Kardinala Alfreda Ottavianija pamti katolički svijet kao predstojnika Svetoga oficija u turbulentnom razdoblju 1960-ih, kad je kao glas pravovjerja nastojao sačuvati crkveni nauk neokaljanim, nasuprot sve većoj poplavi modernističko-protestantskih hereza.
Taj je veliki kardinal doista učinio sve što je mogao kako bi spriječio djelatnost modernističkih trovača. Nije on kriv što su mu kripto-modernisti u kuriji radili iza leđa i potkopavali njegova nastojanja. Najpoznatiji primjer je onaj iz 1962., kad je kardinal Ottaviani stavio pod cenzuru modernističkog kolovođu Karla Rahnera, zabranivši mu da javno govori, a samo par mjeseci kasnije Rahner dolazi kao peritus na Drugi vatikanski koncil!
Kardinala Ottavianija pamtimo i po protivljenju liturgijskim reformama i uvođenju novog obreda mise. Iako već star i fizički onemoćao, učinio je sve što je mogao da se sačuva cjeloviti katolički nauk i liturgiju.
Vrijeme je da katolici ponovno otkriju pisanu ostavštinu ovog velikog kardinala.
Iz njegovih se knjiga može mnogo toga naučiti. Što mislite zašto su ga pape stavili na čelo Svetog oficija? Zbog njegove velike učenosti i čvrstog pravovjerja.
Ottaviani je bio istaknuti stručnjak i profesor javnog crkvenog prava. Iz njegovih su knjiga učile generacije bogoslova. U svojim djelima posebnu pozornost posvećuje odnosu Crkve i države. To je bila njegova specijalnost; tema koju je istraživao i poznavao do najmanjih detalja.
Najznačajnije je njegovo kapitalno djelo Institutiones iuris publici ecclesiastici.
A kako bi olakšao učenje studentima teologije, Ottaviani je napisao i jedan kraći i pregledniji udžbenik Compendium iuris publici ecclesiastici, gdje je na vrlo zanimljiv način iznio ovu zahtjevnu materiju. Udžbenik je, naravno, na latinskom jeziku. U ono su vrijeme u Rimu svi teološku udžbenici i sva predavanja bili na latinskom.
Imamo IV. izdanje Compendiuma iz 1954. godine.
Knjiga je stvarno odlična. Obrađuje ove teme: ljudska društva, što čini Crkvu savršenim društvom, odnosi između savršenih društava, autoritet i vlast; zatim, o naravi i vlasti Crkve, o odnosima države i Crkve, o položaju Crkve u različitim tipovima država, o konkordatima, a dodatak na kraju knjige govori o Katoličkoj akciji i aktivizmu laika.
Danas ćemo vidjeti što kardinal Ottaviani piše u tom udžbeniku o liberalnom konceptu odvojenosti Crkve i države. Ta je tema obrađena na str. 315.-334.
Nakon što je teoretski obradio takav tip uređenja države, iznio mišljenja i stavove njezinih liberalnih promicatelja i njihove "argumente", daje nam pravi katolički odgovor na liberalne tvrdnje.
Ottaviani temelji svoj odgovor na Svetom pismu, papinskim dokumentima i zdravom razumu. Odgovor sažima ova jednostavna rečenica:
"Separatio Ecclesiae a statu est omnino reprobanda"
("Odvojenost Crkve od države treba odbaciti u cijelosti")
Evo kako Ottaviani objašnjava svoj stav o sustavu odvojenosti Crkve i države:
"Separatio Ecclesiae a Statu est omnino reprobanda. - Huiusmodi namque systema in ordine theoretico cum erroneis principiis ita cohaeret ut in suis praesuppositis, in suis consequentiis et in integro suo complexu falsissimum evadat; in ordine vero practico, cum vera et genuina libertate Ecclesiae per se componi nequit. Summi Pontifices sane solidissimis argumentis separationem Ecclesiae a Statu, ut systema doctrinale, reprobarunt tamquam impium, irrationale et iniustum; ac ut systema practicum tunc tantum tolerarunt cum, in determinatis adiunctis, maiora mala secus Ecclesiae imminerent..."
("Odvojenost Crkve od države treba odbaciti u cijelosti. - Ovakav se naime sistem u teoretskom redu toliko pridržava zabludničkih načela da se u svojim pretpostavkama, u svojim posljedicama i u cijelom svom kompleksu pokazuje veoma pogrešnim; a u praktičnom redu ne može se po sebi slagati s istinskom i pravom slobodom Crkve. Vrhovni prvosvećenici zaista su s najčvršćim argumentima odbacili odvojenost Crkve od države, kao doktrinalni sistem - kao opak, nerazuman i nepravedan; a kao praktički sistem, toleriraju ga samo onda kad bi u određenim situacijama, u protivnom, Crkvi prijetila veća zla...")
Dakle, pape su odbacili sustav odvojenosti Crkve i države kao "opak, nerazuman i nepravedan" ("impium, irrationale et iniustum"). Ottaviani detaljno objašnjava što čini taj sustav opakim, a što nerazumnim i nepravednim.
Zašto je opako odvajanje Crkve i države? Ottaviani navodi dva razloga. Prvi razlog je to što je ideološki temelj sustava odvajanja Crkve i države: liberalni indiferentizam.
"Impium dicitur hoc systema: a) est enim eius fundamentum in illis ipsis principiis quae sunt velut cardines indifferentismi et atheismi statalis; et alienum prorsus facit civilem societatem ab illa pietate qua, et ipsa, Deum publice colere debet, vero adhibito cultu veraeque Ecclesiae sacro ministerio.
[Leo XIII., Humanum genus, 20 apr. 1884.]: 'Revera humani generis societas, ad quam sumus natura facti, a Deo constituta est naturae parente; ab Eoque tamquam a principio et fonte tota vis et perennitas manet innumerabilium, quibus illa abundat, bonorum. Igitur, quemadmodum singuli pie Deum sancteque colere ipsa naturae voce admonentur, propterea quod vitam et bona quae comitantur vitae a Deo accepimus, sic eandem ob causam populi et civitates. Idcirco qui solutam omnis religionis officio civilem communitatem volunt, perspicuum est non iniuste solum sed etiam indocte absurdeque facere.'
Hinc etiam Pius X primam hanc affert rationem reprobandi ac damnandi legem gallicam separationis: 'quod maxime afficit iniuria Deum, quem sollemniter eiurat, principio declarans rempublicam cuiusvis religiosi cultus expertem' [s. Pius X, Vehementer nos, 11. febr. 1906.]
("Kaže se da je taj sistem opak: a) jer je njegov temelj u istim onim principima koji su poput stožera indiferentizma i državnog ateizma; i potpuno otuđuje građansko društvo od one pobožnosti kojom je i samo dužno javno štovati Boga, prihvativši istinsko štovanje i sveto služenje instinite Crkve.
[Leon XIII, Humanum genus, 20. travnja 1884.]: 'Uistinu, društvo ljudskoga roda, za koje smo po naravi načinjeni, ustanovljeno je od Boga, utemeljitelja naravi, i od Njega kao od početka i izvora dolazi sva snaga i održivost nebrojenih dobara, kojima ono obiluje. Stoga, kao što se i glasom same naravi potiču pojedinci da pobožno i sveto štuju Boga, jer smo od Boga primili život i dobra koja prate život, tako iz istog razloga to trebaju činiti i narodi i države. Zbog toga, oni koji žele da građansko društvo bude lišeno svake vjerske dužnosti, očito je da postupaju ne samo nepravedno, nego također i neuko i apsurdno.'
Odatle također i Pio X. izvodi onaj prvi razlog za odbacivanje i osudu francuskog zakona o odvojenosti: 'jer nanosi najveću uvredu Bogu, koga se svečano odriče, načelno proglašavajući da je republika izuzeta od svakog vjerskog štovanja' [sv. Pio X., Vehementer nos, 11. veljače 1906.].")
Drugi razlog zašto je opak sustav odvojenosti Crkve i države nalazi se u činjenici da se protivi Božjoj uredbi i uređenju međuljudskih odnosa.
"Est insuper impium quia contradicit Dei sapientissimae dispositioni; si enim ambae societates a Deo sunt, ab ipso certe ordinatae sunt ac sapientissima lege concordi colligatione consociatae, eodem sane modo ac cetera omnia 'quae sunt, a Deo ordinata sunt' [Rom. 13, 1]; hinc non magis erit in principium facultate Ecclesiam a Statu divellere, quam ceteras ordinis naturalis vel supernaturalis leges infringere, ac ordinem a Deo statutum pervertere."
("Opak je, nadalje, jer se suprotstavlja premudroj uredbi Božjoj; jer ako su oba društva [Crkva i država] od Boga, od njega su uređena i premudrim zakonom udružena ["consociatae"] složnom svezom, istim dakako načinom kako su i sve ostale [vlasti]: 'koje postoje, od Boga su postavljene' [Rim 13, 1]; odatle nije ništa više u ovlastima vladara da Crkvu odvoje od države, nego da prekrše ostale zakone naravnoga i nadnaravnoga reda, i da izokrenu red koji je Bog postavio.")
Nadalje, Ottaviani kaže da je odvajanje Crkve i države - nerazumno. Zašto je nerazumno? Navode se tri razloga.
"Irrationabile autem et absurdum dicitur systema separationis Ecclesiae a Statu: a) primo quidem quia naturae et destinationis hominum inadaequatam habet rationem, separando bonum cuiusque civis a bono eiusdem qua fidelis. Sane, verum civium bonum non intelligitur nisi illud quod cum eorumdem suprema destinatione congruit; ideoque nequit Status, civium bonum prosequendo, ab eorumdem bono qua fidelium praescindere; quo fit ut non possit pariter praescindere ab ea societate cui bonum civium spirituale procurare directe commissum est."
("Nerazumnim se, naime, i apsurdnim naziva sistem odvojenosti Crkve od države: a) prvo zato što naravi i svrsi ljudi daje neprimjeren razlog, odvajajući dobro nekog građanina od njegovog dobra kao vjernika. Zasigurno, pod pravim dobrom građana ne može se razumijevati nego ono što se slaže s njihovim vrhovnim ciljem; i stoga ne može država, tražeći dobro građana, odsjeći ih od njihova dobra kao vjernika, što će biti da se ne može istodobno odsjeći od onog društva kome je povjereno da se izravno brine za duhovno dobro građana.")
Drugi razlog nerazumnosti odvajanja Crkve i države:
"Preterea est irrationale quia impedit quominus ipsum civitatis bonum temporale in sua plenitudine obtineatur, imo etiam maximum importat civili societati detrimentum. Haec enim florere aut stare diu, posthabita religione, quae summa dux ac magistra adest homini ad iura et officia sancte custodienda, non potest [Leo XIII, Annum ingressi, 19. martii 1902.]."
("Osim toga, nerazumno je jer spriječava da se i samo vremenito dobro države postigne u njegovoj punini, štoviše, nanosi također ogromnu štetu građanskom društvu. Ono, naime, ne može dugo cvjetati ili stajati, zapostavivši vjeru, koja pristoji čovjeku kao vrhovna voditeljica i učiteljica u svetom čuvanju prava i dužnosti [Leon XIII., Annum ingressi, 19. ožujka 1902.].")
Treći razlog nerazumnosti odvajanja Crkve i države objašnjava što je krivo u modernističkoj paroli "Slobodna Crkva u slobodnoj državi":
"Est denique irrationale quia dum utriusque societatis independentiam ab invicem et libertatem asserit, simul tamen dependentiam Ecclesiae a Statu praesupponit. Formula: 'Ecclesia libera in libero Statu' adstruit quidem ius libertatis Ecclesiae coram Statu, sed determinationem sphaerae activitatis Ecclesiae, intra quam haec libere agere valeat, Statui reservat; at vero, ius libere agendi Ecclesiae competens commetiri debemus ex eius fine, circa quem Status se incompetentem declarat; igitur legibus civilibus non potest determinari intra quos limites agere Ecclesia debeat pro fine suo ne exorbitet a sua potestate. Quod si Status, spreto infallibili magisterio Ecclesiae, nolit hac super re exclusivum eiusdem iudicium admittere, ex altera parte saltem sibi nequit addicere facultatem iudicium unilaterale imponendi."
("Naposljetku je i nerazumno, jer dok navodi neovisnost i slobodu obaju društava, istovremeno pretpostavlja ovisnost Crkve i države. Formula: 'Slobodna Crkva u slobodnoj državi', doduše, ističe pravo slobode Crkve pred državom, ali ostavlja državi da odredi sferu aktivnosti Crkve, unutar koje bi mogla slobodno djelovati, no pravo slobodnog djelovanja Crkve trebamo izvesti iz njezinog cilja, oko kojega se država proglašava nekompetentom; stoga se građanskim zakonima ne može odrediti unutar kojih granica treba djelovati Crkva za ostvarenje svog cilja, da ne prekorači svoje ovlasti. Jer ako država, odbacivši nepogrešivo učiteljstvo Crkve, ne želi u ovoj stvari prihvatiti njezinu presudu, s druge strane sebi ne može prisvojiti ovlast da svoju presudu jednostrano nameće.")
Osim što je sustav odvajanja Crkve i države opak i nerazuman, on je i nepravedan. Zašto je nepravedan?
"Iniustum denique diximus systema separationis Ecclesiae a Statu quia, ut libertati conscientiae aliorum consulat, credentium conscientiam offendit... Equidem mos geritur impiorum placitis qui nullum publicum cultum Deo exhibendum nullamque Ecclesiam a Statu suscipiendam esse contendunt, at simul hoc modo illorum fidelium laedunt conscientiam qui iuxta proprie religionis propriaeque persuasionis dictamina, vellent satisfacere officio sanctissimo, quo ligantur, publice quoque et socialiter colendi Deum qua auctorem et supremum moderatorem omnium rerum publicarum, atque praebendi Ecclesiae illa auxilia quae dumtaxat socialiter, prout in Statu sunt collecti, valent impertiri, v.gr. auxilium vis coactivae pro executione sententiarum ecclesiasticorum."
("Napokon, kažemo da je nepravedan sistem odvojenosti Crkve od države, jer dok se brine za slobodu savjesti drugih, vrijeđa savjest vjernika... Doista, ugađa se volji opakih koji nastoje da se ne iskazuje nikakvo javno štovanje Bogu i da nikakva Crkva ne bude prihvaćena od države, ali na taj način istovremeno vrijeđaju savjest onih vjernika koji prema pravilima vlastite religije i vlastitog uvjerenja, žele zadovoljiti presvetoj dužnosti kojom su obvezani javno i skupno ["društveno", "socialiter"] štovati Boga kao utemeljitelja i vrhovnog upravitelja svih javnih stvari, te pružiti Crkvi one pomoći koje mogu dati samo skupno, kao okupljeni u državu, npr. pomoć prisile za izvršenje crkvenih presuda.")
Ottaviani zaključuje ovo poglavlje navodeći kako su pape osudili sustav odvojenosti Crkve i države:
"Nihil mirum est igitur si separationis systema ab omnibus Romanis Pontificibus qui inde a Gregorio XVI gubernacula Ecclesiae susceperunt damnatum et reprobatum est, tamquam impudentissimae libertatis commentum et discordiae principium, item tamquam systema penitus erroneum, absurdum et perniciosum.
De rationibus rei sacrae reique civilis distrahendis, iam Gregorius XVI scribebat: 'Neque laetiora et religioni et principatui ominari possemus ex eorum votis, qui Ecclesiam a regno separari, mutuamque imperii cum sacerdotio concordiam abrumpi discupiunt. Constat quippe, pertimesci ab impudentissimae libertatis amatoribus concordiam illam, quae semper rei et civili fausta extitit et salutaris' [Mirari, 15. aug. 1832.].
Pius IX damnavit sequentem propositionem: 'Ecclesia a Statu, Statusque ab Ecclesia seiungendus est' [Syllabus, prop. 55.].
Et Leo XIII, describens systema separationis, quod a principio libertatis conscientiae deducitur: 'Ex quo perniciosum illud gignitur consectarium civitatis Ecclesiaeque rationes dissociari oportere. Sed haec quam absurde dicantur, haud difficulter intelligitur' [litt. enc. Libertas].
Pius X vero: 'Civitatis rationes a rationibus Ecclesiae segregari oportere, profecto falsissima, maximeque perniciosa sententia est' [Vehementer nos, 11. febr. 1906.]."
("Ništa stoga ne čudi da je sistem odvojenosti osuđen i odbačen od svih rimskih prvosvećenika koji su još od Grgura XVI. upravljali Crkvom, kao izum najopakije slobode i razdora u načelima; štoviše, kao potpuno zabludjeli sistem, apsurdan i opasan.
O pravilima razdora između svetoga i građanskoga, već je Grgur XVI pisao: 'I ne možemo očekivati sretnija vremena ni vjeri ni vlasti od želja onih koji nastoje odvojiti Crkvu od kraljevstva, žele raskinuti međusobnu slogu vlasti i svećenstva. Očito je, naime, da se ljubitelji najbesramnije slobode boje one sloge koja je uvijek bila povoljna i spasonosna i svetoj i građanskoj stvari.' [Mirari, 15. kolovoza 1832.]
Pio IX osudio je sljedeću postavku: 'Treba odvojiti Crkvu od države, i državu od Crkve' [Syllabus, prop. 55.].
I Leon XIII, opisujući sustav odvojenosti koji se izvodi iz principa slobode savjesti: 'Iz koga se rađa ono pogubno mišljenje da treba odijeliti načela države i Crkve. Ali nije teško shvatiti koliko je ovo apsurdno.' [enciklika Libertas, 20. lipnja 1888.]
A Pio X.: 'Da treba odvojiti načela države od načela Crkve, zacijelo je najlažljivije i najpogubnije mišljenje' [Vehementer nos, 11. veljače 1906.].")
Vidjeli smo gore da se kao filozofski i ideološki temelj odvajanja Crkve i države navodi vjerski indiferentizam. Ottaviani je detaljno obradio taj pojam, u dijelu knjige gdje govori o zabludama u odnosima države prema vjeri. Tu razlikuje četiri zablude: državni ateizam, naturalizam, indiferentizam i "katolički liberalizam".
Nas zanima što Ottaviani kaže o indiferentizmu. Za njega je indiferentizam potpuno jednak ateizmu.
"Verum, indifferentismi sectatores, innixi falso supposito non satis constare quaenam sit vera religio, neque ullum haberi supremum iudicem competentem cuius sit rem controversam hanc dirimere, dicunt practice relinquendam esse libertatem cogitandi et colendi Deum prout singulis civibus placeat: quae libertas conscientiae, inquiunt, non servaretur, si Status uni tantum religioni determinatae adhaereret. Opportunius esse concludunt Statum aeque esse affectum erga omnes religiones, omnibusque tribuere protectionem, ut omnes simul suum tributum conferant in bonum publicae tranquilitatis et moralitatis.
Sed primum omnium, eaedem rationes quae contra atheismum statalem et naturalismum adductae sunt, aeque urgent contra indifferentismum politicum. Vetat iustitia, vetat ratio societatem nedum atheam esse, sed etiam, quod in theismum recideret erga varias religiones pari modo affectam, eademque singulis iura promiscue largiri. Cum enim sit unius religionis necessaria in civitate professio, dictat ratio eam esse profitendam quae unice vera est. Equidem qui indifferentismum in rebus religiosis profitetur, speculative verum et falsum aeque accipiendum, atque practice virtutem et vitium indifferenter esse sequenda tenet."
("Doista, sljedbenici indiferentizma, upirući se na krivu pretpostavku da nije dovoljno očito koja je istinita religija, i da nema nikakvog vrhovnog suca nadležnog da riješi taj prijepor, kažu da treba praktično prepustiti slobodu mišljenja i štovanja Boga kako se kojem građaninu sviđa: a ta se sloboda savjesti, kažu, ne bi čuvala kad bi država prijanjala uz samo jednu određenu religiju. Prikladnije je, zaključuju, da država jednako postupa prema svim religijama, svima pruža zaštitu, kako bi sve zajedno dale svoj doprinos za dobro javnoga mira i morala.
Ali prije svega, isti razlozi koji su izneseni protiv državnog ateizma i naturalizma, jednako govore i protiv političkog indiferentizma. Zabranjuje pravda, zabranjuje razum, ne samo da društvo bude ateističko, nego također da upadne u teizam koji jednako prihvaća sve religije i jednaka prava daje svima bez razlike. Budući da je nužno ispovijedanje jedne religije u državi, razum nalaže da se ispovijeda ona religija koja je jedina istinita. Doista, oni koji u vjerskim stvarima ispovijedaju indiferentizam, spekulativno drže da treba jednako prihvatiti istinito i lažno, i praktički da se krepost i opačina mogu bez razlike slijediti.")
Ottaviani ističe da sama pravednost jasno govori protiv indiferentizma:
"Iustitia autem vetat damnum civibus inferre quod ex indifferentismo statali certissime provenit: Status enim aeque se habendo erga omnes religiones, ideoque et erga falsas sectas, indigne agit contra bonum populi cum magistros falsitatis et erroris promoveat, ipsisque facultatem tribuat malum praebendi subditis, et in periculo cives constituat amittendi supremum bonum omnium, ita removens cardinalem moralitatis socialis..."
("Pravda naime zabranjuje nanositi štetu građanima, koja bi sigurno došla od državnog indiferentizma. Jer država koja se jednako odnosi prema svim religijama, pa tako i prema lažnim sektama, nedostojno radi protiv dobra naroda, kad promovira učitelje laži i zablude, i daje im mogućnost da pružaju zlo njenim podložnicima, i stavlja građane u opasnost da izgube vrhovno dobro svih, tako uklanjajući srž društvenog morala...")
U isti rang s indiferentizmom, Ottaviani stavlja i "katolički liberalizam". U osnovi, to je modernizam. Pažljivo pročitajte kako ga opisuje, jer ćete ovdje lako prepoznati mnoge današnje prelate i teologe:
"Non minus periculosi sunt hodierni 'liberalismi catholici' errores, qui sub specie obsequii erga democratiam capitiose ledunt principia catholica de officiis Status erga Ecclesiam. Sane percipiunt difficultates quae suis doctrinis opponuntur ex magisterio Ecclesiae, praesertim ex Romanorum Pontificum Encyclicis hoc super argumento datis: quibus se expedire conantur asserendo in Encyclicis Litteris distinguendam esse partem permanentem ab ea parte quae mutabilis est, secundum temporum et historiae vicissitudines. Hinc asseverant doctrinam anteactis temporibus a theologis et a Romanis Pontificibus pro exactae aetatis circumstantiis historicis propositam habendam esse nunc obsoletam, prout anachronisticam et cum hodierno statu democratici conceptu inconciliabilem. Equidem ut principium fundamentale ponunt homines, sive in errore sint, sive in veritate, pari iure ubique pollere. Hinc deducunt in hodierno statu democratico, et etiam catholico, omnes religiosas societates singulosve cives pari iure tum quoad exercitium nedum privatum sed et publicum proprii cultus, tum etiam quad doctrinae propagationem omnino frui debere. Describunt, autem, statum confessionalem obscuris coloribus, ex quibusdam anteriorum temporum excessibus, ideoque ipsum pro nostra aetate inconceptibile autumant, quasi reditum ad mediae aetatis violentias; statum, autem, qui sua officia adimpleret, publice profitendo et protegendo religionem catholicam, spretui exponunt, eum vocando 'clericalem', prouti anticatholici usui habent."
("Nisu ništa manje opasne zablude današnjeg 'katoličkog liberalizma', koje pod prividom uslužnosti prema demokraciji, zavodljivo povrjeđuju katolička načela o dužnostima države prema Crkvi. Zasigurno, poznaju teškoće koje se njihovim naucima suprotstavljaju iz učiteljstva Crkve, napose iz enciklika rimskih prvosvećenika koje su dane o ovoj temi: iz čega se oni pokušavaju izvući tvrdeći da u enciklikama treba razlikovati stalan dio od dijela koji je promijenljiv, prema izmjenama vremena i povijesti. Odatle tvrde da je sada zastario nauk prijašnjih vremena, koji su iznijeli teolozi i rimski prvosvećenici za okolnosti točnog povijesnog razdoblja, kao anakronističan i nepomirljiv s današnjim konceptom demokratske države. Štoviše, kao temeljno načelo stavljaju da ljudi moraju posvuda uživati jednaka prava, bez obzira jesu li u zabludi ili u istini. Iz toga izvode da u današnjoj demokratskoj državi, i također u katoličkoj, sve vjerske zajednice i svi građani trebaju imati posve ista prava, kako u iskazivanju vlastitog kulta, ne samo privatnog nego i javnog, tako i u širenju svog nauka. A konfesionalnu državu opisuju tamnim bojama, iz nekih ekscesa prijašnjih vremena, i zato kažu da je ona nezamisliva za naše vrijeme, kao povratak na nasilja Srednjeg vijeka; a državu koja ispunjava svoje dužnosti javno ispovijedajući i štiteći katoličku vjeru, izvrgavaju preziru, nazivajući je 'klerikalnom', kao što običavaju činiti antikatolici.")
U fusnoti ispod teksta, kardinal Ottaviani konkretno navodi tko su ti promicatelji liberalizma, te njihova sporna djela. Među njima i poznata imena: Maritain, Congar, Pribilla, Murray, Leclercq...
Kao što vjerojatno znate, kardinal Ottaviani je kao tadašnji podtajnik Svetoga oficija osobno kaznio neke od ovdje navedenih modernista. Ušutkao je Murrayja 1954., zabranivši mu da govori i piše o "vjerskoj slobodi". I Congar je u ono vrijeme bio pod kaznama, a neke njegove knjige su zabranjene.
Kako se onda moglo dogoditi da ti kažnjeni "teolozi" dobiju toliki utjecaj kasnije, tijekom 1960-ih?
Svi su ti liberali sudjelovali na Drugom vatikanskom koncilu i znatno utjecali na njegove dokumente, posebno na "Dignitatis humanae", "Nostra aetate" i "Gaudium et spes".
U njima se iznose stavovi koji su dijametralno suprotni od onoga što je kardinal Ottaviani desetljećima poučavao studente o odnosima Crkve i države.
Ako pitate zašto se sve to dogodilo na II. vatikanskom koncilu, odgovor je jednostavan. Zato što su mnogi biskupi bili zahvaćeni liberalizmom još prije Koncila. Oni to nisu javno govorili (da ne bi bili sumnjivi Rimu), ali su u sebi nosili potpuno liberalna uvjerenja: čitali liberalne knjige, članke i novine, i upijali njihov sadržaj.
To je izašlo na vidjelo na II. vatikanskom koncilu.
Jednostavno rečeno, okolina u kojoj su živjeli djelovala je na njihova razmišljanja. Poznato je da je većina liberalnih biskupa došla iz zemalja u kojima su katolici manjina ili žive izmiješano s protestantima: Njemačka, Nizozemska, SAD, Kanada... Pitanje je jesu li ti ljudi ikada uopće prihvatili katolički nauk o odnosu Crkve i države.
Nije se smjelo dopustiti da oni nametnu svoje stavove cijelom katoličkom svijetu. A nametnuli su liberalizam velikom dijelu katolika, koji toga uopće nisu svjesni.
Mi zato moramo danas raditi na ponovnom upoznavanju i uzdignuću pravog i čistog katoličkog nauka. U tome nam veliku pomoć mogu pružiti knjige kardinala Ottavianija. Predlažem stoga svim svećenicima i teolozima, koji čitaju ovaj blog, da malo potraže po starim ladicama i ormarima knjige ovoga velikog kardinala. Znam da ih ima na KBF-u, jer se na njih upućuje u pojedinim djelima naših starijih teologa.
Danas je velika pomoć i internet. Ottavianijev Compendium možete preuzeti ovdje: Compendium iuris publici ecclesiastici.
Nema komentara:
Objavi komentar