Pouke iz tradicije pavlinskoga reda

Papa Urban IV. daje odobrenje pavlinskoga reda bl. Euzebiju Ostrogonskom; pokraj njega stoji sv. Toma Akvinski, ključni podržavatelj priznanja

Od svih redova u Crkvi možemo mnogo toga naučiti. Što dalje gledate u njihovu prošlost, to bliže dolazite do njihovog izvornog žara. Do onog početnog zanosa, koji je vodio njihove utemeljitelje, i koji je nadahnuo naraštaje svetih redovnika u duhovnoj borbi, koju svaki katolik - a posebice redovnik - mora proći na zemlji. U arhivima samostana, među starim spisima, krije se velika katolička baština, koja je danas, nažalost, većini vjernika skrivena.
A upravo se u tim starim knjigama i zapisima kriju skrivene snage katolicizma, koje još nismo dovoljno upoznali, a kamoli iskoristili za duhovnu obnovu našega naroda.

To, dakako, vrijedi za baštinu svih redovničkih zajednica u Hrvatskoj, ali ima jedan red na koji se to posebno odnosi: pavlini. Pavlinski je red bio jedan od najutjecajnih redova u sjevernoj i srednjoj Hrvatskoj, tamo od srednjega vijeka, pa do 1786. godine kad ih ukida car Josip II. u svom "prosvjetiteljskom" udaru na redovništvo. Time je car Josip II. učinio nemjerljivu štetu vjerskom životu u Hrvatskoj, Mađarskoj, Austriji i cijeloj srednjoj Europi, što je svakako pripremilo tlo za revolucije koje će ubrzo uslijediti.
Pavlinski red je ipak opstao u Poljskoj, odakle se kasnije opet širio, ali nikada nije ni približno dosegao svoju staru snagu i veličinu.

No, unatoč svemu, ostalo nam je mnogo toga iz pavlinske baštine. Ostale su prekrasne crkve koje su pavlini izgradili, ostale su knjige koje su napisali, primjeri svetosti... Ono što nam je od toga dostupno, može nam itekako pomoći za podizanje vjerskog života našeg naroda na višu razinu.

U ovom ću se tekstu poslužiti sa tri pavlinska izvora:
- Konstitucijama pavlinskog reda (izdanje iz 1725. god.);
te sa kronikama dvojice istaknutih pavlinskih pisaca koji su djelovali u našim krajevima:
- p. Andrija Eggerer - Fragmen panis corvi proto-eremitici, 1663. god.
- p. Nikola Benger - Annalium eremi-coenobiticorum s. Pauli, vol. II., 1743. god.


Prvo što ćete primijetiti jest svojevrsna etno-kulturalna pozicija tog reda. Pavlinski red imao je izrazito srednjoeuropski identitet. U njemu su bile službeno priznate četiri nacije: Mađari, Poljaci, Hrvati i Nijemci. Štoviše, na generalnom kapitulu pavlinskoga reda 1702. god. određeno je da se mjesta definitora uvijek trebaju birati tako da sve četiri nacije budu zastupljene.

Pavlinski kroničar Nikola Benger ovako piše o toj odluci (Annalium eremi-coenobiticorum s. Pauli, str. 355.):

"Simul etiam hujus Capituli decursu universali placito conventum, atque inter leges acceptum est: ita imposterum definitoratus generalis honores intra memoratas quatuor nationes partiri debere, ut semper unus ex provincia Hungariae, unus Poloniae, unus nationis Germanicae, quae Austriae Sueviaeque provincias complectitur, et unus demum pro parte nationis Croaticae, cui pariter copulatur Istriaca veniant eligendi."

("Istovremeno je tijekom ovoga kapitula, uz opće slaganje, dogovoreno i prihvaćeno među zakone: da se ubuduće treba tako dijeliti čast generalnog definitora među četiri spomenuta naroda, da uvijek kad dolaze na izbore jedan bude iz ugarske provincije, jedan iz Poljske, jedan njemačke narodnosti, koja obuhvaća provincije Austrije i Švapske, i napokon jedan sa strane hrvatskog naroda, kojoj se jednako pridružuje i istarska [provincija].")

Za vrijeme zajedničke Hrvatsko-njemačke pavlinske provincije bila je izričito određena rotacija po nacionalnoj osnovi na rukovodećim položajima. To je bilo izričito propisano u dekretu rimske Kongregacije za širenje vjere od 12. siječnja 1701., koji određuje:

"...officiorum alternativa inter patres Germanos et Croatas perpetuo attendenda; ut nempe una vice provincialis eligendus sit Croata, vicarius vero Germanus, altera autem vice Germanus eligatur in provincialem, Croata in vicarium."

("...naizmjeničnu službu između otaca Nijemaca i Hrvata treba uvijek paziti; da naime jedan put za provincijala bude izabran Hrvat, a za vikara Nijemac, a drugi put neka se Nijemac izabere za provincijala, a Hrvat za vikara.")

Kasnije su njemački pavlini tražili osnivanje svoje vlastite provincije. Pa je 1710. g. zajednička provincija podijeljena na njemačku i hrvatsku. Hrvatski pavlini rado su pristali na njemačku molbu, jer su hrvatski samostani bili samoodrživi i bez tuđe pomoći (što su isticali još 1696. kad je počeo proces odvajanja hrvatske provincije od ugarske).

Nikola Benger o tome piše (Annalium eremi-coenobiticorum s. Pauli, str. 429.):

"Placidis igitur animis in propositam separationem patres Croatae, una cum reverendissimo patre Capituli praeside, suum consensum dedere, tum ob fraternae pacis bonum, tum quod et ipsi ad peculiares provinciae subsistentiam sufficiente conventuum numero gaudeant: Lepoglavensi nimirum pluribus aequivalente, utpote in quo ordinarie quinquaginta religiosi incolae residerent, et theologicum simul ac philosophicum studium haberetur; dein Remetensi, Chaktornensi, Szveticensi, Ulimiensi, Crisiensi et residentia Kamenszkensi. Nihilominus in limine hujusce tractatus aliquae conditiones adjectae, et consensu partium taliter applacidatae sunt, ut Provinciae Croaticae honor precedentiae competat, eidemquae coenobium Ulimiense indisputabiliter maneat incorporatum..."

("Mirnih su stoga duša oci Hrvati, zajedno s velečasnim ocem predsjednikom Kapitula, dali svoj pristanak, kako zbog dobra bratskoga mira, tako i zbog toga što su i oni sami raspolagali s dovoljnim brojem prikladnih konvenata za vlastitu provinciju: štoviše, lepoglavski [samostan] može stajati za više njih, jer u njemu uobičajeno boravi pedeset redovnika, i ima teološki zajedno s filozofskim studijem; zatim remetski, čakovečki, svetički, olimski, križevački i rezidencija u Kamenskom. Ipak, na rubu ove rasprave dodani su i neki uvjeti, i suglasnošću stranaka tako prihvaćeni, da je hrvatskoj provinciji prikladna čast prvenstva [honor precedentiae], i da joj nedvojbeno ostaje pritjelovljen olimski samostan...")

Vidimo po tome koliko je bio snažan taj hrvatski faktor u pavlinskom redu. Ovo također govori o utjecaju pavlinskoga reda u tadašnjoj Hrvatskoj. Spomenuto je da je samo samostan u Lepoglavi imao uobičajeno 50 redovnika. To su brojke koje danas dosiže rijetko koja samostanska zajednica.

Zato nas zanima pitanje: Što je činilo pavlinski red toliko uspješnim?
Odgovor na to pitanje pronaći ćemo ćemo u Konstitucijama pavlinskog reda, koje je odobrio i potvrdio papa Urban VIII. 1643. godine. U ovom ću se tekstu koristi proširenim izdanjem pavlinskih Konstitucija iz 1725. godine.
Imate ih i na internetu: Constitutiones religionis sancti Pauli primi Eremitae.

Izdvojio bih četiri važne stavke iz tih konstitucija:
1. inzistiranje na doktrinarnoj jasnoći
2. inzistiranje na točnom obdržavanju rubrika
3. molitva za povećanje i zaštitu reda
4. sjećanje na zaslužne dobročinitelje i pomoć njihovim dušama

Te su četiri stvari i danas prijeko potrebne za napredak i širenje svakog crkvenog reda, pa ćemo ih zato ukratko pregledati.

1) Inzistiranje na doktrinarnoj jasnoći

Konstitucije pavlinskog reda izričito su tražele od svih profesora i ostalih pripadnika reda da u nauku izbjegavaju novotarije i neuobičajena mišljenja. A kao siguran jamac teološke jasnoće, traže od svih da se drže učenja sv. Tome Akvinskoga (Constitutiones, p. I., cap. XI., 2.):

"Professores, aliique omnes Ordinis nostri, quicumque ii fuerint, opiniones minus communes, et novitatum praeseferentes reliquant. Doctrinam vero Ecclesiae doctoris sancti Thomae Aquinatis, ejusque inconcussa tutissimaque dogmata, tam in theologicis, quam in philosophicis sequantur."

("Profesori, i svi ostali pripadnici našega Reda, bez obzira tko su, neka napuste manje uobičajena mišljenja i ona koja pronose novotarije. A neka slijede nauk naučitelja Crkve svetoga Tome Akvinskoga i njegova nepokolebljiva i najsigurnija učenja, kako u teološkim, tako i u filozofskim pitanjima.")

Inače, pavlinski je red jako štovao sv. Tomu Akvinskoga, jer je taj crkveni naučitelj uvelike pomogao da red dobije priznanje Svete Stolice. Naime, kad je prvi pavlinski provincijal bl. Euzebije Ostrogonski doputovao u Rim 1263. god. kako bi tražio od pape odobrenje prelaska reda na samostanski život, sv. Toma Akvinski mu se velikodušno stavio na raspolaganje i posredovao kod pape kako bi red dobio priznanje.

Povjesničar pavlinskoga reda, Andrija Eggerer, ovako opisuje te događaje (Fragmen panis corvi proto-eremitici, str. 77.-78.):

"Praeerat tunc Ecclesiae Urbanus IV. Pontifex singulari zelo catholicae religionis, vigilantiaequae praeditus. Romam ergo cum appulisset Eusebius, ante omnia liminibus Apostolorum salutatis, negotium Ordinis pertractandum aggreditur. Aderat in eadem Urbe, fato quodam bono d. Thomas Aquinas, Doctor Angelicus, qui cum gratia multa apud Summum Antistitem, pro merito doctrinae et sanctitatis polleret, visum est patri Eusebio, sui quoque propositi rationem, adeo s. Doctori altius exponere, qui perbenigne ab eodem exceptus, cognitisque negotii sui rationibus majores Eusebio addidit animos; atque ad Regulam D. Augustini pro Ordine S. Pauli primi Eremitae, petendam adductis, quod optimum fore censuit argumentis, cohortabatur, quin imo operam suam illi sociisque detulit, atque, ut Ferrarius loquitur, pro 'Sanctis Sanctus ipse laborans', Summo Pontifici, postulata ejusdem de meliore nota commendanda, in se suscepit... In cujus grati animi significationem, sacra religio nostra quotannis Natalem S. Thomae Aquinatis 7. Martii, ex praecepto Constitutionum singulari cultu prosequitur."

("Predvodio je tada Crkvu Urban IV., prvosvećenik, osobito zauzet gorljivošću katoličke vjere i budnošću. Kad je, dakle, Euzebije doputovao u Rim, prije svega pozdravivši pragove Apostola, pristupio je rješavanju stvari Reda. Bio je u istome gradu, svom srećom, sv. Toma Akvinski, anđeoski učitelj: pa se činilo ocu Euzebiju da sv. Naučitelju treba uzvišeno objasniti razloge svoga prijedloga, budući da je bio u velikoj milosti kod Vrhovnog svećenika, zaslugom svojeg nauka i svetosti, a on je dobrostivo primio i, spoznavši razloge njegovog zadatka, ohrabrio Euzebija i potaknuo ga da zatraži Pravilo sv. Augustina za Red sv. Pavla prvog Pustinjaka, što je objasnio najboljim argumentima, štoviše, mnogo je pomogao njemu i suradnicima i, kako kaže Ferrari, za 'svece je radio sam Svetac', uzeo je sebi zadaću da ih što bolje preporuči vrhovnom svećeniku... U veliku zahvalu za ovo, naš sveti red svake godine osobitim štovanjem slavi [nebeski] rođendan sv. Tome Akvinskoga, 7. ožujka, po odredbi Konstitucija.")

Tako je i tomistička jasnoća bila naglašena u teološkoj pouci, koju su dobivali madići u pavlinskim samostanima. A to je svakako primjer, koji bi trebalo i danas slijediti.

2) Inzistiranje na točnom obdržavanju rubrika

Konstitucije pavlinskog reda isticale su veliku važnost pridržavanja rubrika misala i brevijara. Traži se od redovnika da i u svoje slobodne vrijeme proučavaju rubrike liturgijskih knjiga, kako bi ih se za vrijeme obreda točno pridržavali (Constitutiones, p. I., cap. XV., 7.):

"Caeremonias ad altare et chorum praescriptas in rubricis Missalis et Breviarii Romani saepius legant et ad unguem observent."

("Ceremonije koje su propisane za službu žrtvenika i kora u rubrikama Rimskog misala i brevijara neka često čitaju i obdržavaju do zadnjeg detalja ["ad unguem" - "do nokta"].")

Predviđene su i sankcije za one koji nemarno obavljaju obrede (Constitutiones, p. I., cap. XVIII., 7.):

"Errantes in caeremoniis priventur ordinaria recreatione, ac jubentur illas attente legere, ac in illis se exercere. Superior si ipse non poterit, constituat aliquem ex patribus discretiorem, qui notet defectus in concione, Missa, aliisque caeremoniis ecclesiasticis omissis, ad corrigendum."

("Onima koji griješe u ceremonijama neka se uskrati uobičajena okrepa, i neka im se naredi da ih [rubrike] pozorno čitaju i da se u njima vježbaju. Poglavar, ako to sam ne može, neka odredi nekoga od pažljivijih otaca, koji će zabilježiti nedostatke u propovijedi, misi i drugim propustima u crkvenim ceremonijama, kako bi se ispravili.")

Ima li išta što nam je danas potrebnije od ovoga? To je upravo ono na čemu treba inzistirati svatko kome je istinski stalo liturgije.

3) Molitva za povećanje i zaštitu reda

Poglavari redovničkih zajednica, koje se muče s nedostatkom zvanja, danas pitaju (ili bi se trebali pitati): Koje molitve moliti za povećanje reda? I ovdje treba pogledati kako je to bilo prije.

Pavlini su običavali svakodnevno moliti Mali oficij Blažene Djevice Marije (pored redovite molitve časoslova) upravo za povećanje, rast, svojega reda. Tako izričito određuju Konstitucije (p. I., cap. XV., 4.):

"Beatae Virginis Officium, juxta rubricas Breviarii Romani quotidie pro incremento Ordinis nostri cum Missa post Primam cantari, vel legi solita, secundum Religionis nostrae consuetudinem recitetur."

("Oficij Blažene Djevice, prema rubrikama Rimskoga brevijara, neka se recitira po običaju naše redovničke zajednice svakodnevno za rast našega Reda, sa misom koja se običava pjevati ili čitati nakon prvog časa.")

Kad su neki redovnici sredinom 17. stoljeća počeli zanemarivati svoju dužnost da svakodnevno mole Mali oficij Blažene Djevice Marije, odlučno je reagiralo vodstvo reda.
Tadašnji general pavlinskog reda, Pavao Ivanović, 1666. god. ponovno potvrđuje ovu obvezu. Njegovu odredbu ovako opisuje Benger (Annalium eremo-coenobiticorum s. Pauli, str. 63.):

"Ad felicitandos Ordinis progressus per potentissimam gloriosae Virginis Deiparae intercessionem, reverendissimus p. generalis ut zelosissimus Mariani cultus promotor, in generali congressu Capituli Intermedii, hac parte anni ad festa Pentecostes celebrati, talem pro inviolabili observantia, cum religioso Senatu suo condidit ordinationem: 'Suspecti sunt nonnulli, illis diebus, quibus officium Beatae Mariae Virginis non dicitur, illud extra chorum, vel in parte, vel in toto omittere, contra usum sacrae Religionis semper proprium, et ab antiquo servatum. Ideo Venerabile Definitorium omnes paterne hortatur, et ad persolvendum obligatos pronuntiat.' Noverat sane piissimus ille Mariophilus, totam Religionis universae sortem in manibus positam Mariae..."

("Za pospješenje napretka Reda po najmoćnijem zagovoru slavne Djevice Bogorodice, velečasni o. general, kao najrevniji promicatelj Marijinog štovanja, na generalnoj skupštini posrednog kapitula, koji je u ovom dijelu godine održan oko blagdana Duhova, ovakvu je odredbu donio sa svojim redovničkim vijećem za nepovredivo obdržavanje: 'Osumnjičeni su neki da u one dane kad se ne govori oficij Blažene Marije Djevice, propuštaju izmoliti isti izvan kora, bilo u dijelu ili u cijelosti, protiv običaja uvijek vlastitoga [našem] svetom redu, i obdržavanom od starine. Stoga časni definitorij očinski potiče sve i oglašuje da su obvezni ispuniti tu dužnost.' Znao je zasigurno taj najpobožniji ljubitelj Marije da se cijela budućnost reda nalazi u rukama Marije...")

Neka pokušaju nešto naučiti iz ovoga sve one moderne redovničke zajednice, koje godinama nemaju novih kandidata. Ali, isto tako, i oni koji ih imaju, kako bi ih bilo još više.

4) Sjećanje na zaslužne dobročinitelje i pomoć njihovim dušama

Iako je za rast reda sigurno najpotrebnija molitva ("Ako Gospodin ne gradi kuću, uzalud se trude graditelji" - Psal. 126, 1), ipak je potrebna i određena podrška vjernika. Nijedan se crkveni red ne može širiti bez podrške vjernika-laika, niti je ikada bila ijedna redovnička zajednica koja je uspjela ostvariti neki vidljivi utjecaj na društvo bez potpore vjernika. Jer, samostani se ne grade sami od sebe. Za to je potrebna materijalna podrška darežljivih vjernika.

Pavlinski je red imao veliku podršku ugarskih i poljskih kraljeva (i drugih velikaša), koji su svojom darežljivošću omogućili brzo širenje reda po srednjoj Europi. U Hrvatskoj je usto imao i podršku mnogih hrvatskih banova.

Kralj Ludovik I. Anžuvinac (vladao od 1342. do 1382.) i njegova žena Elizabeta (inače, kći bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića) bili su veliki podržavatelji pavlinskog reda. Toliko, da ih se red uvijek sa zahvalnošću sjećao. I još stotinama godina nakon smrti kralja Ludovika pavlini su mu redovito na godišnjicu smrti služili Requiem i molili Oficij za pokojne sa sve tri noćnice.

To je bila jedna od godišnjica koja je obvezivala sve pavline i bila je izričito propisana u Konstitucijama (p. I., cap. XVIII., 5.):

"In virtute sanctae obedientiae praecipitur, ut anniversaria mox declaranda, ubilibet fuerint patres nostri persolvant cum Missa pro defunctis et Officio novem lectionum. Et primo quidem die decima octava Julii, pro fratribus nostri Ordinis defunctis. Secundo, die undecima Septembris pro Ludovico Primo Hungariae rege, parentibus ejus et liberis. Tertio die decima octava Septembris pro benefactoribus et familiaribus Ordinis, et demum die vigesima Octobris pro parentibus fratrum nostrorum, dummodo praedicti dies non sint impediti, alias prima quaque die non impedita."

("U kreposti svete poslušnosti određuje se, da godišnjice koje će naskoro biti objavljene, naši oci obavljaju, bez obzira gdje se nalazili, sa Misom za pokojne i Oficijem s devet čitanja. I prvo, naime, osamnaestog dana srpnja za svu preminulu braću našega reda. Drugo, jedanaestoga dana rujna za Ludovika Prvoga, ugarskoga kralja, njegove roditelje i djecu. Treće, osamnaestoga dana rujna za dobročinitelje i službenike reda, i napokon dvadesetoga dana listopada za roditelje naše braće, dok god spomenuti dani nisu zapriječeni, inače prvoga dana koji nije zapriječen.")

Zanimljivo je da pavlinske samostane nisu obdarivali samo laici, nego i drugi svećenici - i to sa istim ciljem - da pavlini mole za njihove duše.
U Bengerovoj kronici čitamo kako su 1675. kanonici prvostolne crkve zagrebačke darivali pavlinski samostan u Remetama (Benger, Annalium eremo-coenobiticorum s. Pauli, str. 134.)

"Nam imprimis Conventui Beatae Mariae Virginis de Remeta triplex accessit summa altaristica: una centum telerorum seu imperialium, ab admodum reverendo domino Georgio Brezarich archi-diacono Dubicensi, et canonico Zagrabiensi legata, sub onere absolvendi quotannis die 12. Julii, unius anniversarii cantati, cum Officio defunctorum unius nocturni. Altera pariter centum talerorum, ab admodum reverendo domino Christophoro Kupinich, archi-diacono Varasdinensi, cathedralis ecclesiae Zagrabiensis canonico et ordinis nostri confratre, tali sub conditione, patribus Remetensibus enumeratorum: ut iidem pro praefato benefactore, quousque in vivis extiterit, sacra quatuor ad impetrandam felicem mortem legere; ubi vero e vita decesserit, anniversarium unum in cantu, cum recitatione unius nocturni Officii defunctorum, absolvere in perpetuum teneantur.
Tertiam summam florenorum Rhenensium trecentorum vi testamentariae dispositionis legavit, et contulit generosus dominus Petrus Huhovics, illustrissimi episcopi Zagrabiensis castellanus; adjecta itidem obligatione, ut patres Conventus de Remeta singulis annis pro refrigerio animae suae unum sacrum de Requiem anniversarium dicere et persolvere sint adstricti."

("Naime, prije svega, konventu Blažene Marije Djevice u Remetama stigla je trostruka svota za oltare: jedna od stotinu talira ili imperijala udijeljena od velečasnog gospodina Jurja Brezarića, arhiđakona dubičkoga, pod obvezom da se svake godine, 12. srpnja, služi jedna pjevana godišnjica s Oficijem za pokojne, jedne noćnice. Druga također od stotinu talira dodijeljena remetskim ocima od velečasnog gospodina Kristofora Kupinića, arhiđakona varaždinskoga, kanonika zagrebačke crkve i subrata našega reda, pod takvim uvjetom: da oni za spomenutog dobročinitelja, dok god je živ, čitaju četiri mise kako bi mu izmolili sretnu smrt; a nakon što premine, dužni su mu zauvijek služiti jednu pjevanu godišnjicu, uz recitaciju jedne noćnice Oficija za pokojne.
Treću svotu od tristo rajnskih florena udijelio je i podario kao oporučno raspolaganje, velikodušni gospodin Petar Huhović, kaštelan presvijetloga biskupa zagrebačkoga; dodavši isto tako i obvezu da su oci konventa u Remetama obvezni svake godine govoriti i služiti jednu misu, godišnjicu de Requiem za pokoj njegove duše.")

Evo još jedan primjer iz 1696. godine (Benger, str. 308.):

"Idem coenobium Remetense favore suo prosecutus est a.r. dominus Thomas Augustich, Zagrabiensis ecclesiae canonicus, et archidiaconus Camarcensis, collata eidem summa florenorum Rhenensium quingentorum, tali sub onere altaristico, ut per eodem singulis mensibus sacrum unum lectum persolvatur, idque eo in vivis superstite de Beatissima Dei Genitrice, ipso autem satis functo de Requiem. Atque insuper unum anniversarium in cantu, cum Officio defunctorum unius nocturni et Placebo."

("Isti samostan remetski obdario je svojom naklonošću vlč. gospodin Toma Augustić, kanonik zagrebačke crkve i arhiđakon kamarački, kome je udijelio svotu od pedeset rajnskih florena, pod takvom oltarskom obvezom, da se za njega svakoga mjeseca služi jedna čitana misa, i to dok je na životu o Preblaženoj Bogorodici, a kad premine - Requiem. I povrh toga, jednu pjevanu godišnjicu sa Oficijem za pokojne jedne noćnice i Placebo.")

Spomenuo sam na početku da su i hrvatski banovi podržavali pavlinski red. Najbolji primjer je Ivaniš Korvin, sin kralja Matije Korvina, koji je obnašao dužnost hrvatskog bana u dva navrata: 1495.-1498., te 1499.-1504. god. Cijelo se to vrijeme iscrpljivao u stalnim borbama s Turcima (koji su tada neprekidno napadali Hrvatsku i otkidali od nje dio po dio), zbog čega je i umro mlad, u 31. godini.

O odnosu bana Ivaniša Korvina prema pavlinskom redu, najbolje govori sljedeći zanimljivi događaj, koji opisuje p. Andrija Eggerer (Fragmen panis corvi proto-eremitici, str. 272.):

"Princeps profecto pientissimus, de Religione Proto-Eremitica optime meritissimus, cuius beneficia repetita crambe enarrare supervacaneum existimo hoc tamen in suae liberalitatis et avitae simplicitatis nostrae testimonium latere nolim. Narrant enim Illustrissimum Principem ex occasione itineris aliquando divertisse ad Monasterium Beatae Virginis de Rhemetha, ubi considerata morum integritate, simul paupertate religiosa inhabitantium Fratrum Superiorem loci accersiri faciens, explicata fronte ultro rogaret, ea confidenter peteret, quae loci ad subditorum adminiculo fore arbitraretur; actis de prona voluntate gratiis, coactoque Fratrum senatu Superior singulorum tentat animos, quid a liberalissimo Principe, e bono reipublicae petendum ducerent: omnibus autem silentium tenentibus, unicus e Fratrum Conversorum numero Cocus prodit, ollarum se necessitate teneri insuans. Quod ubi Ioanni Duci relatum, tantum abfuit indignis eorum postulationibus commoveri, ut singularem potius laetitiam ex columbina Fratrum simplicitate hausisse visus, ollas stammeas, quae de more ducalem culinam sequebantur, Coco Monasterii in usum sui officii relinquendas praeceperit, quarum nonnullae ad Seniorum Patrum usque tempora asservatae, imo una earum nostra adhuc memoria deperdita."

("Vladar zacijelo najpobožniji, veoma zaslužan za prvopustinjački red, čija opetovana dobročinstva smatram da bi bilo suvišno naširoko opisivati, ali ovo za svjedočanstvo njegove darežljivosti i prirođene jednostavnosti ne želim skrivati. Pripovijedaju, naime, da je presvijetli vladar jednom u prolasku svratio do samostana Blažene Djevice u Remetama, gdje je promotrivši neporočnost vladanja zajedno s redovničkim siromaštvom braće koja su tamo boravila, pozvao brata nadglednika i otkrivši glavu ispitivao, i povjerljivo tražio, što smatra da je potrebno za pomoć podložnika toga mjesta; nadglednik je zahvalio na njegovoj spremnosti za pomoć i sazvavši vijeće braće, propitivao svakoga što da zatraži od najdarežljivijeg vladara iz državnog dobra: kad su oni svi šutjeli, istupio je samo jedan od braće laika, kuhar, govoreći da su im potrebni lonci. Kad je to javljeno hercegu Ivanišu, nije se smeo njihovim nedostojnim molbama, nego se vidjelo da je istinski sretan zbog golublje jednostavnosti braće, i naredio da se kositreni lonci, koji su po običaju pratili vojvodsku kuhinju, ostave kuharu samostana za upotrebu u njegovom poslu, od kojih [lonaca] su poneki sačuvani sve do vremena starijih otaca, jedan od njih sve do našega slabog pamćenja.")

Ivaniš Korivin je umro 1504. god. i pokopan je u (tada pavlinskoj) crkvi Blažene Djevice Marije u Lepoglavi, ispred glavnog oltara, o čemu svjedoči natpis:

Anno Domini millesimo quingentesimo quarto.
Octobris duodecima die, hora undecima nocturnali,
Haeres ultimos dies, Ioannes Corvinus clausit extremos.
Sub humo corpus ad Claustrum Lepoglava tumulare iussit.
Aspice rem caram bini hinc inde cingunt gloriosae Virginis aram.
Dux Ioannes, et filius eius Christophorus, quibus assint gaudia trina.
Et sequitur, dum licuit, tua dum viguit res, o Ioannes potestas,
Fraus latuit pax in regno isto tuo tempore firma fuit, regnavitque honestas.

(Godine Gospodnje tisuću petsto četvrte.
Dvanaestog dana listopada, jedanaeste noćne ure,
Posljednji nasljednik Ivaniš Korvin, završio je zadnje dane.
Naredio je da se pokopa tijelo pod zemlju kod klaustra Lepoglave.
Pogledaj ovu divnu stvar: dva - ovdje i ondje - okružuju žrtvenika slavne Djevice.
Herceg Ivaniš, i njegov sin Kristofor, kojima nek bude trostruka radost.
I slijedi, dok je mogao, tvoja je trajala moć, o potestate Ivanišu,
Nesreća se skrivala, mir je u ovom kraljevstvu za tvoga vremena bio čvrst, i kraljevala je čestitost.)

Natpis se nalazi lijevo od glavnog oltara...

Ban Ivaniš Korvin prikazan je u oklopu i ratnoj opremi...

 Bliži pogled na natpis...

Ovaj drugi natpis (desno) odnosi se na Ivaniševog sina Kristofora, koji je umro samo godinu dana nakon svog oca, sa samo 6 godina. I on je ovdje pokopan. Grobnica je ispred glavnog oltara.

U pavlinskim crkvama pokapali su se i drugi hrvatski banovi. Ban Ivan Karlović, istaknuti borac protiv Turaka (obnašao bansku čast 1521.-1524., te 1527.-1531.) pokopan je u Remetama. Glava sigetskoga junaka Nikole Zrinskoga, koju su Turci odsjekli nakon njegove herojske smrti, pokopana je u pavlinskoj crkvi sv. Jelene u Čakovcu. Tamo je pokopan i njegov praunuk istoga imena Nikola Zrinski, koji je bio hrvatski ban od 1647. do 1664., a poznat je po svojoj zimskoj vojni protiv Turaka 1664. godine, kad je spalio znameniti Sulejmanov most kod Osijeka.

Iz svega ovoga vidimo da je vrlo važna podrška koju su vlastodršci, ali i drugi utjecajni laici, davali redovničkim zajednicama. Pa, naše stare crkve sigurno ne bi bile toliko lijepe da ih nisu bogati laici materijalno pomagali... Oni su upravo tražili da budu lijepe, ne gledajući koliko će zbog toga izgubiti novca. I to nipošto nije bilo nekakvo "razbacivanje novaca", jer su time izgrađene crkve za buduće naraštaje. Crkve koje stoje stoljećima i svjedoče o ljepoti katoličke vjere.

Vidjeli smo također da su motivi pomaganja redovničkim zajednicama sasvim konkretni. Time vjernik dobiva crkve u kojima će se i za njega služiti mise kad umre. Cijela zajednica vjernika dobiva veliku pomoć u molitvama i žrtvama redovnika.
Duše u čistilištu dobivaju pouzdane pomagatelje, koji neće propustiti za njih služiti Requiem i izmoliti Oficij za pokojne.

U tom smislu, kad vjernik troši svoj imetak na pomaganje redovnicima, stječe onu vrstu prijatelja o kojoj govori evanđelje: "Stecite sebi prijatelje nepravednim bogatstvom, da, kada klonete, prime vas u vječne stanove." (Lk 16, 9).