Molitve za papu, biskupa i svjetovne vladare na kraju hvalospjeva "Exsultet"

Jedan od najvažnijih dijelova liturgijskih obreda Velike subote je hvalospjev "Exsultet", koji je dobio ime po početnim riječima: "Exsultet iam angelica turba caelorum" ("Nek usklikne sad nebesko mnoštvo anđela").
I u taj su hvalospjev uvedene velike izmjene tijekom liturgijskih reformi sredinom 20. stoljeća, kako u njegov sadržaj, tako i u njegovu ulogu u obredima Velike subote.

Neću ih sve nabrajati, nego ću samo skrenuti vašu pozornost na jedan detalj.
U tradicionalnom obredu, Exsultet završava molitvom za papu, biskupa i svjetovnog vladara.

U Misalu sv. Pija V. iz 1570., taj završetak glasi ovako:

"Precamur ergo te, Domine: ut nos famulos tuos, omnemque clerum, et devotissimum populum: una cum beatissimo Papa nostro N., et Antistite nostro N., quiete temporum concessa, in his paschalibus gaudiis, assidua protectione regere, gubernare et conservare digneris. Respice etiam ad devotissimum Imperatorem nostrum N., cujus tu, Deus, desiderii vota praenoscens, ineffabili pietatis et misericordiae tuae munere, tranquillum perpetuae pacis accommoda: et coelestem victoriam cum omni populo suo. Per eundem Dominum..."

("Molimo te stoga, Gospodine, da nas, svoje sluge, i sav kler i pobožni puk, zajedno s preblaženim Papom našim N., i biskupom našim N., udijelivši mirna vremena, udostojiš u ovim uskrsnim radostima ravnati postojanom zaštitom, upravljati i sačuvati. Pogledaj također na pobožnoga Cara našega N., čije želje ti znadeš, darom svoje neizrecive blagosti i milosrđa, podaj mu smirenost vječnoga mira i nebesku pobjedu zajedno sa čitavim njegovim pukom. Po istom Gospodinu...")

Budući da u 20. stoljeću više nije bilo cara, ovu zadnju prošnju je papa Pio XII. promijenio ovako:

"Respice etiam ad eos, qui nos in potestate regunt, et, ineffabili pietatis et misericordiae tuae munere, dirige cogitationes eorum ad iustitiam et pacem, ut de terrena operositate ad caelestem patriam perveniant cum omni populo tuo."

("Pogledaj također na one koji nad nama upravljaju na vlasti, i neizrecivim darom svoga smilovanja i dobrote upućuj njihove misli na pravdu i mir, da po zemaljskom djelovanju stignu u nebesku domovinu sa cijelim tvojim pukom.") 

Ako pogledate stare (predtridentinske) mjesne misale, primijetit ćete da se nije nužno molilo samo za cara (bilo cara Svetoga Rimskog Carstva, bilo bizantskoga cara), nego da se molilo i za lokalne kraljeve.

U Zagrebačkom misalu iz 1511. na tom se mjestu molilo za ugarsko-hrvatskog kralja (i kraljicu!), a car se nije ni spominjao.
Ovako glasi verzija iz Zagrebačkog misala:

"Precamur ergo te, Domine, ut nos famulos tuos, omnem clerum et devotissimum populum, una cum Papa nostro N., et gloriosissimo rege nostro N., et regina nostra N., necnon et antistite nostro N., quiete temporum concessa, in his paschalibus gaudiis conservare digneris."

("Molimo te stoga, Gospodine, da nas, svoje sluge, i sav kler i pobožni puk, zajedno s Papom našim N., i preslavnim kraljem našim N., i kraljicom našom N., također i s biskupom našim N., udijelivši mirna vremena, udostojiš sačuvati u ovim uskrsnim radostima.")  

Imamo također i jedan primjer iz daleko starijih vremena: iz vremena hrvatskog kralja Zvonimira.
U čuvenom Osorskom evanđelistaru iz 1082. god. nalazi se jedna od najstarijih verzija hvalospjeva Exsultet u našim krajevima.

Početak hvalospjeva Exsultet u Osorskom evanđelistaru

Osorski evanđelistar je napisao jedan redovnik u tamošnjem benediktinskom samostanu sv. Nikole. Kao vrijeme nastanka te vrijedne knjige, istraživači navode razdoblje između Uskrsa 1081. i 20. veljače 1082.

Zanimljivo je da se u osorskom Exsultetu, moli i za cara i za kralja. Moli se također i za opata samostana, kao i za cijelu samostansku zajednicu. Zaključak tog vazmenog hvalospjeva pokazuje slične karakteristike koje smo već vidjeli u tradicionalnim misalima, a glasi ovako:

"Precamur ergo te, Domine, ut nos famulos tuos, omnem clerum et devotissimum populum, una cum beatissimo Papa nostro N., et antistite N., et abbate nostro N., cum omni congregatione beatissimi Nicolai, presentis vitae, quiete concessa gaudiis facias perfrui sempiternis. Memento etiam, Domine, famuli tui imperatoris nostri N., cum omni exercitu suo, et famuli tui regi(s) nostri, cum populo christiano qui tibi offerunt hoc sacrificium laudis, praemia aeterna largire digneris."

("Molimo te stoga, Gospodine, da nas svoje sluge, sav kler i pobožni puk, zajedno s preblaženim Papom našim N., i biskupom N., i opatom našim N., sa svom zajednicom preblaženoga Nikole, udijelivši mir u sadašnjem životu, podaš vječne radosti. Spomeni se također, Gospodine, sluge svoga cara našega N., sa svom njegovom vojskom, i sluge tvoga kralja našega, sa kršćanskim pukom, onima koji ti prinose ovu žrtvu hvale, udostojiš udijeliti vječnu nagradu.")

Vidimo, dakle, koliko je stara tradicija da se na kraju Exsulteta moli za papu, biskupa, te svjetovne vladare. Zato bi bilo zanimljivo čuti koje je opravdanje sastavljača postkoncilske "nove liturgije" za izbacivanje tih prošnji iz nove verzije Exsulteta.
Zašto, na primjer, nije mogla ostati verzija molitve za svjetovne vladare, koju je Pio XII. odredio u 1950-ih?
Zašto su "reformatori" baš sve morali ukloniti? Što su oni time mislili postići?