncili naučavaju nepogrešivo ne samo u kanonima, nego također i u poglavljima, ukoliko u njima iznose nauk koji svi imaju držati. Neki nedavni teolozi, i što je čudno, i sam Denzinger u predgovoru Enchiridiona (p. VII), procjenjuju da poglavlja, i općenito sve osim kanona, ne spada u definicije, niti sadrži nepogrešivi nauk. A to je mišljenje u očitoj suprotnosti sa samom namjerom koncila. Tridentski koncil u uvodu dekreta o opravdanju kaže da Sabor: 'namjerava izložiti svim Kristovim vjernicima istiniti i zdravi nauk o opravdanju, koji je Sunce pravde Krist Isus, početnik i dovršitelj naše vjere, naučavao, koji su apostoli predali, a Katolička Crkva po nadahnuću Duha Svetoga uvijek držala, detaljnije ga objašnjavajući, da se ne bi ubuduće nitko usudio drugačije vjerovati, propovijedati ili naučavati, nego što je ovim dekretom utvrđeno i proglašeno'. Isto tako, u uvodu dekreta o Presvetoj Euharistiji kaže: 'Presveti Sabor predajući onaj zdravi i istiniti nauk o ovom časnom i božanskom Sakramentu Euharistije, koji je uvijek držala Katolička Crkva, poučena od samog Isusa Krista Gospodina našega i njegovih apostola, i upućena od Duha Svetoga, koji ju svakodnevno uvodi u svu istinu, i koji će sačuvati sve do kraja svijeta, zabranjuje svim Kristovim vjernicima da se ne bi usudili nakon ovoga o Presvetoj Euharistiji drugačije vjerovati, naučavati ili propovijedati, nego što je u ovom dekretu izloženo i definirano.' 

Slično Koncil često ponavlja (cf. Denz. n. 810, 882, 910). Na isti način govori i [Prvi] vatikanski koncil, primjerice, na 4. sjednici, c. 3.: 'Ovo je nauk katoličke istine, od koga nitko ne može odstupiti, a da sačuva vjeru i spasenje.' ")

 Pesch također napominje sljedeće:

"Ceterum patet a Christo infallibilitatem ecclesiae nullo speciali modo loquendi alligatam esse; neque natura rei aliud postulat, nisi ut concilium mentem definiendi indubie manifestet. In symbolis ab ecclesia receptis et in magisterio ecclesiastico cotidiano, etsi non adduntur anathematismi, doctrina tamen necessario omnibus admittenda est. Florentinum in decreto unionis cum graecis non utitur canonibus, et tamen definit doctrinam omnibus tenendam (cf. Denz. n. 691 sqq). Itaque dicendum est concilium tum definire, cum hoc perspicuis verbis significat."

("Uostalom, očito je da Kristov dar nepogrešivosti Crkvi nije vezan nekim posebnim načinom izražavanja; niti narav stvari traži drugo, nego da koncil nedvojbeno pokaže namjeru da definira. U vjerovanjima prihvaćenima od Crkve i u svakodnevnom crkvenom učiteljstvu, premda se ne dodaju anatematizmi, ipak se izražava nauk koji svi moraju primiti. Firentinski koncil se u Dekretu o uniji s Grcima ne koristi kanonima, a ipak definira nauk koji su svi dužni držati (cf. Denz. n. 691 sqq). Stoga treba reći da koncil definira onda, kada to izražava jasnim riječima.")

Koncili, dakako, ne mogu uvoditi "nove nauke" kakvih nikada nije bilo u Crkvi.  
Ovdje treba navesti što Pesch kaže na početku poglavlja o teološkim izvorima:

"Nam quae olim ecclesia docuit ut vera, etiam nunc vera sunt, cum veritas sit immutabilis. Ergo eo ipso, quod constat, quid olim ecclesia docuerit, etiam constat, quid nunc doceat, cum infallibilis ecclesia, quae nunc est, non possit contradicere infallibili ecclesiae, quae olim fuit."

(Naime, što je Crkva nekada učila kao istinito, također je i sada istinito, jer je istina nepromjenljiva. Stoga, samim time što je sigurno da je nešto Crkva jednom naučavala, također je sigurno što sada naučava, jer nepogrešiva Crkva koja je sada, ne može proturječiti nepogrešivoj Crkvi, koja je nekad bila.")

No, što konkretno znači u našem svakodnevnom životu da je nauk Crkve nepromjenljiv?
To znači u praksi da vi i danas možete učiti djecu po katekizmima starima 500 godina, jer se nauk Crkve nije promijenio. Vi i danas možete učiti teologiju iz teoloških knjiga starih 200 ili 300 godina, jer se nauk Crkve nije promijenio.
Vi i danas možete učiti katehetiku od sv. Petra Kanizija. Liturgiku od kardinala Bone i pape Benedikta XIV. Moralnu teologiju od sv. Alfonza Liguorija. Ekleziologiju od sv. Roberta Bellarmina. Crkvenu povijest od Baroniusa, Waddinga, sv. Antonina i Bollandista.

Ne samo da možete, nego i morate. U današnjoj se zbrci treba držati onoga što je čvrsto i sigurno. A to nećete naći u kaljuži modernističkih pseudo-nauka, nego samo u bistrim i čistim izvorima katoličke Tradicije.

Završavam ovaj tekst riječima bl. Alojzija Stepinca: Crkva nikada nije mijenjala svoj nauk "ni za slovce", "ni za dlaku"