Red ljubavi (Ordo caritatis)

Od najstarijih vremena Crkva nas uči da u našoj ljubavi mora postojati određeni red, prema riječima Pjesme nad pjesmama (2, 4): "ordinavit in me caritatem" ("uredio je u meni ljubav"). O tom poretku ljubavi ("ordo caritatis" ili "ordo dilectionis") nalazimo vrlo razvijena i detaljna učenja već kod svetih otaca.

Sv. Augustin u svom klasičnom djelu De doctrina christiana (lib. I., cap. 27.) donosi poglavlje pod nazivom "Ordo dilectionis", u kojem kaže:

"Ille autem iuste et sancte vivit, qui rerum integer aestimator est: ipse est autem, qui ordinatam dilectionem habet, ne aut diligat, quod non est diligendum, aut non diligat, quod est diligendum, aut amplius diligat, quod minus est diligendum, aut aeque diligat, quod vel minus vel amplius diligendum est, aut minus vel amplius, quod aeque diligendum est. Omnis peccator, in quantum pecator est, non est diligendus; et omnis homo, inquantum homo est, diligendus est propter Deum, Deus vero propter seipsum. Et si Deus omni homine amplius diligendus est, amplius quisque debet Deum diligere, quam seipsum. Item amplius alius homo diligendus est, quam corpus nostrum: quia propter Deum omnia ista diligenda sunt..."

("Onaj, naime, živi pravedno i sveto, koji je razborit procjenitelj stvari: a to je onaj, koji ima uređenu ljubav, da niti ljubi ono što ne treba ljubiti, niti propušta ljubiti ono što treba ljubiti, niti da više ljubi ono što treba manje ljubiti, niti da jednako ljubi ono što treba ljubiti manje ili više, ili da više ili manje ljubi ono što treba jednako ljubiti. Svakoga grešnika, utoliko što je grešnik, ne treba ljubiti; a svakoga čovjeka, utoliko što je čovjek, treba ljubiti radi Boga. A Boga treba ljubiti radi njega samoga. I ako Boga treba ljubiti više od svakoga čovjeka, svatko treba više ljubiti Boga nego samoga sebe. Isto tako, više treba ljubiti svakoga čovjeka, nego svoje tijelo: jer radi Boga treba ljubiti sve to...")

Vidimo, dakle, da u našoj ljubavi mora postojati poredak: da ne bismo više ljubili ono što treba manje ljubiti, a manje ljubili ono što treba više ljubiti.

Sv. Toma Akvinski raspravljajući o redu ljubavi u svojoj Summi theologiae (II-II, q. 26.) u člancima iznosi i objašnjava sljedeće zaključke:
1. postoji određeni poredak u ljubavi;
2. trebamo ljubiti Boga više nego bližnjega;
3. trebamo ljubiti Boga više nego sami sebe;
4. trebamo ljubiti sebe više nego bližnjega;
5. trebamo ljubiti bližnjega (što se tiče spasenja duše) više nego vlastito tijelo;
6. neke bližnje moramo ljubiti više nego druge (ne smijemo jednako ljubiti sve ljude);
7. trebamo ljubiti više one s kojima smo bliže vezani, nego druge ljude (pa makar oni bili bolji od njih);
8. trebamo više ljubiti one s kojima smo u krvnom srodstvu, nego one s kojima nismo; trebamo također više ljubiti svoje sugrađane i sunarodnjake, nego druge ljude;
9. čovjek treba više ljubiti svoje roditelje, nego djecu;
10. treba više ljubiti oca, nego majku;
11. treba ljubiti više roditelje, nego suprugu;
12. na poseban način čovjek ljubi one kojima čini dobro;
13. poredak ljubavi će na određeni način ostati i u nebeskoj domovini.


Zadržao bih se malo na 5. članku, gdje sv. Toma objašnjava kako moramo više ljubiti spasenje bližnjega, nego svoje vlastito tijelo. To znači da onaj koji potpuno ljubi bližnjega, treba biti spreman izložiti i svoje tjelesno zdravlje radi vječnoga spasenja bližnjega, barem u situacijama kad je to dužan.

Ovako govori sv. Toma (II-II, q. 26., a. 5.):

"Consociatio autem in plena participatione beatitudinis, quae est ratio diligendi proximum, est maior ratio diligendi quam participatio beatitudinis per redundantiam, quae est ratio diligendi proprium corpus. Et ideo proximum, quantum ad salutem animae, magis debemus diligere quam proprium corpus."

("Zajedništvo, naime, u punom dioništvu blaženstva, što je razlog ljubavi prema bližnjemu, veći je razlog za ljubav nego dioništvo blaženstva po obilju, što je razlog ljubljenja vlastitoga tijela. I zato bližnjega, što se tiče spasenja duše, trebamo više ljubiti nego vlastito tijelo.")

To ne znači da se vjernik uvijek treba izlagati fizičkoj opasnosti radi spasenja bližnjega, nego samo u situacijama kad je to dužan. Zato sv. Toma u istom članku, u trećem odgovoru, kaže:

"Et ideo non est de necessitate caritatis quod homo proprium corpus exponat pro salute proximi, nisi in casu quod tenetur eius saluti providere. Sed quod aliquis sponte ad hoc se offerat, pertinet ad perfectionem caritatis."

("I stoga nije nužno po ljubavi da čovjek izlaže vlastito tijelo za spasenje bližnjega, osim u slučaju kad je dužan brinuti za njegovo spasenje. Ali, što se netko dobrovoljno za to ponudi, spada u savršenstvo ljubavi.")

Oni koji teže savršenstvu (a to bi barem trebali biti svećenici i redovnici) trebali bi biti spremni izložiti se i fizičkoj opasnosti radi spasenja bližnjega.

Što nam to govori u kontekstu mjera koje su nedavno donesene zbog epidemije COVID-19? Iako su mnoge mjere sasvim opravdane, neke nikako ne možete opravdati. Na primjer, nikako ne možete opravdati odgode podjele sakramenta krštenja navodnom "ljubavlju prema bližnjemu".

Sakrament krštenja je apsolutno potreban čovjeku za vječno spasenje: "Ako se tko ne rodi iz vode i Duha Svetoga, ne može ući u kraljevstvo Božje" (Iv 3, 5). 
Odgađanje tog sakramenta vrlo je opasno.
Tko će biti odgovoran ako netko zbog takvih mjera umre bez krštenja?

Upravo je u vrijeme velike smrtnosti, široka dostupnost sakramenata potrebna još više nego prije.
Pa, čak i u vrijeme kad nema velikih opasnosti od pogibelji, treba uvijek nastojati da se krštenje podijeli što prije. Dakle, i u redovitim okolnostima, Crkva je uvijek naučavala da djecu treba što prije krstiti, zbog opasnosti da umru bez krštenja.

Spomenimo samo što kaže Katekizam sv. Pija X. (561.-563.):

561. P. Kada treba odnijeti djecu u crkvu da se krste?

O. Djecu treba odnijeti u crkvu da se krste što je prije moguće.

562. P. Zašto se treba žuriti da se djeca krste?

O. Treba se žuriti krstiti djecu jer djeca u toj dobi mogu lako umrijeti, a ako nisu krštena ne mogu se spasiti.

563. P. Griješe li očevi i majke ako zbog njihova nemara umru njihova djeca bez krštenja ili ako odgađaju njihovo krštenje?

O. Očevi i majke koji zbog nemara ne krste djecu, pa se dogodi da bez krštenja umru, teško griješe i tada kad dugo odgađaju krštenje, jer na taj način izlažu djecu opasnosti da umru bez krštenja.

Prije se o tome itekako vodilo računa. Uvijek mi pada na pamet primjer bana Josipa Jelačića, koji je rođen 16. listopada 1801. i već istoga dana kršten u crkvi sv. Jurja u Petrovaradinu.

Ako griješe roditelji koji dugo odgađaju krštenje svoje djece, koliko više griješe pastiri koji mjesecima odgađaju podjelu sakramenata?
No, to je tema za sebe. Vraćam se sada na temu ovoga teksta: red ljubavi.

O poretku ljubavi posebno su detaljno pisali moralni teolozi u raspravama o bogoslovskoj kreposti ljubavi. Pogledajmo stoga što o tome kaže najveći moralni teolog svih vremena: sv. Alfonz Liguori.

Sv. Alfonz ovako piše o redu ljubavi (Theologia moralis, lib.5., t. 5., cap. 2, ad. 1.):

"Ordine charitatis quisque tenetur post Deum diligere: 1. seipsum, secundum bona spiritualia. 2. Proximum, quoad eadem bona. 3. Seipsum, quoad bona corporalia. 4. Proximum, quoad eadem. 5. Denique seipsum, et deinde proximum quoad bona externa."

("Po redu ljubavi, svatko je dužan poslije Boga ljubiti: 1. samoga sebe, u odnosu na duhovna dobra. 2. Bližnjega, što se tiče istih dobara. 3. Sebe samoga, što se tiče tjelesnih dobara. 4. Bližnjega što se tiče istih dobara. 5. Napokon, sebe, a zatim bližnjega, što se tiče vanjskih dobara.")

Vidimo da na toj ljestvici opet duhovna dobra (to jest, vječno spasenje) stoje ispred tjelesnih i zemaljskih dobara.
Dakako, na vrhu je ljubav prema Bogu:

"Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje!" (Mk 12, 30)

Ta zapovijed obvezuje svakog čovjeka, i griješi onaj tko je zanemaruje. Griješi čovjek koji ljubi bilo koga ili bilo što više nego Boga.

Sv. Alfonz Liguori navodi među grijesima protiv ljubavi:

"Mortaliter peccat etiam, si quis amet Deum amore appretiative seu aestimative minore, quam creaturas."

("Smrtno griješi također, ako netko manje ljubi Boga estimativno ili aprecijativno, nego stvorenja.")

Nitko ne smije više ljubiti stvorenja, nego njihovog Stvoritelja. Ako se možda pitate zašto to toliko naglašavam, otkrit ću vam razlog - a to je ujedno i razlog zašto sam odlučio napisati ovaj tekst.

Prije nekoliko mjeseci, čini mi se u prosincu 2019., vidio sam da je na Facebooku netko napisao u komentaru da više voli svoju obitelj, nego Boga. Šokiralo me je da netko (tko se izjašnjava kao vjernik) može otvoreno reći takvo što.

Sigurno je i ta osoba čula u nekom trenutku svog života što Gospodin govori u Evanđelju:

"Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan." (Mt 10, 37)

Evanđelje je tako jasno po tom pitanju, da jednostavno ne može biti jasnije. Kako je onda moguće da neki samozvani "kršćani" ne drže do prve i najveće zapovijedi: zapovijedi ljubavi?

Ali, koliko god nas to šokiralo, nažalost, ne bi nas trebalo čuditi. Pa, pogledajte kakve se sve zbunjujuće poruke šalju preko "moderne vjerske literature", a i iz usta modernih propovjednika.

Na primjer, jedan je župnik iz okolice Splita u siječnju objavio na Facebooku sljedeću poruku...

Mislim stvarno... Kakve su ovo poruke? Ne samo da su zbunjujuće, nego su i potpuno krive. Kako uopće mogu pisati ovakve stvari?

A sad razmislite koliko sličnih poruka kola među vjernicima...

No, razlozi zašto je u današnje vrijeme toliko "ohladnjela ljubav mnogih" (Mt 24, 12), mnogo su dublji i kompleksniji. Jedan od njih je i u novoj liturgiji, koja je uvedena nakon Drugoga vatikanskog koncila.

Kako da se ljudi pouče ljubavi prema Bogu, kad vide kako se u novom obredu mise postupa sa Presvetim Sakramentom? Ili, kad vide kako moderni redovnici u civilnoj odjeći ravnodušno prolaze pokraj svetohraništa, a da niti ne pokleknu?

Moramo također biti svjesni da je ljubav Božji dar. Mi moramo neprekidno moliti Boga da nam daruje bogoslovsku krepost ljubavi, kao i kreposti vjere i ufanja. 
Kad pobliže proučite tradicionalnu liturgiju, primijetit ćete upravo velik broj molitava za dar ljubavi.

S druge strane, u novoj liturgiji je na različite načine smanjen broj tih molitava: bilo potpunim uklanjanjem, bilo davanjem svećenicima opcija da uzmu druge molitve (što oni uvelike koriste).

Zar nas onda čudi ova hladnoća koju gledamo posvuda?


Što nam je činiti u ovakvoj situaciji? Pa svakako trebamo svi opet početi moliti za dar prave i savršene ljubavi.
Evo, za tu su svrhu vrlo pogodne litanije Presvetoga Imena Isusova. Završna molitva tih litanija uzeta je iz liturgije. To je izvorno zborna molitva za II. nedjelju po Duhovima:

"Sancti nominis tui, Domine, timorem pariter et amorem fac nos habere perpetuum: quia numquam tua gubernatione destituis, quos in soliditate tuae dilectionis instituis."

("Daj nam, Gospodine, da se tvojega svetoga Imena bojimo i ujedno ga uvijek ljubimo, jer nikada ne prestaješ ravnati one koje u svojoj ljubavi utvrđuješ.")

Osim litanija i drugih molitava, trebao bi svatko od nas nastojati svakodnevno obnoviti čin vjere, ufanja i ljubavi. Dakako, po nekom od tradicionalnih obrazaca, poput ovoga (molitvenik: Srce Isusovo - spasenje naše, 1946. god.).